Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1721/21 (S.B.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1721/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1721/21, rješavajući apelaciju koju je podnio S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. B.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006265 20 U 2 od 11. februara 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-42/15-1 od 17. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006265 20 U 2 od 11. februara 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) broj UP-I-03-41-ZKZ-42/15-1 od 17. augusta 2020. godine.
2. Rješenjem Službe za branioce iz domovinskog rata Općine Ljubuški broj 09/1-41-1064/06 od 22. decembra 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ozljeđivanja i oboljenja kao pripadnik HVO-a, počev od 1. oktobra 2006. godine, pa dok postoje Zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava u odgovarajućem mjesečnom novčanom iznosu.
3. Tuženi je, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na ličnu invalidninu, rješenjem broj UP-I-03-41-ZKZ-42/15-1 od 17. augusta 2020. godine ukinuo konačno rješenje od 22. decembra 2006. godine i upravnu stvar riješio tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 17. augustom 2020. godine.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja tuženog od 17. augusta 2020. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 11. marta 2021. godine kojom je predmetna tužba odbijena.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nadležne ljekarske komisije u saglasnim nalazima i mišljenjima od 5. decembra 2019. godine i 1. juna 2020. godine (koji je donesen po apelantovom prigovoru na nalaz od 5. decembra 2019. godine) uvidom u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednim pregledom apelanta utvrdile procenat apelantovog vojnog invaliditeta ispod 20%". Vrhovni sud je naveo da iz nalaza nadležnih ljekarskih komisija donesenih u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite proizlazi da je apelant ranije cijenjen po tački 201-b - 40% koja se odnosi na herniu i.v. diska teškog oblika, a uvidom u medicinsku dokumentaciju u spisu relevantna dijagnostička obrada nije učinjena neposredno nakon povređivanja, nije sproveden ni fizikalni tretman, nema ni trajnog oštećenja korjenova lumbosakralnog pleksusa, zbog čega ne zadovoljava kriterije za primjenu navedene tačke. Dalje proizlazi da nema osnova za primjenu tačaka 104-a i 61-a (apelant je ranije cijenjen po tački 104-a- 30% i tački 61-a -30% po osnovu kontrakture koljena i ramena), jer je na pregledu ustanovljena potpuno uredna pokretljivost oba koljena i oba ramena. Također proizlazi da je apelant ranije neosnovano cijenjen po tački 149-b- 40%, jer u izvornoj medicinskoj dokumentaciji nema nikakvih podataka o eventualnom povređivanju mozga (radilo se o kontuzionoj povredi glave), nikad nije učinjena dijagnostika koja bi objektivizirala eventualna oštećenja, a neposrednim pregledom nisu nađeni klinički znakovi koji bi ukazivali na to. S tim u vezi je naveo da je nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije od 1. juna 2020. godine potpun i jasan i donesen u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić