Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1745/21 (J.A.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1745/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1745/21, rješavajući apelaciju koju je podnio J. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. A.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 251013 20 Rev od 11. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 21. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 251013 20 Rev od 11. januara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje prvotužene (Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, Federalna uprava policije) broj 10-16/1-34-4-136/11 od 13. januara 2012. godine, da se slijedom toga isto poništi, a što je prvotužena dužna da trpi; da se obaveže prvotužena da apelanta vrati na posao na radno mjesto načelnika Odjeljenja za zaštitu objekata u Odjeljenju za zaštitu objekata u Sektoru uniformisane policije prvotužene, te da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa u obimu kakva su bila prije donošenja rješenja od 13. januara 2012. godine, te da apelantu za period od 1. februara do 24. decembra 2012. godine kao dana vraćanja apelanta na posao isplati naknadu plaće u visini od 25.409,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki od dospjelih iznosa naknade plaće, te da za apelanta na transakcijski račun Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje izvrši uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje na isplaćenu naknadu plaće za period od 1. februara do 24. decembra 2012. godine u iznosu od 8.469,15 KM. Također je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje drugotužene (Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Policijski odbor za policijske službenike Federacije Bosne i Hercegovine) broj PO-8/12 od 4. aprila 2012. godine, te da se slijedom toga isto poništava, a što je drugotužena dužna da trpi.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku apelantovog radnog odnosa, jer su bili ispunjeni uslovi za prestanak radnog odnosa apelanta. Naime, apelant je sa 31. januarom 2012. godine navršio 40 godina penzijskog staža, kao uslovom za prestanak radnog odnosa i automatskim gubitkom statusa policijskog službenika, kako je propisano članom 122. tačka 3) Zakona o policijskim službenicima. S obzirom da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da apelantov ukupan staž osiguranja prema odredbama Zakona o radu i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakona o PIO) zaključno sa 31. januarom 2012. godine, uključujući beneficirani staž osiguranja i poseban staž, iznosi 40 godina i 21 dan penzijskog staža, naveo je da je pravilno prvotužena postupila kada je donijela rješenje od 13. januara 2012. godine na osnovu kojeg je apelantu radni odnos prestao po sili zakona zbog ispunjavanja uslova za penziju. Dalje je naveo da u periodu apelantovog staža osiguranja od 18. septembra 1991. do 23. decembra 1995. godine nije postojala obaveza uplate doprinosa za PIO jer je apelant kroz to vrijeme bio pripadnik organa unutrašnjih poslova sa učešćem u odbrani Bosne i Hercegovine, pa se apelantu navedeni period staža osiguranja računa u penzijski staž isto kao i staž osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi za PIO prema članu 82. stav (5) Zakona o PIO. Naveo je da je članom 94. stav (1) Zakona o PIO propisano obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž onim osobama koje su u relevantnom periodu učestvovale u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine. Budući da je apelant u periodu od 30. aprila 1991. do 22. decembra 1995. godine bio u radnom odnosu, te je kao pripadnik policije organa unutrašnjih poslova istovremeno bio i pripadnik oružanih snaga Bosne i Hercegovine, te da nije podnosio zahtjev da mu se vrijeme učešća u odbrani Bosne i Hercegovine za navedeni period, u smislu člana 94. Zakona o PIO i Uredbe o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine, u penzijski staž uračuna kao poseban staž, naveo je da je prvotužena pravilno navedeni period uračunala kao staž osiguranja sa efektivnim trajanjem, jer je apelant u ovom periodu bio u radnom odnosu. Naveo je da nezavisno o načinu računanja staža osiguranja, radi se o stažu osiguranja koji predstavlja pretpostavku za prestanak radnog odnosa zbog sticanja uslova za starosnu penziju u smislu člana 122. tačka 3) Zakona o policijskim službenicima. Naime, prema pravilima radnog zakonodavstva ne računa se samo vrijeme koje je zaposlenik proveo na radu i „za koje je uplaćen doprinos“, već staž osiguranja obuhvata cjelokupan vremenski period proveden u radnom odnosu kod poslodavca. S obzirom da apelant nema uslove da se vrati na posao, niti ima osnova da se apelantu nakon penzionisanja isplate plaće i doprinosi, naveo je da je pravilno drugostepeni sud odbio apelanta i sa tim dijelom tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2184/09 od 13. juna 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-4932/16 od 15. februara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić