Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-98/20 (Ž. K.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-98/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-98/20, rješavajući apelaciju Željka Katića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Katića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 253652 19 Rev od 3. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 253652 18 Rsž od 25.
februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 253652 17 Rs od 20. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Katić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banjaluke, podnio je 10. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 253652 19 Rev od 3. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 253652 18 Rsž od 25. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 253652 17 Rs od 20. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. aprila 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. aprila 2021. do 21. maja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 253652 17 Rs od 20. juna 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita Rješenje gradonačelnika Grada Banja Luka od 28. septembra 2015. godine i Rješenje Odbora za žalbe zaposlenih u Gradskoj upravi grada Banja Luka od 26. oktobra 2015. godine, da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad i raspredi na poslove šefa Odsjeka za poslove civilne zaštite i profesionalne teritorijalne vatrogasne jedinice ili druge poslove u skladu sa njegovom stručnom spremom i sposobnostima stečenim radom, da mu isplati razlike između plate koju bi ostvario na radnom mjestu na kojem je radio i penzije koju prima, za periode i u iznosu precizno navedenom u izreci presude, te da mu uplati doprinose za PIO i druge obaveze iz radnog odnosa za taj period.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant bio zaposlen u Ministarstvu odbrane Republike Srpske u periodu od „4. aprila 1992. do 31. maja 1999. godine i od 1. maja 1999. do 31. avgusta 2001. godine“, da mu je 28. avgusta 2001. godine prestao radni odnos u navedenom ministarstvu zbog sporazumnog prelaska na rad kod tuženog, te da iz odgovora Fonda PIO od 4. septembra 2015. godine proizlazi da apelantu nisu uplaćeni doprinosi za Fond PIO za period od 5. maja 1992. do 6. maja 1996. godine. Naveo je da je Rješenjem gradonačelnika Grada Banja Luka od 28. septembra 2015. godine utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos zaključno sa 30. septembrom 2015. godine zbog navršenih 61 godine života i 40 godina radnog staža, koje rješenje je potvrđeno Rješenjem Odbora za žalbe zaposlenih u Gradskoj upravi grada Banja Luka od 26. oktobra 2015. godine. Nadalje je istakao da je među parničnim strankama bilo sporno da li je apelant ispunio uslove za starosnu penziju, da li je prilikom donošenja osporavanih rješenja pravilno obračunat staž osiguranja, te da li je od uticaja činjenica da raniji poslodavac nije uplatio sve doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Osnovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon PIO) propisano da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža (član 42. stav 1.), da penzijski staž obuhvata staž osiguranja i poseban staž (član 22.), da se u staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa vrijeme koje je osiguranik poslije 15. godine života proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju za koje je uplaćen doprinos (član 24.), da se posebni staž računa u dvostrukom trajanju za borce, pripadnike Vojske Republike Srpske i pripadnike Ministarstva unutrašnjih poslova za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19. maja 1992. godine do mobilizacije (član 37.), te da se period koji je utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja (član 38.). Takođe je ukazao da je odredbom člana 125. Zakona o radu propisano da kod utvrđivanja uslova za prestanak ugovora o radu radniku koji je ostvario poseban staž u dvostrukom trajanju poslodavac je dužan da taj dio staža računa u jednostrukom trajanju ukoliko to radnik zahtjeva. Osnovni sud je naveo da je apelant u vrijeme prestanka radnog odnosa imao navršenu 61 godinu života, budući da je rođen 17. septembra 1954. godine, te da iz Rješenja Fonda PIO od 3. novembra 2016. godine proizlazi da je apelantov staž osiguranja u vrijeme prestanka radnog odnosa iznosio 16 godina, 10 mjeseci i 11 dana u bivšoj BiH, a u Republici Srpskoj 19 godina, 3 mjeseca i 4 dana, što ukupno iznosi 36 godina i 13 dana. Istakao je da je navedenim rješenjem apelantu uračunat i poseban staž u dvostrukom trajanju u periodu od 5. maja 1992. do 6. maja 1996. godine neprekidno, što je iznosilo osam godina i četiri dana, te da apelantov poseban staž iznosi četiri godine i dva dana s obzirom da je apelant, shodno odredbi člana 125. Zakona o radu, tražio da mu se ovaj staž računa u jednostrukom trajanju. Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da je apelant ostvario ukupan penzioni staž u trajanju od 40 godina i 15 dana, te da je stoga na dan prestanka radog odnosa ispunio uslove za starosnu penziju propisane odredbom člana 42. stav 1. Zakona o PIO jer je imao navršenih više od 60 godina od života, a ukupan penzijski staž je prešao 40 godina. Pri tome je istakao da je činjenica da raniji apelantov poslodavac u jednom periodu nije uplaćivao doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje, bez uticaja na ispunjavanje uslova za prestanak radnog odnosa u smislu odredbe člana 42. Zakona PIO.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 253652 18 Rsž od 25. februara 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadom troškova sastava žalbe.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da je osnov za prestanak radnog odnosa apelanta, kao službenika jedinice lokalne zajednice, propisan odredbom člana 147. stav 1. tačka 3. Zakonom o lokalnoj samoupravi, kojom odredbom je propisano da radni odnos službeniku prestaje kada napuni 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja ili 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. S tim u vezi je istakao da je apelant u vrijeme prestanka radnog odnosa imao 61 godinu i 15 dana života i staž osiguranja od 36 godina, jedan mjesec i 15 dana. S obzirom da je odredbom člana 38. Zakona o PIO propisano da se za period koji je utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da nije ispunio uslove za penziju jer za period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine (poseban staž) nisu uplaćeni doprinosi. Slijedom navedenog je zaključio da je apelant u vrijeme prestanka radnog odnosa imao 61 godinu života i penzijskog staža 40 godina, jedan mjesec i 23 dana, koji staž čini staž osiguranja od 36 godina, jedan mjesec i 19 dana i posebni staž u jednostrukom trajanju od četiri godine i dva dana, te da je apelantu radni odnos prestao ex lege, shodno odredbi člana 147. tačka 3. Zakona o lokalnoj samoupravi.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 253652 19 Rev od 3. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda pravilna i da revizionim navodima nije dovedena u sumnju. Ukazao je na sadržaj odredaba čl. 147. tačka
3. Zakona o lokalnoj samoupravi i čl. 22, 23. i 24. Zakona PIO. Istakao je da je poseban staž priznat apelantu kao pripadniku VRS za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije u smislu odredbe čl. 37. stav 1. tačka b) Zakona PIO, da poseban staž utvrđuje svojim rješenjem Fond PIO na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji boraca (član 37. stav 3. Zakona PIO), te da se taj utvrđeni period posebnog staža ne računa u staž osiguranja, već u penzijski staž, bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda PIO (član 38. Zakona PIO). Ocijenio je neosnovanim apelantove revizione navode da nije ispunjavao uslov koji se tiče godina života s obzirom da je nesporno utvrđeno da je apelant rođen 17. septembra 1954. godine. Nadalje je naveo da je u konkretnom slučaju ispunjen i uslov koji se tiče godina penzijskog staža. S tim u vezi je istakao da je prema privremenom rješenju Fonda PIO od 16. oktobra 2015. godine, kojim je utvrđeno apelantovo pravo na penziju i njen iznos, apelant na dan podnošenja zahtjeva za penziju (9. oktobar 2015. godine) imao 61 godinu i 15 dana života i ukupno 44 godine jedan mjesec i 19 dana penzijskog staža (od čega 16 godina 10 mjeseci i 11 dana u SR BiH, 19 godina tri mjeseca i četiri dana u RS i osam godina i četiri dana posebnog staža u trajanju od 5. maja 1992. do 6. maja 1996. godine). Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da, i kada se prihvati utvrđenje drugostepenog suda da je na apelantov zahtjev poseban staž uračunat u jednostrukom trajanju (četiri godine i dva dana), apelant je 30. septembra 2015. godine imao ukupan penzijski staž od 40 godina, jedan mjesec i 21 dan. Pri tome je istakao da činjenica da li je za period priznatog posebnog staža izvršena uplata zakonom propisanih doprinosa od strane poslodavca, ne dovodi u sumnju pravilnost odluke o prestanku radnog odnosa, jer se taj staž direktno uračunava u penzijski staž, a ne u staž osiguranja. U konačnici je ukazao i da je pravo na poseban staž apelantu priznato rješenjem Fonda PIO, kojim rješenjem je sud vezan u predmetnom postupku s obzirom da apelant nije dokazivao da je to rješenje poništeno, ukinuto ili na drugi način stavljeno van snage.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana IIIII/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 42. Zakona PIO s obzirom da apelant 30. septembra 2015. godine nije ispunjavao uslove za penziju na osnovu kojih bi mu radni odnos mogao prestati bez njegove volje, po sili zakona, niti u pogledu godina života a ni u pogledu godina penzijskog staža. Navodi da je u toku postupka dokazao (rješenjem od 14. januara 1992. godine) da je u periodu od 15. januara 1992. godine bio uposlenik Opštinskog sekretarijata za narodnu odbranu, da je Rješenjem od 16. jula 1992. godine primljen u radni odnos u to ministarstvo, gdje je radio sve do 31. avgusta 2001. godine kada mu je na osnovu sporazuma prestao radni odnos u tom ministarstvu radi prelaska u radni odnos kod tuženog. Takođe navodi da je dokazao i činjenicu da njegov poslodavac u periodu od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine nije uplaćivao doprinose za PIO. Apelant navodi da iz toga proizlazi da mu je Fond PIO bez osnova i suprotno odredbi člana 37. Zakona PIO priznao taj period kao poseban staž osiguranja, s obzirom da u navedenom periodu apelant nije bio lice kojem pripada pravo na poseban staž. Navodi da, stoga, navedeni period za koji nije uplaćen doprinos za PIO ne predstavlja staž osiguranja sa efektivnim trajanjem u smislu odredbe člana 24. Zakona PIO, niti predstavlja poseban staž osiguranja u smislu odredbe člana 37. Zakona PIO jer tuženi nije dokazao da je taj period priznat apelantu rješenjem Fonda PIO i da su za to bili ispunjeni zakonski uslovi, te da tuženi nije mogao uračunati navedeni period kao apelantov penzijski staž u smislu odredbe člana 22. Zakona o PIO. Apelant navodi da je na dan prestanka radnog odnosa ostvario 35 godina, četiri mjeseca i 10 dana staža osiguranja sa efektivnim trajanjem za koji period su na njegovo ime uplaćeni doprinosi, tako da bi shodno odredbi člana 42. Zakona PIO po osnovu penzijskog staža imao pravo da radi do 20. maja 2020. godine kada bi ostvario uslove za penziju po osnovu radnog staža, s obzirom da nije ostvario staž osiguranja sa uvećanim trajanjem. U konačnici navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku jer osporene presude, osim grubih konstatacija koje su preuzete iz rješenja tuženog na osnovu kojeg je apelantu prestao radni odnos, ne sadrže obrazloženje o tome koji period je u momentu prestanka radnog odnosa apelantu računat kao staž osiguranja sa efektivnim trajanjem za koji je u smislu odredbe člana 24. Zakona PIO uplaćen doprinos, niti o tome koji period je apelantu priznat od strane Fonda PIO i tuženog kao poslodavca kao poseban staž i po kojem osnovu mu je taj staž priznat, te da li je taj poseban staž mogao biti priznat, kod nesporne činjenice da je u tom periodu apelant bio radno angažovan kod poslodavca i da nije ispunjavao uslove za priznavanje posebnog staža primjenom člana 37. Zakona o PIO. b)Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke jasno naveo relevantne činjenice predmetnog spora, pozvao se na odgovarajuće odredbe materijalnog prava koje su primijenjene i dao jasno, logično i pravno utemeljeno obrazloženje iz kojih razloga nije prihvatio apelantovu reviziju, te da je osporena odluka lišena bilo kakve proizvoljnosti u primjeni prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.
13. Okružni sud je naveo da u cjelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
14. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, da ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
15. Tuženi je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, te da je predmetni parnični postupak proveden u skladu sa zakonom i da su postupajući sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja donijeli zakonite odluke, za koje odluke su dali razumna obrazloženja koja su zasnovana na materijalnom pravu. Naveo je da je u toku postupka, na osnovu obračuna nadležnog Fonda PIO, utvrđeno da je apelant na dan prestanka radnog odnosa imao 61 godinu života i 40 godina, jedan mjesec i 23 dana penzionog staža, koji čini staž osiguranja od 36 godina, jedan mjesec i 19 dana i poseban staž u jednostrukom trajanju od četiri godine i dva dana, te da su stoga ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 147. tačka 3. Zakona o lokalnoj samoupravi. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o lokalnoj samoupravi (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13)
17. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
7.4 Prestanak rada Član 147. stav (1) tačka 3) Službeniku prestaje radni odnos u sljedećim slučajevima:
3. kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja ili 60 godina života i 40 godina penzijskog staža,
18. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS i 103/15)
19. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
III PENZIJSKI STAŽ
Član 22.
Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž.
Staž osiguranja Član 23.
Pod stažom osiguranja podrazumijeva se staž osiguranja sa efektivnim trajanjem i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem.
Član 24.
U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik, poslije 15. godine života, proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.
Poseban staž Član 37.
Poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:
a) borcu, pripadniku oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili vojnih formacija pod komandom tih snaga, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji te države od 17. avgusta 1990. do 19. maja 1992. godine, i
b) borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije.
(2) Licima iz stava 1. ovog člana u poseban staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, kao i vrijeme provedeno na liječenju i medicinskoj rehabilitaciji, zbog posljedica bolesti ili povreda zadobijenih u oružanim sukobima i zarobljeništvu.
(3) Poseban staž, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, utvrđuje Fond rješenjem, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji borca.
(4) Poseban staž, u skladu sa stavom 1. tačka b) i stava 2. ovog člana, računa se zaključno sa danom demobilizacije, odnosno sa danom oslobađanja iz zarobljeništva ili završetka liječenja i medicinske rehabilitacije, a najdalje do 19. juna 1996. godine.
Član 38.
Period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. ovog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa se u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda.
Član 42.
Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.
Osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03,
74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)
21. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
3. Isprave Član 132.
Isprava koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno ili fizičko lice u vršenju javnih ovlašćenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.
Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene sa javnim ispravama.
Dozvoljeno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.
Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može zatražiti da sud traži da se o tome izjasni organ od koga bi trebalo da ona potiče.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 253652 19 Rev od 3. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. novembra 2019. godine a apelacija je podnesena 10. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da je došlo do povrede apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, te da li obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda zadovoljavan standard prava na obrazloženu sudsku odluku.
34. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zauzeli jedinstven stav da je apelant 30. septembra 2015. godine (kada mu je prestao radni odnos kod tuženog) imao više od 60 godina života i više od 40 godina penzijskog staža, slijedom čega su zaključili da je apelant ispunio uslove za starosnu penziju propisane odredbom člana 42. stav 1. Zakona o PIO, te da mu je, stoga, radni odnos kod tuženog prestao ex lege, shodno odredbi člana 147. stav 1. tačka 3. Zakonom o lokalnoj samoupravi. Ovakav stav redovni sudovi su zasnovali na činjenici da je apelant rođen 17. septembra 1954. godine i da je Rješenjem Fonda PIO od 3. novembra 2016. godine utvrđeno da je apelant ostvario penzijski staž od 16 godina 10 mjeseci i 11 dana u SR BiH, 19 godina tri mjeseca i četiri dana u Republici Srpskoj i četiri godine i dva dana posebnog staža u jednostrukom trajanju u periodu od 5. maja 1992. do 6. maja 1996. godine. Dovodeći navedene zakonske odredbe sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi sa tim dali, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. U pogledu apelantovih navoda da mu period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine nije mogao biti uračunat kao poseban staž jer apelant u navedenom periodu nije bio lice kojem pripada pravo na poseban staž s obzirom da je tada bio uposlenik Opštinskog sekretarijata za narodnu odbranu, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud s tim u vezi ukazao da je pravo na poseban staž apelantu priznato rješenjem nadležnog Fonda PIO, u smislu odredbe člana 37. stav 3. Zakona PIO, i da je sud vezan tim rješenjem s obzirom da apelant nije dokazivao da je to rješenje poništeno, ukinuto ili na drugi način stavljeno van snage. Dovodeći navedeni zaključak Vrhovnog suda sa odredbom člana 132. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da isprava koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno ili fizičko lice u vršenju javnih ovlašćenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim navedeni zaključak Vrhovnog suda. Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da tuženi nije mogao uračunati navedeni period kao apelantov penzijski staž u smislu odredbe člana 22. Zakona o PIO.
35. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant u vrijeme donošenja osporenih rješenja tuženog ispunjavao uslove za prestanak radnog odnosa propisane odredbom člana 147. stav 1. tačka 3) Zakona o lokalnoj samoupravi, koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant u vrijeme donošenja osporenih rješenja tuženog ispunjavao uslove za prestanak radnog odnosa propisane odredbom člana 147. stav 1. tačka 3) Zakona o lokalnoj samoupravi, koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić