Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1216/21 („Planinsko dobro“ d.o.o. Rogatica)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1216/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1216/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Planinsko dobro“ d.o.o. Rogatica, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Planinsko dobro“ d.o.o. Rogatica protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 009289 20 Rev od 22. siječnja 2021.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 009289 20 Pž 2 od 15. rujna 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Ps 009289 17 Ps 2 od 27. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Planinsko dobro“ d.o.o. Rogatica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Marijan Savić odvjetnik iz Teslića, podnio je 10. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 009289 20 Rev od 22. siječnja 2021. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 009289 20 Pž 2 od 15. rujna 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Ps 009289 17 Ps 2 od 27. prosinca 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženik („XXX" d.o.o. Pale) preda u posjed i slobodno raspolaganje sve njegove pokretne stvari i to postrojenje i opremu, osnovno stado i zalihe roba gotovih proizvoda i drugo, ili ako to nije u mogućnosti da mu plati određeni novčani iznos, sve prema bilansnom stanju apelanta prije preuzimanja pokretnih stvari od strane tuženika, kao i da isplati zakonsku zateznu kamatu.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnjama da je bio vlasnik imovine - pokretnih stvari koju je nakon zaključenja predugovora o prodaji osnivačkog udjela od 10. ožujka 2015. godine (između tuženika i osnivača apelanta) u posjedu držao tuženik. Dalje je tvrdio da su odmah nakon zaključenja predugovora osnivači apelanta s tuženikom zaključili ugovor o najmu hotela i ugovor o kupoprodaji ergele - 120 konja, ali da tuženik nije ispoštovao predugovor, kao ni zaključene ugovore o najmu (zakupu) i kupoprodaji, po kojima nije plaćao zakup, ni kupoprodajnu cijenu. S tim u svezi, Vrhovni sud je istakao da apelant nije sporio da je u tijeku ove parnice, u ovršnom postupku došlo do prodaje nekretnina apelanta i da je vlasništvo na nekretninama prešlo na drugu osobu, zbog čega je apelant i odustao od zahtjeva za predaju u posjed nekretnina. Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi članka 126. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem, te da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, prema odredbi člana 127. stav 1. ZSP, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog, pri čemu stvar čija predaja u posjed se traži mora biti individualno određena, opisana po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari (stav 2. člana 127. ZSP). S tim u svezi, naveo je da iako apelant nije točno označio o kojoj se opremi, stvarima i postrojenjima radi, iz spisa proizlazi da je apelant potraživao sve pokretne stvari koje se vode kao njegovo vlasništvo, a koje su odredive prema knjigovodstvenoj dokumentaciji. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je apelant pogrešno smatrao da nalaz vještaka ekonomske struke, koji je procijenio vrijednost pokretnih stvari 10. ožujka 2015. godine, dokazuje da je apelant u to vrijeme bio i vlasnik svih tih pokretnih stvari, i da dokazuje njihovu vrijednosti kada je zaključen predugovor. Naime, naveo je da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je sačinjen prema knjigovodstvenoj dokumentaciji - popisnim listama iz prosinca 2014. godine, kao i bilansu stanja iz prosinca 2014. godine, pri čemu iz dokaza proizlazi da je nakon prosinca 2014. godine apelant otuđio dio pokretnih stvari, odnosno da je 1. ožujka 2015. godine ugovorom o prodaji osobi Z.Š. prodao ukupno 104. konja, kao i da je na jednom (neodređenom) dijelu pokretnih stvari već bilo zasnovano založno pravo u korist banke. Također, naveo je da iz Spiska životinja na imanju od 15. listopada 2015. godine (koji vještak navodi u nalazu) proizlazi da su 94 životinje (navedene na spisku) evidentirane kod Ministarstva vanjske trgovine BiH kao vlasništvo tuženika, a ne apelanta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao je da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da apelant nije dokazao da se u vrijeme podnošenja tužbe (23. studenog 2015. godine), a ni odlučivanja o zahtjevu apelanta, tuženik nalazio u posjedu svih njegovih pokretnih stvari, čiju predaju apelant traži. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje, budući da nisu pravilno cijenili nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1216/21 („Planinsko dobro“ d.o.o. Rogatica) | Sudska praksa | Aktio