Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3642/19 (Pravobranilaštvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika Banjaluka)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3642/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-3642/19, rješavajući apelaciju Pravobranilaštva Republike Srpske - Sjedište zamjenika Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pravobranilaštva Republike Srpske - Sjedište zamjenika Banjaluka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 057937 19 Rev 2 od 12. juna 2019. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 057937 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 30.

novembra 2017. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Pravobranilaštvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 057937 19 Rev 2 od 12. juna 2019. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 057937 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 30. novembra 2017. godine.

2. Odlučujući o pravnoj stvari tužitelja I. K. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženih O. Đ. i V. Đ. te Republike Srpske, Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Republička direkcija za obnovu i izgradnju koju je zastupao apelant kao zakonski zastupnik – apelant (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetužena ili tuženi) radi utvrđenja, i pravnoj stvari drugotužene kao tužiteljice protiv tužitelja, prvotuženog i trećetužene, radi isplate, Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 30. novembra 2017. godine. Navedenom presudom Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio ništavim ugovor o korištenju preciziranog stana u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen između prednika trećetužene (koju je zastupao apelant) i prvotuženog, te je obavezana trećetužena da omogući tužitelju zaključenje ugovora o zakupu i otkupu predmetnog stana, kao i da solidarno sa ostalim tuženim nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotužene u dijelu kojim je tražila da se obavežu tužitelj i trećetužena da joj, istovremeno sa predajom u posjed predmetnog stana tužitelju, solidarno isplate iznos od 27.281,40 KM, kao i zahtjev drugotužene, u odnosu na trećetuženu, u dijelu kojim je zahtijevala da se solidarno obavežu prvotuženi i trećetužena da joj isplate iznos od 46.000,00 Eura (u KM protivvrijednosti 89.968,00 KM) po osnovu naknade štete.

3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 057937 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine, žalbe svih tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu odluke o glavnom tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, dok je uvažena žalba drugotužene i preinačena prvostepena presuda u usvajajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu drugotužene u odnosu na prvotuženog i tužitelja. Žalba drugotužene je odbijena i potvrđena je prvostepenog presuda u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu u odnosu na apelanta, dok je odbijen zahtjev drugotužene da joj tužitelj i apelant nadoknade troškove sastava žalbe u iznosu od 1.535,62 KM i takse na žalbu.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 057937 19 Rev 2 od 12. juna 2019. godine, donesenom povodom revizija svih stranaka, revizija tužitelja je odbačena dok su revizije tuženih odbijene, kao i zahtjev drugotužene za naknadu troškova sastava na reviziju tužitelja.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

9. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju u svoje ime, iako iz stanja u spisu proizlazi da se u predmetnom postupku pred redovnim sudovima, čije odluke osporava apelant, odlučivalo o pravima trećetužene – Republike Srpske, Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Republička direkcija za obnovu i izgradnju, koju je zastupao apelant kao zakonski zastupnik. Dakle, apelant je bio zakonski zastupnik entiteta (Republike Srpske), odnosno njenog organa (Ministarstva-Direkcije ), koje je bilo stranka u postupku. Dakle, osporenim presudama redovnih sudova se nije odlučivalo o pravima apelanta, pa proizlazi da apelant nije subjekt koji u konkretnom slučaju ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom u svoje ime. Naime iz relevantnih odredbi Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske jasno proizilazi da je pravobranilaštvo samostalni organ koji u postupku pred sudovima i drugim nadležnim organima preduzima pravna sredstva radi zaštite i ostvarivanja imovinskih prava i interesa zastupanih subjekata , a ta okolnost je apelantu, s obzirom na odredbe navedenog zakona tj. njegov položaj nadležnost morala biti poznata.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3642/19 (Pravobranilaštvo Republike Srpske… | Sudska praksa | Aktio