Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/21 (M. Ć.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1821/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1821/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirko Ćopić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Ćopić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 166461 20 Gž 2 od 16. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 166461 17 P od 20. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Ćopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Đuro Ćopić advokat iz Banjaluke, podnio je 26. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 166461 20 Gž 2 od 16. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 166461 17 P od 20. maja 2020. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje osporenih presuda Okružnog suda i Osnovnog suda do okončanja postupka po ovoj apelaciji“.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 166461 17 P od 20. maja 2020. godine utvrđeno je da je tužiteljka (V.M.) održajem stekla stvarno pravo služnosti puta, sadržaja prolaza stazom pješice i pravo puta provozom motornog vozila, prilazom sa javnog puta iz ulice Filipa Kljajića kod broja 4 u Banjaluci, preko asfaltiranog dijela dvorišta apelanta pobliže označenog izrekom predmetne presude, te pravo staze prolazom pješice preko silaznih stepenica pobliže označenih izrekom predmetne presude, a sve preko parcele precizirane izrekom prvostepene presude, uknjižene kao posjed i vlasništvo apelanta sa 1/1 dijela (kao poslužnog dobra), u korist nekretnina preciziranih izrekom predmetne presude (kao povlasnog dobra) uknjiženih kao posjed i vlasništvo tužiteljke sa 1/1 dijela, što je apelant i svagdašnji budući vlasnik i posjednik dužan trpjeti prolaz stazom pješice i provoz vozilom preko poslužnog dobra, do povlasnog dobra i slijedom čega se tužiteljka ovlašćuje da zahtijeva, a apelant se obavezuje da trpi upis stvarnog prava služnosti utvrđene ovom presudom (čiji sastavni dio su skice lica mjesta vještaka M.P. od „4. avgusta 2016. godine“ i od 6. maja 2019. godine) u naznačene javne evidencije kod RUGIP Područna jedinica Banjaluka, sve do drugačije odluke suda ili realizacije Regulacionog plana „Lauš 2“ (stav I izreke prvostepene presude). Obavezan je apelant da isplati tužiteljki troškove postupka u iznosu od 4.838,00 KM, a sa viškom zahtjeva za troškove postupka preko dosuđenog iznosa tužiteljka je odbijena (stav II izreke prvostepene presude). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužiteljka dokazala da je održajem stekla pravo stvarne služnosti preko puta sadržaja kako je naveden u izreci predmetne presude u smislu odredbi člana

198. Zakona o stvarnim pravima.

3. Rješenjem o ispravci Osnovnog suda broj 71 0 P 166461 17 P 2 od 22. juna 2020. godine, ispravljena je presuda tog suda od 20. maja 2020. godine u izreci predmetne presude, na način pobliže označen predmetnim rješenjem u odnosu na skicu lica mjesta vještaka M.P. od 4. avgusta 2015. godine, te na način da ispred riječi ,,trpjeti“ treba da stoje riječi „priznati i“. Ispravljena je presuda Osnovnog suda od 20. maja 2020. godine i u obrazloženju predmetne presude, a u odnosu na skicu lica mjesta vještaka M.P. od 4. avgusta 2015. godine, te na način da ispred riječi ,,trpjeti“ treba da stoje riječi „priznati i“.

4. Dopunskom presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 166461 17 P 2 od 22. juna 2020. godine naloženo je apelantu da se suzdrži od ometanja tužiteljke u vršenju služnosti opisane stavom I izreke presude od 20. maja 2020. godine postavljanjem i zadržavanjem prepreka koje ometaju prolaz i prijevoz, vrijeđanjem, prijetnjama, psovanjem i svakim drugim sličnim budućim ponašanjem i ometanjem tužiteljke u njenom utvrđenom pravu (stav I izreke dopunske presude), dok je odbijen kao neosnovan prijedlog tužiteljke da se presuda dopuni u pogledu dosuđenih troškova (stav II izreke dopunske presude).

5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 20. maja 2020. godine i dopunske presude tog suda od 22. juna 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 166461 20 Gž 2 od 16. marta 2021. godine, u odnosu na presudu Osnovnog suda od 20. maja 2020. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio osporenu presudu (ispravljenu rješenjem Osnovnog suda od 22. juna 2020. godine), dok je u odnosu na dopunsku presudu Osnovnog suda od 22. juna 2020. godine žalbu apelanta uvažio i osporenu dopunsku presudu, u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev (stav I izreke dopunske presude) preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev tužiteljke da se naloži apelantu da se suzdrži od ometanja tužiteljke u vršenju služnosti opisane stavom I izreke presude od 20. maja 2020. godine, postavljanjem i zadržavanjem prepreka koje ometaju prolaz i prijevoz, te od vrijeđanja, prijetnji, psovanja i svakog drugog sličnog budućeg ponašanja ometanjem tužiteljke u njenom utvrđenom pravu. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu troškova sastava žalbe i takse na žalbu u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju osporene presude, u odnosu na odluku o žalbi izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 20. maja 2020. godine, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 344. stav (2) Zakona o stvarnim pravima propisano da se na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona primjenjuju propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava, a u smislu odredbi člana 344. stav (3) navedenog zakona na rokove za sticanje i prestanak stvarnih prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu tog zakona primjenjuju se odredbe do tada važećih zakona, a to su odredbe Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Okružni sud je u vezi s tim naveo da, imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je početak roka sticanja prava stvarne služnosti bio u 1972. godini, a da je za sticanje stvarne služnosti održajem u smislu odredbi člana 54. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima potrebno vrijeme od 20 godina, proizlazi da je rok za sticanje stvarne služnosti održajem istekao poslije 1992. godine, pa se na razrješenje ove pravne stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.

7. Okružni sud je dalje naveo da je, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda (koje kao pravilno prihvata i taj sud) stvarna služnost u korist parcele tužiteljke na označenom spornom dijelu parcele apelanta ostvarivana nesmetano kroz period od preko 20 godina na način kako je to opisano obrazloženjem predmetne presude, preko označene parcele apelanta i za potrebe parcele tužiteljke kao povlasnog dobra. Okružni sud je naveo da, dakle, proizlazi da je tužiteljka ostvarivala služnost za vrijeme od 20 godina, u kojem roku se apelant nije protivio, te da se protivljenje apelanta veže za vrijeme oko podnošenja tužbe (2013. godine), kao i da konkretna služnost (kroz vrijeme potrebno za sticanje prava stvarne služnosti održajem) nije vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra (apelanta), jer je u tom periodu vršena uz saglasnost apelanta, pa su, s obzirom na navedeno, ispunjeni uslovi za sticanje prava služnosti po zakonu u smislu odredbi člana 54. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Okružni sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o ustanovljavanju prava služnosti, već se radi o utvrđivanju postojanja prava stvarne služnosti koja je stečena vršenjem kroz određeno, zakonom propisano, vrijeme (u smislu navedenih zakonskih odredbi) pa se prigovorom apelanta da služnost prolazi preko ograđenog dvorišta apelanta ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Okružni sud je naveo da je, osim toga, u konkretnom slučaju služnost stečena na označenom dijelu parcele koja sada čini dvorište apelanta prije nego što je dvorište apelanta bilo ograđeno, te da postavljanje ograde i klizne kapije oko dvorišta apelanta i nakon što je stečena stvarna služnost nije i ne može biti smetnja za vršenje prava stvarne služnosti, koje pravo je tužiteljka stekla prije nego što je poslužno dobro predstavljalo ograđeno dvorište. Okružni sud je naveo da su navodi žalbe apelanta da se služnost izvršavala na zamolbu do opoziva suprotni utvrđenoj činjenici u toku postupka da je za potrebe izdavanja lokacijskih uslova za legalizaciju izgrađenog objekta na parceli tužiteljke apelant dao izjavu da je saglasan sa formiranjem parcele prema faktičkom stanju na terenu, da na dijelu parcele koja njemu pripada tužiteljka ima izgrađen predulaz u njen stambeni objekat u dužini te parcele, a u širini oko 2 m (što odgovara utvrđenoj služnosti prolaza pješice), te da dozvoljava privremeni pristup do realizacije regulacionog plana i formiranja građevinske parcele spajanjem naznačenih katastarskih čestica (čime bi bio obezbijeđen pristup navedenoj parceli tužiteljke), te da prednji navodi apelanta zapravo idu u prilog osnovanosti zahtjeva tužiteljke da se utvrdi da je stekla pravo stvarne služnosti do realizacije regulacionog plana „Lauš 2“, ili drugačije odluke suda. Okružni sud je takođe naveo da, kako je tužiteljka ostvarivala stvarnu služnost, između ostalog, i radi dovoza građevinskog materijala, namještaja i drugih stvari vozilima različitih dimenzija, osnovan je zaključak prvostepenog suda da je ostvarivana stvarna služnost preko parcele apelanta, radi prilaza vozilima u širini od 3 m koliko je to našao za potrebno i vještak građevinske struke, pa su neosnovani navodi žalbe da je nepravilno utvrđen i obim služnosti kad je u pitanju širina puta, radi prilaza. Okružni sud je takođe naveo da pozivanje prvostepenog suda na odredbe Zakona o stvarnim pravima umjesto odredbi Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima nije bilo od uticaja na donošenje pobijane presude, pa nisu osnovani navodi žalbe da je prvostepena presuda zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa odredbama čl. 8. i 191. ZPP.

8. Okružni sud je naveo da se preinačenjem dopunske presude preinačena označena prvostepena presuda, pa je taj sud odlučio o troškovima cijelog postupka u smislu odredbi člana 397. stav (2) ZPP. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o otvaranju nužnog prolaza, pa su neosnovani navodi žalbe da je troškove trebala da snosi tužiteljka kao lice u čiju korist je vođen postupak ili da svaka stranka snosi svoje troškove, već se radi o činjenici da je tužiteljica uspjela u parnici, u kojoj je tražila utvrđivanje sticanja prava služnosti održajem, a u kojem slučaju je za odluku o troškovima parničnog postupka mjerodavan uspjeh stranaka u parnici. Okružni sud je dalje naveo da je preinačenjem dopunske presude neznatno promijenjen uspjeh tužiteljke u parnici, pa joj, shodno odredbama člana 386. stav (3) ZPP u cijelosti pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje predmetne parnice, a koji su pravilno utvrđeni od strane prvostepenog suda, zbog čega je žalba tuženog odbijena, a označena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka potvrđena. Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te osporava i odluku o troškovima postupka. Apelant ističe da je odluka prvostepenog suda zasnovana na odredbama Zakona o stvarnim pravima, a da je drugostepeni sud utvrdio da se taj zakon ne može primijeniti u konkretnom slučaju, pa da je potpuno apsurdno da je drugostepeni sud onda potvrdio takvu presudu. Dalje navodi da je sud proizvoljno, ne vodeći računa o interesima apelanta (nego samo o interesima tužiteljke) utvrdio pravo služnosti pristupnog puta u širini od tri metra, te da je apelant suprugu tužiteljke priznao pravo služnosti do opoziva, kroz period izgradnje kuće, pa da, imajući prednje u vidu, tužiteljka nije mogla steći pravo stvarne služnosti (budući da je ista ustanovljena do opoziva).

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i ZPP u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode apelanta je Okružni sud, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/21 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio