Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1807/21 (N.M.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1807/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1807/21, rješavajući apelaciju koju je podnio N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. M.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 042036 20 Gvlž od 11. marta 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, podnio je 24. maja 2021. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 042036 20 Gvlž od 11. marta 2021. godine.
2. Presudom zbog propuštanja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 042036 16 P od 10. jula 2017 godine obavezani su apelant, kao prvotuženi i Dovima d.o.o. Široki Brijeg, kao drugotuženi da solidarno isplate tužiocu (Zaštitni Fond Federacije Bosne i Hercegovine) na ime regresa po osnovu štete iznos od 18.175,87 sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužiocu naknade troškove postupka u iznosu od 1.592,40 KM.
3. Apelant je protiv presude zbog propuštanja od 10. jula 2017. godine izjavio žalbu, navodeći da nikada nije primio tužbu, zbog čega nije bio u mogućnosti dati odgovor na istu.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 P 042036 16 P od 2. aprila 2019. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 042036 19 Gž od 26. novembra 2019 godine, odlučeno je da se smatra povučenim apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje. U obrazloženju rješenje Općinski sud je naveo da je taj sud navedenu žalbu, u smislu člana 328. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), cijenio kao prijedlog za povrat u prijašnje stanje te zakazao ročište za 2. april 2019. godine. S obzirom da na zakazano ročište nije pristupio uredno obaviješteni apelant, taj sud je u skladu sa članom 332. stav 3 ZPP-a odlučio kao u izreci rješenja. Također je naveo da je nakon održanog ročišta apelant putem maila i putem faksa dostavio tom sudu zahtjev za odgodu ročišta, navodeći da ima drugih obveza ne dostavljajući sudu nikakve dokaze u prilog navedenih tvrdnji. S tim u vezi je naveo bi taj sud ovakav podnesak, sve i da je blagovremeno podnesen, cijenio neosnovanim, te bi donio istu odluku.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 042036 20 Gvl od 28. aprila 2020 godine odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja od 28. aprila 2020 godine, Kantonalni sud je donio osporeno rješenje kojim je odbio predmetnu žalbu i u cijelosti potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporene odluke je naveo da je apelant prijedlog za ponavljanje postupka podnio jer mu propuštanjem dostave poziva nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom (član 255. stav l. tačka 2. ZPP-a), a koje razloge je isticao i u žalbi izjavljenoj protiv rješenja od 2. aprila 2019. godine, a koja žalba je rješenjem od 26. novembra 2019. godine odbijena. Pri tome je ukazao da se prema članu 256. stav 1. ZPP-a iz razloga navedenih u članu 255. stav l. tačka 2. ZPP-a ne može zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku, kao što je u konkretnom slučaju. Naveo je da je iz dostavnice u spisu vidljivo da je apelantu poziv za ročište povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje zakazano za 2. april 2019. godine, pored dostavljanja putem oglasne ploče, uručen i lično 15. marta 2019. godine, pa u konkretnom nisu ispunjeni uvjeti iz člana 255. stav l. tačka 2. ZPP-a. S obzirom da se apelant nije odazvao na uredan poziv za ročište povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje od 2. aprila 2019.godine, na kome bi eventualno predložio provođenje dokaza grafološkim vještačenjem, to je ovaj sud navedeni prijedlog istaknut tek u žalbi odbio kao neosnovan. Osnovom navedenog, naveo je da je neosnovan apelantov navod prema kojem je apelantu u dosadašnjem postupku onemogućeno da raspravlja u postupku. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je tražio odgodu ročišta zbog neodložnih potreba službe kod poslodavca, što prvostepeni sud nije prihvatio, te ističe da je prvostepeni sud, i pored činjenice da je postojao zahtjev za odgodu ročišta i bez ispitivanja osnovanosti razloga zahtijevane odgode, donio rješenje od 2. aprila 2019. godine kojim prijedlog za povrat u prijašnje stanje smatra povučenim. Apelant navodi da je predložio grafološko vještačenje na okolnosti utvrđivanja autentičnosti potpisa i time urednosti dostave tužbe i poziva na ročište, te ističe da nije izvršena uredna lična dostava ni putem oglasne ploče suda, budući da je apelant samo u dane vikenda boravio u mjestu prebivališta, a da u te dane sud nije radio, dakle da nije imao fizički mogućnosti ni pristupa oglasnoj ploči.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, odnosno da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić