Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1766/21 ("House-Milos" d.o.o. Ilidža, u stečaju)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1766/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1766/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "House-Milos" d.o.o. Ilidža, u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "House- Milos" d.o.o. Ilidža, u stečaju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 718386 19 Pž od 10. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 718386 18 Ps od 17.
juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "House-Milos" d.o.o. Ilidža, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 21. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 718386 19 Pž od 10. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 718386 18 Ps od 17. juna 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da isplati tužiocu (JP ELEKTROPRIVREDA BIH d.d. Sarajevo-Podružnica ,,EIektrodistribucija“ Sarajevo) iznos od 5.399,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su parnične stranke bile u obligaciono-pravnom odnosu koji je zasnovan na zahtjevu apelanta za priključenje na distributivnu mrežu tužioca, a iz osnova kojeg odnosa je tužilac izdao dva računa za peti i šesti mjesec 2016. godine, iz kojih nesporno proizlazi da ukupan apelantov dug za period maj-juni 2016.godine iznosi 5.399,62 KM. Naveo je da apelant u toku postupka nije dokazao da je prigovarao na količinu isporučene električne energije, s obzirom da je na računima navedena mogućnost reklamacije u roku od 15. dana od dana očitovanja, niti je dokazao da je kao potrošač električne energije odjavio brojilo električne energije (član 123. Zakona o parničnom postupku), zbog čega su neosnovani apelantovi prigovori kojima osporava osnov i visinu utuženog iznosa potraživanja. Imajući u vidu da je tužilac apelantu isporučivao električnu energiju i ispostavljao račune, dok apelant nije izvršio svoju obavezu plaćanja ispostavljenih računa, naveo je da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev tužioca. Također je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tužilac nakon otvaranja stečajnog postupka morao sa apelantom zaključiti poseban ugovor, jer nijednom odredbom Zakona o stečajnom postupku nije propisano da se otvaranjem stečajnog postupka raskidaju ranije zaključeni ugovori ili se na neki drugi način stavljaju van snage. S obzirom da svi ispostavljeni-utuženi računi glase na apelanta, kao pravno lice u stečaju i da je na istima označen i stečajni upravnik, te da se oba računa odnose na period električne energije nakon otvaranja stečajnog postupka i da to potraživanje predstavlja dug stečajne mase u smislu člana 42. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, naveo da stoji obaveza apelanta da dugovani iznos isplati shodno članu 17. stav. 1. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da tužilac nije dokazao da je u obligacionopravnom odnosu s apelantom jer nije dokazao da je nakon otvaranja stečajnog postupka zaključio novi ugovor o isporuci električne energije za mjesno mjesto na kamenolomu. Apelant navodi da je sa danom otvaranja stečajnog postupka prestao obligacionopravni odnos po osnovu isporuke električne energije, a samo stečajni upravnik je ovlašten da potpisivanjem novog ugovora pristane na nastavak takvog pravnog odnosa u korist stečajnog upravnika, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozivao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić