Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4210/19 („D&G Lara“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Revizija
  • Isplata duga
  • Javne nabavke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4210/19

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4210/19, rješavajući apelaciju „D&G Lara“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „D&G Lara“ d.o.o.

Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 177667 19 Rev od 22. augusta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „D&G Lara“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adnan Beganović, advokat iz Mostara, podnio je 1. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 177667 19 Rev od 22. augusta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog JP „Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 1. aprila 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi, odgovor na apelaciju dostavili su 5. i 8. aprila 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom mogu sa sažeti na slijedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 177667 10 Ps od 9. juna 2014. godine tuženi je obvezan da apelantu isplati ukupan iznos od 69.352,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose detaljnije navedene u izreci presude, te da mu plati troškove postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant sa tuženim bio u poslovnom odnosu na osnovu Ugovora o javnoj nabavci usluga po provedenom otvorenom postupku od 5. oktobra 2009. godine, zatim Ugovora o javnoj nabavci po provedenom konkurentskom postupku od 1. aprila 2009. godine i Ugovora o javnoj nabavci od 16. septembra 2009. godine. Nije sporno da je apelant prema tuženom ispunio sve obveze iz navedenih ugovora dok tuženi nije ispunio svoje obveze prema apelantu, što je utvrđeno na osnovu uvida u materijalnu dokumentaciju te nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke R.B. kao i iz priznanja činjenica od strane tuženog danih u odgovoru na tužbu te na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je vještak zauzeo mišljenje da je tuženi dužan apelantu isplatiti iznos od 44.952,65 KM po računima koje su apelant i tuženi knjižili u svojoj dokumentaciji te dug od 24.399,63 KM koje tuženi nije knjižio u svojoj evidenciji.

7. Općinski sud je dalje naveo da je tuženi istakao prigovor i osporio račune koje nije proknjižio u svojoj evidenciji i to dio računa broj 07/10, 72/09, 74/09, 79/09 i 86/09 (u daljnjem tekstu: sporni računi) te tvrdi da oni nikada knjiženi u financijskim knjigama i knjigama tuženog. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da istaknuti prigovor tuženog u pogledu spomenutih računa nisu osnovani jer teret dokaza je na strani koja nešto tvrdi, a tuženi nije uspio dokazati niti uvjeriti sud da nije zaprimio sporne račune i da ne postoje dugovanja prema navedenim računima. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je ukazao povjerenje računima izdanim od strane apelanta kao i nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke koji nije osporen, niti je doveden u pitanje.

8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 177667 15 Pž od 6. decembra 2018. godine, žalba tuženog je djelomično uvažena, prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka na način detaljnije naveden u izreci, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

9. Kantonalni sud je naveo da tuženi neutemeljeno ukazuje da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da su apelant i tuženi bili u poslovnom odnosu na osnovu ugovora iz postupka javnih nabavki i da iz stanja spisa proizlazi da je apelant prema tuženom ispunio sve obveze iz predmetnih ugovora, dok je tuženi ostao u obvezi isplatiti utuženi iznos, te da je vještačenjem po vještaku financijske struke utvrđeno da je tuženi dužan apelantu isplatiti, pored ostalog i iznos od 24.399,63 KM po osnovu računa koje tuženi nije knjižio u svojoj evidenciji, što znači da su utvrđene sve odlučne činjenice za rješavanje ove pravne stvari. Kantonalni sud je dalje naveo da je točno da je tuženi tijekom postupka osporio sporne račune koje nije proknjižio u svojoj evidenciji. Međutim, iz dopunskog nalaza vještaka nesumnjivo proizlazi da je apelant tuženom izdao račun broj 86/09 od 7. decembra 2009. godine na iznos od 14.433,12 KM, a koji se odnosi na pružene usluge periodičnog pregleda 514 PP aparata, o čemu je tuženi sačinio zapisnik 17. decembra 2009. godine i isti je potpisan od strane tri člana komisije, kao i od strane apelanta. Također, isto se odnosi i na račun broj 74/09 od 6. jula 2009. godine, koji glasi na iznos od 1.063,53 KM, račun broj 72/09 od 6. novembra 2009. godine na iznos od 430,56 KM, račun broj 07/10 od 6. ožujka 2010. godine na iznos od 2.872,35 KM i račun broj 79/09 od 15. novembra 2009. godine na iznos od 5.600,07 KM, što ukupno iznosi 24.399,63 KM. Prema tome, kako je obrazloženo, prvostupanjski sud je, nakon izvedenih dokaza, pravilno zaključio da je tuženi dužan apelantu isplatiti navedene iznose, odnosno ukupan iznos duga od 69.352,28 KM, što je u skladu sa člankom 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da su učesnici u obveznom odnosu dužni da izvrše svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 177667 19 Rev od 22. augusta 2019. godine koja je ispravljena rješenjem od 15. oktobra 2019. godine, revizija tuženog je usvojena i pobijane presude su djelomično preinačene na način da je tuženi obvezan apelantu isplatiti iznos od 44.952,65 KM sa zakonskim zateznim kamatama u pojedinačnim iznosima detaljnije navedenim u izreci, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

11. Vrhovni sud je naveo da je ocjenjujući prigovore pogrešne primjene materijalnog prava pošao od činjenica utvrđenih u postupku, odnosno da je apelant sa tuženim zaključio više ugovora o javnoj nabavci usluga i robe na osnovu kojih je sačinio sporne račune, da je vještak financijske struke u svom nalazu, dopunjenom u postupku, utvrdio dug po neplaćenim računima u ukupnom iznosu od 44.952,65 KM, a da sporni računi u ukupnom iznosu od 24.399,63 KM u knjigama tuženog nisu knjiženi. Tuženi je osporio plaćanje računa koje nije knjižio u svojoj evidenciji, navodeći da nije primio te račune, zbog čega osporava iznos potraživanja po tim računima. Vrhovni sud je dalje izložio sadržaj odlučenja prvostupanjske i drugostupanjske presude te je naveo da se sporno pravno pitanje odnosi na obavezu plaćanja računa koji nisu knjiženi u poslovnim knjigama pravne osobe.

12. Naime, prema činjenicama utvrđenim u postupku sporni računi broj 86, 74/09, 72/09, 79/09 i 07/10 su se odnosili na ispunjenje ugovora o javnoj nabavci od 5. oktobra 2009. godine za usluge punjenja i ispitivanja PP aparata, dok se račun broj 79/09 odnosi na pregled i ispitivanje sredstava po ugovoru o javnoj nabavci od 1. aprila 2010. godine. Kako je po odredbama ugovora o javnoj nabavci, koji je formalan ugovor zaključen u postupku propisanom Zakonom o javnim nabavkama BiH, ugovoreno da će se plaćanje vršiti po ispostavljanim fakturama u ugovorenom roku, proizlazi da je odlučna za presuđenje činjenica da je tuženi primio sporne račune. Međutim, sudovi usvajaju ovaj dio tužbenog zahtjeva uz stav da nije utvrđena činjenica da je tuženi primio sporne fakture, ali da je tu činjenicu trebao dokazati tuženi.

13. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je navedeni zaključak nižestepenih sudova utemeljen na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je činjenica da tuženi nije primio račune koje osporava, utvrđena u nalazu i mišljenju vještaka financijske struke koji je potvrdio da sporni računi nisu knjiženi. Naime, iz zakonske obveze pravnih osoba da obvezno vode poslovne knjige u kojim se evidentiraju knjigovodstvene isprave u koje spadaju i fakture-računi, kao pisani dokaz o nastalom poslovnom događaju (Član 14. Zakona o računovodstvu i reviziju u Federaciji BiH), proizlazi da je pogrešan stav nižestepenih sudova da tuženi nije dokazao da nije primio sporne račune, jer da ih je primio oni bi morali biti upisani u poslovnim knjigama. U takvoj situaciji utemeljena je revizija tuženog da sporno potraživanje duga po spornim računima u ukupnom iznosu od 24.399,63 KM nije osnovano, jer apelant nije dokazao da je sporne račune tuženi i primio, što je bio ugovoreni uvjet za plaćanje obveza po ugovorima o javnim nabavkama. Iz navedenog proizlazi da apelant nije ispunio ugovorenu obvezu, zbog čega tuženi nije bio upoznat ni sa rokom za ispunjenje, a apelant nije mogao dokazati kada je tuženi pao u zakašnjenje. Iz tih razloga tuženi je bio u nemogućnosti da ispuni svoju obvezu plaćanja izvršene usluge (koju je Zajednička Komisija konstatirala), jer za te okolnosti nije on bio odgovoran, budući da je apelant morao dostaviti tuženom račune, pa je tuženikova obveza prestala po članku 354. ZOO. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je djelomično utemeljena revizija tuženog u odnosu na potraživanja po računima koji nisu ni primljeni, zbog čega nisu knjiženi u poslovnim knjigama, pa je u tom dijelu revizija tuženog djelomično usvojena pobijana presuda djelomično preinačena i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

15. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je Vrhovni sud ulazio u ocjenu, preispitivanje i utvrđivanje činjenica, a što mu u skladu sa odredbama ZPP nije dozvoljeno, tako da pobijana presuda predstavlja samovoljno postupanje Vrhovnog suda. Također, apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio Zakon o knjigovodstvu i reviziji, što se ogleda u tome da sud obligacijsko pravni odnos između apelanta i tuženog rješava proizvoljnom primjenom toga zakona, a ne ZOO, jer postupanje ili nepostupanje pravnih osoba prema Zakonu o knjigovodstvu i reviziji ne može biti od utjecaja na postojanje obligacijsko pravnog odnosa između apelanta i tuženog. Apelant dalje smatra da zaključak Vrhovnog suda da tuženi nije dužan platiti račune zbog činjenice da oni nisu evidentirani u njegovim poslovnim knjigama proizlazi da nisu ni zaprimljeni, predstavlja hipotetički zaključak koji je proizvoljan, jer bi se navedena odredba mogla tumačiti i na suprotan način tako da bi se mogao izvesti zaključak da zbog utvrđene činjenice da su predmetni računi evidentirani u poslovnim knjigama apelanta proizlazi zaključak da su oni dostavljeni tuženom. U tom smislu apelant smatra da činjenica neevidentiranja, neurednog vođenja poslovnih knjiga na strani tuženog, nikako ne može i ne smije biti okolnost koja će ići na štetu apelantu, koji je uredno vodio poslovne knjige i evidentirao sve račune. Također, apelant ukazuje da iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je apelant izdao tuženom račune u čemu su sačinjavani zapisnici koji su potpisani od strane tri člana komisije tuženog. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je pravni sav iz pobijane presude Vrhovnog suda proizvoljan, kako u pogledu primjene materijalnog prava, tako i u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, a što za sudsku praksu u sličnim predmetima može imati negativne posljedice.

b)Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja osporene presude proizlazi primjena materijalnog i procesnog prava, zbog čega nije izvršena povreda ustavnih prava apelanata na koja se poziva.

17. Tuženi je naveo da je javno poduzeće i organiziran u obliku društvo sa ograničenom odgovornošću, što znači da je u pitanju poduzeće koje podliježe obaveznoj reviziji, tako da bi postupanje suprotno zakonskoj obvezi evidentiranja faktura koje zaprimi podlijegalo svim zakonom predviđenim sankcijama, što nije slučaj, tako da su navodi apelanta da tuženi neuredno vodi svoju knjigovodstvenu evidenciju neutemeljeni. Također, tuženi je naveo da imajući u vidu da je Vrhovni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje samo ispravno primijenio materijalno pravo, to su navodi apelanta u izjavljenoj apelaciji neosnovani i pogrešni, a nisu utemeljeni ni na dokazima koji su provedeni i ocijenjeni tijekom navedenih sudskih postupaka, zbog čega u konkretnom slučaju apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao. V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnoga postupka iz člana 209. ovoga zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud ustanovi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", br. 29/03 i 42/11)). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17 (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Odsjek 3.

TUMAČENJE UGOVORA

Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99. stav (1) (1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

VI - VRIJEME ISPUNJENJA

Kad rok nije određen Član 314 Ako rok nije određen, a svrha posla, priroda obaveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju izvjestan rok za ispunjenje, povjerilac može zahtijevati odmah ispunjenje obaveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od povjerioca da odmah primi ispunjenje.

Odsjek 2.

Kad dužnik dolazi u docnju Član 324 (1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Prestanak obaveze zbog nemogućnosti ispunjenja Član 354.

(1) Obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemoguće usljed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara.

(2) Dužnik treba da dokaže okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.

20. Zakona o računovodstvu i reviziji FBiH (Službene novine FBiH broj 83/09) u relevantnom dijelu glasi:

Knjigovodstvene isprave Član 14.

Knjigovodstvena isprava je pisani dokaz ili memorirani elektronski zapis o nastalom poslovnom događaju, koja je potpisana od strane osobe koja je ovlašćena za sastavljanje i kontrolu knjigovodstvene isprave, a služi kao temelj za knjiženje u poslovnim knjigama.

Knjigovodstvenom ispravom smatra se i isprava primljena telefaksom, preslika originalne isprave ili isprava na elektronskom zapisu ako je na ispravi navedeno mjesto čuvanja originalne isprave, odnosno razlog uporabe preslike i ako je potpisana od osobe ovlašćene za zastupanje pravne osobe ili osobe na koju je prenesena ovlast.

VI.Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju apelant osporava presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 177667 19 Rev od 22. augusta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena punomoćniku apelanta 9. septembra 2019. godine, a rješenje o ispravci presude 24. oktobra 2019. godine, a da je apelant podnio apelaciju 1. novembra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

27. Član 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Član 6. stav 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga za izvršene usluge po osnovu ugovora zaključenih u postupku javne nabavke, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

29. Navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni procesnog prava, te proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava.

30. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud također podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

32. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji tuženog i djelomičnom preinačavanju drugostupanjske i prvostupanjske presude, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U tom pogledu, razmatrajući apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ulazio u ocjenu, preispitivanje i utvrđivanje činjenica, a što mu u skladu sa odredbom člana 240. stav 2. ZPP nije dozvoljeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda ne proizlazi da je taj sud utvrđivao drugačije činjenično stanje od onoga koje je bilo utvrđeno u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom. Naime, Ustavni sud ističe da je neupitna obaveza Vrhovnog suda da sa aspekta primjene materijalnog prava, odnosno eventualnih povreda odredaba parničnog postupka u smislu svoje nadležnosti iz člana

240. ZPP, otkloni nedoumice u svezi sa primjenom materijalnog prava na konkretnu situaciju, uzimajući u obzir sve nesporne činjenice, bliže opisane u činjeničnom dijelu ove odluke, a što je Vrhovni sud u konkretnom slučaju i učinio interpretirajući sadržaj ugovora iz postupka javnih nabavki i nalaza i mišljenja vještaka koje je taj vještak dao tijekom postupka. Prema tome, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud polazeći od činjenice da je ugovoreno da će se plaćanje vršiti po ispostavljanim fakturama u ugovorenom roku, te zakonske obveze evidentiranja primljenih računa iz člana 14. Zakona o knjigovodstvu i reviziji, zaključio da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, obzirom da je činjenica da tuženi nije primio račune koje osporava, utvrđena u nalazu i mišljenju vještaka financijske struke koji je potvrdio da sporni računi nisu knjiženi, što je bio osnov da Vrhovni sud u skladu sa svojim ovlaštenjem, koje proizilazi iz člana 250. stav 1. ZPP, djelimično prihvati reviziju tuženog i zbog pogrešne primjene materijalnog prava u navedenom dijelu (vezanom za sporne račune) preinači pobijanu presudu. Također, Ustavni sud također zapaža da na proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda ne ukazuju tvrdnje da iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je apelant izdao tuženom račune u čemu su sačinjavani zapisnici koji su popisani od strane tri člana komisije tuženog, obzirom da navedene apelantove tvrdnje ne potvrđuju dokazi koje je apelant dostavio uz apelaciju. Naime, iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka, na koji se apelant pozvao, slijedi da se sporni zapisnici odnose na konstatiranje izvršenih usluga od strane apelanta, ali ne na činjenicu ispostavljanja i prijema faktura za te usluge, što predstavlja odlučujuće materijalno pravno pitanje u konkretnom slučaju za utvrđivanje pitanja ispunjenja obveze tuženog. Naposljetku, u svezi sa apelantovim tvrdnjama da bi se odredba člana 14. Zakona o knjigovodstvu i reviziji mogla tumačiti i da računi evidentirani u poslovnim knjigama apelanta ukazuje da su oni dostavljeni tuženom, Ustavni sud zapaža da iz zaključaka Vrhovnog suda, koji nije prihvatio zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je tuženi trebao dokazivati činjenicu da nije primio sporne račune, proizlazi stav toga suda da apelant trebao dokazivati činjenicu dostavljanja računa, a što apelant u konkretnom slučaju provedenim dokazima nije učinio, zbog čega je i sporna odredba tumačena u tom kontekstu. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi se doveli u pitanje razlozi koje je naveo Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta, zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanta o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud djelomično preinačio nižestepene odluke odbijajući apelanta sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu duga po osnovu spornih računa za koje je utvrđeno da nisu dostavljeni tuženom, dajući obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazivao..

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4210/19 („D&G Lara“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio