Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3348/19 (ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Pristup sudu
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 14
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3348/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-3348/19, rješavajući apelaciju ADRIATIC OSIGURANJA d.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ADRIATIC OSIGURANJA d.d. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 U P 055308 19 Gž od 5. jula 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 055308 18 P od 12. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ADRIATIC OSIGURANJE d.d. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa advokatsko društvo Martinović & partneri d.o.o. Mostar, podnio je 21. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 055308 19 Gž od 5. jula 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 055308 18 P od 12. novembra 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 055308 18 P od 12. novembra 2018. godine obavezan je apelant da tužitelju S. V. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 1.600,00 KM i za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne sposobnosti iznos od 3.200,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu postupka u iznosu od 1.322,00 KM. Presudom je dalje tužitelj odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog.
3. Osnovni sud je istakao da su u postupku izvršio uvid u izjavu tužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, zapisnik o uviđaju sa skicom lica mjesta, medicinsku dokumentaciju, odštetni zahtjev tužitelja upućen predniku apelanta, akte apelanta sa prijedlogom sporazuma o vansudskoj nagodbi, te nalaze i mišljenje ljekara cenzora, vještaka neuropsihijatra i vještaka ortopeda. Zatim je ukazao na sadržaj člana 192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te naveo da kako je nesporno između parničnih stranaka, da na strani tužitelja postoji podijeljena odgovornost za nastanak predmetne štete u omjeru 20% : 80%, odnosno da je tužitelj doprinio nastanku štete 20%, to tužitelj nema pravo na potpunu naknadu koja po visini odgovara prouzrokovanoj šteti, nego ostvaruje pravo na naknadu koja se umanjuje za 20% srazmjerno iznosu koji je udio tužitelja kod uzrokovane štete. Dalje je naveo da je u pogledu zahtjeva tužitelja za dosuđivanje pravične naknade za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i za naruženost, u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenja vještaka neuropsihijatra i vještaka ortopeda iz kojih proizilazi da je tužitelj u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 4. aprila 2017. godine zadobio povrede obje potkoljenice odnosno prelom desne golenjače, nagnječenje lijeve potkoljenice i oguljotine obje potkoljenice koja povreda se kvalifikuje kao teška tjelesna povreda.
4. Osnovni sud je naveo da su kod povrede koje je tužitelj zadobio postojali fizički bolovi, po mišljenju vještaka ortopeda, jakog intenziteta u trajanju od šest sati, bol srednjeg intenziteta sedam dana i bol lakog intenziteta 90 dana, sa povremenim bolovima slabog intenziteta na promjenu vremena, pa s obzirom na karakter povrede koju je trpio tužitelj, a imajući u vidu starosnu dob tužitelja, kao i okolnosti kojima je liječenje bilo popraćeno (da je ležao u bolnici i imao gips na nozi tri i po mjeseca), te da je njegov oporavak praćen nakon toga fizikalnom terapijom, Osnovni sud je zaključio da su tužitelju prouzrokovani fizički bolovi, te je na ime pretrpljenog fizičkog bola utvrdio određeni iznos, koji je umanjio imajući u vidu doprinos tužitelja od 20% i odlučio kao u izreci.
5. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je imajući u vidu elemente - intenzitet i trajanje pretrpljenog straha koji se kod tužitelja ogledao u brizi za stanje njegovog zdravlja i ishod liječenja, a kako to proizilazi iz izjave tužitelja da se "prepao da neće ostati invalid", jer je vidio kolegu u lokvi krvi, utvrdio određeni iznos na ime novčane naknade po ovom osnovu koji je umanjen s obzirom na doprinos tužitelja nastanku štete. Zatim je naveo da imajući u vidu procenat umanjenja opšte životne sposobnosti za koje vještak nalazi da kod tužitelja iznosi 10 %, Osnovni sud je, na ime umanjenja životne aktivnosti tužitelju utvrdio određeni iznos na ime pravične naknade, smatrajući da je taj iznos adekvatan obimu ovog vida štete kod tužitelja koji je također umanjio s obzirom na doprinos tužitelja. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je vještak ortoped u nalazu i mišljenju naveo da kod tužitelja nije našao postojanje naruženosti, pa kako vještak istu nije utvrdio, to je odbio tužitelja u tom dijelu tužbenog zahtjeva. Također je naveo da novčanom naknadom za psihička i fizička trpljenja tužitelju se, po mišljenju Osnovnog suda, pruža satisfakcija radi omogućavanja pribavljanja materijalnih dobara ili korištenja novca na drugi način kako bi tužitelj uspostavio narušenu psihičku ravnotežu u mjeri u kojoj je to moguće, pri tom, vodeći računa da prema okolnostima slučaja dosuđeni iznos bude primjeren ostvarivanju cilja zbog kojeg je tužitelju to pravo na novčanu naknadu ovakve štete zakonom priznato. Također je naveo da je tužitelja odbio sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog na ime nematerijalne štete, jer je šteta po svim vidovima previsoko postavljena.
6. Osnovni sud je ukazao da je tužitelj, zastupan putem punomoćnika, postavio zahtjev za naknadu troškova, te naveo da je, polazeći od toga da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi nakon provedenog dokaznog postupka, kod obračuna i dosude naknade troškova vodio računa o vrijednosti predmeta spora koji je egzistirao u vrijeme preduzimanja procesnih radnji kod suda za koji tužitelj traži naknadu. Dakle, Osnovni sud je, kao osnov za obračun naknade u pogledu procesnih izdataka koje je tužitelj imao prije smanjenja tužbenog zahtjeva, uzeo vrijednost predmeta spora u tom periodu prije smanjenja tužbenog zahtjeva. Zatim je naveo da nakon usklađivanja troškovnika sa stanjem u spisu i Tarifom o naknadama i nagradi troškova za rad advokata u RS, a s obzirom da je tužitelj uspio u sporu sa 38%, to je Osnovni sud u tom procentu uspjeha u sporu dosudio troškove tužitelju i odlučio kao u izreci presude primjenom odredbe člana 386. stav 2., a u vezi člana
396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Presudom Okružnog suda broj 84 0 P 055308 19 Gž od 5. jula 2019. godine odbijena je žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda u prvom stavu njene izreke, dok je u drugom stavu izreke prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
8. Okružni sud je ukazao na sadržaj člana 192. ZOO-a, te naveo da je osnovano prvostepeni sud, vodeći računa o pravilu podijeljene odgovornosti, našao da je tužitelj kao oštećenik svojim radnjama doprinio nastanku štetnog događaja, te da mu umjesto prava na potpunu naknadu pripada pravo na srazmjerno smanjenu naknadu koja se utvrđuje u skladu sa doprinosom oštećenika nastanku odnosno uvećanju štete tako da je prihvatljiv stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju može smatrati da je doprinos tužitelja nastanku predmetnog štetnog događaja od 20% sa čime se saglasio i apelant, tako da ova činjenica nije ni bila sporna medu parničnim strankama. Dalje je naveo da, u konkretnom slučaju opisani fizički i duševni bolovi i strah sadržani u obrazloženju pobijane presude opravdavaju dosuđene naknade, jer prema odredbi člana 200. ZOO-a novčana naknada za nematerijalnu štetu predstavlja satisfakciju za trpljenje oštećenog koja se određuje prema okolnostima konkretnog slučaja, a naročito jačinu i trajanje bolova i straha. Dalje je naveo da kako iz nalaza vještaka medicinske struke proizilazi da je tužitelj trpio bol jakog intenziteta u trajanju od šest sati, bol srednjeg intenziteta u trajanju od sedam dana i bol lakog intenziteta u trajanju od 90 dana, da je kod tužitelja jak sekundarni strah trajao tri dana, strah srednjeg intenziteta 60 dana, a strah slabog intenziteta 90 dana, te da je njegova životna aktivnost umanjena za 10%, to je Okružni sud naveo da je visina naknada za pretrpljeni strah, fizičke bolove i duševne bolove zbog umanjenja opšte životne sposobnosti odlukom prvostepenog suda pravilno odmjerena i da su iste u skladu sa ciljem kojem služi ta naknada prema odredbi člana 200. ZOO-a, posebno kada se ima u vidu da je tužitelj lice mlađe životne dobi (1994. godište). Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice koje su mogle biti od uticaja na ishod spora u ovoj pravnoj stvari, tako što je savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza u uzajamnoj vezi, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio važeće odredbe materijalnog prava i u obrazloženju pobijane presude naveo dovoljne činjenične i pravne razloge za donošenje odluke kao u njenoj izreci, a koje razloge u cijelosti prihvata i ovaj sud.
9. Okružni sud je naveo da se neosnovano žalbom apelanta prigovara i da je pobijana presuda u odluci o troškovima postupka nepravilna i nezakonita, jer je za svoju odluku prvostepeni sud dao dovoljne i obrazložene razloge odlučujući u skladu sa odredbom člana 386. stav 2., a u vezi člana 396. ZPP-a, te cijeneći da je tužitelj na glavnoj raspravi i smanjio tužbeni zahtjev tako da je kod obračuna troškova taj sud vodio računa o vrijednosti predmeta spora koji je egzistirao u vrijeme preduzimanja pojedinih procesnih radnji za koji je tužitelj tražio naknadu, a kako je to detaljno i obrazloženo u pobijanoj presudi.
Apelacioni navodi
10. Apelant se prije svega poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljnom ocjenom dokaza i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. S tim u vezi, navodi da su redovni sudovi utvrdili posljedice povređivanja kod tužitelja isključivo na temelju mišljenja vještaka koje je u suprotnosti kako sa materijalnom dokumentacijom tako i iskazom samog tužitelja odnosno redovni sudovi nisu izvršili ocjenu provedenih dokaza (nalazi i mišljenja vještaka), niti su ih doveli u vezu sa ostalim provedenim dokazima čime su propustili primijeniti odredbe ZPP-a. Također, apelant smatra da su redovni sudovi i kod utvrđivanja visine novčane naknade radi duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti postupili paušalno i arbitrarno, te su visinu štete utvrdili prema nalazu vještaka, a ne prema navodima medicinske dokumentacije i samog tužitelja, te je na takav način tužitelju utvrđena veća šteta od one koju je sam naveo da trpi, a posljedično i veća naknada što je u suprotnosti sa članom 200. ZOO-a. Osim toga, apelant navodi da kako je nesporna činjenica da uspjeh tužitelja u sporu iznosi 38%, te kako neuspjeh tužitelja predstavlja uspjeh apelanta (član 386. stav 2. ZPP-a) to su redovni sudovi propustili donijeti odluku o postavljenom zahtjevu apelanta za naknadu troškova postupka, a niti su o istom zahtjevu dali bilo kakvo obrazloženje što upućuje na činjenicu da je navedenim postupanjem apelant kao stranka u parničnom postupku stavljen u očigledan neravnopravan položaj u odnosu na drugu stranku postupka, da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, pravo na obrazloženu sudsku odluku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Podeljena odgovornost Član 192.
(1) Oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.
(2) Kad je nemoguće utvrditi koji deo štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS., 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 386. stav (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 396. stav (1) O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose prije svega na to da su sudovi proizvoljno ocjenili dokaze i da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje odnosno kada su djelimično usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je apelant obavezan da tužitelju isplati određene iznose na ime naknade nematerijalne štete, te da mu naknadi troškove postupka pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud napominje da sama činjenica da je Okružni sud donio osporenu odluku kojom je odlučivano o apelantovoj žalbi, koja se odnosila i na odlučenje suda o troškovima predmetnog postupka, nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu. Također, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je apelantu bilo onemogućeno da učestvuje u postupku ravnopravno sa tužiteljom, da predlaže i dostavlja dokaze, da se očituje o dokazima suprotne strane odnosno da je u predmetnom postupku došlo do narušavanja principa ravnopravnosti stranaka u postupku. Proizilazi da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić