Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4183/19 (I. O.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4183/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4183/19, rješavajući apelaciju Ismeta Omanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ismeta Omanovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 004397 19 Rsž 3 od 17.
septembra 2019. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ismetu Omanoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Omanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 004397 19 Rsž 3 od 17. septembra 2019. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 004397 18 P 4 od 21. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 004397 16 P 3 od 31. marta 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ismet Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Mirsada Bašić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 31. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 004397 19 Rsž 3 od 17. septembra 2019. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 004397 18 P 4 od 21. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda broj 17 0 Rs 004397 16 P 3 od 31. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine - Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore u periodu od 15. marta do 12. aprila 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 7. januara 2008. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: doprinosi za PIO) i uplate dodatnih doprinosa za staž osiguranja protiv Unsko-sanskog kantona - Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP Unsko-sanskog kantona), kao sljednika Opštinskog sekretarijata unutrašnjih poslova Velika Kladuša, i protiv tuženog, kao sljednika Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke republike Bosne i Hercegovine.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Rs 004397 08 P od 17. marta 2009. godine tužba je vraćena na ispravku i dopunu, jer nije sadržavala određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, nakon čega je apelant podneskom od 23. marta 2009. godine uredio tužbu.
7. Općinski sud je zakazao pripremno ročište, koje je po molbi zastupnika MUP-a Unsko-sanskog kantona i tuženog odgođeno, te je održano 1. decembra 2009. godine. Također, Općinski sud je zakazano ročište za glavnu raspravu odgodio po molbi zastupnika tuženog, te je ročište održano 24. marta 2010. godine.
8. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Rs 004397 08 P od 23. aprila 2010. godine obavezan je MUP Unsko-sanskog kantona da u apelantovu korist uplati Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod za PIO) doprinose za PIO za period preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu nadoknadi parnične troškove (stav 1). Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se MUP Unsko-sanskog kantona obaveže da u njegovu korist uplati Zavodu za PIO dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem (u daljnjem tekstu: dodatni doprinosi) za period preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom (stav 2). Osim toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tuženi obaveže da u njegovu korist uplati Zavodu za PIO doprinose za PIO za period preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i dodatne doprinose za period preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom (stav 3).
9. Rješenjem Općinskog suda broj od 28. juna 2013. godine ispravljena je presuda od 23. aprila 2010. godine u pogledu greške u kucanju.
10. Apelant i MUP Unsko-sanskog kantona su izjavili žalbu na presudu Općinskog suda od 23. aprila 2010. godine.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 004397 10 Rsž od 10. decembra 2013. godine žalba MUP-a Unsko-sanskog kantona je uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu (stav 1. izreke presude) tako što je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu u cijelosti odbijen kao neosnovan. Istom presudom djelimično je uvažena apelantova žalba, pa je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženog (stav 3. izreke) ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je apelantova žalba odbijena kao neosnovana u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva u odnosu na MUP Unsko-sanskog kantona (stav 2. izreke) i prvostepena presuda je potvrđena u tom dijelu. Tuženi je 17. januara 2014. godine izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda od 10. decembra 2013. godine, a 25. aprila 2014. godine spis je dostavljen na odlučivanje o reviziji Vrhovnom sudu.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 004397 14 Rev od 26. novembra 2015. godine revizija tuženog je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u dijelu kojim je ukinuta prvostepena presuda suprotno odredbi člana 237. stav 1. ZPP.
13. Općinski sud je, u ponovnom postupku, zakazao ročište za glavnu raspravu, koje je odgođeno po apelantovoj molbi, jer je došlo do promjene njegovog opunomoćenika. Nakon toga, apelant je podneskom od 13. maja 2016. godine uredio tužbu, a na ročištu za glavnu raspravu, održanom 20. juna 2016. godine, apelantova opunomoćenica je predložila da se provede vještačenje vještaka finansijske struke. Vještak je nalaz i mišljenje dostavio 21. novembra 2016. godine, nakon čega je apelant podneskom od 28. decembra 2016. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, pa je ročište za glavnu raspravu održano 28. februara 2017. godine.
14. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Rs 004397 16 P 3 od 31. marta 2017. godine obavezan je tuženi da u apelantovu korist uplati Zavodu za PIO: a) doprinose za PIO za period od 4. oktobra 1982. do 31. decembra 1987. godine sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 1). Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se tuženi obaveže da u njegovu korist uplati Zavodu za PIO a) doprinose za PIO za period od 8. aprila 1992. do 1. oktobra 1993. godine, i b) dodatne doprinose za period od 4. oktobra 1982. do 1. oktobra 1993. godine sa zakonskom zateznom kamatom, a apelantov zahtjev je odbijen i u dijelu kojim je potraživao naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (stav 2).
15. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) izvedene dokaze ocijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, na osnovu čega je utvrdio činjenično stanje i odlučio kao u izreci presude. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u postupku proveden veći broj materijalnih dokaza, vještačenje vještaka finansijske struke, a apelant je saslušan kao parnična stranka (dokazi detaljno navedeni na str. 2, 3 i 5 presude). Općinski sud je, dalje, naveo da je iz podneska MUP-a Unsko-sanskog kantona iz 2008. godine utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu u Opštinskom sekretarijatu za unutrašnje poslove Velika Kladuša od 4. oktobra 1982. do 31. decembra 1989. godine i u Republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove Sarajevo - Centar službi bezbjednosti Bihać - Stanica javne bezbjednosti Velika Kladuša od 1. januara 1990. do 1. oktobra 1993. godine. Općinski sud je, dalje, naveo da je iz uvjerenja i pismenog odgovora Zavoda za PIO iz 2007. godine utvrdio da nema dokaza da je apelantu izvršena uplata doprinosa za potraživani period, odnosno utvrđeno je da poslodavac apelantu nije izvršio uplate doprinosa za PIO za traženi period, a bio je u obavezi shodno čl. 118, 199. stav 2. i članu 8. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Općinski sud je naveo da je tuženi pasivno legitimiran u tom postupku, budući da je nesporno da je apelant u spornom periodu bio u radnom odnosu kod prednika tuženog, te mu je prednik tuženog za taj period isplatio plaće, ali mu nije uplatio doprinose za PIO. Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži da sud obaveže tuženog da mu uplati doprinose na plaću i iz plaće za period od 4. oktobra 1982. do 31. decembra 1987. godine, a odbio je tužbeni zahtjev za period od 8. aprila 1992. do 1. oktobra 1993. godine kao neosnovan, primjenom odredbe člana 94. Zakona o PIO.
16. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na obavezu uplate dodatnih doprinosa. Naime, Općinski sud je naveo da se iz apelantovih platnih lista ne vidi koje poslove i zadatke je obavljao i na osnovu čega je ostvarivao pravo na beneficirani radni staž. Naime, Općinski sud je naveo da nije mogao ni iz jednog dokaza utvrditi da je apelantu obračunavan staž osiguranja od 16 mjeseci za radni staž od 12 mjeseci, kako apelant tvrdi, da apelant nije dokazao da je njegovo radno mjesto bilo sa posebnim uvjetima, te da u rješenjima o zasnivanju radnog odnosa i preuzimanju koja je apelant priložio nema podataka da li je za navedena radna mjesta na kojima je apelant bio primljen, odnosno preuzet, predviđen beneficirani staž. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je obavljao poslove za koje je propisan beneficirani staž, pa je sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. ZPP, odbio apelantov tužbeni zahtjev.
17. Apelant je 14. aprila 2017. godine izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda od 31. marta 2017. godine. Apelant je u žalbi, između ostalog, naveo da je Općinski sud propustio navesti novčane iznose koje je tuženi obavezan uplatiti u apelantovu korist na ime doprinosa.
18. Rješenjem Općinskog suda o dopuni i ispravci broj 17 0 P 004397 1 P 4 3 od 15. januara 2018. godine odlučeno je da se vrši dopuna Presude Općinskog suda broj 17 0 Rs 004397 16 P 3 od 31. marta 2017. godine u izreci na način da se st.1. i 2. presude zamjenjuju novim st. 1. i 2. detaljno navedenim u izreci rješenja, također u obrazloženju presude od 31. marta 2017. godine, na strani 16. pasus 2, ispravljen je pogrešno upisan novčani iznos, a na strani 17. u zadnjem pasusu je ispravljen pogrešno upisan procent apelantovog uspjeha u parnici i naveden je pravilan iznos dosuđenih troškova.
19. Apelant je izjavio žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 15. januara 2018. godine.
20. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 004397 17 Rsž 2 od 24. aprila 2018. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepeno rješenje je ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
21. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 17 0 Rs 004397 18 P 4 od 21. januara 2019. godine obavezan je tuženi da u apelantovu korist uplati Zavodu za PIO doprinose za PIO za period od 4. oktobra 1982. do 31. decembra 1987. godine u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, i to dio na ime doprinosa iz plaća za PIO i dio na ime doprinosa na plaću za PIO, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude (stav 1). Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se tuženi obaveže da u njegovu korist uplati Zavodu za PIO a) doprinose za PIO za period od 8. aprila 1992. do 1. oktobra 1993. godine u iznosu preciziranom u izreci presude, i b) dodatne doprinose za period od 4. oktobra 1982. do 1. oktobra 1993. godine u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, a apelantov zahtjev je odbijen i u dijelu kojim je potraživao naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (stav 2). Također je navedeno da u ostalom dijelu presuda od 31. marta 2010. godine ostaje neizmijenjena.
22. U obrazloženju dopunske presude Općinski sud je detaljno naveo hronologiju postupka, te je obrazložio način na koji je donio odluku o troškovima postupka.
23. Apelant je 1. februara 2019. godine izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda od 31. marta 2017. godine i dopunske presude Općinskog suda od 21. januara 2019. godine.
24. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 004397 19 Rsž 3 od 17. septembra 2019. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, pa su prvostepena presuda i dopunska presuda iz stava 2. tačka a) izreke preinačene na način da je tuženi obavezan da u apelantovu korist uplati Zavodu za PIO doprinose za PIO za period od 8. aprila 1992. do 1. oktobra 1993. godine u iznosu preciziranom u izreci presude, a preinačene su i u dijelu odluke o naknadi troškova parničnog postupka tako što je tuženi obavezan da apelantu nadoknadi veći iznos troškova postupka. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena, a prvostepena presuda i dopunska presuda su potvrđene.
25. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je u predmetu bilo sporno da li je tuženi dužan u apelantovu korist Zavodu za PIO uplatiti doprinose za PIO za period od 8. aprila 1992. do 1. oktobra 1993. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje da je apelant u navedenom periodu bio zaposlenik tuženog, da mu nije izvršena uplata doprinosa za PIO u iznosu koji potražuje, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 94. Zakona o PIO, umjesto člana 119. stav 2. Zakona o PIO, zbog čega je apelantova žalba uvažena u tom dijelu, a prvostepena presuda preinačena.
26. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi kojima se osporavaju prvostepene odluke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži uplata dodatnih doprinosa, budući da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice i na njih pravilno primijenio materijalno pravo, pa te činjenice i Kantonalni sud uzima kao pravilno i potpuno utvrđene. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda slijedi da je apelant bio zaposlenik pravnog prednika tuženog i da mu za period od 4. oktobra 1982. do 1. oktobra 1993. godine nije izvršena uplata doprinosa PIO za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, te apelant traži da mu se za jednu godinu rada uplati beneficirani radni staž u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u spornom periodu na snazi bio Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, te da apelant tokom postupka nije dokazao da mu je, u smislu čl. 56. i 57. navedenog zakona, priznato pravo na beneficirani radni staž, pogotovo da mu se za jednu godinu priznaje staž u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da su apelantovi žalbeni navodi odbijeni kao neosnovani. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je ocijenio i ostale žalbene navode, ali je zaključio da nisu od utjecaja za donošenje drugačije odluke.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je izvedenim dokazima dokazao da mu je priznato pravo na beneficirani radni staž i da redovni sudovi neosnovano zaključuju da nije dokazao da je ispunio uvjete u smislu odredaba čl. 56. i 57. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Apelant smatra da iz provedenih dokaza (saslušanje apelanta, platne liste, službene legitimacije, rješenje o godišnjem odmoru, uvjerenje Fonda PIO i dr.), koje pojedinačno analizira, proizlazi da je obavljao poslove za koje se računa beneficirani radni staž, a za koje su mu uplaćivani doprinosi. Apelant smatra da su redovni sudovi propustili da savjesno i brižljivo ocijene sve provedene dokaze zbog čega su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne zakonske odredbe. Osim toga, apelant smatra da je u postupku došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku, budući da je postupak trajao više od 11 godina, a radi se o postupku ostvarivanja prava iz radnog odnosa u kojima je određeno hitno postupanje, te traži naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je naveo da je rješenjem od 26. novembra 2015. godine odbacio reviziju tuženog kao nedopuštenu, jer je izjavljena suprotno odredbi člana 237. stav 1. ZPP, te je u prilogu dostavio navedeno rješenje.
29. Kantonalni sud je naveo da postupanjem tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je taj sud odluku o žalbi donio u roku od šest mjeseci od zaprimanja spisa, a također, smatra da odlukom tog suda nije došlo ni do povrede drugih prava apelanta, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.
30. Općinski sud je detaljno opisao hronologiju postupka, te je naveo da postupak, evidentno, jeste trajao duže, ali da je razlog tome činjenica da su stranke izjavljivale žalbe na odluke prvostepenog suda, da su ročišta više puta odgađana i po zahtjevu apelanta i po zahtjevu tuženog, ali da je sud konstantno preduzimao radnje radi okončanja postupka.
31. Tuženi je, prije svega, istakao da nije pasivno legitimiran u postupku, te je naveo da je to isticao i tokom redovnog postupka. Nadalje, tuženi je naveo da uplata doprinosa nije njegova obaveza, kao i da za period od 1992. do 1993. godine ne postoji obaveza uplate doprinosa. Osim toga, tuženi je detaljno opisao hronologiju postupka, te je naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava zbog čega je predložio da se apelacija odbije ili odbaci. V.Relevantni propisi
32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
33. Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ" br. 35/72, 18/76, 58/76, 22/78 i 74/80)
2. Staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem Član 56 stav (1) (1) Staž osiguranja proveden na radnim mestima na kojima je rad naročito težak i štetan po zdravlje ili na kojima osiguranici, posle navršenja određenih godina života, ne mogu uspešno vršiti određenu profesionalnu delatnost računa se sa uvećanim trajanjem. Stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada odnosno od prirode posla a može iznositi najviše 50%.
Član 57 (1) Kao radna mesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem zato što je rad na tim radnim mestima naročito težak i štetan po zdravlje, mogu se utvrditi radna mesta na kojima se stiču sledeći uslovi:
1) da u vezi s vršenjem poslova na radnom mestu postoji znatnije delovanje štetnih uticaja na zdravstveno stanje i radnu sposobnost radnika, i pored toga što su po odnosnom radnom mestu primenjene sve opšte i posebne zaštitne mere utvrđene propisima, kao i druge mere koje mogu uticati na otklanjanje i smanjivanje štetnih uticaja;
2) da se poslovi na radnom mestu pod teškim i za zdravlje štetnim uslovima vrše neposredno pored izvora štetnih uticaja, u neprekidnom toku procesa rada na odnosnom radnom mestu;
3) da poslove na radnom mestu, pod okolnostima iz tač. 1. i 2. ovog stava, vrši isti radnik u toku punog radnog vremena određenog za odnosni posao, uzimajući kao puno radno vreme i radno vreme kraće od 42 časa sedmično, određeno za pojedina radna mesta zbog posebnih uslova rada.
(2) Kao radna mesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem zato što je vek vršenja profesionalne delatnosti ograničen navršenjem određenih godina života, mogu se utvrditi radna mesta u onim zanimanjima u kojima, zbog prirode i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj meri da radniku onemogućavaju dalje uspešno vršenje iste profesionalne delatnosti.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 17. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 17. septembra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 31. oktobra 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporenu odluku
42. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, zbog čega su proizvoljno utvrdili činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
43. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluke naveo koji su dokazi provedeni u toku postupka, kao i da je izvedene dokaze, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, cijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, a na osnovu čega je utvrdio činjenično stanje u predmetu. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da apelant provedenim dokazima nije dokazao da je obavljao poslove za koje je propisan beneficirani staž, pa je Općinski sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. ZPP, odbio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je ovakvo činjenično utvrđenje i pravni zaključak, odlučujući o apelantove žalbi, kao pravilne prihvatio Kantonalni sud, o čemu je dao jasne razloge u osporenoj odluci. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je u spornom periodu na snazi bio Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, te da apelant tokom postupka nije dokazao da mu je, u smislu odredaba čl. 56. i 57. tog zakona priznato pravo na beneficirani radni staž. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova.
44. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
46. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu 7. januara 2008. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 17. septembra 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 11 godina i osam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
47. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. Ustavni sud zapaža da su u postupku prvobitno označena dva tužena, a da je, nakon odluke suda o prigovoru pasivne legitimacije, u predmetu kao tuženi označen samo FMUP, da je provedeno vještačenje vještaka finansijske struke, da je apelant saslušan kao parnična stranka, kao i da je proveden veći broj materijalnih dokaza. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, provedeni dokazni postupak, te izmjene u pogledu označenih tuženih, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosio na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
48. Analizirajući apelantovo ponašanje Ustavni sud zapaža da je, odmah po zaprimanju, apelantu tužba vraćena na ispravku i dopunu, jer nije sadržavala određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u postupku došlo do promjene apelantovog opunomoćenika, zbog čega je odgođeno zakazano ročište. Također, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka apelant uredio tužbu u skladu sa promjenom tužene strane, kao i da je, nakon provedenog vještačenja, konačno opredijelio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da je apelant u određenoj mjeri doprinio dužini postupka.
49. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio presudu nakon dvije godine i tri mjeseca od dana podnošenja tužbe. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Općinski sud nakon tri godine i dva mjeseca donio rješenje o ispravci prvostepene presude, nakon čega je Kantonalni sud, nakon pet mjeseci (računajući od donošenja rješenja o ispravci), donio odluku o žalbi kojom je djelimično ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je tuženi izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbacio rješenjem koje je donio u roku od jedne godine i sedam mjeseci. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelant 13. maja 2016. godine uredio tužbu s obzirom na promjenu tužene strane, te da je Općinski sud u ponovnom postupku donio presudu nakon 10 mjeseci. Ustavni sud, nakon toga, zapaža da je apelant izjavio žalbu na prvostepenu presudu, koju je Općinski sud tretirao kao prijedlog za donošenje dopunske presude, pa je nakon osam mjeseci donio rješenje o ispravci i dopuni prvostepene presude. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio rješenje (nakon tri mjeseca) kojim je ukinuo rješenje o ispravci i dopuni Općinskog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. U vezi sa ukidanjem navedenih odluka, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u roku od devet mjeseci donio dopunsku presudu na koju je apelant izjavio žalbu, a o kojoj je Kantonalni sud, nakon sedam mjeseci (računajući od izjavljene žalbe), odlučio donošenjem konačne odluke u ovom predmetu.
50. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, nalazi da dužina predmetnog postupka koji je hitne prirode i koji je značajan za apelanta, a koji je trajao 11 godina i osam mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
52. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
53. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
54. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
55. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak, koji je hitne prirode i koji je značajan za apelanta, trajao 11 godina i osam mjeseci.
57. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi jasno obrazložili da apelant u postupku nije dokazao da je obavljao poslove za koje se priznaje beneficirani radni staž, u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
58. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić