Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-11/20 (S. Đ. i M. Đ.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-11/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 11/20, rješavajući apelaciju Stojana Đakića i Milane Đakić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je Predmet broj AP 11/20 2 Odluka o dopustivosti i meritumu
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Stojana Đakića i Milane Đakić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 103193 15 Gž od 6. novembra 2019. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantima Stojanu Đakiću i Milani Đakić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Stojana Đakića i Milane Đakić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 103193 15 Gž od 6. novembra 2019. godine u Predmet broj AP 11/20 3 Odluka o dopustivosti i meritumu odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stojan Đakić i Milana Đakić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantkinja, odnosno apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 103193 15 Gž od 6. novembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 25. aprila 2021. godine je od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i od punomoćnika UniCredit banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni i Opštinski sud su dostavili odgovore u periodu od 5. do 17. maja 2021. godine.
4. Punomoćnik tužiteljice nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
Predmet broj AP 11/20 4 Odluka o dopustivosti i meritumu III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Tužiteljica je 4. januara 2012. godine podnijela tužbu protiv apelanata zbog duga.
7. Apelanti su 30. maja 2012. godine dostavili odgovor na tužbu.
8. Opštinski sud je zakazao pripremno ročište, koje je, po molbi punomoćnika apelanata odgođeno, te je održano 1. jula 2014. godine, ali uredno obaviješteni punomoćnik apelanata nije pristupio ni na to ročište. Opštinski sud je ročište za glavnu raspravu održao 24. septembra 2014. godine, na koje uredno obaviješteni punomoćnika apelanata, takođe, nije pristupio.
9. Presudom Opštinskog suda broj 58 0 P 103193 12 P od 18. novembra 2014. godine apelanti su obavezani da tužiteljici solidarno plate dug u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužiteljici nadoknade troškove postupka.
10. U obrazloženju presude Opštinski sud je, prije svega, naveo da je u dokaznom postupku izveo dokaze: ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu) iz 2008. godine, uvjerenje iz 2009. godine, izvod iz poslovnih knjiga iz 2011. godine, opomena pred otkaz kredita za apelante iz 2009. godine i otkazna pisma za apelante iz 2010. godine. Opštinski sud je dalje naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je prvoapelant 2008. godine sklopio s tužiteljicom ugovor o kreditu, da se prvoapelant obavezao da će sve obaveze po ugovoru o kreditu izmiriti u ugovorenom roku, dok je drugoapelantkinja potpisala ugovor o kreditu u svojstvu solidarnog jemca i obavezala se tužiteljici na urednu otplatu svih potraživanja po ugovoru o kreditu, odnosno, obavezala se da će navedeni iznos vratiti kao solidarni jemac ukoliko to ne učini prvoapelant kao korisnik kredita. Opštinski sud je dalje naveo da je uvidom u izvod iz poslovnih knjiga tužiteljice utvrdio tačan iznos neizmirenog dugovanja, a utvrdio je i da je tužiteljica otkazala ugovor o kreditu 2010. godine jer prvoapelant nije platio dospjeli dug u roku od 15 dana od dana opomene pred otkaz kredita (opomena iz 2009. godine). U vezi s tim, Opštinski sud je, između ostalog, istakao da je odredbom člana 11 ugovora o kreditu propisano da banka (tužiteljica) ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, da cjelokupno potraživanje kreditora po tom ugovoru dospijeva u slučaju otkaza korisniku kredita i Predmet broj AP 11/20 5 Odluka o dopustivosti i meritumu zahtijeva vraćanje ukupnog duga sa pripadajućom kamatom i troškovima prije ugovorenog roka, te da otkaz korisniku kredita čini dospjelim potraživanje kreditora i prema jemcima.
11. Imajući u vidu izneseno, Opštinski sud je istakao šta je propisano odredbom člana 1065 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je tužiteljica prvoapelantu stavila na raspolaganje ugovoreni iznos kredita, koji je prvoapelant bio dužan da vrati na ugovoreni način. Međutim, budući da prvoapelant nije vratio dug po kreditu, a to nije učinila ni drugoapelantkinja kao solidarni jemac, Opštinski sud je naveo da su apelanti ostali u obavezi da tužiteljici vrate novčani iznos preciziran u izreci presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje tužiteljici pripadaju u skladu s odredbom člana 377 ZOO. Osim toga, Opštinski sud je naveo da su obaveze drugoapelantkinje kao jemca propisane odredbama čl. 997, 1002 st. 2 i 4 ZOO, koje je citirao.
12. Apelanti su 15. decembra 2014. godine izjavili žalbu na prvostepenu presudu.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 103193 15 Gž od 6. novembra 2019. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, kao i da su apelanti u odgovoru na tužbu naveli da ne spore glavni dug, već se protive plaćanju troškova i procesnih kamata koje su proizašle iz sudskog postupka. U pogledu načina utvrđenja visine duga i zakonske zatezne kamate, Kantonalni sud je naveo da je kao dokaz proveden izvod iz poslovnih knjiga tužiteljice, koji predstavlja privatnu ispravu i, shodno članu 132 stav 2 ZPP, ima istu dokaznu snagu kao i javna isprava. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je, u skladu sa članom 132 stav 3 ZPP, dopušteno dokazivati da su u ispravi neistinito unijete činjenice ili da je isprava nepravilno sačinjena, ali da apelanti tu ispravu tužiteljice tokom postupka nisu osporavali.
15. Kantonalni sud je dalje naveo da su pozivi za pripremno ročište i glavnu raspravu uredno dostavljeni apelantima posredstvom njihovog punomoćnika, međutim, da na ročišta nisu pristupili, nisu opravdali svoj izostanak, niti su tražili odgodu ročišta. Budući da uredno obaviješteni apelanti nisu pristupili na pripremno ročište, Kantonalni sud je naveo da nisu ni predlagali dokaze za glavnu raspravu u smislu člana 80 ZPP. Naime, Kantonalni sud je istakao da je članom 99 ZPP propisano Predmet broj AP 11/20 6 Odluka o dopustivosti i meritumu da stranke provode dokaze na glavnoj raspravi, pa u odsustvu uredno obaviještenih apelanata na glavnoj raspravi, dokazi ne bi mogli biti provedeni u postupku i da su predloženi na pripremnom ročištu, a nisu predloženi. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da je u datim okolnostima prvostepeni sud mogao odlučivati samo na osnovu dokaza tužiteljice. Pri tome je naveo da nije bilo povrede principa ravnopravnosti i pravičnosti jer prvostepeni sud nije onemogućio apelante da učestvuju u predmetnom postupku kao parnične stranke, da budu saslušani i da iznesu svoje stavove i dokaze, već je to bila njihova dispozicija u okviru ponuđenih pravnih situacija. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice jer nije prihvatio navode o zaključenju usmenog dogovora o otpustu duga. Naime, Kantonalni sud je naveo da su stranke te koje iznose činjenice i izvode dokaze kojima te činjenice utvrđuju, kako je propisano članom 7 stav 1 i članom 123 stav 1 ZPP, a da apelanti te činjenične navode ničim nisu dokazali.
16. Nadalje, Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbom člana 1065 ZOO, naveo je da apelanti nisu ispunjavali svoje ugovorene obaveze prema tužiteljici, pa je tužiteljica otkazala ugovor o kreditu, čime su dospjele na naplatu sve neplaćene rate kredita s obračunatom ugovorenom kamatom i naknadama prema članu 11 ugovora o kreditu. Kantonalni sud je takođe istakao da je obaveza drugoapelantkinje, kao solidarnog jemca, propisana odredbom člana 1004 stav 3 ZOO, koju je citirao. Kantonalni sud je dalje naveo da su u odredbama ZOO i ugovora o kreditu sadržani navedeni vidovi kamata – ugovorna i zatezna kamata. Kantonalni sud je naveo da su zatezne kamate posljedica kašnjenja ispunjenja određene novčane obveze i teku sve do njenog ispunjenja, zbog čega su, dok glavni dug ne bude isplaćen, nedjeljive od njega i zajedno čine cjelinu. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata kojima se protive plaćanju glavnog duga, troškova postupka i procesnih kamata, jer njihova obaveza proizlazi iz navedenih odredbi ZOO, na koju nije od uticaja nezavidna materijalna situacija apelanata. Kako je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede odredbi postupka, Kantonalni sud je naveo da je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu.
Predmet broj AP 11/20 7 Odluka o dopustivosti i meritumu IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti navode da su u odgovoru na tužbu predložili izvođenje dokaza – ugovor o kreditu iz 2008. godine i saslušanje svjedoka – kreditnog službenika tužiteljice, međutim, da Opštinski sud nije odlučio o njihovom dokaznom prijedlogu i da predloženi dokazi nisu provedeni na glavnoj raspravi. Apelanti smatraju da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, s obzirom na to da nije prihvatio njihove navode o zaključenju usmenog ugovora o otpustu duga s dogovorom da će kredit biti zamrznut na određeno vrijeme. Apelanti, dalje, navode da sud nije cijenio njihove navode o nemogućnosti ispunjenja obaveze jer su se nakon zaključenja ugovora materijalne prilike apelanata znatno pogoršale. Apelanti smatraju da tužiteljica nije dokazala visinu duga, pogotovo zakonske zatezne kamate, budući da nije sprovela vještačenje po vještaku ekonomske struke, nego je visina duga utvrđena na osnovu jednostranog akta – izvoda iz poslovnih knjiga tužiteljice. Osim toga, apelanti smatraju da je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno i njihovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao i njihova imovinska prava budući da zakonska zatezna kamata „teče“ sve vrijeme trajanja postupka, zbog čega traže „pravičnu naknadu“.
b) Odgovori na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svojoj odluci i razlozima za njeno donošenje, da smatra da je materijalno pravo pravilno primijenjeno i da nije bilo povreda parničnog postupka, te da su svi žalbeni navodi apelanata detaljno obrazloženi, zbog čega smatra da njihova prava nisu povrijeđena i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Opštinski sud je naveo da apelanti povredu prava na pravično suđenje zasnivaju na tvrdnji da sud nije odlučivao o dokazima apelanata koji su predloženi u odgovoru na tužbu. Međutim, Opštinski sud je naveo da apelanti zanemaruju činjenicu da njihov Predmet broj AP 11/20 8 Odluka o dopustivosti i meritumu punomoćnik, iako uredno pozvan, nije pristupio ni na jedno ročište, a dokaze, u smislu člana 99 ZPP, provode stranke. Imajući u vidu odsustvo uredno obaviještenih apelanata, Opštinski sud je naveo da čak i da su dokazi određeni na pripremnom ročištu, ne bi mogli biti provedeni, pa je taj sud svoju odluku zasnovao samo na dokazima tužiteljice. Opštinski sud je dalje naveo da je presuda pred tim sudom donesena u razumnom roku, imajući u vidu veliki broj predmeta, kao i činjenicu da je pripremno ročište odgođeno na prijedlog apelanata. Slijedom iznesenog, Opštinski sud je naveo da ostaje pri svojoj odluci, da smatra da je materijalno pravo pravilno primijenjeno i da nije bilo povrede odredbi parničnog postupka, te da apelantima nisu povrijeđena navedena prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(...)
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Predmet broj AP 11/20 9 Odluka o dopustivosti i meritumu (2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
Član 80.
U daljem toku pripremnog ročišta, raspravljaće se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge.
Član 81. stav (1) (1)Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
Član 99. stav (1) tačke 1) i 2) (1) Glavna rasprava se odvija sljedećim redom:
1) Tužilac ukratko izlaže sva bitna pitanja iz tužbe, uključujući izvođenje dokaza čitanjem isprava;
2) Tuženi ukratko izlaže odgovor na tužbu uključujući izvođenje dokaza čitanjem isprava i daje odgovor na bitne navode tužioca iz tačke 1. ovog stava;
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Predmet broj AP 11/20 10 Odluka o dopustivosti i meritumu Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 217. st. (1), (4) i (5) (1)Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(4)Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(5)Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Obim jemčeve odgovornosti Član 1002. stav (2) i (4) (2) Jemac odgovara za ispunjenje cele obaveze za koju je jemčio, ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njen deo ili na drugi način podvrgnuta lakšim uslovima.
(4) Jemac odgovara i za svako povećanje obaveze koje bi nastalo dužnikovom docnjom ili dužnikovom krivicom, ukoliko nije drukčije ugovoreno.
Oblici jemstva Član 1004. stav (3) Predmet broj AP 11/20 11 Odluka o dopustivosti i meritumu (3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vreme (solidarno jemstvo).
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 6. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
Predmet broj AP 11/20 12 Odluka o dopustivosti i meritumu VII.Meritum
26. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetu odlučivalo o isplati duga, odnosno da se radilo o pitanju građanskih prava i obaveza apelanata, tako da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
a) U odnosu na osporenu odluku
30. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli Predmet broj AP 11/20 13 Odluka o dopustivosti i meritumu (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Opštinski sud u obrazloženju svoje odluke naveo koji su dokazi provedeni u toku postupka, kao i da je izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, a na osnovu čega je utvrdio činjenično stanje u predmetu. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je u postupku utvrđeno da su prvoapelant i tužiteljica, u skladu s odredbom člana 1065 ZOO, sklopili ugovor o kreditu na osnovu kojeg je tužiteljica prvoapelantu stavila na raspolaganje ugovoreni iznos kredita, koji je prvoapelant bio dužan da vrati na ugovoreni način. Iz obrazloženja prvostepene presude, dalje, slijedi da je utvrđeno da prvoapelant nije vratio dug po kreditu, a to nije učinila ni drugoapelantkinja, koja se obavezala kao solidarni jemac, zbog čega je Opštinski sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud prihvatio kao pravilnu odluku prvostepenog suda da su apelanti, u skladu s relevantnim odredbama ZOO, dužni da isplate dug i pripadajuće kamate tužiteljici, o čemu je dao jasne razloge u osporenoj odluci. Ustavni sud, dalje, nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da apelanti, kao i njihov punomoćnik, nisu pristupili ni na pripremno ročište, ni na ročište za glavnu raspravu, zbog čega je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud, u skladu s relevantnim odredbama ZPP, odluku pravilno zasnovao samo na izvedenim dokazima tužiteljice, budući da apelanti nisu ni predlagali ni izvodili svoje dokaze. Ustavni sud, dalje, nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je visina duga utvrđena na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga tužiteljice, koji dokaz apelanti nisu osporili u postupka, kao i da su zatezne kamate posljedica kašnjenja ispunjenja novčane obaveze, koje teku sve do njenog ispunjenja. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da su neosnovani i prigovori apelanata koji se odnose na usmeni dogovor o otpustu duga i nemogućnosti ispunjenja obaveze zbog Predmet broj AP 11/20 14 Odluka o dopustivosti i meritumu finansijske situacije apelanata. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova.
32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
34. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 4. januara 2012. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 6. novembra 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i deset mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
Analiza dužine trajanja postupka
35. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
36. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da je pripremno ročište odgođeno po molbi punomoćnika apelanata, koji, iako uredno obaviješten, nije pristupio ni na naredno zakazano pripremno ročište, a nije pristupio ni na ročište Predmet broj AP 11/20 15 Odluka o dopustivosti i meritumu za glavnu raspravu. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da su apelanti u određenoj mjeri doprinijeli dužini postupka.
37. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 4. januara 2012. godine, a da je prvostepena presuda donesena 18. novembra 2014. godine, dakle, postupak pred Opštinskim sudom je trajao dvije godine i deset mjeseci. Ustavni sud, dalje, nalazi da je Kantonalni sud osporenu odluku donio u roku od četiri godine i skoro 11 mjeseci (računajući od dana podnošenja žalbe), a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni suda nalazi da se dužina postupka pred Opštinskim sudom može smatrati razumnim rokom za sprovođenje prvostepenog postupka, s obzirom na to da se pred prvostepenim sudom sprovodi dokazni postupak na osnovu kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnov za donošenje sudske odluke. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u tako dugom periodu može okarakterisati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, te da je ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, a koji se u odgovoru na apelaciju nije izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka.
38. Iako je utvrdio da su apelanti u određenoj mjeri doprinijeli dužini trajanja postupka, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak, koji nije složen, trajao sedam godina i deset mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi donio nakon četiri godine i skoro 11 mjeseci, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka.
39. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Predmet broj AP 11/20 16 Odluka o dopustivosti i meritumu Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
40. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
41. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantima u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 300,00 KM.
42. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi
43. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
44. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelanti ukazuju na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iako apelanti nisu izričito naveli, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da povredu ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove propisane zakonom budući Predmet broj AP 11/20 17 Odluka o dopustivosti i meritumu da su izjavili žalbu na prvostepenu presudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud razmotrio njihove žalbene navode, potvrdio prvostepenu presudu i dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultovao ishodom postupka u korist apelanata ne vodi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
45. U pogledu navoda apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su apelanti iznijeli paušalne navode o kršenju ove zabrane budući da nisu obrazložili u čemu se kršenje konkretno ogleda. Naime, apelanti nisu ponudili argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije, već su te navode doveli u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem, primjenom materijalnog prava i ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga i ove navode apelanata smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je postupak, koji nije složen, trajao sedam godina i deset mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi donio nakon četiri godine i skoro 11 mjeseci, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka.
47. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili razloge kojima su se vodili kada su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice, a pri tome su se pozvali se na relevantne odredbe ZOO, kao i kada je jasno obrazloženo da je odluka prvostepenog suda zasnovana na dokazima tužiteljice, u Predmet broj AP 11/20 18 Odluka o dopustivosti i meritumu skladu s relevantnim odredbama ZPP, jer apelanti nisu ni predložili niti izvodili svoje dokaze budući da nisu pristupili na zakazana ročišta.
48. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili argumente ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisani.
50. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić