Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4254/19 (I. A. H.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Strani državljanin
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 2. EK – pravo na život
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 2
- Zakon o upravi
- Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravi
- Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravi
Predmeti (1)
AP-4254/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-4254/19, rješavajući apelaciju Imada Al Husina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Imad Al Husin protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 026326 19 Uvp od 3. septembra 2019. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Imad Al Husin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Sirije, kojeg zastupa udruženje „Vaša prava BiH“ Sarajevo podnio je 6. novembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 026326 19 Uvp od 3. septembra 2019. godine.
2. Zaključkom Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-I/18.8-07.3-12-64/08 od 19. novembra 2015. godine odbačen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu, zbog nenadležnosti.
3. Rješenjem Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) broj:UP2ŽV-09-07-3-28-2/17 od 13. jula 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv navedenog zaključka od 19. novembra 2015. godine.
4. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj: SI 3 U 026326 17 U od 16. maja 2019. godine, u postupku upravnog spora odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog od 13. jula 2017. godine.
5. U obrazloženju presude Vijeće za upravne sporove je navelo da je po ocjeni tog sudskog vijeća tuženi organ ispitujući žalbu utvrdio da je prvostepeni organ Ministarstvo sigurnosti po prijemu zahtjeva apelanta postupalo u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Istaknuto je da organ koji primi određeni zahtjev, ako smatra da nije nadležan, mora postupiti u skladu sa odredbama člana 58. stav 4. ZUP-a, što znači da će podnesak bez odgađanja dostaviti nadležnom organu, ukoliko mu je poznato koji organ je nadležan, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. U situaciji kada organ koji je primio podnesak ne može utvrditi koji je organ nadležan za rad po podnesku, donijeće bez odgađanja zaključak, kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i odmah ga dostaviti stranci. Imajući u vidu da je prvostepeni organ utvrdio da nije nadležan za postupanje po zahtjevu, a nije mogao utvrditi ni koji je organ nadležan za postupanje, po ocjeni Vijeća za upravne sporove pravilno je postupio kada je odbacio zahtjev zbog nenadležnosti, što je stav i drugostepenog organa izražen u osporenom aktu. Nadalje je istaknuto da se stvarna nadležnost organa utvrđuje zakonom i ne može se uspostavljati po volji ili želji stranke ili organa. Članom 2. stav 3. Zakona o upravi propisano je da organi uprave obavljaju poslove iz svoje nadležnosti samostalno u skladu sa zakonom i drugim propisima, dok su članom
14. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine propisane nadležnosti Ministarstva sigurnosti BiH, ali u okviru propisanih nadležnosti nema nadležnosti za postupanje u oblasti zdravstvene zaštite. Posebni propisi kojim je uređeno pitanje ulaska, kretanja i boravka stranca, te prava na azil, su Zakon o strancima i Zakon o azilu. Zakonom o strancima, kako je dalje istaknuto, uređeno je pitanje ulaska, kretanja i boravka stranaca u BIH, ali tim zakonom niti podzakonskim aktima donesenim na osnovu ovog zakona, nije propisana nadležnost Ministarstva sigurnosti, niti nekog drugog organa da postupa po zahtjevima stranaca za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu. Zakonom o azilu BiH propisani su principi, uslovi i postupak za odobravanje izbjegličkog statusa ili statusa supsidijarne zaštite, uređeno je pitanje prava koja ostvaruju stranci u ovom postupku, ali ne i prava koja imaju stranci nakon što im se pravosnažno odbije izbjeglički status, a ne mogu biti vraćeni u zemlju porijekla, kao što je slučaj u konkretnoj stvari. Zaključeno je da je pobijana odluka tuženog pravilna te je shodno članu 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH tužba apelanta odbijena.
6. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 026326 19 Uvp od 3. septembra 2019. godine odbijen je zahtjev apelanta za preispitivanje presude Vijeća za upravne sporove od 16. maja 2019. godine.
7. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da je zahtjev za ostvarivanje zdravstvene zaštite apelant zasnovao na činjenici da je više od sedam godina odlukom Službe za poslove sa strancima i Ministarstva sigurnosti bio pod detencijom u Imigracionom centru, a u cilju izvršenja rješenja o protjerivanju, za koje vrijeme je imao zdravstvenu zaštitu. Kako je presudom Evropskog suda za ljudska prava od 7. februara 2012. godine naloženo vlastima BiH da apelanta ne protjeruju u Siriju zbog tadašnjih okolnosti, to je Ministarstvo sigurnosti odredilo blažu mjeru nadzora na području kantona Sarajevo. Upravo ova činjenica opredjeljuje apelanta da zahtijeva od ministarstva koje je donijelo odluku o nadzoru, obezbjeđenje zdravstvene zaštite koje je lišen zbog mjere koja je određena. Ukazano je isticano u žalbi na zaključak o odbacivanju zahtjeva zbog nenadležnosti, a i u tužbi kojom se pobijala pravilnost odluke o žalbi.
8. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da je Vijeće za upravne sporove cijenilo da je tuženi shodno odredbi člana 2. stav 3. Zakona o upravi dužan obavljati poslove iz svoje nadležnosti, a koji su propisani članom 14. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave u BiH u okviru koje nema nadležnost za postupanje u oblasti zdravstvene zaštite. Nadalje, cijenilo je da posebni propisi koji uređuju pitanje stranaca, Zakon o strancima i Zakon o azilu, kao i podzakonski akti doneseni na osnovu ovih zakona, ne propisuju nadležnost tuženog, niti nekog drugog organa da postupa po zahtjevima stranaca za ostvarivanje zdravstvene zaštite nakon što im je odbijen izbjeglički status, a ne mogu biti vraćeni u zemlju porijekla. Na osnovu iznesenih zaključaka po ocjeni Apelacionog vijeća pravilo je zaključeno u pobijanoj presudi da je prvostepeni organ pravilno primijenio odredbu člana 58. stav 4. Zakona o upravnom postupku, kada je zahtjev odbacio jer je utvrdio da nije nadležan za postupanje, niti je mogao utrvditi koji je organ nadležan, a koji stav je izražen i u osporavanoj odluci drugostepenog organa. Apelaciono vijeće smatra da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH u pobijanoj presudi raspravilo sve navode tužbe i ispitalo pravilnost provedenog postupka i primijenjenih zakonskih odredbi. Nadalje, zaključeno je da je u pobijanoj presudi Vijeće za upravne sporove cijenilo da je Bosna i Hercegovina ratifikovala Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, Evropsku socijalnu povelju, te brojne međunarodne dokumente koje državu obavezuju na postupanje. Međutim, konačno je zaključilo da se nadležnost tužene ne može ustanoviti po analogiji ili pretpostavci ili samo na osnovu činjenice da ima zakonom uspostavljenu nadležnost da vodi upravne postupke koji se tiču prava na ulazak, kretanje i boravak stranaca. Po mišljenju Apelacionog vijeća pravilno je obrazloženo u pobijanoj presudi zbog čega se ne može uspostaviti nadležnost tužene za obaveze države koje proizilaze iz međunarodnih dokumenata. Naime, država osniva ministarstva i utvrđuje upravne organizacije i druge institucije koje obavljaju poslove uprave iz nadležnosti Bosne i Hercegovine i određuje njihov djelokrug rada, kako je to propisano članom 1. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave. Članom 4. stav 1. citiranog zakona propisano je da ministarstvo kao organ uprave obavlja poslove iz nadležnosti BiH u zakonom određenom obimu, neposredno obezbjeđuje primjenu zakona i drugih propisa i odgovara za njegovo izvršenje. Budući da odredbama citiranog zakona kao i lex specialis propisima koji se primjenjuju na strance, u djelokrugu rada tužene nisu propisani poslovi u vezi sa zdravstvenom zaštitom stranaca, to tužena nema zakonska ovlaštenja za postupanje. Stoga, nedostatak zakonske regulative koja određuje postupanje organa uprave za ispunjenje obaveza preuzetih međunarodnim dokumentima, a na koje se zahtjev apelanta poziva, ne može biti osnov da tuženo ministarstvo postupa izvan okvira zakonom propisane nadležnosti. Imajući u vidu navedeno Apelaciono vijeće je shodno članu 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odbilo zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke.
Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, i člana 13. Evropske konvencije. Istakao je da je presudom Evropskog suda za ljudska prava broj 3727/08 od 7. februara 2012. godine naloženo vlastima BiH da se suzdrže od protjerivanja apelanta u Siriju obzirom da bi takvim postupcima došlo do kršenja člana 3. Evropske konvencije. Dalje je naveo da je bio državljanin BiH sve dok mu u postupku revizije državljanstvo nije oduzeto kao nezakonito stečeno. Nadalje, je istakao da je od oktobra 2008. godine do februara 2016. godine bio pod nadzorom u Imigracionom centru Lukavica u svrhu izvršenja rješenja o protjerivanju. Nakon puštanja iz detencije Služba za poslove sa strancima je apelantu ograničila kretanje na području kantona Sarajevo uz obavezu javljanja policiji, cijeneći porodične prilike, njegov stepen integriranosti u BiH i mogućnost liječenja. Izlaskom iz Imigracionog centra apelant bez identifikacionih dokumenata, koji su mu oduzeti od Službe za poslove sa strancima nije uspio ostvariti pristup zdravstvenim uslugama usljed čega trpi posljedice opasne po život. Relevantni propisi
10. Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 5/03, 42/03, 26/04, 42/04, 45/06, 88/07, 35/09, 59/09, 103/09, 87/12, 6/13, 19/16 i 83/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
Ovim zakonom osnivaju se ministarstva i utvrđuju upravne organizacije, kao i druge institucije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: BiH) koje obavljaju poslove uprave iz nadležnosti BiH, određuje njihov djelokrug rada, način rukovođenja, kao i druga pitanja od značaja za njihovo organiziranje i djelovanje.
Član 4. stav (2) (…) Ministarstva pripremaju zakone i druge propise i opće akte iz svog djelokruga te obavljaju i druge poslove određene posebnim zakonima i drugim propisima.
Član 14.
Ministarstvo sigurnosti nadležno je za:
-zaštitu međunarodnih granica, unutrašnjih graničnih prijelaza i regulisanje prometa na graničnim prijelazima BiH;
-sprječavanje i otkrivanje učinilaca krivičnih djela terorizma, trgovine drogom, krivotvorenja domaće i strane valute i trgovine ljudima i drugih krivičnih djela sa međunarodnim ili međuentitetskim elementom;
-međunarodnu saradnju u svim oblastima iz nadležnosti ministarstva;
-zaštitu lica i objekata;
-prikupljanje i korištenje podataka od značaja za bezbjednost BiH;
-organizaciju i usaglašavanje aktivnosti entitetskih ministarstava unutrašnjih poslova i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine u ostvarivanju bezbjedonosnih zadataka u interesu BiH;
-provođenje međunarodnih obaveza i saradnju u provođenju civilne zaštite, koordiniranje djelovanja entitetskih službi civilne zaštite u BiH, i usklađivanje njihovih planova za slučaj prirodne ili druge nesreće koje zahvataju teritoriju BiH, i donošenje programa i planova zaštite i spašavanja;
-Kreira, stara se i provodi politiku useljavanja i azila u BiH;
-Uređuje procedure i način organizacije službe vezano za kretanje i boravak stranaca u BiH;
-pružanje podrške policijskim tijelima BiH;
-školovanje i stručno usavršavanje kadrova u skladu s potrebama policijskih tijela BiH i drugih službi i agencija iz oblasti sigurnosti;
-forenzička ispitivanja i vještačenja.
(...)
11. U Zakonu o upravi („Službeni glasnik BiH“, br. 32/02, 102/09 i 72/17) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav (3) (...)
Organi uprave obavljaju poslove iz svoje nadležnosti samostalno, u skladu sa zakonom i drugim propisima.
12. U Zakonu o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“, br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) relevantne odredbe glase:
Član 58. stav (4) (...)
(4) Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može utvrditi koji je organ nadležan za rad po podnesku, donijet će bez odgađanja zaključak, kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti, i odmah ga dostaviti stranci.
(...)
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku Ministarstvu sigurnosti BiH podnio zahtjev za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su se u provedenom postupku organi uprave i redovni sud bavili pitanjem nadležnosti Ministarstva sigurnosti da odlučuje o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da organi uprave i redovni sud nisu odlučivali o samom pravu apelanta na zdravstvenu zaštitu već o prethodnom pitanju ispunjenosti formalnih odnosno zakonskih pretpostavki da Ministarstvo sigurnosti odluči o zahtjevu apelanta. Pri tome su osporenim odlukama dati jasni razlozi u pogledu zaključka o nenadležnosti Ministarstva sigurnosti u konkretnom slučaju koji se temelje na relevantnim zakonskim propisima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije podnio dokaze da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravima iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom i postupku upravnog spora. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u upravnom posutpku i postupku upravnog spora ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana 2. i 3. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić