Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5009/19 (V. L. i B. L.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Povreda
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Revizija
  • Pristup sudu
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5009/19

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5009/19, rješavajući apelaciju Vladimira Ljubojevića i Branimira Ljubojevića , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Vladimira Ljubojevića i Branimira Ljubojevića.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 233569 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vladimir Ljubojević i Branimir Ljubojević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prnjavora, koje zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 26. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 233569 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 28. januara 2021. godine od Vrhovnog suda i Mikrokreditne fondacije „Eki“ Sarajevo - Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 1. februara 2021. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok tužilac u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 233569 16 P od 15. januara 2019. godine obavezani su tuženi (D. M., apelanti, „Real“ d.o.o. Banja Luka i „Lund“ d.o.o. Prnjavor) da „tužiocu solidarno isplate dug u iznosu od 31.683,34 KM“, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknade troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao, između ostalog, da je tužilac podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, a u odnosu na tužene u konkretnoj parnici (s tim da je u toj fazi postupka učestvovao G. Lj. umjesto apelanata, u daljnjem tekstu: prednik apelanata), koji su na doneseno rješenje o izvršenju, po navedenom prijedlogu, izjavili prigovore, pa se navedeni prijedlog smatra tužbom. U tom prijedlogu/tužbi navedeno je da je kao sredstvo obezbjeđenja otplate kredita po predmetnom ugovoru o kreditu korisnik kredita - prvotuženi izdao sopstvenu mjenicu bez protesta na iznos od 42.843 KM, koju su kao jemci prihvatili tuženi u konkretnoj parnici. Nadalje je istakao da je tužilac u konačno uređenoj tužbi (od 23. maja 2018. godine) naveo da je sa „tuženim“ zaključio ugovor o kreditu kojim se prvotuženi kao korisnik kredita obavezao vratiti preuzeti iznos, pa kako korisnik kredita nije ispunio obavezu preuzetu ugovorom, a dospjeli dug na dan podnošenja tužbe je u iznosu od 31.683,34 KM, tužilac je kako od prvotuženog, tako i od ostalih tuženih kao jemaca zatražio da mu isplate navedeni dug.

7. Osnovni sud je naveo da je iz sprovedenih dokaza nesporno utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 23. januara 2008. godine između tužioca i prvotuženog, kome je davalac kredita odobrio kredit u iznosu od 30.000,00 KM. Zatim je naveo, da je članom 7 navedenog ugovora ugovoreno da davalac kredita (tužilac) može „u svako doba otkazati ugovor ukoliko primalac kasni sa otplatom kredita u ugovorenim rokovima ili ne vraća kredit na ugovoreni način, te ako propusti da uplati najmanje dvije uzastopne rate, a nakon otkaza ugovora cjelokupno potraživanje davaoca dospijeva u cijelosti prema primaocu i prema solidarnim dužnicima i jemcima po kreditu, koje obavještenje o otkazu ugovora će davalac kredita poslati primaocu kredita i jemcima, gdje na dan raskida ugovora cjelokupan kredit dospijeva na naplatu zajedno sa obračunatim kamatama“. Nadalje je naveo da je nesporno da je tužilac potpisao ugovor o jemstvu sa četvrtotuženim, petotuženim i prednikom apelanata 23. januara 2008. godine, kojim su garantovali uredno ispunjenje novčane obaveze iz predmetnog ugovora o kreditu. Takođe je naveo da je nesporno da tuženi dug nisu platili ni nakon opomena za plaćanje duga po predmetnom ugovoru o kreditu, pa kako ugovorena obaveza nije ispunjena i kako je saglasno odredbama ugovora tužilac otkazao ugovor o kreditu primaocu, to je cjelokupno potraživanje dospjelo na naplatu zajedno sa kamatama i troškovima. Nadalje je naveo da je, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužene za dospjelu i punovažnu obavezu prema tužiocu kao povjeriocu obavezao u potraživanom iznosu od 31.683, 34 KM. Zatim je ukazao da je visinu potraživanja tužilac dokazao čitanjem dokaza analitičke kartice od 21. maja 2018. godine za predmetni kredit iz koje nesporno proizilazi da je ukupan dospjeli dug po ugovoru o kreditu, a koji tuženi nisu platili, u iznosu od 31.683,34 KM.

8. Pored navedenog, Osnovni sud je istakao da su apelanti zakonski nasljednici iza ranije označenog tuženog (prednika apelanata) kao jemca po predmetnom kreditu, njihovog oca, odnosno da su po Rješenju o nasljeđivanju od 14. decembra 2017. godine proglašeni zakonskim nasljednicima iza prednika apelanata, čime su i pasivno legitimisana lica.

9. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 233569 19 Gž od 12. juna 2019. godine odbijene su žalbe prvotuženog i apelanata, te je potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao, između ostalog, da je predmet zahtjeva tužioca solidarna isplata duga u iznosu od 31.683.34 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova. Nadalje je istakao da je prvotuženi u žalbi osporavao visinu obaveze, jer je ugovor zaključen na iznos od 30.000,00 KM, a otplaćeni dio kredita je 3.074,26 KM, pa je nejasno kako dug iznosi 31.683,34 KM.

11. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o otplati anuiteta kredita, jer je dug prikazan kao cjelokupan dug, zbog čega nije prihvatljiva žalbena tvrdnja apelanata da je predmetno potraživanje zastarjelo prema pravilima iz odredbe člana 372 stav 2 ZOO jer se ne radi o povremenim potraživanjima. Naime, ovdje se radi o tome da je ugovor raskinut zbog neispunjenja ugovorenih obaveza tuženih, koji je raskinut po sili zakona, s obzirom da je tužilac svoju ugovornu obavezu izvršio potpuno, ima pravo da mu se vrati ono što je dao, što u konkretnom slučaju prema sadržaju ugovora o kreditu predstavlja iznos dospjelih, a neisplaćenih anuiteta u kojima je sadržana glavnica i redovna kamata kako je to bilo ugovoreno ugovorom. Pored navedenog, Okružni sud je ukazao da je visinu potraživanja tužilac dokazao analitičkom karticom iz koje proizilazi ukupno potraživanje prema dospjelim ratama sa prikazom uplaćenih iznosa, pa da je preostao dug u iznosu od 31.683,34 KM. S druge strane, apelanti nisu predložili vještaka odgovarajuće struke kojim bi dokazali da je potraživanje manje od onog koje je tužilac u analitičkoj kartici utvrdio, pa da bi to imalo uticaja na visinu potraživanja.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 233569 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine odbačena je revizija apelanata.

13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo šta je propisano odredbom člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je istakao da, u slučaju kada je tužbeni zahtjev izražen u novcu, kao vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316 stav 2 ZPP). Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (stav 3 iste zakonske odredbe). Nadalje je istakao da je drugostepenom presudom potvrđena prvostepena presuda kojom su solidarno obavezani tuženi da tužiocu isplate ukupan iznos od 31.683,34 KM sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima spora.

14. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju vrijednost glavnog duga (koji predstavlja iznos podignutog, a nevraćenog kredita) iznosi 28.864,10 KM, a ostali iznos od 2.819,24 KM se odnosi na obračunatu kamatu, čija se vrijednost, kao ni vrijednost zatezne kamate i dosuđenih troškova spora, saglasno izloženom, ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti predmeta spora, pa tako ni pri određivanju vrijednosti pobijanog dijela presude, slijedom čega nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237 stav 2 ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Apelanti su istakli da je u obrazloženju osporenog rješenja navedeno da je predmet spora u konkretnom slučaju iznos od 28.684,10 KM i kamata od 2.819,24 KM, ali da to nigdje u postupku nije navedeno, niti je tužilac bilo gdje navodio ove iznose. U vezi s tim su ukazali da je sam tužilac svojim podneskom od 23. maja 2018. godine označio vrijednost spora na iznos od 31.683,34 KM zbog čega je, u smislu člana 237 ZPP, revizija dozvoljena. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud površno i proizvoljno „ni na čemu zasnovano! izmislio činjenice koje je naveo u obrazloženju revizije jer nigdje u predmetnom spisu nije navedeno da je glavni dug u iznosu od 28.864,10 KM“. Naime, Vrhovni sud je na ovaj način apelantu uskratio pravo na pravičan postupak pred tim sudom, kao i pravo na pristup sudu, jer ovakvim postupanjem sud na grub i površan način odlučuje o sudbini apelanata a da za to nema nikakvo uporište u činjenicama.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je izjavljena apelacija. Naime, navedeno je da su pri odlučivanju o reviziji apelanata primijenjene relevantne odredbe procesnog prava koje govore o odbacivanju revizije na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, zlonamjernim ili arbitrarnim. Nadalje je ukazao da se dozvoljenost revizije, saglasno odredbi člana 237 stav 2 ZPP, računa prema vrijednosti pobijane presude ili njenog dijela. Samo kada se zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, dozvoljenost revizije se ocjenjuje prema vrijednosti predmeta spora koju je tužilac označio u tužbi (na čemu insistiraju apelanti), ili koju je, eventualno, odredio sud u postupku provjere označene vrijednosti. Kada se radi o novčanom zahtjevu, u vrijednost predmeta spora, pa tako i u vrijednost pobijane presude, računa se samo glavni zahtjev, a ne i sporedna potraživanja kao što su kamata i troškovi spora (član 316 st. 2 i 3 ZPP). U konkretnoj pravnoj stvari iz sadržaja spisa proizilazi da je kredit (radi čijeg vraćanja se vodi ovaj spor) realizovan u iznosu od 30.000,00 KM, da je samo dio glavnice, sa dijelom kamate, vraćen i to u iznosu od 3.074,26 KM i da glavni dug (koji predstavlja iznos podignutog, a nevraćenog kredita) iznosi 28.864,10 KM, a ostali iznos od 2.819,24 KM se odnosi na obračunatu kamatu. Prema tome, vrijednost pobijane presude ne prelazi 30.000,00 KM (jer vrijednost glavnog zahtjeva ne prelazi taj iznos), pa revizija u ovom slučaju nije dozvoljena.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Revizija Član 237. st. 1, 2. i 3.

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:[…] Član 249. stav 1.

Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog kojeg se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog i prvostepenog suda, ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom sudiji prvostepenog suda, odnosno istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

VRIJEDNOST SPORA

Član 316. st. 2. i 3.

Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.

Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev.

Član 321. st. 2. i 3.

U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi.

Ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana tužilac suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, sud će, najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora.

19. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

UGOVOR O KREDITU

Pojam Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 233569 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelanti su primili 22. novembra 2019. godine a apelacija je podnesena 26. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti pobijaju navedeno rješenje Vrhovnog suda, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak vođen radi isplate duga, što ulazi u opseg zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje, tako da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi. U okviru tog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka - revizije u parničnom postupku.

26. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na sopstvenu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51-52 sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ccbh.ba ).

27. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će ispitati navode o povredi prava iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

30. Član 13 Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

31. Ustavni sud uočava da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena njihova apelacija, jer nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237 stav 2 ZPP (imovinski cenzus). Naime, apelanti smatraju da im je odbacivanjem revizije uskraćeno pravo na pristup sudu, odnosno da je njihova revizija u konkretnom slučaju ispunjavala uslove propisane navedenom odredbom ZPP. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom - revizije u parničnom postupku.

32. Ustavni sud podsjeća da član 13 Evropske konvencije svakom licu garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek u okviru nacionalnog pravnog poretka protiv povreda prava priznatih Evropskom konvencijom. Pravo na djelotvoran pravni lijek je akcesorno pravo, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost ovog prava znači da na njegovu povredu može da se poziva samo u sklopu i u vezi sa povredom nekog drugog prava priznatog Evropskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena ove odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Evropske konvencije. Naime, čak i u slučaju kada sud nije ustanovio da je postojala povreda supstancijalnog prava, on je obavezan da provjeri da li nacionalno pravo sadrži odredbe o djelotvornom pravnom lijeku iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 13 Evropske konvencije treba tumačiti tako da garantuje „djelotvoran lijek pred državnim organima“ svakome ko tvrdi da je žrtva kršenja prava i sloboda nabrojanih u Konvenciji (vidi, Evropski sud, Klass protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, Serija A, broj 28, str. 29, stav 64, i Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. marta 1988. godine, Serija A, broj 131, stav 52).

33. U skladu sa praksom Evropskog suda, pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutrašnjem pravnom poretku kojim efektivno mogu da se štite prava i slobode garantovane Evropskom konvencijom. Pravni lijek je efikasan (djelotvoran) ako se njime u unutrašnjem pravnom poretku daje pravo na poništenje akta kojim je povrijeđeno neko pravo, ili ako tim sredstvom akt može da se izmijeni. Takođe, efikasnost pravnog lijeka podrazumijeva i mogućnost da se njime otkloni povreda prava, kao i da žrtva povrede dobije određenu satisfakciju za pretrpljenu povredu. Ako pravni lijek ne ispunjava navedene uslove, neće se smatrati djelotvornim u smislu člana 13 Evropske konvencije. Djelotvornost podrazumijeva i ispitivanje povrede u meritumu i donošenje odluke u meritumu (vidi, Evropski sud, Rotaru protiv Rumunije, presuda od 4. maja 2000. godine, stav 67, i Asenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, stav 117).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZPP propisana revizija kao jedan od vanrednih pravnih lijekova koji se može koristiti u parničnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 237 stav 1 ZPP propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu (u određenom roku). Zatim, Ustavni sud ukazuje da ZPP propisuje određene uslove za dopuštenost revizije, između ostalog, da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM (član 237 stav 2 ZPP). Takođe, ZPP propisuje i postupak po reviziji (čl. 238-253 ZPP). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja revizije, ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je revizija dozvoljena. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku, ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (čl. 249 i 250 ZPP). Proizilazi da tada revizija ispunjava sve uslove djelotvornosti pravnog lijeka, kako to zahtijevaju navedeni standardi Evropskog suda.

35. U odgovoru na pitanje je li odbacivanjem revizije Vrhovni sud onemogućio apelantima pristup tom lijeku, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da revizija apelanata ne ispunjava uslov dozvoljenosti revizije iz člana 237 stav 2 ZPP. Naime, Vrhovni sud je navedeno obrazložio na način da u konkretnom slučaju vrijednost glavnog duga (koji predstavlja iznos podignutog, a nevraćenog kredita) iznosi 28.864,10 KM, a ostali iznos od 2.819,24 KM se odnosi na obračunatu kamatu, čija se vrijednost, kao ni vrijednost zatezne kamate i dosuđenih troškova spora, saglasno odredbama člana 316 st. 2 i 3 ZPP, ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti predmeta spora, pa tako ni pri određivanju vrijednosti pobijanog dijela presude. Dakle, relevantni instituti u ZPP koje u konkretnom slučaju dovodi u vezu Vrhovni sud su "vrijednost spora" i "vrijednost pobijanog dijela presude".

36. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 316 st. 2 i 3 ZPP propisano da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora, ako ne čine glavni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se pod glavnim zahtjevom podrazumijeva zahtjev stranke zbog kojeg se parnica vodi, dok se sporednim traženjima smatraju zahtjevi stranke koji se ističu povodom ili u vezi sa glavnim zahtjevom, odnosno potraživanja akcesorne prirode u odnosu na glavni zahtjev. Ustavni sud dalje podsjeća da je, u slučajevima kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, za vrijednost spora mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naznačio (član 321 stav 2 ZPP), odnosno koju je sud rješenjem odredio (ako je tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili nisko naznačio, član 321 stav 3 ZPP). S druge strane, kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčana potraživanja, vrijednost predmeta spora se određuje shodno citiranim odredbama člana 316 st. 2 i 3 ZPP.

37. Ustavni sud dalje ukazuje da odredbama ZPP nije propisano na koji način će revizioni sud utvrđivati „vrijednost pobijanog dijela presude“, pa s obzirom da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud, utvrđujući koja je vrijednost pobijanog dijela presude, primijenio odredbe koje se primjenjuju prilikom utvrđivanja vrijednosti spora kad su u pitanju novčana potraživanja (član 316 st. 2 i 3 ZPP ), odnosno vrijednost pobijanog dijela odluke je utvrđivao na osnovu vrijednosti glavnog zahtjeva. Međutim, Ustavni sud podsjeća da apelanti apelacionim navodima, u suštini, ukazuju da je Vrhovni sud proizvoljno utvrdio vrijednost glavnog zahtjeva u konkretnom slučaju, pa time i vrijednost pobijanog dijela odluke, jer je u obrazloženju osporenog rješenja naveo iznose glavnog zahtjeva (glavnice) i sporednog zahtjeva (ugovorenih kamata) koji nigdje u postupku nisu navedeni, niti ih je tužilac bilo gdje navodio.

38. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi isplate duga koji je proistekao iz ugovora o kreditu. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da iz odredbe člana 1065 ZOO proizilazi da se ugovorom o kreditu banka obavezuje, pored ostalog, da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Naime, iz navedene odredbe jasno proizilazi da je korisnik kredita dužan da vraća dobijeni iznos novca u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, te da je plaćanje kamata jedna od primarnih obaveza korisnika kredita, a da za banku predstavlja svrhu sklapanja ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da iz prvostepene presude proizilazi da je u konkretnom slučaju predmetni ugovor o kreditu raskinut zbog neispunjenja ugovorenih obaveza od tuženih, pa je cjelokupan kredit dospio na naplatu zajedno sa obračunatim kamatama, a kako je ugovoreno članom 7 predmetnog ugovora o kreditu (vidi tačku 7 ove odluke). Nadalje, Ustavni sud ukazuje da iz prvostepene presude proizilazi da je tužilac u konačno uređenoj tužbi naveo da dospjeli dug (iz predmetnog ugovora o kreditu) iznosi 31.683,34 KM, pa je od apelanata i ostalih tuženih tražio da mu isplate navedeni dug (vidi tačku 6 ove odluke). Zatim, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke naveo „da je predmet zahtjeva tužioca solidarna isplata duga u iznosu od 31.683.34 KM“ sa zakonskom zateznom kamatom i uz naknadu troškova (vidi tačku 10 ove odluke). Takođe, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizilazi da su ti sudovi prilikom razmatranja predmetnog tužbenog zahtjeva utvrđivali samo iznos cjelokupnog duga, odnosno da su zaključili da je tužilac dokazao da dospjeli dug po ugovoru o kreditu iznosi 31.683,34 KM (vidi tač. 7 i 11 ove odluke). Dakle, iako su navedeni sudovi u obrazloženju svojih odluka istakli da predmetni dug, prema sadržaju ugovora o kreditu, predstavlja iznos dospjelih, a neisplaćenih anuiteta, u kojima je sadržana glavnica i redovna kamata, Ustavni sud zapaža da ti sudovi nisu utvrđivali, niti navodili koji iznos od cjelokupnog potraživanog duga predstavlja glavnicu, a koji iznos redovne/ugovorene kamate. Pored navedenog, Ustavni sud naglašava da je prvostepenom presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, usvojen tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu „solidarno isplate dug u iznosu od 31.683,34 KM“, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i da mu naknade troškove parničnog postupka (vidi tačku 5 ove odluke). Iz navedenih činjenica proizilazi da je tužilac tužbenim zahtjevom tražio isplatu duga koji čini ukupni dug po predmetnom ugovoru o kreditu (glavnica i ugovorene kamate) sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

39. Imajući u vidu navedeno, proizilazi da navedeni dug (koji čini ukupni dug po predmetnom ugovoru o kreditu) predstavlja glavni zahtjev u smislu člana 316 stav 2 ZPP, dok zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka predstavljaju sporedne zahtjeve u smislu člana 316 stav 3 ZPP. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja smatrao da glavnica (iznos podignutog, a nevraćenog kredita) čini glavni zahtjev, a ostali iznos da se odnosi na obračunatu kamatu, kada takav zahtjev u predmetnom parničnom postupku nije postavljen, niti su takav zahtjev prvostepeni i drugostepeni sud razmatrali. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 237 stav 2 u vezi sa članom 316 st. 2 i 3 ZPP kada je u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja odbacio reviziju kao nedozvoljenu, ne vodeći računa da se parnični postupak vodio radi isplate duga u iznosu od 31.683,34 KM, koji predstavlja glavni zahtjev u konkretnom slučaju.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem revizije apelanata zbog toga što ne ispunjava uslove propisane odredbom člana 237 stav 2 ZPP, u situaciji kada vrijednost glavnog zahtjeva, odnosno vrijednost pobijanog dijela odluke, prelazi imovinski cenzus propisan navedenom odredbom, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantima proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je, u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud odbacio reviziju apelanata zbog toga što ne ispunjava uslove propisane odredbom člana 237 stav 2 ZPP iako je vrijednost glavnog zahtjeva, odnosno vrijednost pobijanog dijela odluke prelazila imovinski cenzus propisan navedenom odredbom.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5009/19 (V. L. i B. L.) | Sudska praksa | Aktio