Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1845/21 (H. M. i drugi)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1845/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1845/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Hanifa Muftić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Hanifa Muftić, Jasenka Karadža-Mlivo, Fahrija Karadža, Senad Karadža, Velija Sabitović, Sead Sabitović, Ilijas Sabitović i Vahid Sabitović protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 086866 20 Gž od 9. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 086866 18 P od 23. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hanifa Muftić iz Gornjeg Vakufa, Jasenka Karadža-Mlivo iz Bugojna, Fahrija Karadža iz Bugojna, Senad Karadža iz Bugojna, Velija Sabitović iz Prozora, Sead Sabitović iz Bugojna, Ilijas Sabitović iz Prozora i Vahid Sabitović iz Bugojna (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnijeli su 27. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 086866 20 Gž od 9. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 086866 18 P od 23. jula 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 086866 18 P od 23. jula 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata i tužiteljki S.L. i G.S. da se obaveže tužena (K.J.) da im preda u posjed parcelu pobliže označenu izrekom predmetne presude, te da trpi da se katastarska parcela briše sa imena prednika tužene i upiše kao posjed apelanata prema njihovim suvlasničkim dijelovima. Obavezani sud apelanti da tuženoj naknade troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu..
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tokom postupka provedeni materijalni dokazi (između ostalih, uvid i čitanje zemljišnoknjižnih uložaka, rješenja o nasljeđivanju od 5. februara 1960. godine, 26. novembra 1987. godine i 9. novembra 2010. godine). Općinski sud je dalje naveo da je tokom postupka proveden i dokaz vještačenjem po vještaku geometru A.S. (nalaz i mišljenje od 15. novembra 2019. godine, te dopuna nalaza od 25. februara 2020. godine), te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka H.F., J.Z., J.Z., Z.Z., L.K. i N.M., kao i dokaz saslušanjem prvoapelantkinje (Hanife Muftić), te tužiteljki S.L. i G.S. kao parničnih stranaka. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama člana 126. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, koje pravo ne zastarijeva, a odredbama člana 127. navedenog zakona je propisano da vlasnik u tom slučaju mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u posjedu tuženog. Dalje, da je odredbama člana 131. st. (2) i (3) propisano da, ukoliko se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima, jači pravni osnov ima osoba koja nesumnjivo može dokazati prethodnika, a ako to mogu obje osobe, ili ne može nijedna, jači pravni osnov ima osoba koja je teretno stekla stvar u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ukoliko su pravni osnovi iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi tj. kojoj je stvar predana, te pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo vlasništvo, kao i da je stvar koju zahtijeva u posjedu tuženog. Takođe, da je odredbama člana
133. Zakona o stvarnim pravima propisano da suvlasnik, odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, kao i pravo na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari, dok je odredbama člana 136. istog zakona propisano da pravo vlasništva prestaje kada druga osoba stekne pravo vlasništva na toj stvari. Općinski sud je naveo da je na osnovu svih izvedenih dokaza, kako materijalnih dokaza, tako i saslušanja svjedoka i parničnih stranaka, primjenom odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrdio da je tužena (a prije toga njen otac) godinama prije rata, a nesumnjivo nakon 1974. godine (budući da nakon te godine niko od apelanata, a ni njihovih prednika nije uživao predmetnu parcelu) koristila i uživala tu parcelu, te da je u katastarskom operatu upisana kao njen posjednik. Općinski sud je naveo da posjed tužene smatra savjesnim s obzirom na ugovore o kupoprodaji zaključene 1952. godine između prednika tužene (I.Z.) i Dž.D., kojim je Dž.D. prodala predniku tužene predmetnu parcelu (koji ugovori imaju svojstva teretnog ugovora, budući da je za predmetnu nepokretnost plaćena kupoprodajna cijena), pa iako Dž.D. nikada nije bila upisana kao vlasnik predmetne nekretnine, ona je kao supruga S.D. (tada upisanog vlasnika, čiji su nasljednici zapravo prednici apelanata) bila u njenom posjedu, gdje u vrijeme zaključenja navedenih ugovora S.D. više nije bio živ, što se sve vidi iz priloženog rješenja o nasljeđivanju od 5. februara 1960. godine. Općinski sud je u vezi s tim takođe naveo da predmetni ugovori o kupoprodaji iz 1952. godine formalno nikada nisu provedeni, ali je činjenica da je predmetnim rješenjem o nasljeđivanju od 5. februara 1960. godine obuhvaćena i sporna nepokretnost koja nakon smrti S.D. prelazi na njegovu djecu, koja su se osnovom tog rješenja upisala kao vlasnici na istoj. Općinski sud je naveo da, međutim, nasljednici prvobitno upisanih nasljednika S.D., odnosno apelanti, nisu dokazali da formalni upis i knjiženje prati stvarni sadržaj prava vlasništva, jer ni na koji način nije dokazano da je iko od upisanih apelanata, niti njihovih prednika od 1974. godine pa na dalje koristio i uživao predmetnu nepokretnost, dok je tužena izvedenim dokazima upravo dokazala da je bila u njenom nesmetanom posjedu, što lično, što na način da je predmetnu nepokretnost davala na korišćenje drugim licima. Općinski sud je naveo da je, s obzirom na sve naprijed navedeno, stajališta da apelanti koji su formalno upisani kao suvlasnici na predmetnoj nepokretnosti nisu njeni stvarni vlasnici, jer ni na koji način to pravo ne ostvaruju najmanje 45 godina (posjedovanje, upotreba, korišćenje i raspolaganje), što je tužena tokom postupka dokazala, zbog čega je sud u cijelosti odbio predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Odlučujući o žalbama apelanata i tužiteljke S.L. izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 23. jula 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 46 0 P 086866 20 Gž od 9. marta 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbama čl. 8. i 123. ZPP propisano da sud provedene dokaze parničnih stranaka cijeni savjesno i brižljivo i na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrđuje relevantne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu dokaze parničnih stranaka cijenio na propisani način na osnovu kojih je utvrdio (naprijed navedene) činjenice. Kantonalni sud je naveo da je osim toga tužena, u skladu sa pravilom o teretu dokazivanja, vještačenjem po vještaku geodetske struke, saslušanjem svjedoka i ugovorima o kupoprodaji predmetne nekretnine iz 1952. godine dokazala da je njen otac kupio predmetnu parcelu, kojim ugovorima se prodavač Dž.D. takođe obavezala da će nakon provedenog ostavinskog postupka iza smrti svog supruga S.D. i po odobrenju nadležnih organa, izvršiti prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama na kupca i da su predmetni ugovori ovjereni od tada nadležnih organa i vlastoručno potpisani ili stavljen otisak prsta i snabdjeveni pečatom Narodnog odbora Opštine Gornji Vakuf. Kantonalni sud je naveo da je, dakle, prvostepeni sud utvrdio da apelanti (a ni njihovi prednici) nisu bili u posjedu predmetne nekretnine prodate predniku tužene, niti su je na bilo koji način uživali, da su prednik tužene i tužena bili savjesni posjednici, s obzirom da je nekretnina stečena po osnovu ugovora o prodaji (teretni ugovor), za koji je plaćena kupoprodajna cijena, da je ugovor zaključen sa suprugom umrlog S.D. koja je nakon njegove smrti bila u posjedu iste, ali da ugovor u zemljišnim knjigama formalno nikada nije proveden. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su apelanti samo formalno upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na predmetnoj nekretnini na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 5. februara 1960. godine koje je doneseno nakon zaključenih ugovora o kupoprodaji. Kantonalni sud je naveo da, stoga, činjenica da je u ostavinsku masu iza umrlog S.D. ušla i predmetna nekretnina, ne utiče na zakonitost i pravilnost pobijane presude zato što apelanti, kojima je bio teret dokaza, nisu dokazali da su konzumirali pravo vlasništva, uključujući i posjed i korišćenje sporne parcele, a tužena je nasuprot tome dokazala da su njen otac i ona bili u kontinuiranom posjedu predmetne parcele više od 45 godina, za koji period su ostvarivali i sva druga prava koje uključuje pravo vlasništva (upotreba i korišćenje), u smislu odredbi člana 17. Zakona o stvarnim pravima.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je iz provedenih dokaza „nesporno dokazano pravo vlasništva, odnosno suvlasništva na strani apelanata i da je tužena u posjedu“, pa su stoga apelanti zahtijevali da prvostepeni sud na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeni relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i usvoji postavljeni tužbeni zahtjev. Dalje ističu da su kupoprodajni ugovori iz 1952. godine „nezakoniti i ništavi“ budući da je predmetne ugovore zaključilo lice koje nije bilo vlasnik sporne nekretnine, a „osnovno je pravilo da niko na drugog ne može prenijeti više prava od onoga što ga ima“. Apelanti takođe smatraju da su redovni sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, te da je potpuno pogrešan zaključak da su apelanti formalno upisani kao suvlasnici na predmetnoj nekretnini i da nisu njeni stvarni vlasnici.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o stvarnim pravima, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluke detaljno obrazložio svoj zaključak da apelanti, koji su formalno upisani kao suvlasnici na predmetnoj nepokretnosti, nisu njeni stvarni vlasnici, slijedom čega je odbio predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dalje, da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanata, ispitao navode apelanata (koje oni ističu i u predmetnoj apelaciji), te dao jasne razloge zbog čega ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić