Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1813/21 (Đ.M.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1813/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1813/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Đ. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đ. M.
protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 288259 20 Gž od 19. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 288259 18 P od 8. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đ. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Bojan Peulić advokat iz Banjaluke, podnio je 25. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 288259 20 Gž od 19. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 288259 18 P od 8. novembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je zaključen ugovor o kupoprodaji između A.N., prednika tužene (A.N.), i apelanta, čiji je predmet nekretnina, bliže označena u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), što je tužena dužna priznati, te trpiti da se apelant upiše kao vlasnik i posjednik na predmetnoj nekretnini. Odbijen je kao neosnovan apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da isplati apelantu na ime sticanja bez osnova iznos od 13.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene te je obavezan apelantu da tuženoj preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođenu od lica i stvari predmetnu nekretninu.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant tvrdio tokom postupka da je sa prednikom tužene kao prodavcem zaključio usmeni ugovor o prodaji predmetne nekretnine. S tim u vezi je naveo da usmeni ugovor o kupoprodaji (zaključen 2006. godine) ne proizvodi pravno dejstvo, te naglasio da apelant nije dokazao da je predmetni ugovor u cjelini izvršen. Naime, nijedan svjedok nije izjavio da je bio prisutan zaključenju ugovora, isplati kupoprodajne cijene i uvođenju apelanta od strane prodavca u posjed predmetne nekretnine (član 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti). S tim u vezi je naveo da je simptomatično da je usmeni ugovor o kupoprodaji zaključen 2006. godine, a da je apelant tek 2014. godine, u godini u kojoj je prodavac umro, zasadio baštu i voce. Naveo je da apelant za vrijeme života prodavca nije u tom smislu koristio predmetnu nekretninu i sadio voce i na taj način manifestovao svoj posjed. Osnovom navedenog, naveo je da je prvostepeni sud pravilno cijenio da apelant nije dokazao da je zaključio pismeni ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, pa je odbijen apelantov primarno postavljeni tužbeni zahtjev. S obzirom da apelant u uređenoj tužbi ni tokom postupka nije predložio ni izveo dokaze na osnovu kojih bi se konkretno odredila izvršena ulaganja i utvrdila njihova visina, a što je u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku bio dužan da dokaže, pa kako nije dokazao, naveo je da je primjenom člana 126. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima odbijen apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio isplata stečenog bez osnova u vidu protivvrijednosti ulaganja koje je izvršio na predmetnoj nekretnini u iznosu od 13.000,00 KM. Također je naveo da je A.N. predmetnu nekretninu kupio od V.Ć., kao prodavca na osnovu ugovora o kupoprodaji od 21. novembra 1986. godine koji je ovjeren kod prvostepenog suda 15. decembra 1986. godine. Zatim da je pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 O 192660 14 O od 16. aprila 2014. godine tužena proglašena za jedinog nasljednika iza umrlog A.N., da joj je uručena predmetna nekretnina kao posjed ostavioca sa dijelom 1/1, da se tužena na osnovu navedenog rješenja nasljeđivanju upisala kao posjednik iste sa dijelom 1/1. S obzirom na to, te kako je apelant ušao u posjed predmetne nekretnine, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno u smislu člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima naložio predaju predmetne nekretnine tuženoj.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u toku postupka dokazao da je između apelanta, kao kupca i A.N., kao prodavca zaključen ugovor o kupoprodaji, čiji predmet je predmetna nekretnina, te ističe da je ugovor, iako nije zaključen u pismenoj formi, u cijelosti realizovan, jer su obje ugovorne strane u cjelini ispunile svoje obaveze. Također navodi da tužena nije dokazala da je pretpostavljeni vlasnik predmetne nekretnine, jer nije dokazala da apelant bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu drži u posjedu predmetnu nekretninu, te sud nije mogao usvojiti protivtužbeni zahtjev tužene.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić