Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1796/21 (E. S. i E. S.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Brak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1796/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1796/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Enver Sarajlić i Ernad Sarajlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Enver Sarajlić i Ernad Sarajlić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 262738 19 Gž 2 od 23. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Sarajlić iz Njemačke i Ernad Sarajlić iz Norveške (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić advokati iz Banjaluke, podnijeli su 24. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 262738 19 Gž 2 od 23. marta 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se poništi brak koji su zaključili prednik apelanata (J.S.) i tužena (A.S.) u Banjaluci 24. maja 2013. godine, koji je upisan u Matičnu knjigu vjenčanih koja se vodi za matično područje Srpske Toplice pod rednim brojem 13 za 2013. godinu.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su prednik apelanata i tužena 24. maja 2013. godine zaključili brak, te da je ovaj brak prestao smrću prednika apelanata 27. aprila 2017. godine. S tim u vezi je naveo da sama činjenica da su tužena i prednik apelanata prvo bili u emotivnoj vezi četiri godine, a nakon toga zaključili brak koji je trajao sve do smrti prednika apelanata, oko četiri godine, ukazuje da je volja i namjera prednika apelanata bila da zaključi brak sa tuženom, te da njihova vanbračna zajednica preraste u bračnu zajednicu. Naveo je da se radi o zajednici života koja je duže trajala, prvo u vanbračnoj, a nakon toga u bračnoj zajednici (član 29 Porodičnog zakona). Dalje je naveo da sama činjenica da je prednik apelanata radio u Norveškoj, a da je tužena stanovala u Banjaluci, gdje je i prednik apelanata imao stan, kao i tužena, ne znači da nije postojala zajednica života. Naime, prednik apelanata je i prije zaključenja braka živio i radio u Norveškoj, pa je to razlog zbog kojeg nisu stanovali zajedno, ali to ne znači da nije postojala zajednica života, jer su to objektivne okolnosti koje su sprečavale da cijelo vrijeme žive zajedno. Naveo je da je tužena izvedenim dokazima dokazala da je prednik apelanata dolazio u Banjaluku i živio sa tuženom, da su zajedno odlazili u njegov stan u Vodicama, zajedno putovali u Tursku, da je tužena boravila jedno vrijeme i u Norveškoj, da je apelantima bilo poznato da je tužena bila u emotivnoj vezi sa njihovim prednikom prije zaključenja braka, te da su kontaktirali s tuženom i za vrijeme trajanja braka i da nikada nisu osporavali taj brak. Imajući u vidu i vrijeme prije zaključenja braka, dok je tužena bila u emotivnoj vezi sa prednikom apelanata koja je trajala oko četiri godine, naveo je da se teško može prihvatiti zaključak da je brak zaključen samo zbog penzije koju bi ostvario prednik apelanata i koju bi mogla koristiti tužena. Naveo da je cilj podnošenja tužbe apelanata da se osujeti pravo tuženoj da učestvuje u postupku raspravljanja zaostavštine i da zajedno sa apelantima bude proglašena nasljednikom na zaostavštini prednika apelanata. Osnovom navedenog, naveo da apelanti nisu dokazali da postoje razlozi za poništenje braka jer nije zasnovan u cilju zajednice života (član 45 Porodičnog zakona).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da tužena i prednik apelanata nisu zaključili brak u cilju zajednice života već u cilju ostvarivanja prava na porodičnu penziju nakon smrti prednika apelanata koji je u vrijeme zaključenja braka bio teško bolestan. Također navode da nikakva ekonomska i porodična zajednica između tužene i prednika apelanata nije zasnovana, te ističu da se intimni odnosi prije zaključenja braka ne mogu smatrati sadržinom veoma kompleksnih bračnih odnosa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić