Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1853/21 (V. Č.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1853/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1853/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Vjekoslav Čutura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vjekoslav Čutura protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011319 17 Uvp od 4. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vjekoslav Čutura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 28. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011319 17 Uvp od 4. februara 2021. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 24. juna 2014. godine ukinuto je rješenje Kantonalne službe od 2. jula 2013. godine i odlučeno je da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene starosne penzije počev od 1. juna 2014. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne službe od 24. juna 2014. godine, FZ PIO je rješenjem od 18. avgusta 2014. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (FZ PIO) od 18. avgusta 2014. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 07 0 U 011319 15 U od 29. maja 2017. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 29. maja 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 011319 17 Uvp od 4. februara 2021. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud poprimio utvrđenim da je Revizorski tim za kontrolu (u daljnjem tekstu: Revizorski tim) (nakon izvršene revizije odluke kojom je apelantu priznato pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju) u svom zapisniku od 17. decembra 2012. godine konstatovao da se apelant vodi u službenoj evidenciji Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Mostar (u daljnjem tekstu: Grupa). Dalje, da su predmet provjere podaci o činjenicama navedenim u uvjerenju Grupe od 19. marta 2007. godine, kojim uvjerenjem je potvrđeno da je apelant obavljao dužnost zapovjednika u jedinicama nivoa pukovnije, istog ili višeg nivoa, odnosno dužnost Zapovjednika 9. bojne u periodu od 19. septembra 1991. do 20. januara 1993. godine. Takođe, da je konstatovano da su upisani podaci da je apelant obavljao dužnost u 9. bojni 82. DP strijelac u periodu od 10. aprila 1992. godine do 17. januara 1993. godine, te da ne postoje drugi dokazi da je apelant obavljao dužnost zapovjednika u jedinicama nivoa pukovnije, istog ili višeg nivoa. Dalje, da iz očitovanja Revizorskog tima od 7. marta 2013. godine proizlazi da je isti prilikom kontrole cijenio sve relevantne dokaze, te da iz relevantnih dokaza proizlazi da apelant nije obavljao dužnost zapovjednika u navedenim jedinicama najmanje 12 mjeseci u ratu (shodno članu 1. stav (2) alineja 3. Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). Vrhovni sud je naveo da, naime, u vojno-evidencionim dokumentima postoje materijalni dokazi da je apelant bio samo pripadnik 9. bojne 82. DP strijelac u navedenom periodu, da drugih podataka nema, pa da je prvostepeni sud cijenio da ni dokazi u vidu iskaza saslušanih svjedoka (P.Z., I.V., M.M. i drugih) ne potvrđuju da je isti obavljao zapovjednu dužnost u periodu od 19. septembra 1991. godine do 31. januara 1993. godine. Vrhovni sud je takođe naveo da je ratno stanje na teritoriji Bosne i Hercegovine uvedeno Odlukom Predsjedništva RBiH od 20. juna 1992. godine (objavljena u „Službenom listu RBiH“ br. 7/92 i 13/94), pa da se, uz uvažavanje svih ličnih i individualnih shvaćanja pojedinih događaja iz prošlosti, ne može izmijeniti zvanično donesena (i objavljen) odluka o proglašenju ratnog stanja.
7. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na Presudu Ustavnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-7/12 od 20. novembra 2012. godine jer je tom presudom utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom (Federacije BiH) odredba člana 9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite u dijelu koji glasi „ili su izdata u upravnom postupku samo na osnovu izjava svjedoka, potvrde boračkog udruženja ili na osnovu medicinske dokumentacije, a u suprotnosti su sa evidencijama o neisplaćenim vojničkim plaćama”, a donošenjem iste taj sud je iznio stanovište da se isključivanjem dokazivanja činjenica putem svjedoka dovode u neravnopravan položaj osobe koje nisu u mogućnosti pribaviti pisanu dokumentaciju, što je bio razlog za donošenje takve odluke Ustavnog suda FBiH. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju kod apelanta nije radilo o takvoj situaciji u kojoj se svjedocima, kao zakonskim dokaznim sredstvima, dokazuju određene činjenice zbog nemogućnosti pribavljanja pisane dokumentacije, već u konkretnom slučaju postoji pisana dokumentacija na osnovu koje su u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite utvrđene relevantne činjenice i na osnovu kojih je donesena odluka, a apelant je izjavama svjedoka pokušavao dokazati suprotno, pa je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja cijenjeno da takve izjave svjedoka nisu dovele u pitanje činjenice utvrđene izvođenjem materijalnih dokaza koji su u konkretnom slučaju postojali.
8. Vrhovni sud je takođe naveo da je bez značaja apelantovo pozivanje na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine kojom je utvrđeno da član 7. st. (2) i (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite nije u saglasnosti s članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je u konkretnom slučaju apelant saslušan, jer je on dao izjavu po punomoćniku 11. marta 2014. godine o čemu je sačinjen zapisnik (u kojoj izjavi je ostao pri materijalnim dokazima priloženim uz izjavu i žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa od 24. juna 2014. godine) što znači da mu je data mogućnost izjašnjenja, iznošenja tvrdnji, predlaganja dokaza i time mogućnost zaštite njegovih prava i interesa.
Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da stav Vrhovnog suda (da se u konkretnom slučaju nije radilo o situaciji u kojoj se svjedocima dokazuju određene činjenice) podrazumijeva da stranke ne mogu vlastitim dokazima pobijati dokaze na kojima se zasniva bilo koja odluka organa uprave, odnosno da se svjedocima neće moći dokazivati bilo koja činjenica koja je u suprotnosti s navodima i odlukama organa uprave. Dalje navodi da je sporan stav redovnih sudova prema kojem on nije mogao biti pripadnik vojne organizacije u 1991. godini, te da je on mogao biti „i pripadnik i zapovjednik“ u navedenom periodu budući da je nesporno da su sukobi u BiH počeli napadom na mjesto Ravno 1991. godine. Apelant takođe ističe da je u predmetnom postupku potpuno ignorisana odluka Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine kojom je utvrđeno da član 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite nije u saglasnosti sa članom 6. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, u pogledu navoda apelanta da mu je sporan stav Vrhovnog suda prema kojem se „svjedocima neće moći dokazivati bilo koja činjenica koja je u suprotnosti s navodima i odlukama organa uprave“, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je prihvatio kao pravilno utvrđenje organa uprave i nižestepenog suda, kako u odnosu na period, tako i u odnosu na vrstu dužnosti koju je apelant obavljao u tom periodu, u čemu Ustavni sud takođe ne nalazi proizvoljnost. U vezi s navodima apelanta da je u predmetnom postupku „potpuno ignorisana“ odluka Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine, Ustavni sud, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić