Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1806/21 (M. D.)

Odluka donesena 14. 06. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1806/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1806/21, rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Marka Dragića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Dragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Dubice, podnio je 24. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 045475 20 Rev od 4. marta 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 045475 20 Gž od 28. januara 2020. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 045475 17 P od 27. septembra 2019. godine.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti izvršenje po pravosnažnoj presudi Općinskog suda broj 25 0 P 045475 17 P od 27. septembra 2019. godine do okončanja postupka i donošenja odluke u predmetnoj apelaciji.

3. Odlučujući po tužbi tužitelja H.E.J.J. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta radi isplate duga, te po protivtužbi apelanta radi utvrđenja i isplate Općinski sud je presudom broj 25 0 P 045475 17 P od 27. septembra 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 045475 20 Gž od 28. januara 2020. godine, obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 266.666,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja, pa do isplate. Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je tužitelj bez znanja i saglasnosti apelanta i „Pro vita“ d.o.o. iz Donje Dubice (u daljnjem tekstu: „Pro vita“) čiji je apelant jedini osnivač, nezakonitim radnjama i odlukama prenio bez naknade njihove osnivačke udjele u „Top farm“ d.o.o. Nova Topola, Gradiška (u daljnjem tekstu: „Top farm“), u ukupnoj vrijednosti od 5.502.590,00 KM (koja vrijednost uključuje tužbom zahtijevani iznos od 266.665,50 KM) i brisao ih kao osnivače u sudskom registru Okružnog privrednog suda u Banjaluci, te da se naloži tužitelju da apelantu isplati ukupan iznos osnivačkih udjela i kompenzuje sa utuženom obavezom apelantu u iznosu od 154.836,50 KM. Također, obavezan je apelant da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 15.108,00 KM, dok je odbijen tužitelj sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

4. Iz obrazloženja navedenih presuda proizlazi da je Općinski sud odbio kao neosnovan prigovor apelanta koji se odnose na punomoći koje je tužitelj dao punomoćniku (da iste nisu ovjerene apostille pečatom) iz razloga što se takva ovjera (u skladu sa odredbom člana 133. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) zahtijeva samo za strane javne isprave. Također, suprotno prigovorima apelanta, Općinski sud je utvrdio da je u konkretnom predmetu (primjenom odredbi čl. 21. i 46. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima) nadležan za postupanje odnosno, da se u konkretnom slučaju primjenjuje domaće pravo.

5. Dalje, nakon izvedenih dokaza utvrđeno je da iz sadržaja ugovora od 17. januara 2006. godine koje su zaključile stranke (tužitelj, H. W. i apelant), za koji sudovi smatraju da predstavlja ortački ugovor, evidentno da imovinu ortakluka predstavlja „Svinjogojska farma“ u Novoj Topoli koja je nakon kupnje uknjižena u zemljišne knjige kao suvlasništvo partnera sa po 1/3 dijela, da je zajednički dopušteni ekonomski cilj revitalizacija uzgoja matičnog stada, tov i plasman svinja na tržište kroz naknadno zajednički osnovano društvo „Top farm“. Pri tome su partneri nesporno ugovorili da će kupovnu cijenu svinjogojske farme u iznosu od 1.600,000,00 KM platiti tužitelj i H. W., dok se apelant obvezao da će trećinu kupovne cijene u iznosu od 533.333,00 KM isplati tužitelju i H. W. u roku od 10 godina ili se odreći dobiti zajedničke novoosnovane firme. Nakon toga partneri su upisani kao suvlasnici imovine i nekretnina na Svinjogojskoj farmi u Novoj Topoli, te su osnovali privredno društvo „Top farm“ proizvodnja, trgovina, usluge d.o.o. Nova Topola u kojoj su tužitelj i H. W. prvobitno imali udjele od po 33%, a apelant udjel od 34%. Navedene nekretnine (koje su bile obuhvaćene ortačkim ugovorom) su unesene kao imovina društva „Top farm“(16. januara 2008. godine) na koji način je povećan kapital društva za vrijednost tih nekretnina (10.999.179,50 KM), a nakon toga navedene nekretnine su upisali kao vlasništvo privrednog društva „Top farm“ (na osnovu Ugovora o prijenosu prava vlasništva bez naknade, obrađen i ovjerenog kod notara 18. augusta 2010. godine). Općinski sud je naveo da je ugovorena obaveza (isplata 1/3 kupoprodajne cijene tužitelju i H. W.) dospjela 17. januara 2016. godine, te kako apelant nije dokazao da je isplatio predmetno potraživanje ili da se eventualno odrekao dobiti novoosnovane firme „Top farm“ u korist partnera (što je bio dužan dokazati na osnovu člana 123. ZPP), proizlazi njegova obveza da na osnovu odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužitelju isplati iznos od 266.666,50 KM (koji predstavlja polovicu iznosa koji je apelant bio u obavezi isplatiti tužitelju i H. W.). Općinski sud je naveo da su nekretnine u suvlasništvu koje su partneri stekli prenesene na društvo „Top farm“, te je na taj način otpala mogućnost da apelant svoj dio prenese na tužitelja i H. W. i time ispuni svoju obvezu, dok je visinu potraživanja tužitelja potvrdio vještak ekonomske struke na glavnoj raspravi 26. marta 2019. godine. Pored toga, sud je utvrdio da je društvo „Top farm“ imalo neraspoređenu dobit (u periodu 2008. – 2012. godina) ali da nije donosilo odluke o isplati dobiti i da dobit nije isplaćivana, što upućuje na zaključak da se apelant nije mogao odreći dobiti u korist tužitelja i po tom osnovu mu isplatiti predmetno potraživanje. Suprotno navodima apelanta (koji ukazuje na nedostatke ugovora od 17. januara 2006. godine) sudovi su zaključili da je ortački ugovor od 17. januara 2006. godine neformalan ugovor i kao takav ne podliježe nikakvoj formi, te da proizlazi da stranke punovažnost Ugovora nisu uvjetovale posebnom formom. Međutim, obzirom da je ugovor u pretežnom dijelu izvršen, kao takav proizvodi pravne učinke bez obzira što nije ovjeren u nadležnom sudu. Vezano za navode apelanta da je ugovor od 17. januara 2006. godine prestao postojati trenutkom istupanja trećeg ortaka H. W., sudovi su ukazali na odredbe pravnih pravila 1205. i 1207. Općeg građanskog zakona (u daljnjem tekstu: OGZ) i zaključili da navedeno nije dovelo do prestanka ortakluka, dok nije od utjecaja na drugačiji zaključak suda okolnost da tužitelj i apelant nakon istupanja trećeg člana nisu redefinirali svoje ortačke odnose. Također, sudovi su zaključili da je neosnovan navod apelanta da tužitelj nije dokazao da je sa trećim partnerom (N. W.) platio kupoprodajnu cijenu za Svinjogojsku farmu Nova Topola, te su ukazali na sadržaj ugovora od 17. januara 2006. godine i činjenicu da je tužitelj stekao 1/3 suvlasništva na kupljenim nekretninama odnosno, da nije bio u obavezi da dokazuje da je isplatio kupoprodajnu cijenu. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o regresnom tužbenom zahtjevu, već o zahtjevu za isplatu na koju se apelant izričito obavezao članom 3. ugovora od 17. januara 2006. godine.

6. U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta sudovi su naveli da se ne može se prihvatiti stav apelanta da predmet tužbe predstavlja zapravo osnivačke udjele apelanta i njegovog društva „Pro vita" koji se nalaze u vlasništvu tužitelja, zbog čega ima mjesta kompenzaciji iznosa osnivačkih udjela apelanta i „Pro vita" sa potraživanjem tužitelja. Naime, obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant i njegovo društvo više nisu članovi društva „Top farm“ koje je preuzelo njihove udjele (steklo vlastite udjele) koji su uz naknadu preneseni na društvo „Societe Civile Particulare Lein International" Monaco, a zatim i na društva „Plamogro Invest" B.V. sa 40% učešća u kapitalu (4.402.072,00 KM) te „Korporativne usluge" d.o.o. Gradiška sa 10% učešća u kapitalu (1.100.518,00 KM). Dakle, evidentno je da tužitelj kao fizičko lice nije stekao udjele koje je ranije u svom vlasništvu imao apelant, već su udjele stekle druge pravne osobe, te da na strani tužitelja nedostaje pasivna legitimacija odnosno, tužitelj ne može biti nositelj obaveze prema apelantu i ne može se od njega kao fizičkog lica zahtijevati isplata osnivačkih udjela i kompenzacija sa njegovim dijelom potraživanja. Protivtužba apelanta je trebala biti usmjerena na društvo „Top farm“ a ne na tužitelja, te s tim u vezi je istaknuto da su izmjene u pogledu istupanja apelanta iz društva izvršene temeljem odluka koje su donesene na skupštini tog društva od 28. januara 2015. godine koje apelant osporava. Naime, sve eventualne propuste i nezakonitosti apelant je trebao osporavati u posebnoj parnici protiv društva „Top farm“ u kojoj bi pobijao odluke skupštine društva (u skladu sa odredbama čl. 293. i 297. u vezi sa članom 147. Zakona o privrednim društvima RS). Osim toga, ukazano je da apelant u postupku pred Okružnim privrednim sudom osporava konačne upise koji su izvršeni nakon skupštine društva od 28. januara 2015. godine (u bitnome iz istih razloga koje iznosi i u ovom postupku), pa je njegov zahtjev za isplatom i kompenzacijom kontradiktoran njegovom osporavanju tužbe i tužbenog zahtjeva. Također, apelant tokom postupka nije dokazao visinu svog protivtužbenog zahtjeva, što je bio dužan na osnovu člana 123. ZPP, zbog čega je njegov zahtjev neosnovan. Naime, čak i kada bi protivtužbeni zahtjev bio osnovan u dijelu zahtijevane isplate, apelant bi u skladu sa odredbom člana 173. stav 3. Zakona o privrednim društvima RS imao pravo na naknadu tržišne a ne nominalne vrijednosti, a koju tržišnu vrijednost apelant također nije dokazivao. Odluka o troškovima postupka je donesena na osnovu odredbe čl. 386. stav 1. i 396. ZPP obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, kao u pogledu tužbe, tako i u pogledu protivtužbe.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 P 045475 20 Rev od 4. marta 2021. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, istaknuvši da je pobijana presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita dok su revizioni prigovori apelanta neosnovani. Naime, suprotno revizionim navodima drugostepeni sud je rješavajući o žalbi apelanta pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. Naime, drugostepeni sud je uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora opravdao valjanim razlozima, koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima iz spisa predmeta, te imaju uporišta u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos, zbog čega su neosnovani navodi apelanta da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant u suštini istrajava u žalbenim navodima koje ponavlja u reviziji, te iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza tako što iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak, iz kojeg razloga se revizija, u skladu sa odredbom člana 240. stav 2. ZPP, ne može izjaviti. Dalje, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od strane nižestepenih sudova, Vrhovni sud smatra da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja i protivtužbenom zahtjevu apelanta pravilno primijenjeno materijalno pravo odnosno, da je neosnovan apelantov navod koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak nižestepenih sudova da se u pravnom odnosu između parničnih stranaka, na osnovu ortačkog ugovora i prava i obaveza proizašlih iz tog obligaciono pravnog odnosa, tužitelju pripada pravo na isplatu ugovorenog, dok je protivtužbeni zahtjev neosnovan obzirom da apelant nije dokazao činjenične tvrdnje na kojima zasniva svoj zahtjev. Vrhovni sud je istakao da apelant neosnovano navodi da nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke koje opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu (da nisu primijenjene ili su pogrešno primijenjene odredbe ZOO, Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o rješavanju sukoba nadležnosti sa propisima drugih zemalja, Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima) iz razloga što ove tvrdnje nemaju oslonca u pravilima materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da slijedom netačnog zaključka apelanta da je odlukom nižestepenih sudova utvrđeno da je stekao suvlasništvo nad farmom, netačne konstatacije apelanta da je urednost punomoći tužitelja za označenog punomoćnika proizvoljna konstrukcija suda, te zanemarivanjem da se radi o urednoj punomoći u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, proizlazi da apelant neosnovano nalazi prekoračenje tužbenog zahtjeva pred drugostepenim sudom, kao i da je povrijeđeno raspravno načelo. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana

248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je opširno naveo hronologiju predmetnog postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda, te je pri tome dao svoje viđenje predmetnog spora, izvedenih dokaza, ponašanja pojedinih sudija (drugostepenog suda), primjene materijalnog i procesnog prava, istaknuvši da je u konkretnom predmetu proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjene odredbe materijalnog i procesnog prava na njegovu štetu. Pri tome, apelant je opširno naveo razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, provedenih dokaza i primjene prava u konkretnom slučaju, te u odnosu na njegove prigovore vezane za punomoć tužitelja koju je dao, te nadležnosti sudova za vođenje predmetnog postupka (obzirom na holandsko prebivalište tužitelja). Apelant je elaborirao odluku Vrhovnog suda uz zaključak da Vrhovni sud nije odlučio o njegovim zahtjevima (koje je nabrojao), te smatra da je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP trebao usvojiti njegovu reviziju i preinačiti drugostepenu odluku ili postupiti po odredbi stava 2. navedenog člana. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je nezakonitim odlukama redovnih sudova obavezan da plati nepostojeće i ničim dokazano potraživanje tužitelja. Osim toga, apelant smatra da je diskriminisan po nacionalnoj osnovi od strane redovnih sudova, te u prilog tome navodi podatke (biografiju) za sudiju drugostepenog suda (J. A.) protiv kojeg je pokrenut krivični postupak.

10. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je naveo da u konkretnom slučaju „postoji realna mogućnost da se tužitelj po četvrti put naplati po nezakonitoj presudi Općinskog suda“, koja je postala pravosnažna na osnovu nezakonite odluke Kantonalnog suda zasnovanoj isključivo na zloupotrebi položaja sudije izvjestioca „zbog nacionalističkih razračunavanja i odbijanja tuženog da plati cijenu povoljne odluke“, te odnese stečene vrijednosti u inostranstvo i onemogući njihov povrat nakon eventualnog ukidanja ili preinačenja presude.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažne presude (Općinskog suda) do donošenja odluke o apelaciji koju je podnio protiv konačne presude Vrhovnog suda.

14. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njegovih ustavnih prava u kontekstu osporene odluke Vrhovnog suda, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. U tom kontekstu Ustavni sud navode apelanta da će se tužitelj „ naplati po nezakonitoj Presudi Općinskog suda […], koja je postala pravosnažna po kordinisanoj istoj takvoj Presudi Kantonalnog suda[…] zasnovanim isključivo na zloupotrebi položaja sudije izvjestioca zbog nacionalističkih razračunavanja i odbijanja tuženog da plati cijenu povoljne odluke“ tumači kao navode koji se tiču upravo merituma apelacije. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci prema kojima se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru kojom bi zabraniti izvršenje po pravosnažnoj presudi Općinskog suda od 27. septembra 2019. godine. U takvim okolnostima, tvrdnja apelanta o odnošenju stečene vrijednosti u inostranstvo i onemogućavanju njihov povrata, same po sebi, kako je već rečeno, ne mogu biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru odnosno nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1806/21 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio