Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1801/21 (Š. D.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1801/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1801/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Šučro Drpljanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šučro Drpljanin protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 076759 20 Gž od 24. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 076759 19 P od 10. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šučro Drpljanin (u daljnjem tekstu: apelant) sa privremenim boravkom u Švedskoj, kojeg zastupa Faruk Ćosović advokat iz Visokog, podnio je 26. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 076759 20 Gž od 24. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 076759 19 P od 10. augusta 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-637/21 od 21. aprila 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 P 076759 20 Gž od 24. decembra 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 076759 21 Rev od 31. marta 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se osnuje pravo služnosti nužnog prolaza pješice i motornim vozilom u korist apelantove nekretnine a na teret nekretnine tuženog (A.S.) i to u dužini 90 metara i širini 4 metra od regionalnog puta Kakanj-Visoko; da se naloži zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda da izvrši uknjižbu prava služnosti nužnog prolaza na nekretnini tuženog; da se naloži tuženom da ukloni zemlju i frakciju sa dijela nekretnine tuženog radi uspostave prava služnosti nužnog prolaza pješice i motornim vozilom u korist apelantove nekretnine.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da su on i njegovi prednici imali savjestan i neprekinut posjed služnosti puta na nekretnini tuženog. Naime, svjedok S.B., čiji iskaz je prvostepeni sud prihvatio kao uvjerljiv, je izjavio da na nekretnini tuženog nije bio nikakav put prije nego što je tuženi kupio tu nekretninu, te da je tuženi kada je kupio tu nekretninu preko nje napravio sebi put, a da je to bilo prije otprilike dvije do tri godine. Pri tome je ukazao da je članom 233. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da je nužni prolaz služnost puta koju je osnovao sud na zahtjev vlasnika nekretnine do koje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom uz uvjet da je korist od otvaranja nužnog prolaza za vlasnika povlasne nekretnine veća od štete koju otvaranjem nužnog prolaza trpi vlasnik poslužne nekretnine. S tim u vezi je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer je osnovom nalaza vještaka građevinske struke utvrđeno da je veća šteta na nekretnini tuženog nego korist od otvaranja nužnog prolaza za gospodarenje nekretninom apelanta. Naime, umanjenje vrijednosti nekretnine tuženog iznosi 22.536,47 KM. Naveo je da apelant nije prihvatio obavezu da plati punu naknadu tuženom, kao vlasniku poslužne nekretnine, u iznosu od 22.536,47 KM (a čiju visinu je tuženi opredijelio u skladu s članom 205. stav 4. Zakona o stvarnim pravima), nego je izjavio da je utvrđeni iznos naknade previsok, te je ponudio iznos od 5.950,00 KM ili eventualno iznos u visini izvlaštenja-eksproprijacije 218 m2 površine nekretnine tuženog od 9.810,00 KM, što je suprotno članu 205 st. 1. i 4. Zakona o stvarnim pravima. Također je naveo da bi usvajanje tužbenog zahtjeva bilo suprotno članu 205. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (kojim je, između ostalog, propisano da sud ne može osnovati nužni prolaz preko nekretnina, ako bi takvo osnivanje bilo protivno javnom interesu, kroz ograđena kućna dvorišta). Naime, traženi prolaz-put išao bi kroz dvorište tuženog (uz samu kuću), čime bi tuženi bio onemogućen da zagradi svoje dvorište. Osnovom navedenog, naveo je da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, zaključivši da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 204., 205., 230. i 233. Zakona o stvarnim pravima, jer nije dokazao pretpostavke propisane članom 205. stav 1. i članom 233. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, a koje trebaju biti kumulativno ispunjenje za donošenje odluke suda o osnivanju nužnog prolaza služnosti puta.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su „nižestepeni sudovi apelanta ostavili bez ikakve mogućnosti prilaza kući, koja je izgrađena na apelantovoj nekretnini“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić