Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1249/21 (S.B.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1249/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1249/21, rješavajući apelaciju S. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka

h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. B.

protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 033287 19 U od 8. veljače 2021. godine, u odnosu na navode o krsenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. B.

protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 033287 19 U od 8. veljače 2021. godine, u odnosu na navode o krsenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 14. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 033287 19 U od 8. veljače 2021. godine.

2. Rješenjem Uprave za neizravno oporezivanje (u daljnjemu tekstu: tužena), Regionalni centar Banjaluka, Grupa za reviziju i kontrolu (u daljnjem tekstu: prvostupanjski upravni organ) od 8. kolovoza 2018. godine apelantu je utvrđen razrez neizravnih poreza.

3. Rješenjem tužene, Regionalni centar Banjaluka od 24. rujna 2018. godine, odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv protiv rješenja od 8. kolovoza 2018. godine

4. Rješenjem tužene od 14. lipnja 2019. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv protiv rješenja od 24. rujna 2018. godine.

5. Presudom Suda BiH od 8. veljače 2021. godine, odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tužene od 14. lipnja 2019. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je u postupku kontrole apelantu utvrđena obaveza plaćanja PDV-a, koja je nastala tako što apelant nije obračunao izlazni PDV za pružene odvjetničke usluge zastupanja u kaznenim predmetima u kojima je rješenjem suda bio postavljen za branitelja po službenoj dužnosti. S tim u svezi, Sud BiH je ukazao da se PDV prema članku 3. Zakona o PDV-u, plaća na promet dobara i usluga, koje je porezni obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvršio na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu, kao i na uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu. Pri tomu, ukazao je da se prometom usluga u smislu članka 8. stavak 1. Zakona o PDV-u smatraju svi poslovi i radnje izvršene u okviru obavljanja privredne djelatnosti koji ne čini promet dobara iz članka 4.-7. Zakona o PDV. Nadalje, Sud BiH je naveo da je pravilno utvrđeno da je apelant po ispostavljenim fakturama knjiženim u poslovnim knjigama u kontroliranom razdoblju pružao isključivo odvjetničke usluge i po tom osnovu ostvario prihod, na koji je sukladno odredbama članka 38. Zakona o PDV-u izvršio obračun izlaznog PDV-a. Dalje je utvrđeno da je na primljene naknade, obračun PDV-a apelant vršio preračunatom stopom, iz razloga što je člankom 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata propisano da se, u postupku naplate i priznavanja nagrade za rad advokata, kao i u postupku odlučivanja suda ili drugog organa o troškovima postupka na teret protivne strane, nagrada predviđena ovom tarifom, uvećava za iznos poreza na promet usluga. Sud BiH je naveo da je da je apelant u tužbi prigovarao da je usluge zastupanja u kaznenim predmetima pružao na temelju rješenja o postavljenju za branitelja po službenoj dužnosti, i da je za njega ta obaveza nastala trenutkom isplate nagrade za obranu po službenoj dužnosti. Međutim, Sud BiH je ukazao da je odredbama članka 17. Zakona o PDV-u, određen trenutak nastanka porezne obaveze, odnosno da porezna obaveza nastaje u trenutku kada se izvrši jedna od sljedećih radnji: 1) isporuka dobara ili vršenje usluga; 2) izdavanje fakture u skladu sa ovim zakonom; 3) plaćanje ili djelomično plaćanje izvršeno prije izdavanja fakture; 4) nastanak obaveze plaćanja carinskog duga kod uvoza dobara, a ako te obaveze nema, u momentu kada je nastala obaveza plaćanja duga; 5) za promet dobrima i uslugama prema članu 5, 6. i 9. po isteku poreznog razdoblja za vrijeme kojeg je izvršen promet i 6) za svaku izmjenu u poreznoj osnovici prema članku 20. kada se izda faktura ili drugi dokument. Također, ukazao je da prema odredbi članka

19. Zakona o PDV-u (kojim se regulira nastanak porezne obveze na pružanje usluga), usluga se smatra pruženom u trenutku kada je izvršeno pojedinačno pružanje usluge, a prema stavku 2. istog članka, ako se za pružanje usluga izdaju periodične fakture, za promet usluga smatra se da je izvršen posljednjeg dana razdoblja za koji se izdaje faktura. Razdoblje obračuna PDV-a propisano je člankom 38. stavak 1. Zakona o PDV-u, prema kojem je porezno razdoblje za koji se obračunava PDV jedan kalendarski mjesec, a obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajuće porezno razdoblje na temelju ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreznom razdoblju. Dakle, imajući u vidu prednje odredbe koje se odnose na trenutak nastanka porezne obveze, Sud BiH je istakao da je apelant pogrešno smatrao da je porezna obaveza za usluge koje je pružao u kaznenom postupku kao branitelj po službenoj dužnosti nastala tek trenutkom isplate takve naknade iz budžetskih sredstava. Stoga, naveo je da se osporeno rješenje temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Apelant između ostalog ističe da on po službenoj dužnosti nije pružao usluge nego je postupao po naredbama sudova, te je naveo da čim je takav njegov rad plaćen od strane Suda/ Budžeta RS, on je taj prihod odmah zaveo u knjigama i izvršio plaćanje PDV-a.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnoga prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proistječu iz poreznog, carinskoga, odnosno javnoga zakonodavstva. Stoga, sukladno iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1249/21 (S.B.) | Sudska praksa | Aktio