Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4631/19 (T. A.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Pristup sudu
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4631/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4631/19, rješavajući apelaciju Teufika Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Teufika Avdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 024464 19 Rev od 10. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 024464 18 P 2 od 7.
septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Teufik Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Bajro Avdić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 024464 19 Rev od 10. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 024464 18 P 2 od 7. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Općinskog suda, te od tuženih Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: prvotužena) i N.R. (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 20. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. aprila 2021. godine, Općinski sud i prvotužena 2. aprila 2021. godine, a drugotužena 5. aprila 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Prvotužena, kao prodavac, i F.R., pravni prednik drugotužene, kao kupac, zaključili su kupoprodajni ugovor 26. decembra 1996. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) čiji predmet je poslovni prostor u Sanskom Mostu, preciziran u Ugovoru (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor).
6. Nakon toga, prvotužena i pravni prednik drugotužene 12. maja 1999. godine zaključili su Aneks Ugovora.
7. Nadalje, preduzeće „Mladost" a.d. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće), kao prodavac, i apelant, kao kupac, zaključili su kupoprodajni ugovor-predugovor 26. novembra 2001. godine (u daljnjem tekstu: predugovor) o prodaji predmetnog poslovnog prostora.
8. Rješenjem Općinskog suda od 20. oktobra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje) izvršena je uknjižba predmetnog poslovnog prostora u korist pravnog prednika drugotužene na osnovu njegovog prijedloga od 18. maja 1999. godine.
9. Nakon provedenog ostavinskog postupka iza umrlog pravnog prednika drugotužene po Rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda od 16. novembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje o nasljeđivanju) drugotužena je uknjižena kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Osporeni postupak
10. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 024464 18 P 2 od 7. septembra 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje da je ništav Ugovor i Aneks Ugovora, čiji predmet je predmetni poslovni prostor, koji je upisan u odgovarajućim javnim evidencijama. Zatim, da bi se slijedom toga utvrdio kao neosnovan upis u odgovarajućim javnim evidencijama izvršen po osnovu Rješenja o nasljeđivanju i Rješenja, te naložilo zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda da izvrši brisanje upisa u odgovarajućim javnim evidencijama, po osnovu navedenih rješenja Općinskog suda, a tuženi obavezali da apelantu nadoknade troškove postupka. Istovremeno, naloženo je apelantu da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenim iznosima.
11. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je između stranaka nesporna činjenica da su prvotužena i pravni prednik drugotužene zaključili Ugovor i Aneks Ugovora čije se utvrđenje ništavosti traži predmetnom tužbom, te činjenica da je prvotužena Ugovorom prodala pravnom predniku drugotužene predmetni poslovni prostor, upisan u odgovarajućim javnim evidencijama. Također, istaknuto je da je nesporno da je drugotužena u ostavinskom postupku naslijedila predmetni poslovni prostor nakon smrti supruga i da je ona uknjižena kao vlasnik sa dijelom 1/1. S druge strane, Općinski sud je naveo da je između stranaka sporno to što apelant smatra da je Ugovor i Aneks Ugovora ništav jer je protivan prinudnim propisima. Naime, ukazano je da apelant smatra da je on predmetni poslovni prostor kupio od predmetnog preduzeća koje je i stvarni vlasnik tog prostora, a da prvotužena nikad nije bila upisana kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, dok tuženi smatraju da je navedeni Ugovor i Aneks Ugovora valjan pravni posao i da je drugotužena na zakonit način stekla pravo vlasništva na poslovnom prostoru koji je predmet ovog spora.
12. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je citirao odredbe čl. 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i istakao da je u konkretnom slučaju potrebno prije svega utvrditi da li je imovina koja je bila predmet Ugovora, imovina predmetnog preduzeća i da li su apelant i to preduzeće imali pravo na tu imovinu. Nadalje, navedeno je da apelant u toku postupka nije dokazao da je bilo kada bio upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u katastar ili zemljišnu knjigu niti da je postao vlasnik po osnovu predugovora. U vezi s tim, ukazano je da su tuženi tokom postupka isticali da je predugovor pravno nevaljan iz razloga što potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda. Prema tome, Općinski sud je istakao da je cijeneći izvedeni dokaz, predugovor, utvrdio da je navedeni ugovor potpisan od strane ugovarača, ali da taj ugovor nije ovjeren od strane suda. Dakle, Općinski sud je naveo da apelant sa predmetnim preduzećem nije zaključio valjan predugovor na kojem su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda pa takav ugovor ne bi predstavljao, shodno članu 9. Zakona o prometu nepokretnosti, valjanu ispravu za uknjižbu prava svojine na nepokretnosti, te na osnovu takvog ugovora nije bio ni moguć prijenos prava vlasništva na apelanta na predmetnom poslovnom prostoru.
13. Također, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, presude Općinskog suda od 20. januara 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 3. marta 2009. godine i presude Vrhovnog suda od 13. maja 2010. godine, utvrdio da predmetno preduzeće nije bilo vlasnik predmetnog prostora. Isto tako, ukazano je da se iz obrazloženja navedenih odluka može utvrditi da je u postupku nesporno utvrđeno da je predmetno preduzeće nastalo transformacijom od DP Mladost Mrkonjić Grad u odnosu na koje je preduzeće proveden postupak privatizacije državnog kapitala, a da predmetni poslovni prostor nije bio prijavljen iz čega se utvrdilo da predmetno preduzeće u postupku privatizacije nije steklo bilo kakvo pravo na predmetnom poslovnom prostoru. Također, cijeneći navedene odluke sudova i činjenicu da je predmetno preduzeće u navedenim postupcima pravosnažno odbijeno sa tužbenim zahtjevom za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, a da je istovremeno drugotužena nesporno po osnovu Rješenja o nasljeđivanju i Rješenja upisana kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, ukazano je da su neosnovani navodi apelanta da je predmetni poslovni prostor u trenutku prodaje bio vlasništvo predmetnog preduzeća. Nadalje, istaknuto je da na osnovu dokaza na koje se apelant pozivao sud nije mogao utvrditi da je izvršena uknjižba predmetnog poslovnog prostora na predmetno preduzeće niti da je predmetno preduzeće bilo u njegovom posjedu.
14. Nadalje, Općinski sud je istakao da je prvotužena istakla i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, navodeći da je apelant zaključio predugovor sa predmetnim preduzećem koji ugovor je ništavan i da zato apelant nije aktivno legitimiran kao i činjenicu da je poslovni prostor bio vlasništvo prvotužene. U vezi s tim, navedeno je da je odredbom člana 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Dakle, tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora predstavlja zahtjev opredijeljen u skladu sa citiranom odredbom ZPP. Nadalje, odredbom člana 54. stav 2. ZPP propisano je da se ovakva tužba može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog spornog prava ili pravnog odnosa, prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave, ili kad tužitelj ima neki drugi pravni interes. Također, navedeno je da je odredbom člana 109. stav 1. ZOO propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svako zainteresirano lice. Iako je citiranom odredbom ZOO predviđena mogućnost podizanja tužbe za utvrđenje ništavosti pod uslovom postojanja pravnog interesa, istaknuto je da je postojanje pravnog interesa neophodno ispitati u smislu citirane odredbe člana 54 stav 2. ZPP. Također, istaknuto je da pojam zainteresiranog lica podrazumijeva upravo lice na koje posljedice preduzetog pravnog posla direktno utiču, a ne lice koje ima obično interesiranje za predmetni pravni posao. Shodno navedenom, ukazano je da apelant svoj relevantni pravni interes za utvrđenje u ovom postupku nije dokazao.
15. Naime, Općinski sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je pravni prednik predmetnog preduzeća predugovorom od 25. oktobra 1989. godine, zaključenim sa GP „20. oktobar“, iz Sanskog Mosta dogovorio kupoprodaju budućeg poslovnog prostora u zgradi koju je gradilo to građevinsko preduzeće, da je pravni prednik predmetnog preduzeća kao investitor zaključio i ugovor od 18. novembra 1991. godine sa navedenim građevinskim preduzećem, kao izvođačem o izvođenju građevinskih zanatskih radova za dovršenje predmetnog poslovnog prostora, te da je utvrđenu cijenu uplatio izvođaču radova. Međutim, ukazano je da sud nije mogao utvrditi činjenicu da su navedeni ugovarači ugovorili konačni pravni posao u vezi tog poslovnog prostora, niti da ga je pravni prednik predmetnog preduzeća preuzeo u posjed. Isto tako, istaknuto je da iz izvedenih dokaza proizlazi da je GP ,,20.oktobar“ iz Sanskog Mosta prenijelo općini Sanski Most, između ostalog, poslovne prostore na zaštitu i upravljanje, a Općinsko vijeće te poslovne prostore na raspolaganje općini Sanski Most, koja je raspisala njihovu prodaju. Shodno tome, ukazano je da je osnovom javnog oglasa prvotužene, predmetni poslovni prostor kupio pravni prednik drugotužene, platio utvrđenu cijenu prvotuženoj, te po sklapanju ugovora o prodaji i sudske ovjere potpisa u zemljišnu knjigu kod prvostepenog suda upisano je pravo vlasništva na pravnog prednika drugotužene. Osim toga, istaknuto je da između stranaka nije sporno da je predmetni poslovni prostor pravni prednik drugotužene izdao u zakup tužitelju a da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 15. oktobra 2009. godine naloženo apelantu da pravnom predniku drugotužene preda u posjed predmetni poslovni prostor i isplati neisplaćene zakupnine.
16. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je istakao da je osnovan prigovor prvotužene o nedostatku aktivne legitimacije apelanta jer predmetno preduzeće u postupku privatizacije nije steklo bilo kakvo pravo na predmetnom poslovnom prostoru, niti je apelant dokazao da je valjano kupio taj prostor, odnosno imao osnov za sticanje prava vlasništva (član
23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), a ne i samo vlasništvo, s obzirom da je članom 38. tog zakona određen način sticanja prava vlasništva na nekretninama osnovom pravnog posla tako da se stječe tek upisom u javne knjige o nekretninama. Dakle, istaknuto je da apelant nema pravni interes za utvrđivanje ništavosti Ugovora i Aneksa Ugovora jer Ugovorom, čije se utvrđenje ništavosti tužbom zahtijeva, nije izvršeno otuđenje imovine apelanta niti predmetnog preduzeća, a brisanje upisa u odgovarajuće javne evidencije po osnovu Rješenja o nasljeđivanju i Rješenja ne bi imalo nikakvog direktnog utjecaja na prava apelanta jer bi predmetni poslovni prostor bio ponovo upisan na prvotuženu. Najzad, Općinski sud je naveo da je logična posljedica ovako utvrđenih činjenica u tome da apelant nije aktivno legitimisan na isticanje zahtjeva za utvrđenje ništavosti Ugovora i Aneksa Ugovora.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 024464 18 Gž 2 od 21. januara 2019. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda preinačena i utvrđeno da je ništav Ugovor i Aneks Ugovora, čiji predmet je predmetni poslovni prostor, upisan u odgovarajućim javnim evidencijama. Zatim, da je neosnovan upis u odgovarajućim javnim evidencijama izvršen po osnovu Rješenja o nasljeđivanju i Rješenja, te je naloženo zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda da izvrši brisanje upisa u odgovarajućim javnim evidencijama, po osnovu navedenih rješenja Općinskog suda. Istovremeno, obavezani su tuženi da apelantu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je zahtjev apelanta za isplatu dodatnog iznosa po osnovu troškova postupka odbijen. Također, odbijen je zahtjev tuženih da im apelant nadoknadi troškove parničnog postupka u određenim iznosima.
18. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da u konkretnom slučaju Skupština opštine Sanski Most, odnosno Općinsko vijeće Općine Sanski Most nije ovlastilo ni jedno lice da zaključi ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora niti je Skupština opštine donijela akt na sjednici ili pojedinačni akt, niti ovlastila koji organ za donošenje takvog akta. Shodno tome, ukazano je da su Ugovor i Aneks ništavi, u smislu člana 103. ZOO jer ih je u ime općine Sanski Most zaključila osoba koja za to nije imala na zakonu zasnovano ovlaštenje.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 024464 19 Rev od 10. septembra 2019. godine revizija tuženih je usvojena, drugostepena presuda preinačena na način da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odluci o glavnoj stvari i dosuđenim troškovima postupka za drugotuženu, dok je odbijen zahtjev prvotužene za naknadu troškova postupka. Istovremeno, apelantova revizija je odbačena, te je apelant obavezan da drugotuženoj nadoknadi troškove za sastav revizije u određenom iznosu, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav revizije.
20. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da Kantonalni sud nije sa dovoljno pažnje cijenio da je apelant treće lice koje traži utvrđenje ništavosti Ugovora, zatim, da li je apelant na osnovu naknadno zaključenog predugovora od prodavca, tj. predmetnog preduzeća stekao pravo vlasništva, da li je ranije zaključeni Ugovor na štetu apelanta i da li shodno tome apelant ima pravni interes - aktivnu legitimaciju za podnijetu tužbu. Nadalje, ukazano je da je apelant aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti Ugovora zasnivao na činjenici da je kupac, tj. pravni prednik drugotužene kupio predmetni poslovni prostor od prodavca, tj. prvotužene koja nije vlasnik tog poslovnog prostora, već da je to predmetno preduzeće sa kojim je apelant naknadno zaključio predugovor.
21. Također, istaknuto je da apelant kao treće lice može tražiti utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji koji je zaključen između ugovarača samo ako dokaže postojanje pravnog interesa za podnošenje ovakve tužbe (član 109 stav 1. ZOO). Isto tako, navedeno je da apelant kao drugi kupac predmetnog poslovnog prostora ima zaključen predugovor sa prodavcem, tj. predmetnim preduzećem koji stvara samo obavezu na naknadno zaključenje glavnog ugovora (član 45. stav
1. ZOO), koji između predugovarača nije zaključen. Dakle, ukazano je da u konkretnom slučaju apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, već se kao vlasnik upisao prvi kupac, tj. pravni prednik drugotužene po Rješenju. Također, istaknuto je da je Vrhovni sud imao u vidu i da je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda od 3. marta 2009. godine, u odnosu na koju je odbijena i revizija, utvrđeno da prodavac sa kojim je apelant zaključio predugovor nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora niti je isplata ugovorene cijene od strane apelanta materijalna pretpostavka za sticanje prava vlasništva, već su to vlasništvo prenositelja, punovažan pravni posao i upis u zemljišnu knjigu.
22. Shodno tome, navedeno je da u konačnoj ocjeni, apelant nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti Ugovora jer na osnovu predugovora nije stekao pravo vlasništva tako da raniji Ugovor nije na štetu apelanta. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da stoji činjenica da predugovor sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora (član 45. stav 3. ZOO) i da su njime predugovarači preuzeli obaveze iz glavnog ugovora (isplata ugovorene cijene i predaja u posjed nekretnine), ali se i pored toga ne može smatrati da je predugovor glavni ugovor jer potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu. Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor jer je propisana forma uslov punovažnosti ugovora (član 45. stav 2. ZOO), zbog čega predugovor ne proizvodi pravno dejstvo (član 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti koji je stupio na snagu 15. jula 1994. godine i važio je u momentu zaključenja predugovora od 26. novembra 2001. godine). Imajući u vidu da je pravosnažnom presudom utvrđeno da predmetno preduzeće nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora koga je prodalo apelantu, niti je to pravo naknadno steklo, predugovor je ništav i zbog nepostojanja osnova ugovorne obaveze jer niko ne može na osnovu pravnog posla prenijeti na drugog više prava nego što sam ima (član 52. ZOO).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
24. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant navodi da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje kroz aspekte prava na pristup sudu i zabranu arbitrarnog postupanja u vidu nedovoljnog obrazloženja odluke. Naime, apelant ukazuje da Vrhovni sud osporenom presudom navodi da odbija tužbeni zahtjev obzirom da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe, te da je kao treće lice mogao tražiti utvrđenje ništavosti ugovora u slučaju da dokaže postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe pri čemu se taj sud poziva na član 109. ZOO. Međutim, član 109. ZOO izričito navodi da se na ništavost može pozvati svako zainteresirano lice, a ne treće lice kako to sud konstatuje. Dakle, apelant tvrdi da je na osnovu navedenog očigledno da je on imao pravo na podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti jer po zakonu to pravo ima svako zainteresirano lice, a ne lice koje je dužno dokazati pravni interes, te je jasno da je Vrhovni sud povrijedio pravo apelanta na pristup sudu koje mu kao građaninu pripada. Osim toga, apelant ukazuje da osporenom presudom Vrhovni sud nije detaljno naveo razloge zbog kojih je odbijen tužbeni zahtjev, već je samo naveo da je riječ o nedostatku aktivne legitimacije pozivajući se na član 109. ZOO, što ne predstavlja relevantne razloge koje mora da sadrži presuda, u smislu prava svakog čovjeka na obrazloženu sudsku odluku. Isto tako, apelant ukazuje da ukoliko je Vrhovni sud tužbu za utvrđenje posmatrao u smislu odredbi člana 54. ZPP, iako to nije navedeno u presudi, onda je bitno naglasiti da i ta odredba u prvom dijelu predviđa da se tužba za utvrđenje može podići kada je to previđeno posebnim propisom, pri čemu postojanje pravnog interesa u smislu ove odredbe je postavljeno kao alternativni uslov koji je obaveza za podizanje tužbe za utvrđenje, upravo ukoliko to nije predviđeno nekim drugim propisom, što u ovoj situaciji nije slučaj. Prema tome, kao što je već navedeno, ZOO je dao mogućnost da utvrđenje ništavosti može zahtijevati svako zainteresirano lice i ZOO predstavlja posebni propis za navedenu tužbu u smislu člana 54. ZPP. Najzad, apelant navodi da je pogrešan stav, kao i Vrhovni sud, u vezi sa primjenom odredbe člana 54. ZPP zauzeo i Općinski sud koji je smatrao da postoji nedostatak aktivne legitimacije i na takav način odlučio u svojoj presudi.
b)Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je istakao da ostaje u cijelosti kod ocjene da je taj sud donio zakonitu presudu i da ne stoje navodi iz apelacije.
26. Općinski sud je naveo da tokom prvostepenog postupka nisu povrijeđena navedena apelantova prava jer su odlučne činjenice u potpunosti utvrđene, obrazložene i na njih su primijenjene odredbe materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije.
27. Prvotužena je istakla da apelantu nije onemogućen pristup sudu pa samim tim nije ni došlo do navedene povrede. Naime, prvotužena je navela da je apelant pokrenuo parnični postupak, koji je vođen pred zakonom osnovanim, neovisnim i nepristrasnim sudovima, te da se apelacija apelanta zapravo svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U odnosu na navode vezane za povredu prava na obrazloženu odluku, prvotužena je ukazala da je Vrhovni sud u osporenoj presudi obrazložio razloge usvajanja revizije, koji se poklapaju sa razlozima prvostepene presude. U vezi s tim, prvotužena je istakla da je u takvim situacijama stranama u postupku jasno da se viši sud složio sa obrazloženjem nižeg suda, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, a prvostepena presuda je dovoljno obrazložena, te apelant ničim ne dovodi u pitanje opstanak ovakve presude. Najzad, prvotužena je navela da je u prvostepenoj odluci, kao i u reviziji, pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je utvrđeno da apelant nema pravni interes za podnošenje tužbe, odnosno da ga nije dokazao. Predloženo je da se apelacija odbije.
28. Drugotužena je navela da su neosnovani apelantovi navodi da su mu povrijeđena navedena prava, a što se može utvrditi analizom predmeta prvostepenog, drugostepenog i revizionog postupka jer su postupci provedeni u cijelosti u skladu sa pozitivnim propisima, a činjenično stanje je na osnovu izvedenih dokaza u potpunosti pravilno utvrđeno na osnovu čega su i donesene osporene odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
29. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 54. st. (1) i (2) (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
30. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 109. stav (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
31. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH» broj 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, «Službeni list RBiH», br. 21/92, 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94, 33/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 66/13 - Z.O.). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 9.
(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.
(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.
32. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 38. stav 1.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 024464 19 Rev od 10. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, punomoćnik apelanta je osporenu presudu primio 5. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 3. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
40. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora i brisanje upisa, odnosno na predmet građansko-pravne prirode. U skladu sa navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/.e) Ustava Bosne i Hercegovine pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
41. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio svoju odluku te da su Općinski sud i Vrhovni sud u osporenim presudama proizvoljno primijenili materijalno pravo.
42. Razmatrajući apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud napominje da sama činjenica da su redovni sudovi na tri instance razmatrali osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.
43. Apelant ukazuje da su u predmetnom postupku Općinski sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
44. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke kojom je usvojio reviziju tuženih i preinačio drugostepenu presudu na način što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda, koji je prilikom razmatranja apelantovih tvrdnji da je imao pravo na podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti, jasno ukazao zbog čega je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije aktivno legitimisan na isticanje zahtjeva za utvrđenje ništavosti Ugovora i Aneksa Ugovora. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Vrhovni sud, zaključujući da apelant nema pravni interes ni aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, suprotno apelantovim paušalnim tvrdnjama koje su zasnovane na proizvoljnom tumačenju relevantnih propisa, naveli detaljnu analizu pojmova aktivne legitimacije i pravnog interesa, doveli ih u vezu s jasnim sadržajem relevantnih odredbi člana 54. ZPP i čl. 103. i 109. ZOO, a koji stavovi ni na koji način ne ukazuju na proizvoljno postupanje Općinskog suda i Vrhovnog suda. Prema tome, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je Vrhovni sud detaljno obrazložio svoju odluku, odnosno u obrazloženju osporenih odluka Općinskog suda i Vrhovnog suda ne nalazi elemente koji ukazuju da su zaključci iz osporenih presuda proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta, te relevantnih zakonskih odredbi zamijenio te zaključke u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženih, preinačio drugostepenu presudu na način što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu je dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima primjene materijalnog prava, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na kršenje prava na pristup sudu.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić