Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1601/21 (J. B.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Istraga
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1601/21

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1601/21, rješavajući apelaciju Josipa Barića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Barića podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 039401 21 Kv 5 od 28. aprila 2021. godine i S1 2 K 039401 21 Krn 16 od 23. aprila 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Josip Barić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 039401 21 Kv 5 od 28. aprila 2021. godine i S1 2 K 039401 21 Krn 16 od 23. aprila 2021. godine. Na zahtjev Ustavnog suda, apelant je 18. maja 2021. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 28. i 31. maja 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. U krivičnom predmetu protiv osumnjičenog Hasana Dupovca i dr. zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi s krivičnim djelima pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 1. KZFBiH i protivzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 2. istog zakona, a sve u vezi sa članom 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva broj T20 0 KTO 0014404 18 od 23. aprila 2021. godine za određivanje pritvora apelantu, nakon održanog ročišta, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 039401 21 Krn 16 od 23. aprila 2021. godine. Tim rješenjem je djelomično prihvaćen prijedlog Tužilaštva i apelantu je određen pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), koji po tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec, odnosno najkasnije do 22. maja 2021. godine ili do nove odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je povodom prijedloga Tužilaštva Sud BiH održao ročište 23. aprila 2021. godine, na kojem je apelantov branilac osporio prijedlog Tužilaštva navodeći da je apelant postupio shodno propisima koji uređuju pravila njegove službe, ističući da Tužilaštvo nije nadležno da postupa u ovom predmetu. Branilac je, između ostalog, naveo da su Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), kao i unutrašnja kontrola MUP-a provjeravali apelantovo postupanje, te je utvrđeno da nema nezakonitosti u njegovom radu, zbog čega je istraga obustavljena. Iz tog razloga, branilac ističe da je jedino Kantonalno tužilaštvo nadležno da ponovo otvori istragu, ali na bazi novih činjenica, te ističe da se ne može voditi postupak dva puta povodom iste stvari.

7. Sud BiH je najprije istakao da će se, iako apelantova odbrana nije osporavala njegovu nadležnost, već je samo istakla da Tužilaštvo nije nadležno da postupa u ovom predmetu s obzirom na to da na osnovu člana 28. ZKPBiH pazi na svoju nadležnost po službenoj dužnosti, ukratko osvrnuti na pitanje nadležnosti. U tom smislu, Sud BiH je konstatirao da je u Rješenju tog suda broj S1 2 K 039401 20 Km 2 od 3. februara 2021. godine, kojim je određena mjera pritvora osumnjičenim Hasanu Dupovcu i Zijadu Mutapu, detaljno razmotreno pitanje zasnivanja nadležnosti Suda BiH na osnovu člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, koji zaključci nisu dovedeni u pitanje. Istaknuto je da je navedeno pitanje razmatrano i prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora, kao i u odlukama po izjavljenim žalbama na rješenja o određivanju i produženju pritvora, pri čemu, također, zaključci suda o zasnovanoj nadležnosti nisu dovedeni u pitanje. To posebno jer se apelant tereti da je bio član organizirane grupe koja je počinila više krivičnih djela za koja je nesporno utvrđeno da su dovela do štetnih posljedica izvan teritorije entiteta Federacije BiH. Napomenuto je da će Sud BiH, bez obzira na činjenicu da je u ovom konkretnom predmetu ustanovljena njegova nadležnost, po službenoj dužnosti voditi računa o stvarnoj nadležnosti i u daljnjem toku krivičnog postupka, te da se ovom odlukom ona ne prejudicira za čitav tok krivičnog postupka.

8. Pored toga, Sud BiH je cijenio i prigovor odbrane da se o istoj stvari ne može ponovno raspravljati s obzirom na to da je, prema navodima odbrane, Kantonalno tužilaštvo donijelo naredbu o obustavi istrage u odnosu na apelanta. U vezi s tim, Sud BiH je primijetio da odbrana osim paušalnog navođenja nije dostavila dokaz u prilog takvoj tvrdnji. S druge strane, Sud BiH je podsjetio na odredbu člana 224. stav 3. ZKPBiH, prema kojoj tužilac može ponovo otvoriti istragu ako se dobiju nove činjenice i okolnosti koje ukazuju da postoje osnovi sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo. Dakle, tužilac ocjenom novih činjenica i dokaza procjenjuje da li su ostvareni uvjeti za ponovno otvaranje istrage, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju očito radi o široj istrazi i složenijem predmetu, gdje se osumnjičenim stavlja na teret više krivičnih djela u odnosu na raniju istragu koja je vođena protiv apelanta, prema ocjeni Suda BiH, nema smetnji da se ponovo vodi istraga protiv osumnjičenog, pa sud ovaj prigovor odbrane nalazi neosnovanim.

9. Dalje, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju tužilac izvršio selekciju dokaza tako da je određenu materijalnu dokumentaciju dostavio odbrani (aneks B dostavljenih dokaza uz prijedlog za određivanje pritvora), ali da pored ovih dokaza postoje i drugi dokazi koji odbrani nisu dostavljeni, već samo sudu (aneks A – dokazi samo za sud). U tom smislu, Sud BiH je podsjetio na odredbu člana 47. ZKPBiH, ali i na član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koji ne propisuje apsolutna prava, te da sud u primjeni tih prava na „slučajeve pritvora“ kod pitanja pristupa dokumentaciji na kojoj se zasniva zakonitost pritvora primjenjuje određene izuzetke jer mu to ZKPBiH dozvoljava, a sve u interesu zaštite ciljeva istrage.

10. U nastavku obrazloženja Sud BiH se osvrnuo na postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora. Cijeneći dostavljene dokaze, Sud BiH je zaključio da u ovom trenutku postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo kao član grupe za organizirani kriminal, formirane od NN lica, radi prikrivanja dokaza o načinu smrti Dženana Memića. Sud BiH je napomenuo da je ovaj postupak ranije pokrenut i da je prihvaćena nadležnost Suda BiH, te da se u istom postupku već u pritvoru nalaze dva osumnjičena lica, i to Hasan Dupovac i Zijad Mutap. U tom smislu, napomenuto je i da je osumnjičeni Dupovac hijerarhijski nadređen apelantu, te da su radnje pronalaska PMV Renault Clio, za koje je utvrđeno da nije imalo veze s izvršenjem djela na štetu Dženana Memića, preduzimali zajedno, što proizlazi iz službene zabilješke broj 02/1-4-1-04-31-41/16 od 13. februara 2016. godine, a koju zabilješku su sačinila upravo navedena lica (zajedno sa svjedokom S. Š.). Kada se navedeno dovede u vezu s apelantovim radnjama u pogledu propusta da izuzme majicu Alise Mutap (što je detaljno obrazloženo u rješenju), u ovoj fazi postupka dovoljno je za postojanje osnovane sumnje da su predmetna krivična djela izvršena u sastavu grupe za organizirani kriminal s ciljem ometanja krivičnog postupka. U tom smislu, navedeno je da je značajna i izjava svjedoka M. Ć. koji je naveo da je osumnjičeni Dupovac pojedine radnje preduzimao bez njegovog znanja, a što ukazuje na namjere osumnjičenog Dupovca ka preduzimanju radnji za usmjeravanje istrage u pogrešnom pravcu. Dakle, radnje osumnjičenog Dupovca, kada se dovedu u vezu s apelantovim radnjama, ako se pri tome ima u vidu da je Hasan Dupovac nadređen apelantu, u ovoj fazi postupka sasvim osnovano ukazuju na realnu mogućnost zajedničkog djelovanja i postojanje grupe u kontekstu prikrivanja tragova krivičnog djela. Nadalje, imajući u vidu da se apelantu na teret stavlja da je propustio da izuzme majicu povrijeđene Alise Mutap na kojoj su se nalazili tragovi krivičnog djela, a koja je kasnije, kako se navodi, uništena, sud je s posebnom pažnjom cijenio dokaze koji su provedeni na tu okolnost. Tako iz Zapisnika o saslušanju svjedoka S. Š. broj T20 0 KTA 0014404 17 od 10. jula 2019. godine proizlazi detaljna hronologija postupanja ovog svjedoka i apelanta u toku noći 8. februara 2016. godine nakon saznanja da su dvije osobe povrijeđene u Velikoj aleji na llidži i da se transportiraju na KCUS (sadržaj interpretiran u rješenju). Da se apelant ponovo uputio na KCUS radi postupanja po nalogu tužioca proizlazi iz službene zabilješke broj 02/1-4-1-SŽ-59/16 od 16. februara 2016. godine, koju je sačinio apelant, u kojoj je navedeno da je izuzeta odjeća od povrijeđenih Dženana Memića i Alise Mutap, te je precizirano šta je od Alise Mutap izuzeto, kao i da u konkretnom slučaju nije u cijelosti postupljeno po nalogu tužioca, odnosno da nije izuzeta sva odjeća od Alise Mutap. Sud BiH je primijetio da nisu u potpunosti razjašnjene okolnosti o tome koju je još garderobu imala na sebi Alisa Mutap (navedeni dokazi iz kojih proizlaze nesaglasnosti). U vezi s tim, Sud BiH je istakao da od Tužilaštva očekuje da tu činjenicu u potpunosti razjasni u daljnjem toku istrage s obzirom na to da su sve okolnosti oko majice veoma važne jer je postupak izuzimanja garderobe, odnosno neizuzimanje majice okosnica sumnje za postojanje propusta, što se stavlja na teret apelantu. Istaknuto je i da je tužilac na ročištu, na poseban upit Suda o tragovima krvi na jakni i pantalonama Alise Mutap, rekao da nije bilo dovoljno krvi na tim predmetima za analizu, zbog čega je akcenat važnosti na majici za koju se smatra da nije uzeta zbog apelantovog propusta, te da je time uskraćeno utvrđivanje važnih činjenica. Interesantno je da je svjedok Zijad Mutap naveo u iskazu da je i jakna bila sva od krvi pa je Sud primijetio da bi razjašnjenje i ove okolnosti u daljnjoj istrazi moglo biti značajno. Iz tih razloga, Sud BiH je ukazao da je svjestan činjenice da Tužilaštvu treba pružiti priliku da neometano razjasni sve bitne okolnosti, zbog čega je, između ostalog, prihvaćen tužiočev prijedlog za osiguranje dokaza od opasnosti od njihovog skrivanja ili sličnih opasnosti u slučaju puštanja apelanta na slobodu.

11. Imajući u vidu prethodno navedene dokaze, prema ocjeni Suda BiH, u ovoj fazi postupka, iz njih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. KZFBiH s obzirom na to da je propustio od Alise Mutap izuzeti i navedenu majicu, a koja je mogla biti od značaja u daljnjem toku istrage jer je propustom izuzimanja tog odjevnog predmeta onemogućen i otežan rad pravosudnih i policijskih organa u otkrivanju počinioca krivičnog djela. Dakle, navedeni propust, kao i radnje drugih osumnjičenih lica, ocjenom provedenih dokaza, u ovoj fazi postupka, osnovano ukazuju na moguću direktnu pomoć učiniocu krivičnog djela na štetu Dženana Memića tako da učinilac ne bude otkriven. S obzirom na sve navedeno, Sud BiH je utvrdio da u ovom trenutku u odnosu na apelanta postoji, istina nizak, ali za ovu fazu postupka dovoljan stepen osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 342. st. 1. i 2. KZFBiH, u vezi s krivičnim djelima pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. KZFBiH. Sud BiH je naglasio da je stepen osnovane sumnje u ovom trenutku nižeg stepena od stepena kakav je nužan za kasniju fazu postupka, a posebno za eventualno optuženje, te vodeći se time i posebno naglašava da je Tužilaštvo u obavezi da Sudu BiH dostavi nalaze do kojih dođe pregledom i vještačenjem predmeta koji su oduzeti od osumnjičenih, a koje je Tužilaštvo i spomenulo predmetnim prijedlogom.

12. Također, Sud BiH je istakao da je u prijedlogu Tužilaštva navedeno da se apelant tereti i da je počinio krivično djelo protivzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 2. KZFBiH, ali da nije našao dokazanim postojanje elemenata ovog djela u odnosu na apelanta, te stoga to pitanje nije posebno obrazlagano.

13. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je analizom dostavljenih dokaza ocijenio da je prijedlog Tužilaštva osnovan. Navedeno je da je Tužilaštvo svoj prijedlog za produženje mjere pritvora po datom pritvorskom osnovu zasnovalo na ocjeni da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten, ometati krivični postupak prikrivanjem tragova i dokaza, utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače. Sud BiH je cijenio okolnosti na koje se Tužilaštvo poziva, kao i izjašnjenje odbrane u ovom smislu. Najprije, Sud BiH je izvršivši uvid u izjave saslušanih svjedoka, zaključio da, iako je evidentno da istraga nije na početku, da se provode istražne radnje prema licima koja su pored osumnjičenih Dupovca, Mutapa i apelanta također učestvovala u izvršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, i to prije svega licima koja su djelovala u okviru grupe za organizirani kriminal, pa je jasno da postoji jak motiv kod apelanta da utječe na ostale potencijalne osumnjičene s ciljem umanjenja odgovornosti i njenog izbjegavanja. Također, Sudu BiH su dostavljeni dokazi koji ukazuju da svjedoci u ovom predmetu traže mjere zaštite, te da pojedini svjedoci dobijaju stalne prijetnje i da su u strahu. Pored toga, Sud BiH je posebno cijenio činjenicu da je apelant policijski službenik, te da zasigurno ima i kontakte u policijskim strukturama, pa je time osnovana bojazan od ometanja istrage veća, posebno jer postoje sumnje da se ovdje radi o organiziranoj grupi u čijem sastavu su i policijski službenici. Naglašeno je da Tužilaštvu tek predstoji pregled i otvaranje predmeta koji su oduzeti od apelanta, za koje se u ovom trenutku ne zna da li sadrže imena ostalih potencijalnih osumnjičenih ili drugih svjedoka. U protivnom, boravkom na slobodi apelantu bi se omogućilo da ostvaruje kontakt sa saučesnicima, te da nesmetano izvrši utjecaj i na svjedoke i na saučesnike u krivičnom djelu, te da dogovaraju način odbrane i prikrivanje dokaza bitnih za okončanje istražnog postupka i konačno kada se uzme u obzir činjenica da je apelant sada svjestan težine krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, opravdano je pretpostaviti da kod njega zasigurno postoji motiv da ukoliko bi se našao na slobodi utječe na svjedoke i saučesnike, a sve kako bi olakšao svoj položaj u krivičnom postupku koji slijedi pred Sudom BiH. Pored iznesenog, kako je navedeno, apelantu je sada poznat i identitet lica koja su dala svoje iskaze i koja su ga dovela u vezu sa izvršenjem djela. Stoga je Sud BiH zaključio da su u odnosu na apelanta ispunjeni posebni pritvorski razlozi predviđeni članom 132. stav 1. tačka

b) ZKPBiH.

14. U nastavku rješenja (stranica 10) navedeni su razlozi za odbijanje prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu propisani članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Konačno, Sud BiH je, u skladu sa odredbama člana 123. stav 2. i 131. stav 1. ZKPBiH, kao i odredbom člana 5. stav 3. Evropske konvencije, razmotrio i mogućnost primjene blažih mjera osiguranja apelantovog prisustva u postupku i nesmetanog vođenja postupka, ali da je zaključio da se u ovom procesnom trenutku nisu ostvarile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera i da je jedino mjerom pritvora moguće uspješno otkloniti opasnost od ometanja krivičnog postupka u odnosu na apelanta.

15. Rješenjem Vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće) broj S1 2 K 039401 21 Kv 5 od 28. aprila 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove odbrane, dok je žalba Tužilaštva uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno tako da je apelantu mjera pritvora određena i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH.

16. Prema ocjeni Vijeća, sudija za prethodni postupak je pravilno zaključio da iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. KZFBiH s obzirom na to da je propustio od Alise Mutap izuzeti majicu, a koja je mogla biti od značaja u daljnjem toku istrage jer je propustom izuzimanja tog odjevnog predmeta onemogućen i otežan rad pravosudnih i policijskih organa u otkrivanju počinioca krivičnog djela. Nakon ponovne ocjene svih priloženih dokaza, a pogotovo fokusirajući se na one kojima se rukovodio sudija za prethodni postupak prilikom donošenja odluke o postojanju osnovane sumnje, Vijeće je u potpunosti prihvatilo zaključak sudije za prethodni postupak.

17. Vijeće je dalje utvrdilo da je Sud BiH u pobijanom rješenju pravilno cijenio i sve okolnosti kod apelanta koje opravdavaju određivanje pritvora iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka

b) ZKPBiH, te da to žalbama apelantove odbrane nije dovedeno u pitanje, a koji razlozi su ponovljeni i u rješenju Vijeća. Prema ocjeni Vijeća, potrebno je još istaći da, iako utjecaj na svjedoke ili saučesnike u dosadašnjem toku postupka od osumnjičenih nije konkretiziran, to ne znači, a kako se to implicira žalbom branioca, da je pritvor po tom osnovu protivan zakonu. Naime, sve navedene okolnosti, prema ocjeni Vijeća, ukazuju na ozbiljan rizik da bi do utjecaja moglo doći ukoliko apelant bude pušten na slobodu, u prilog čemu se Vijeće pozvalo i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1551/15.

18. Nadalje, Vijeće je ocijenilo da je u pobijanoj odluci pogrešno utvrđeno da ne postoje razlozi za produženje pritvora iz tačke d) člana 132. stav 1. ZKPBiH, zbog čega je u tom dijelu tužiočevu žalbu uvažilo kao osnovanu, te je u rješenju dalo detaljne razloge za navedeni stav i apelantu odredilo mjeru pritvora i po tom osnovu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije, kao i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u vezi s istim činjeničnim opisom iz prijedloga za određivanje pritvora koji je usmjeren na navod da je apelant istragu odveo u pogrešnom smjeru istraživan u predmetu Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 KT 0102119 17, te da je nakon provedene istrage istraga protiv apelanta obustavljena jer postupajuće tužilaštvo nije našlo da je apelant kritične prilike kršio ili zloupotrijebio svoja ovlaštenja. Smatra da je Tužilaštvo imalo i pravnu i etičku obavezu, iz obaveza koje nalažu čl. 2, 6. i 14. ZKPBiH, da Sudu BiH dostavi dokaze iz spisa Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 KT 0102119 17 zato što je spis Kantonalnog tužilaštva od odlučujućeg značaja za ocjenu da li je u konkretnom slučaju došlo do kršenja principa ne bis in idem. Budući da je protiv apelanta već vođena istraga u pogledu istog činjeničnog opisa – njegovih službenih postupanja u predmetu Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 KTN 0098711 16 pred Kantonalnim tužilaštvom, isto tužilaštvo je donijelo odluku kojom je utvrdilo da „u radnjama ovlaštenih službenih lica (time i apelanta) nema elemenata bilo kojeg krivičnog djela, niti krivične odgovornosti“, to u postupanju Tužilaštva i Suda BiH evidentno postoji povreda člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pojašnjava da član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju propisuje da se nikome ne može suditi niti se lice može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. Pored toga, apelant ukazuje da „Sud BiH i Tužilaštvo BiH nemaju nikakvu nadležnost da postupaju u predmetnom postupku“ i da bilo kakav nastavak istrage protiv apelanta pred Tužilaštvom BiH predstavlja kršenje apelantovog prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.“

20. Pored toga, apelant smatra da je kod egzistencije krivične optužnice broj T09 0 KT0098711 16 od 9. augusta 2016. godine i krivičnog postupka pravno nedopustivo da se činjenice iz predmeta Dženana Memića, koji se vodi pod brojem Tužilaštva T09 0 KTN 009871116, utvrđuju u novom postupku dok je u toku postupak po naprijed navedenoj optužnici. Naime, slijedom optužnice Kantonalnog tužilaštva se vodi predmet, koji je trenutno u fazi postupka pred Vrhovnim sudom u predmetu broj T09 0 KT 0098711 16, a činjenice koje su utvrđene do sada u tom predmetu apsolutno potvrđuju da u apelantovim radnjama nema nikakvih radnji krivičnog djela i ne ukazuju ni na kakav organizirani kriminal koji Tužilaštvo pokušava staviti apelantu na teret. Iz izloženog je potpuno jasno da nije ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora i lišenje slobode apelanta. Dakle, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o apelantovim propustima u preduzimanju službenih radnji u predmetu T09 0 KT 0098711 16 pred Tužilaštvom kao zasebno formiranom predmetu, sve dok se pravosnažno ne okonča upravo predmet T09 0 KT 0098711 16 jer su činjenice koje će se pravosnažno utvrditi u tom predmetu, koji je trenutno u fazi postupanja pred Vrhovnim sudom, od presudnog značaja za odlučivanje o tome da li je u apelantovim postupanjima bilo bilo kakvih propusta, pa čak i navodnog organiziranog kriminala. U tom smislu ukazuje i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3546/17 u kojoj je zauzet stav da se o cjelokupnom postupku može diskutirati tek nakon okončanja postupka.

21. Apelant prigovara i stavu Suda BiH u vezi s postojanjem posebnih pritvorskih razloga, te ističe da su zaključci iz pobijanih rješenja da je potrebno u daljnjem toku istrage provjeriti činjenice i saslušati određen broj policijskih službenika krajnje proizvoljan zato što su apelantovi postupci istraživani kod Kantonalnog tužilaštva i ista istraga je obustavljena. Smatra da Tužilaštvo u prilogu svog prijedloga nije dostavilo nijedan dokaz da je apelant na bilo koji način od 2016. godine do danas pokušao utjecati na bilo kojeg svjedoka, pokušao uništiti ili sakriti bilo koji dokaz. Policijski službenik S. Š. koji je te prilike njemu bio nadređeni potvrdio je svjedočenje apelanta i situacija oko sporne majice treba se raspraviti između zatvorenog Mutapa i Alise Mutap, koja je na slobodi. b)Odgovor na apelaciju

22. Sud BiH je naveo da, suprotno apelantovim navodima, cijeni da je sud kao i postupajuće vijeće u predmetnim rješenjima navelo jasne i argumentirane razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja, te da, u konkretnom, a imajući u vidu fazu u kojoj se ovaj krivični postupak nalazi, nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva. S obzirom na to da se o svim braniočevim prigovorima koji su istaknuti u žalbi vijeće već očitovalo prilikom donošenja odluke, ocijenjeno je da u izjašnjenju na navode apelacije nije svrsishodno ponovo ponavljati razloge koji su vijeće opredijelili da braniočevu predmetnu žalbu odbije kao neosnovanu.

23. Tužilaštvo je navelo da su osporena rješenja pravilna i zasnovana na zakonu, te da sadrže sve obrazložene razloge o utvrđenim odlučnim činjenicama. Nadalje, Sud je u potpunosti obrazložio postojanje osnovane sumnje, te da je na osnovu takve osnovane sumnje poznato osumnjičenom za šta se tereti, kao i krivična djela koja mu se stavljaju na teret.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 132. stav 1. tač. b) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo kazneno djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače[...]

d) u izvanrednim okolnostima, ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 039401 21 Kv 5 od 28. aprila 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. aprila 2021. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava rješenja o određivanju pritvora ukazujući da su mu navedenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da apelant u suštini osporava rješenja kojim mu je određen pritvor navodima da ne postoje dokazi kako za opći uvjet iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora tako ni dokazi za postojanje posebnog uvjeta propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, te će Ustavni sud ove navode ispitati u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Ostale apelantove navode koji su istaknuti u apelaciji Ustavni sud će ispitati u odnosu na pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu.

Pravo na li nu slobodu i sigurnost č

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

32. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZFBiH, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka

c) Evropske konvencije.

33. Apelant osporava rješenja kojima mu je određen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju određivanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U apelaciji apelant osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i postojanje posebnog uvjeta za pritvor.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se u prvom redu ocjenjuje u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKPBiH, ali uz istovremeno poštovanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor, odnosno za produženje pritvora relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

36. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio kako postojanje osnovane sumnje tako i posebne razloge za određivanje pritvora, mada je konkretizirao samo razloge iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Imajući to u vidu, Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode u vezi s postojanjem osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se sumnjiči. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, lice može biti pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka zbog postojanja osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo i mora biti izvedeno pred nadležni sud (vidi Evropski sud, Jėčius v. Litvania, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice moglo počiniti krivično djelo. Osim toga, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojima se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. U skladu sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti.

37. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela proizlazi iz ocjene dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora. Naime, Sud BiH je ukazao da je iz tih dokaza zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo kao član grupe za organizirani kriminal, formirane od NN lica, radi prikrivanja dokaza o načinu smrti Dženana Memića. Sud BiH je napomenuo da je ovaj postupak ranije pokrenut i da je prihvaćena nadležnost Suda BiH, te da se u istom postupku već u pritvoru nalaze dva osumnjičena lica, i to Hasan Dupovac i Zijad Mutap. U tom smislu, napomenuto je i da je osumnjičeni Dupovac hijerarhijski nadređen apelantu, te da su radnje pronalaska PMV Renault Clio za koje je utvrđeno da nije imalo veze s izvršenjem djela na štetu Dženana Memića preduzimali zajedno, što proizlazi iz službene zabilješke broj 02/1-4-1-04- 31-41/16 od 13. februara 2016. godine, a koju zabilješku su sačinila upravo navedena lica (zajedno sa svjedokom S. Š.). Sud BiH je te činjenice doveo u vezu s apelantovim radnjama u pogledu propusta da izuzme majicu Alise Mutap (što je detaljno obrazloženo u rješenju). U tom smislu, navedeno je da je značajna i izjava svjedoka M. Ć. koji je naveo da je osumnjičeni Dupovac pojedine radnje preduzimao bez njegovog znanja, a što ukazuje na namjere osumnjičenog Dupovca za preduzimanje radnji za umjeravanje istrage u pogrešnom pravcu. Dakle, radnje osumnjičenog Dupovca, kada se dovedu u vezu s apelantovim radnjama, ako se pri tome ima u vidu da je Hasan Dupovac nadređen apelantu, u ovoj fazi postupka, sasvim osnovano ukazuju na realnu mogućnost zajedničkog djelovanja i postojanje grupe u kontekstu prikrivanja tragova krivičnog djela. Nadalje, imajući u vidu da se apelantu na teret stavlja da je propustio da izuzme majicu povrijeđene Alise Mutap na kojoj su se nalazili tragovi krivičnog djela, a koja je kasnije, kako se navodi, uništena, sud je s posebnom pažnjom cijenio dokaze koji su provedeni na tu okolnost, a posebno Zapisnik o saslušanju svjedoka S. Š. broj T20 0 KTA 0014404 17 od 10. jula 2019. godine iz koje proizlazi detaljna hronologija postupanja ovog svjedoka i apelanta u toku noći 8. februara 2016. godine nakon saznanja da su dvije osobe povrijeđene u Velikoj aleji na llidži i da se transportiraju na KCUS (sadržaj iskaza interpretiran u rješenju). Da se apelant ponovo uputio na KCUS radi postupanja po tužiočevom nalogu proizlazi iz službene zabilješke broj 02/1-4-1-SŽ-59/16 od 16. februara 20216. godine, koju je sačinio apelant, u kojoj je navedeno da je izuzeta odjeća od povrijeđenih Dženana Memića i Alise Mutap, te je precizirano da nije izuzeta sva odjeća od Alise Mutap. Sud BiH je primijetio da nisu u potpunosti razjašnjene okolnosti koju je još garderobu imala na sebi Alisa Mutap (nejasnoće konkretizirane u rješenju). Ustavni sud zapaža da je u vezi s tim Sud BiH istakao da od Tužilaštva očekuje da tu činjenicu u potpunosti razjasni u daljnjem toku istrage s obzirom na to da su sve okolnosti oko majice veoma važne jer je postupak izuzimanja garderobe, odnosno neizuzimanje majice okosnica sumnje na postojanje propusta, što se stavlja na teret apelantu. Sud BiH je ukazao da je svjestan činjenice da Tužilaštvu treba pružiti priliku da neometano razjasni sve bitne okolnosti, zbog čega je, između ostalog, prihvaćen tužiočev prijedlog za osiguranje dokaza od opasnosti od njihovog skrivanja ili sličnih opasnosti u slučaju apelantovog puštanja na slobodu.

38. Imajući u vidu prethodno navedene dokaze, prema ocjeni Suda BiH, u ovoj fazi postupka, iz njih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. KZFBiH s obzirom na to da je propustio od Alise Mutap izuzeti i navedenu majicu, a koja je mogla biti od značaja u daljnjem toku istrage jer je propustom izuzimanja tog odjevnog predmeta onemogućen i otežan rad pravosudnih i policijskih organa u otkrivanju počinioca krivičnog djela. Dakle, navedeni propust, kao i radnje drugih osumnjičenih lica, ocjenom provedenih dokaza, u ovoj fazi postupka, osnovano ukazuju na moguću direktnu pomoć učiniocu krivičnog djela na štetu Dženana Memića na način da učinilac ne bude otkriven. S obzirom na sve navedeno, Sud BiH je utvrdio da u ovom trenutku u odnosu na apelanta postoji, istina nizak, ali za ovu fazu postupka dovoljan stepen osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 342. st. 1. i 2. KZFBiH, u vezi s krivičnim djelima pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. KZFBiH.

39. Ustavni sud nalazi da obrazloženje Suda BiH nije proizvoljno s obzirom na to da je u osporenim rješenjima detaljno opisano iz kojih iskaza svjedoka i materijalnih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je pritvor određen bez postojanja osnovane sumnje.

40. Ustavni sud će se u nastavku očitovati o posebnim razlozima za određivanje pritvora u odnosu na apelantove navode.

41. U pogledu navoda o nepostojanju posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten, ometati krivični postupak prikrivanjem tragova i dokaza, utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače. Sud BiH je cijenio okolnosti na koje se Tužilaštvo poziva, kao i izjašnjenje odbrane u ovom smislu. Najprije, Sud BiH je izvršivši uvid u izjave saslušanih svjedoka zaključio da se, iako je evidentno da istraga nije na početku, provode istražne radnje prema licima koja su pored osumnjičenih Dupovca, Mutapa i apelanta također učestvovala u izvršenju krivičnih djela koja im se stavlja na teret, i to prije svega licima koja su djelovala u okviru grupe za organizirani kriminal, pa je jasno da postoji jak motiv kod apelanta da utječe na ostale potencijalne osumnjičene s ciljem umanjenja odgovornosti i njenog izbjegavanja. Također, Sudu BiH su dostavljeni dokazi koji ukazuju da svjedoci u ovom predmetu traže mjere zaštite, te da pojedini svjedoci dobijaju stalne prijetnje i da su u strahu. Pored toga, Sud BiH je posebno cijenio činjenicu da je apelant policijski službenik, te da ima zasigurno i kontakte u policijskim strukturama, pa je time osnovana bojazan od ometanja istrage veća, posebno jer postoje sumnje da se ovdje radi o organiziranoj grupi u čijem sastavu su i policijski službenici. Naglašeno je da Tužilaštvu tek predstoji pregled i otvaranje predmeta koji su oduzeti od apelanta, za koje se u ovom trenutku ne zna da li sadrže imena ostalih potencijalnih osumnjičenih ili drugih svjedoka. U protivnom, boravkom na slobodi apelantu bi se omogućilo da ostvaruju kontakt sa saučesnicima, te da nesmetano izvrši utjecaj i na svjedoke i saučesnike u krivičnom djelu, te da dogovaraju način odbrane i prikrivanje dokaza bitnih za okončanje istražnog postupka i konačno kada se uzme u obzir činjenica i da je apelant sada svjestan težine krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, opravdano je pretpostaviti da kod njega zasigurno postoji motiv da ukoliko bi se našao na slobodi utječe na svjedoke i saučesnike, a sve kako bi olakšao svoj položaj u krivičnom postupku koji slijedi pred Sudom BiH. Pored iznesenog, kako je navedeno, apelantu je sada poznat i identitet lica koja su dala svoje iskaze i koja su ga dovela u vezu s izvršenjem djela. Stoga je Sud BiH zaključio da su u odnosu na apelanta ispunjeni posebni pritvorski razlozi predviđeni članom 132. stav 1. tačka

b) ZKPBiH.

42. Imajući u vidu naprijed navedena obrazloženja, Ustavni sud smatra da obrazloženje ovog pritvorskog osnova nije proizvoljno i da suprotno tvrdnjama iz apelacije potvrđuje postojanje konkretnih okolnosti koje ukazuju na opasnost utjecaja na druge svjedoke i time ometanja krivičnog postupka iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

43. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, između ostalog i apelantove veoma opširne navode apelacije, koji u ukupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti i nepravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer je Sud BiH kao redovni sud dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore. Također, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju

45. Apelant ističe da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji glasi:

Član 4. stav 1.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu (1) Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

46. Apelant je naveo da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravilo ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je postupak – istraga koju je vodilo Kantonalno tužilaštvo protiv njega obustavljen donošenjem naredbe o obustavi istrage, a sad se ponovno provodi istraga za isto djelo pred Tužilaštvom. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud jasno naveo da član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u prvom stavu sadrži zabranu ne bis in idem (ne dva puta o istom), dok u drugom stavu predviđa izuzetke od ovog pravila pod „kontroliranim“ uvjetima. Ustavni sud, također, primjećuje da pojam bis postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu ovog načela, dok pojam idem, posebno razvijen u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, [GC] aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), polazi od identiteta pravnih kvalifikacija, odnosno opredjeljenja da se radi „o istom“. Tako je u navedenoj odluci utvrđeno da se zabranjuje progon ili suđenje za „isto krivično djelo“, odnosno djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su, u suštini, iste. Evropski sud je također jasno utvrdio da se postupak načela ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju „aktivira“ kada je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla svojstvo res iudicata (presuđena stvar), odnosno da nema redovnog pravnog lijeka u skladu s domaćim zakonima, da je iskorišten ili da je istekao rok za izjavljivanje pravnog lijeka. Za primjenjivost člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju potrebno je da postoji prethodni krivični postupak okončan pravosnažnom presudom i da postoji pravosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda.

47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je povodom istrage koju je vodilo Kantonalno tužilaštvo protiv apelanta predmetni postupak okončan donošenjem naredbe o obustavi istrage iz čega proizlazi da taj postupak nije bio došao do faze suđenja budući da je istraga obustavljena. Dakle, apelant povodom istog događaja nema pravosnažnu presudu suda zbog čega u predmetnom postupku, nezavisno od opširnih apelantovih navoda, nisu ni mogle biti primijenjene garancije iz člana 4. Protokola broj 7. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantu nije bilo suđeno dva puta za iste krivičnopravne radnje, u smislu garancija člana 4. stav 1. Protokola broj 7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelacija ne pokreće pitanje prema članu 4. stav 1. Protokola broj 7, zbog čega su navodi o povredi pravila ne bis in idem neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav

3. Evropske konvencije kada je Sud BiH u postupku povodom određivanja pritvora utvrdio da postoje razlozi koji opravdavaju produženje pritvora apelantu i kada je za taj svoj zaključak dao jasno obrazloženje kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH.

49. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer u konkretnom slučaju apelantu nije bilo suđeno dva puta za iste krivičnopravne radnje.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1601/21 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio