Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4545/19 (Agencija za privatizaciju FBiH)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Dionice
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 16
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
Predmeti (1)
AP-4545/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4545/19, rješavajući apelaciju Agencije za privatizaciju FBiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Agencije za privatizaciju FBiH podnesena protiv Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH br. 96 0 P 004347 18 Rev od 17. septembra 2019. godine i 96 0 P 004347 18 Gž 2 od 30. augusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 004347 15 P 2 od 4. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Agencija za privatizaciju FBiH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Plamenko Čustović advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. decembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 004347 18 Rev od 17. septembra 2019. godine i 96 0 P 004347 18 Gž 2 od 30. augusta 2018. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 004347 15 P 2 od 4. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Novalije Tursunovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 26. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 004347 15 P 2 od 4. oktobra 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i obavezani apelantica i Finansijsko-informatička agencija Sarajevo (u daljenjem tekstu: tužena) da tužitelju solidarno, na ime naknade štete za nezakonito isplaćeni iznos od 1.038.535.00 KM sa tužiteljevog računa, isplate iznos od 429.185,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. septembra 2001. godine pa do isplate dok je tužbeni zahtjev za isplatu naknade preko dusuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženi Zavod za platni promet FBiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi) te su apelantica i tužena obavezni da tužitelju naknade troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužitelj na jedinstvenom privatizacijskom računu preciziranom u presudi kod Zavoda za platni promet Gornji Rahić na dan 12. septembra 2001. godine imao iznos od 1.038.535,00 KM upisan na jedinstveni račun koji se otvara na osnovu matičnog broja građana nosioca potraživanja i koji predstavlja certifikat građanina shodno odredbama člana 11. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: Zakon). Prema navedenom zakonu potraživanja građana koja se izmiruju u skladu sa ovim zakonom shodno članu 2. smatraju se potraživanja po osnovu stare devizne štednje, po osnovu kompenzacije za denacionalizovanu imovinu koja se ne može vratiti u vlasništvo i posjed, potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća Armije RBiH, Hrvatskog vijeća obrane, policije i opća potraživanja građana, utvrđena Zakonom o privatizaciji preduzeća i sva ova potraživanja se shodno odredbama člana 5. Zakona iskazuju na jedinstvenom računu građanina u organizacionoj jedinici Federalnog zavoda za platni promet prema mjestu prebivališta građana, odnosno prema kasnijim izmjenama ovog člana u organizacionoj jedinici apelantice. Navedeno je i da je predmetni član 5. navedenog zakona izmijenjen Odlukom Visokog predstavnika od 20. decembra 2000. godine i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona. Navedeno je i da je odredbama navedenog zakona propisano da su potraživanja na jedinstvenom računu građana prenosiva, a prijenos se vrši nalogom za prijenos kod apelantice (član 16. navedenog Zakona), ista se mogu koristiti i u postupku privatizacije u roku od šest godina od njihovog upisa na jedinstveni račun, a po isteku tog roka se gase (član 18. navedenog Zakona).
5. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj namjeravao iskoristiti navedeni iznos za kupovinu dionica BH Telecoma. Utvrđeno je i da je 12. septembra 2001. godine izvršen prijenos cijelog iznosa od 1.038.535,00 KM sa tužiteljevog računa na račun Uzeira Đulovića preciziran u presudi, a na osnovu tri naloga za prijenos i to prvi na iznos od 918.265,00 KM (pod 3. - plaće pripadnika OS FBiH), drugi na iznos od 116.270,00 KM (pod 1. - opća potraživanja) i treći iznos od 4.000,00 KM (pod 5.
- potraživanja penzionera). Osnovni sud je istakao da je navedeno utvrđeno iz naloga za prijenos potraživanja, blagajničkog dnevnika za period 29. augusta 2001. godine do 12. septembra 2001. godine, kontrolne liste transakcija, vještačenjem po vještaku ekonomske struke poimenično navedenom u presudi, te presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-K-06-000026 od 10. januara 2008. godine.
6. Utvrđeno je i da je presudom Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-K-06-000026 od 10. novembra 2008. godine Hazir Ćosović oglašen krivim što je 12. septembra 2001. godine u Tuzli, iako je bio svjestan i znao da mu tužitelj niie predao svoje certifikate i ličnu kartu da bez njegovog prisustva i ovlaštenja sa njegovog jedinstvenog računa certifikata preciziranog u presudi, koji je ovaj imao kod Zavoda za platni promet Tuzla, u iznosu od 4.000,00 KM, 116.270,00 KM, 918,265 KM, putem naloga izvršio prijenos tih potraživanja u korist računa Uzeira Đulovića, pa nakon što je došao u posjed podataka sa tog jedinstvenog računa, NN lice je kompletno popunilo naloge za prijenos potraživanja, a Hazir Ćosović potpisao nalogodavca -tužitelja i pogrešan broj tužiteljeve lične karte, nakon čega je, iako je bio svjestan i znao da on nije izdavalac naloga, tako sačinjene naloge predao prvotuženom odnosno službenici prvotuženog Jadranki Eraković, koja je izvršila prijenos potraživanja u korist računa Uzeira Đulovića u naprijed navedenim iznosima čime je Hazir Ćosović počinio krivično djelo krivotovrenje isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona F BiH, pa mu je sud izrekao uvjetnu osudu, kojom mu utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja kazna se neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počini novo krivično djelo.
7. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je shodno odredbama člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda, kojom se optuženi oglašava krivim. Osnovni sud je istakao da je upravo način na koji je izvršen prijenos certifikata sa tužiteljevog računa na račun Uzeira Đulovića utvrđen u krivičnom postupku, kao i to da je sporne naloge koji zbirno daju cjelokupan iznos koji je tužitelj imao na računu, potpisao Hazir Ćosović i takve naloge predao službenci Jadranki Eraković kod prvotuženog a koja je izvršila transakciju.
8. Osnovni sud je naveo da je nadalje utvrđeno da iz ugovora zaključenog 29. maja 2001. godine proizlazi da su prvotuženi, tužena i apelantica zaključili ugovor o poslovnoj saradnji kojim su regulisali uvjete pod kojima će biti izvršavani poslovi prijenosa potraživanja sa jedinstvenih računa, naknada i ostala međusobna prava i obaveze ugovornih strana (član 1. ugovora), da je po ovom ugovoru izvršilac posla, pravni prednik tužene, preuzela obavljanje poslova privatizacijskih transakcija koje je ranije obavljao prvotuženi, sve dok traje potreba prijenosa potraživanja sa jedinstvenih računa (član 2. i 3. ugovora), a koje poslove je tužena obavljala za apelanticu kod koje se vode jedinstveni privatizacijski računi. Obrazloženo je da se ovim ugovorom tužena obavezala da će saglasno privatizacijskim Procedurama savjesno i stručno obavljati poslove privatizacijskih transakcija, te uz pažnju dobrog domaćina koristiti dodijeljenu opremu (član 4. ugovora), da troškove snosi naručilac Zavod za privatizaciju (član 5.), te da će sredstva za finansiranje poslova privatizacijskih transakcija za period od 1. jula 2001. godine do 31. decembra 2001. godine u cjelosti izvršiocu doznačiti prvotuženi, a da nakon toga finansiranje preuzima apelantica.
9. Osnovni sud je s tim u vezi naveo da imajući u vidu da je na osnovu Odluke Visokog predstavnika od 20. decembra 2000. godine i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona određeno da se potraživanje građana na jedinstvenom računu iskazuju kod apelantice koja je kao naručilac posla zaključila ugovor sa tuženom kao izvršiocem posla, to Osnovni sud nalazi da su tužena i apelantica prema tužitelju kao nositelju jedinstvenog računa građana solidarno odgovorni za štetu nastalu prebacivanjem iznosa sa njegovog jedinstvenog računa na račun Uzeira Đulovića bez naloga tužitelja. Po ocjeni tog suda shodno odredbama člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za tužitelja je nastala šteta takvim postupanjem tužene, odnosno njenih radnika prilikom obavljanja transakcije, jer je imovina tužitelja umanjena, odnosno spriječeno je njeno povećanje. Osnovni sud je istakao da je vještačenjem po vještaku grafologu poimenično navedenom u presudi, čiji nalaz je taj sud prihvatio kao stručan i objektivan, utvrđeno da naloge (3 naloga) za prijenos nije potpisao tužitelj nego Hazir Ćosović, a po ocjeni tog suda dužnost je radnika koji je vršio prijenos sredstava bila da izvrši provjeru potpisa na nalogu za prijenos tako što će potvrditi da se potpis i broj na ličnoj ispravi slažu sa potpisom i brojem upisanim na nalogu za prijenos na što je obavezan i prema Procedurama evidencije, verifikacije i realizacije potraživanja sa jedinstvenog računa iz aprila 1999. godine (u daljnjem tekstu: Procedure) koje su donesene od strane apelantice kao naručioca radova.
10. S tim u vezi Osnovni sud je istakao da imajući u vidu da je radnik tužene Jadranka Eraković izvršila spornu transakciju certifikata tužitelja, a apelantica ima zaključen ugovor sa tuženom za te poslove, prema mišljenju tog suda pasivno su legitimisani u ovom sporu i apelantica i tužena jer pasivna legitimacija predstavlja odnos stranke prema predmetu spora (prigovor materijalno pravne prirode). Osnovni sud je istakao da je navedeno propisano u Procedurama tačkom 2. pregleda P1/P2, gdje su precizno određeni postupci provjere naloga od strane službenika tužene. Osnovni sud je istakao da s tim u vezi nije dovoljno, kako to smatra tužena, da se identifikuje podnosilac naloga putem lične karte i uporede brojevi, nego je neophodno i da se potvrdi da se potpis i broj na ličnoj ispravi slažu sa potpisom i brojem na nalogu za prijenos, što radnik tužene Jadranka Eraković nije učinila. Obrazloženo je da je sama Jadranka Eraković u svom iskazu istakla da se nalog za prijenos mogao donijeti popunjen i potpisan van prostorija tužene. Osnovni sud je naveo da, međutim, imajući u vidu naprijed navedeno pravilo u Procedurama koje je primjenjivala tužena, dužnost je bila uporediti i potpis, a svakako da je najsigurniji metod takvog upoređivanja potpisivanje od strane nalogodavca neposredno pred službenikom agencije, što je inače i praktikovano kako su i svjedoci istakli. U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, bila je neophodna povećana pažnja službenika s obzirom da se radilo o visokom iznosu potraživanja, koji se prebacivao na račun istog lica pa se stoga ne mogu prihvatiti tvrdnje svih tuženih da je u svemu postupano sa dužnom pažnjom.
11. Osnovni sud je istakao da stoga nalazi utvrđenim da je postupanjem radnika tužene u vršenju sporne transakcije nastala šteta za tužitelja za koju su solidarno odgovorni tužena kao izvršitelj posla i apelantica kao naručitelj posla, koji su bili dužni obezbijediti kontinuirano vršenje transakcija na siguran način, a shodno odredbama člana 171. u vezi sa članom 170. i 206. stav 1. ZOO. Navedeno je i da je u krivičnom postupku dokazano da je na nalozima upisan pogrešan broj lične karte tužitelja ispod potpisa nalogodavca, a koji također ne odgovara potpisu tužitelja. Prema obrazloženju tog suda, odgovornost tužene i apelantice je objektivna odgovornost za lica kojima su omogućili da postupaju u njihovo ime i dužni su snositi rizik za njihovo postupanje, te odgovaraju za štetu. U konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, postoji uzročna veza između radnje, odnosno propuštanja službenika tužene i nastale štete pa su oni prema tužitelju kao trećem licu solidarno odgovorni shodno odredbama člana 206. ZOO. Osnovni sud je istakao da su neosnovani navodi tužene da ona nije kriva ako ima propusta u donesenim Procedurama od strane apelantice jer je tužena postupala po istima te i iz razloga jer je i tužena ako je smatrala da se na takav način koji je primjenjivan u praksi (donošenje potpisanog naloga) ne obezbjeđuje sigurnost u obavljanju posla, bila dužna upozoriti apelanticu shodno odredbama člana 751. st.1. i 2. ZOO kako bi posao obavila sigurno i bez nanošenja štete trećim licima. Obrazloženo je i da su osim toga tužena i apelantica ugovorom precizno regulisali da tužena preuzima obavezu da za apelanticu obavlja poslove transakcija sa jedinstvenih računa građana saglasno privatizacijskim procedurama savjesno i stručno uz pažnju dobrog domaćina. Prema mišljenju Osnovnog suda u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o nalogu čije je zaključenje, prava i obaveze nalogodavca i nalogoprimca, prestanak ugovora, odgovornost jednih prema drugima, regulirano odredbama čl. 749. do 770. ZOO pa iz tog razloga, po ocjeni tog suda apelantica i tužena su solidarno odgovorni shodno članu 206. stav 1. ZOO koji se primjenjuje i u slučaju odgovornosti i naknade štete kod pravnih lica (što je i stav sudske prakse), a pitanje njihove međusobne odgovornosti ne utiče na odgovornost prema tužitelju kao trećem licu.
12. Obrazloženo je i da nije osnovan prigovor tužene da je tužitelj jedino protiv Hazira Ćosovića koji je oglašen krivim mogao podnijeti tužbu jer iako je utvrđeno da je Hazir Ćosović potpisao sporne naloge o prijenosu certifikata u navedenom iznosu na račun Uzeira Đulovića, nije samo on odgovoran za štetu koja je nastupila tužitelju nego i apelantica i tužena, a tužitelj ima pravo izbora protiv koga će tužbu usmjeriti i disponira tužbenim zahtjevom dok solidarnim dužnicima ostaje mogućnost da se regresiraju za isplaćeni iznos od štetnika shodno članu 208. ZOO (stav izražen u presudi Apelacionog suda broj 097-0-Rev-000027 od 21. decembra 2006. godine). Pri tom je istaknuto i da taj sud nalazi utvrđenim da nema doprinosa tužitelja nastanku štete. S tim u vezi je navedeno da prigovor tuženih da je tužitelj mogao tražiti povrat certifikata nema osnova, jer se tužitelj obratio apelantici pitajući za svoje certifikate i tada je već apelantica mogla da interveniše i vrati tužitelju na njegov račun te certifikate, koje je zapravo Uzeir Đulović opet dalje prodao. Navedeno je da se povrat certifikata može tražiti samo od osobe koja ih posjeduje, a apelantica i tužena nisu te osobe na čije ime su preneseni tužiteljevi certifikati u navedenom iznosu tako da je tužitelj, prema obrazloženju tog suda, imao pravo izbora i mogao je tužiti sve solidarne dužnike ili neke od njih, kao što je učinio. Osnovni sud je obrazložio da je po nalazu vještaka ekonomske struke poimenično navedenog u presudi, čiji nalaz je taj sud u cjelosti prihvatio kao istinit, tužitelj na dan 12. septembra 2001. godine na svom privatizacionom računu imao certifikate u nominalnoj vrijednosti 1.038.535,00 KM; da se po tadašnjim važećim propisima vrijednost certifikata iskazivala u KM a predmetna sredstva na računima građana su predstavljali opća potraživanja koja se mogu koristiti u procesu privatizacije društvenog - državnog kapitala u FBiH i u tom smislu vrijednost certifikata tužitelja na navedeni dan je iskazana u navedenoj vrijednosti. Obrazloženo je i da je prema navedenom nalazu i mišljenju vještaka, ulaganjem ovog iznosa u procesu upisa dionica u FBiH u drugom i trećem krugu tužitelj mogao kupiti vrijednost državnog kapitala u iznosu od 405.963,33 KM, koji predstavlja realnu vrijednost njegovih certifikata jer su se njegovi certifikati mogli valorizovati na tržištu putem javnih poziva za upis dionica u FBiH i ulaganjem istih u drugom i trećem krugu - javnom pozivu, a radi kupovine dionica državnog kapitala. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu navedenog nalaza i mišljenja vještaka i dosudio tužitelju iznos preciziran u izreci presude.
13. Osim toga navedeno je prvotuženi na osnovu Odluke Visokog predstavnika za BiH i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, 1. jula 2001. godine prestao da obavlja poslove transakcija na jedinstvenim računima građana koji su od tog dana preneseni na apelanticu zbog čega je tužbeni zahtjev u odnosu na njega odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
14. Protiv navedene presude apelantica i tužena su podnijeli žalbe Apelacionom sudu koji je presudom broj 96 0 P 004347 18 Gž 2 od 30. augusta 2018. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu te je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te istaknuto da taj sud prihvata navedene činjenice i pravni stav Osnovnog suda zbog čega su žalbe i odbijene kao neosnovane.
15. Protiv navedene presude apelantica i tužena su izjavile revizije Apelacionom sudu koji je presudom broj 96 0 P 004347 18 Rev od 17. septembra 2019. godine revizije odbio kao neosnovane te je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. U obrazloženju je navedeno da polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja u redovnom postupku, koji navodima revizije kako apelantice tako i tužene nisu dovedeni u sumnju, prema mišljenju tog suda nisu osnovani prigovori kojom osporavaju pasivnu legitimaciju obzirom da je prijenos certifikata izvršen po nalogu trećeg lica (bez saglasnosti tužitelja) od strane radnika tužene, shodno odredbama Ugovora o poslovnoj saradnji od 29. maja 2001. godine, te čl.170., 171.,172. i 206. ZOO. Kako je obrazložio taj sud nije sporno da je u vrijeme izvršenog prijenosa (transakcije) apelantica, u skladu sa Odlukom Visokog predstavnika za BiH i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije kao ovlašteni organ obavljala konkretne poslove transakcija na jedinstvenim računima građana, koje je (poslove) pomenutim ugovorom, za njen račun i u njeno ime prenijela na tuženu. Apelacioni sud je obrazložio da kada iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da radnik tužene u svojstvu ovlaštenog službenog lica pri obavljanju sporne transakcije nije postupila sa potrebnom pažnjom (po pravilima utvrđenim Procedurom apelantice niti eventualno ukazala na određene nejasnoće) jer nalozi od strane tužitelja kao nalogodavca nisu potpisani u prostorijama tužene i kada je u istim unesen pogrešan broj lične karte nalogodavca i isti su prilikom transakcija prezentovani od strane trećeg lica, navedeno upućuju da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su i apelantica i tužena odgovorni za naknadu predmetne štete jer je tužitelj dokazao da je ona prouzrokovana postupanjem tuženih na opisani način.
16. Apelacioni sud je obrazložio i da je odredbama čl. 170., 171. i 172. ZOO propisana odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ u vršenju svojih funkcija što, prema mišljenju tog suda, znači da je tužitelj imao pravo na direktnu tužbu za naknadu štete (član
206. ZOO prema tuženim, odnosno prema tuženoj zasnovanu na nezakonitom ili nepravilnom radu njenih organa i drugih zaposlenih koji neposredno izvršavaju funkciju organa, ali i prema apelantici koja je opisane poslove iz svoje nadležnosti povjerila tuženoj. Ovo stoga jer, kako je obrazložio Apelacioni sud, u konačnom tužitelja kao oštećenog ne interesuje kome je apelantica povjerila te poslove, kako pravilno zaključuje i drugostepeni sud. Pošto prema tužitelju oba tužena solidarno odgovaraju, u eventualnoj regresnoj parnici, ukoliko jedan od njih isplati štetu, prema obrazloženju tog suda, dozvoljeno je dokazivati učešće svakog od njih u nastanku štete. Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatanjem nalaza i mišljenja sudskog vještaka finansijske struke tužene obavezao na naknadu obične štete u dosuđenom iznosu (član 185. stav 4. ZOO) budući da naturalna restitucija (uspostavljanje pređašnjeg stanja), prema mišljenju tog suda, u smislu stava 1. iste zakonske odredbe nije moguća.
17. Apelacioni sud je obrazložio da se u smislu odredbe člana 189. ZOO obična (direktna) šteta manifestuje u gubitku ili pogoršanju imovine ili imovinske koristi koja je do uzrokovanja štete postojala na strani oštećenog, dok je izmakla korist šteta koja se manifestuje u onemogućavanju sticanja određene imovinske koristi koju je oštećeni mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari da nije bilo štetne radnje štetnika, odnosno sprečavanje povećanja nečije imovine. S tim u vezi je obrazloženo da je tužitelj na dan 12. septembra 2001. godine kod nadležnog organa imao evidentirano potraživanje-certifikate u iskazanom novčanom iznosu od 1.038.535.00 KM sa kojim je mogao učestvovati u postupku privatizacije preduzeća (po drugom i trećem javnom pozivu) a da dosuđeni iznos predstavlja ekvivalent od 41,33% prema vrijednosti ponuđenog kapitala, što znači da je za tako utvrđeni iznos tužitelj mogao kupiti dionice državnog kapitala. Prema obrazloženju Apelacionog suda nema nikakve dileme da je za taj iznos umanjena postojeća imovina tužitelja koju je tužitelj u vrijeme izvršene transakcije već imao evidentiranu kod nadležnog organa zbog čega su, prema mišljenju tog suda, neosnovani navodi revizije kojim apelantica ukazuje da se visina štete mogla utvrđivati prema vrijednosti certifikata na crnom tržištu, te vrijednosti dionica preduzeća BH Telecoma budući na naprijed navedeno da je vrijednost certifikata već iskazana u novčanom iznosu kod nadležnog organa u vrijeme otuđenja i da tužitelj zbog nezakonite transakcije i nije imao mogućnost kupovine dionica kod određenog pravnog lica po drugom i trećem javnom pozivu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantica smatra da obrazloženja osporenih presuda ne sadrže pravni osnov na temelju kojeg bi apelantica trebala biti obavezana za solidarnu naknadu štete tužitelju a sve vezano za činjenicu da je radnik tužene odgovoran za nastalu štetu. Apelantica smatra da bi mogla biti odgovorna jedino da je predmetne poslove povjerila nestručnom licu što ovdje nije slučaj. Navodi i da je tužitelju šteta mogla nastati jedino za iznos od 20.000,00 KM za koje je kupio sporne certifikate. Apelantica navodi da iz presuda nije jasno da li je tužitelju nastala obična šteta ili izmakla korist, a o kojoj se u ovom slučaju ne može ni govoriti jer se tužitelj uopće nije prijavio na drugi i treći javni poziv za kupovinu dionica BH Telekoma, te da mu na taj način nije mogla ni nastati šteta. Smatra da je vještak pogrešno utvrdio vrijednost visine štete uzimajući u obzir samo apstraktne kriterije za utvrđivanje vrijednosti certifikata a da pri tom nije vodio računa o stvarnoj namjeri tužitelja da iste iskoristi. Apelantica smatra i da su redovni sudovi postupili blagonaklono prema tužitelju i da su je obavezali na isplatu milionskog iznosa koji uključuje zatezne kamate iako tužitelj nije imao nikakvo pravo na isti.
b)Odgovor na apelaciju
19. Tužitelj je u opširnom odgovoru u kojem komentira osporene presude naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbaciti kao prima facie neosnovanu. V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije („Službene novine FBiH“ broj 27/97), u konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije ("Službene novine Federacije BiH", 27/97, 8/99, 45/00, 54/00, 7/01 – Odluka Ustavnog suda, 32/01, 27/02 i 57/03) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Potraživanja građana po svim osnovama iz člana 2. ovog zakona iskazuju se na jedinstvenom računu građanina (u daljem tekstu: Jedinstveni račun) u organizacionoj jedinici Federalnog zavoda za platni promet (u daljem tekstu: Zavod) prema mjestu prebivališta građanina.
21. U Odluci Visokog predstavnika za BiH o Izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije („Službene novine FBiH“ broj 54/00) relevantne odredebe glase:
U Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije (“Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 8/99, 45/00), unose se izmjene i dopune koje glase:
Član 1.
U čl. 5., 10., 12., 13., 14. i 16. riječi: “Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine“ zamjenjuju se riječima: “Agenciji za privatizaciju u Federaciji BiH“.
22. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije („Službene novine FBiH“ broj 27/02) relevantne odredbe glase: Član 16.
Potraživanja na jedinstvenom računu su prenosiva.
Prenos potraživanja se vrši nalogom za prenos kod Agencije za privatizaciju u FBiH.
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sud ,kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, relevantne odredbe glase: Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 170.
(1) Za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeća u kojoj je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
(2) Oštećenik ima pravo zahtevati naknadu štete i neposredno od zaposlenog ako je štetu prouzrokovao namerno.
(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne delatnosti.
Odgovornost drugih lica Član 171.
(1) Odredbe prethodnog člana primenjuju se i na druge poslodavce u pogledu odgovornosti za štetu koju zaposleni koji kod njih rade prouzrokuju u radu ili u vezi s radom.
(2) Lice koje je oštećeniku naknadilo štetu koju je zaposleni prouzrokovao namerno ili krajnjom nepažnjom, ima pravo od tog zaposlenog zahtevati naknadu plaćenog iznosa. (3) To pravo zastareva u roku od šest meseci od dana isplaćene naknade štete.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastareva u roku od šest meseci od dana isplaćene naknade štete.
Naknada materijalne štete Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Solidarna odgovornost Član 206. stav 1.
(1)Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno. Pojam Član 749.
(1) Ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove.
(2) Istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova.
(3) Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnog odnosa.
Izvršenje naloga kako glasi Član 751.
(1) Nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputstvima, sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi.
(2) Kad nalogoprimac smatra da bi izvršenje naloga po dobijenim uputstvima bilo od štete za nalogodavca, on je dužan skrenuti na to njegovu pažnju i tražiti nova uputstva. (3) Ako nalogodavac nije dao određena uputstva o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar privrednik, odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade, kako bi u istim okolnostima postupio u sopstvenoj stvari.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Brčko Distrikta“ br. 28/18 i 6/21) relevantne odredbe glase:
Član 12. stav (3) (3) U parničnom postupku sud je, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom
26. VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 004347 18 Rev od 17. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. septembra 2019. godine a apelacija je podnesena 26. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
31. Ustavni sud podsjeća na stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova tvrdeći da je tim presudama proizvoljno primijenjeno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
35. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim tvrdnjama, dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke i da su se pri tom pozvali da relevantne odredbe kako Zakona tako i ZOO i ZPP. Ustavni sud, s tim u vezi, podsjeća na odredbe člana 12. stav 3. ZPP prema kojem je parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Kako je nesumnjivo u konkretnom slučaju poimenično navedeno lice oglašeno krivim da je uz pomoć uposlenice tužene, kojoj tuženoj je apelantica dala nalog za obavljanje predmetnih poslova u ime i za račun apelantice, izvršio krivotvorenje naloga, dokumenata i potpisa tužitelja i sredstva sa tužiteljevog računa u milionskom iznosu prebacio na račun drugog lica to Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti redovnih sudova u obrazloženjima da je i apelantica kao nalogodavac odgovorna za štetu koja je nastupila tužitelju i koja je, u suštini, utvrđena u navedenom krivičnom postupku. Dajući ovlaštenje-nalog tuženoj za obavljanje predmetnih poslova apelantice koji proističu iz čl. 5. i 16. Zakona i Odluke Visokog predstavnika za BiH apelantica, suprotno njenom tumačenju, nije, niti je mogla, prenijeti svoju odgovornost vezanu za obavljanje prijenosa potraživanja građana već je bila u obavezi da vrši kontrolu obavljanja poslova koji su proistekli iz naloga datog tuženoj a na šta je bila obavezna i tužena kao nalogoprimac. Osim toga Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti redovnih sudova ni u utvrđivanju visine nastale štete tužitelju obzirom da je visina te štete utvrđena vještačenjem od strane vještaka finansijske struke za koje su redovni sudovi utvrdili da je stručno i zasnovano na zakonu i pravilima struke a koji nalaz i mišljenje apelantica u postupku pred redovnim sudovima a ni u postupku pred Ustavnim sudom ničim nije dovela u pitanje. Pri tom Ustavni sud smatra da nije bitno na koji način i za koji iznos je tužitelj nabavio predmetne certifikate jer to i nije bio predmet konkretnog postupka. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da su navodi apelantice neosnovani.
36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
37. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Zbog navedenog Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su obavezali apelanticu da solidarno sa tuženom tužitelju naknadi materijalnu štetu koja mu je nastala neovlaštenim prijenosom tužiteljevih certifikata vrijednih preko milion KM na račun drugog lica a uz pomoć uposlenice tužene kojoj tuženoj je apelantica dala nalog da u njeno ime i račun obavlja poslove prijenosa potraživanja građana utvrđenih Zakonom. Pri tom je lice po čijem su nalogu navedena sredstva prebačena sa tužiteljevog računa, pravosnažnom sudskom presudom oglašeno za krivotvorenje isprava na osnovu kojih su sredstva prebačena, kada je vještak finansijske struke svoj nalaz i mišljenje prema ocjeni redovnih sudova dao na stručan i zakonit način i kada nema ništa što bi ukazivalo da je tužitelj od strane redovnih sudova favoriziran u odnosu na apelanticu i tužnu.
39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić