Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1846/21 („RACKS PRODUCTION BOSNIA” d.o.o. Sarajevo, Poslovna jedinica Jajce)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Tužba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1846/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1846/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „RACKS PRODUCTION BOSNIA” d.o.o. Sarajevo, Poslovna jedinica Jajce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „RACKS PRODUCTION BOSNIA” d.o.o. Sarajevo, Poslovna jedinica Jajce protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 P 024943 20 Gž 2 od 10. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „RACKS PRODUCTION BOSNIA” d.o.o. Sarajevo, Poslovna jedinica Jajce (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Nihad Suljević advokat iz Ilijaša, podnio je 28. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 P 024943 20 Gž 2 od 10. marta 2021. godine.

2. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 10. marta 2021. godine uvažena je žalba tuženog („Komotin" d.o.o. Jajce) i preinačeno Rješenje Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 P 024943 20 P2 od 3. jula 2020. godine tako da je odbačena kao neblagovremena apelantova tužba sa zahtjevom da se utvrdi da je tuženi 24. jula 2017. godine izvršio smetanje posjeda prolaza preko puta, bliže označenog u dispozitivu rješenja, čime je i indirektno učinio i smetanje posjeda nekretnine, odnosno obavljanja proizvodnog procesa rada apelanta na način da im je zabranio/onemogućio pravo slobodnog i nesmetanog prolaza teretnih motornih vozila preko predmetnog prilaznog puta koji su do učinjenog smetanja zajedno koristili apelant i tuženi; da je tuženi izvršio smetanje na način bliže opisan u dispozitivu rješenja i na tako onemogućio apelanta da motornim i velikim dostavnim vozilima nesmetano prođe do svojih proizvodnih pogona i nesmetano obavlja registrovanu osnovnu djelatnost; da se obaveže tuženi da ukloni istovarene i deponovane sirovine i građevinski materijal na prilaznom putu (građevinski materijal i prilazni put bliže označeni u dispozitivu rješenja) i to sa ulaza/izlaza u proizvodne hale/lagere i uz ogradu koje koristi apelant za svoju proizvodnju te omogući nesmetan prolaz teretnih motornih vozila apelanta do svojih proizvodnih pogona i nesmetano obavlja registrovanu osnovnu djelatnost i da ubuduće prestane sa takvim i sličnim ometanjem apelanta u vršenju trajnog korištenja prilaznog puta uz prijetnju novčane kazne.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da prema članu 327. stav 3. Zakona o stvarnim pravima posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od jedne godine od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja posjeda). Naveo je o ovom roku prije svega bio dužan da pazi prvostepeni sud u smislu člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi je naveo da je taj sud u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj odluci, a tiče se blagovremenosti podnesene tužbe. Naveo je da je apelantov zakonski zastupnik, direktor R.M. u svom iskazu nedvojbeno izjavio da je smetanje počinjeno 7. jula 2017. godine, dok se ostali apelantovi svjedoci nisu mogli jasno izjasniti kada je počinjeno smetanje, već samo da se radi o sredini 2017. godine (svjedok E.Z., tehnički direktor apelanta i apelantova sekretarica M.Ć.), tj. u ljeto 2017. godine (svjedok O.L.), a kako je to i uneseno na zapisnik o glavnoj raspravi od 7. novembra 2018. godine, a koji iskazi su u ponovljenom postupku pročitani na glavnoj raspravi održanoj 3. juna 2020. godine. Imajući u vidu navedeno, naveo je da se kao dan počinjenog smetanja ima smatrati 7. juli 2017. godine, a ne datum kako je to apelant opredijelio proizvoljno navodeći 24. jul 2017.godine, odnosno dan kada je po zahtjevu apelanta i to tehničkog direktora sačinjen pismeni nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke, a niti se može prihvatiti utvrđenje prvostepenog suda da je to 20. juli 2017. godine, odnosno dan kada je ovaj vještak za potrebe tužioca izašao na lice mjesta, a potom i sačinio navedeni pismeni nalaz i mišljenje. S obzirom da se kao dan kada je počinjeno smetanje ima smatrati 7. juli 2017. godine, a da je predmetna tužba podnesena 18. augusta 2017. godine, naveo je da je očito da je apelantova tužba podnesena nakon isteka zakonskog roka propisanog u članu 327. stav 3. Zakona o stvarnim pravima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je dokazao da je zadnji i mirni posjednik dijela predmetne parcele, da je istu godinama (i prije tuženog) koristio kao prilazni put za dovoz sirovina i odvoz gotovih proizvoda, te da je istu nesmetano koristio do 20. jula 2017.godine. Također navodi da je „pozivanje na netačan iskaz apelantovog direktora koji nikada nije izjavio da je smetanje započelo 7. jula 2017. godine, samo opravdanje drugostepenom sudu da odbaci tužbeni zahtjev kao neblagovremen“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant, u suštini, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1846/21 („RACKS PRODUCTION BOSNIA” d.o.o… | Sudska praksa | Aktio