Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1280/21 (B. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1280/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-1280/21, rješavajući apelaciju Blaža Mucića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Blaž Mucić protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 031240 19 Gž od 21. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Blaž Mucić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Branko Mandrapa odvjetnik iz Čapljine, podnio je 16. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 63 0 P 031240 20 Rev od 16. prosinca 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 63 0 P 031240 19 Gž od 21. veljače 2020. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1814/20 od 23. lipnja 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 21. veljače 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i bez pravnog učinka predmetni Ugovor o diobi nekretnina koje su sklopili parnične stranke (apelant i tuženici E.M., Z.B., J.Z., A.V. i M.M.) i koji je notarski obrađen, pa da se dosljedno prednjem utvrđenju naloži brisanje upisa nastalih u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi. Dalje je odbijen apelantov eventualni tužbeni zahtjev da se poništi Ugovor o diobi nekretnina koje su sklopile parnične stranke i koji je notarski obrađen, te da se naloži brisanje upisa nastalih temeljem tog Ugovora u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi.

4. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je tuženike E.M., J.Z., A.V. i M.M. prilikom ovjere Ugovora o diobi nekretnina kao punomoćnik zastupao M.S. prema ovjerenim punomoćima kod javnih bilježnika iz RH, dok je Z.B. osobno potpisala ugovor o diobi, a apelanta je zastupao P.P. po punomoći koja ovjerena kod notara u Njemačkoj i prevedena po sudskom tumaču na hrvatski jezik. Nadalje, naveo je da je nesporna činjenica da je apelant prije potpisivanja predmetnog Ugovora o diobi nekretnina po posjedovnom stanju, zaprimio dopis od odvjetnika T.Z. kao punomoćnika E.M., J.Z., A.V., Z.B. i M.M u kojem dopisu je upisan prijedlog za diobu imovine i u kome je apelant pozvan da se izjasni je li suglasan s prijedlogom diobe, a ako jeste da o tome izvijesti svoga zeta P.P. da se može potpisati ugovor o diobi nekretnina. Prvostupanjski sud je istakao da ugovor o diobi nekretnina nije vrsta ugovora za koji je obvezana notarska obrada isprave kako je to određeno čl. 73. Zakona o notarima F BiH. Naime, ukazao je da je tim člankom određeno za koje pravne poslove je obvezna notarska obrada, a među kojim pravnim poslovima nije ugovor o diobi budući da se istim ne prenosi niti stiče vlasništvo ili druga stvarna prava na nekretninama (u konkretnom slučaju radi se o dobrovoljnom razvrgnuću suvlasništva na naslijeđenim nekretninama sukladno čl. 37 st. 3 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP)). S obzirom na to, prvostupanjski sud je istakao da nisu točni prigovori apelanta da je za predmetni Ugovor o diobi bila nužna notarska obrada ugovora, te da su iz tog razloga i punomoći morale biti notarski obrađene (da je ugovor ništav, jer punomoći ne zadovoljavaju formu). Pri tomu, prvostupanjski sud je ukazao da je odredbama čl. 109. Zakona o notarima F BiH određeno da notarske isprave izdane u inozemstvu imaju, uz uvjet uzajamnosti, ista pravna djelovanja kao i notarske isprave izdane po zakonu o notarima. Kako je notar prilikom ovjere predmetnog ugovora prihvatio punomoći ovjerene po javnim bilježnicima u R. Hrvatskoj i u Njemačkoj kao isprave ovjerene u BiH, prvostupanjski sud je naveo da predmetni Ugovor o diobi nije protivan zakonu niti moralu.

5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza, točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku za što je dao valjane razloge. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom čl. 73. Zakona o notarima FBiH propisano za koje pravne poslove je obvezna notarska obrada. Budući tom odredbom nije obuhvaćen ugovor o diobi nekretnina, jer se istim ne prenosi niti stiče pravo vlasništva ili druga stvarna prava na nekretninama, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio apelantov zahtjev da se utvrdi da je predmetni Ugovor o diobi nekretnina ništav. Nadalje, naveo je da su neutemeljeni navodi priziva glede punomoći ovjerene kod javnog bilježnika u RH, a sve iz razloga koje je naveo prvostupanjski sud. Također, istakao je da su neutemeljeni prizivni apelantovi prigovori da se predmetnim Ugovorom o diobi nekretnina radi o prijenosu vlasništva, a ovo stoga što se Ugovorom o diobi nekretnina ne prenosi niti stječe vlasništvo već se radi o dobrovoljnom razvrgnuću suvlasništva na naslijeđenim nekretninama. Nadalje, naveo je su neutemeljeni apelantovi prizivni prigovori kojima je ukazivao da je tijekom postupka dokazano da je apelant bio u zabludi prilikom sklapanja Ugovora o diobi nekretnina (dakle, u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva). Naime, naveo je da iz iskaza svjedoka P.P. proizlazi da je on imao punomoć danu od strane apelanta da u njegovo ime potpiše ugovor, te proizlazi da mu je apelant dao jasne upute oko sklapanja Ugovora o diobi nekretnina i rekao da je sve već dogovoreno da svjedok P.P. treba samo potpisati Ugovor o diobi nekretnina. Kantonalni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da je apelant sa svim bio upoznat bez obzira što se nalazio u Njemačkoj i nije bio prisutan na licu mjesta.

Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da ugovor o diobi nekretnina nije podlijegao notarskoj obradi, jer se radilo o prijenosu suvlasništva, u skladu s člankom 53. st. 2. ZSP i čl. 73. st. 4. Zakona o notarima F BiH. S obzirom na to apelant ističe da punomoći koje su ovjerene kod javnog bilježnika, a nisu obrađene od javnog bilježnika u RH nisu pravno valjane. U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev apelant smatra da je dokazao da je bio doveden u zabludu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP i Zakona o notarima F BiH, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka i žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili redovni sudovi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1280/21 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio