Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1107/20 (B.B.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1107/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1107/20, rješavajući apelaciju B.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 053840 17 Rev od 7. januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B.B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 23. marta 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 053840 17 Rev od 7. januara 2020. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio tuženom Rudniku mrkog uglja „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi), da donese odluku o otkazu ugovora o radu ili bilo kakvu drugu odluku o promjeni radno-pravnog statusa apelanta, do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-1107/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelantov zahtjev za privremenu mjeru odbio kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od tuženog zatraženo je 10. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i tuženi su 15. i 23. aprila 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 Rs 053840 12 Rs od 2. decembra 2014. godine obavezan je tuženi da apelanta rasporedi i uspostavi mu radno pravni status na poslovima tehnički rukovodilac rudnika u Rudniku „Površinska eksploatacija uglja” na kojima je radio do stupanja na javnu dužnost načelnika Općine Banovići, a počev od 1. januara 2014. godine, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu 2.527,20 KM.
7. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelant bio uposlenik kod tuženog na poslovima „Tehnički rukovodilac rudnika“ u Rudniku „Površinske eksploatacije uglja“ po osnovu ugovora o radu iz 2008. godine. Također, obrazložio je da je apelant u toku 2012. godine izabran na javnu dužnost načelnika Općine Banovići, te da je po apelantovom zahtjevu tuženi 14. novembra 2012. godine donio odluku o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa na tim poslovima, počev od 13. novembra 2012. godine, a najduže četiri godine od imenovanja na javnu dužnost. Općinski sud je utvrdio da je na apelantovo radno mjesto zaposlen R.K. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelantu Odlukom Centralne izborne Komisije BiH prestao mandat Općinskog načelnika 5. decembra 2013. godine, te da je 30. decembra 2013. godine obavijestio tuženog da želi nastaviti rad. Utvrđeno je da je tuženi Odlukom o prijemu zaposlenika u radni odnos na neodređeno vrijeme od 8. januara 2014. godine apelanta rasporedio na druge poslove u odnosu na one koje je radio prije stupanja na javnu dužnost, odnosno, poslove „odgovornog projektanta za površinsku eksploataciju“, te da apelant nije prihvatio promjenu ugovora i poslove koji su mu tim ugovorom ponuđeni, jer nije u skladu sa Odlukom o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa. Nakon što je apelant 13. januara 2014. godine odbio da potpiše ponuđeni Ugovor o radu, tuženi je donio Odluku o stavljanju van snage Odluke o prijemu zaposlenika u radni odnos na neodređeno vrijeme od 19. februara 2014. godine.
8. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelantu mogao prestati radni odnos kod tuženog time što nije prihvatio potpisivanje ugovora o radu, koji mu je ponudio tuženi. S tim u vezi, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da tuženi nije omogućio apelantu da nastavi rad na poslovima koje je obavljao prije stupanja na dužnost Općinskog načelnika tj. poslovima „Tehničkog rukovodioca Rudnika površinske eksploatacije uglja“, nego je donio odluku od 8. januara 2014. godine po kojoj ga je primio u radni odnos na poslove „odgovornog projektanta za površinsku eksploataciju“ iz koje, dalje proizlazi da će se zaključiti ugovor o radu, koji je i ponuđen apelantu, a koji ugovor apelant nije potpisao, zbog činjenice da nije u skladu sa Odlukom o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa od 2012. godine.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom odredba čl. 138. i 139. Zakona o radu, koje je citirao, zaključio da u konkretnom slučaju nije prestala potreba obavljanja poslova „tehničkog rukovodioca Rudnika površinske eksploatacije uglja“, jer te poslove trenutno obavlja R.K, niti je ugovor o radu od 13. marta 2008. godine, zaključen između apelanta i tuženog raskinut ili na bilo koji način stavljen van snage. Kod činjenice da egzistira radno mjesta tehničkog rukovodioca, da je tuženi donio Odluku o prijemu apelanta u radni odnos počev od 8. januara 2014. godine, a potom navedenu odluku stavio van snage, Općinski sud je ocijenio da je donošenje navedenih akata od strane tuženog bespotrebno. Općinski sud je tako ocijenio jer je tuženi trebao dosljedno primijeniti odredbe čl. 138. i 139. Zakona o radu i ponuditi apelantu nastavak rada na poslovima koje je prije odlaska na javnu dužnost obavljao. Pri tome, Općinski sud je naveo da donošenje Odluke o prijemu apelanta u radni odnos predstavlja diskontinuitet o radu, potpuno suprotno Odluci o mirovanju prava iz radnog odnosa, koja podrazumijeva odsustvo zaposlenika za određeni vremenski period, ali nema za posljedicu prestanak radnog odnosa, kako je to tuženi svojim bespotrebnim i nezakonitim odlukama pokušao da učini. U tom smislu, Općinski sud je pojasnio da je institut mirovanja prava iz radnog odnosa zaštitni mehanizam u radnom zakonodavstvu, koji nastaje po zahtjevu zaposlenika, da zaposlenik nesmetano može obavljati javnu dužnost na koju je izabran ili imenovan, a po prestanku te dužnosti da se vrati na poslove koje je prethodno obavljao, pod uslovom u smislu čl. 98. Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantu nije prestao radni odnos u smislu odredi čl. 98. Zakona o radu, pa smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
10. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 127 0 Rs 053840 15 Rsž od 6. oktobra 2016. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo nepravilnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na stranama 2 i 3). Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da apelantu nije omogućeno da nastavi rad na poslovima koje je obavljao prije stupanja na dužnost općinskog načelnika i to donošenjem i ponudom za sklapanje novog Ugovora o radu od 8. januara 2014. godine, kojim ugovorom je tuženi apelantu ponudio druge poslove, što nije u skladu sa Odlukom o mirovanju prava i obveza iz radnog odnosa za apelanta od 14. decembra 2012. godine. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na odredu člana 138. stav 3. Zakona o radu kojom je propisano da uposlenik koji je obavijestio poslodavca u smislu stavka 2. toga članka (u roku od 30 dana, a što jeste u konkretnom slučaju), poslodavac je dužan rasporediti istog na poslove na kojima je radio prije stupanja u vojnu službu ili na druge odgovarajuće poslove osim ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova zbog ekonomskih, tehnički ili organizacijskih razloga u smislu članka 98. ovog Zakona. Pri tome, Kantonalni sud je ocijenio da tuženi nije dokazao, niti je predlagao provođenje dokaza radi utvrđivanja nastupanja navedenih uvjeta, nego je samo u žalbi istakao činjenicu da na poslovima na kojima je ranije radio apelant, trenutno radi druga osoba i da je ne mogu mijenjati iz razloga što se apelant „ranije” vratio i javio sukladno odredbi iz Odluke o mirovanju. S tim u vezi, Kantonalni sud je istaknuo da egzistira radno mjesto na kojem je radio apelant i da su se morale primijeniti odredbe čl. 138. i 139. Zakona o radu, te ponuditi apelantu nastavak rada na poslovima koje je obavljao prije odlaska na javnu dužnost.
12. Odlučujući o reviziji tuženog Vrhovni sud je Presudom broj 127 0 Rs 053840 17 Rev od 7. januara 2020. godine reviziju tuženog usvojio, drugostepenu presudu preinačio, žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanta odbio.
13. Vrhovni sud je naveo da se sporno pravno pitanje u konkretnom slučaju odnosi na pravo zaposlenika na vraćanje na ranije poslove koje je obavljao prije mirovanja prava i obaveze iz radnog odnosa za vrijeme obavljanja javne funkcije, kada mu je poslodavac ponudio druge odgovarajuće poslove, a on ih odbio.
14. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbe člana 139. stav 2, (očiglednom greškom je navedeno stav 3.), a u vezi sa članom 138. stav 2. Zakona o radu. Tim odredbama je propisano da zaposlenika koji je obavijestio poslodavca u smislu stava 2. tog člana, poslodavac ga je dužan rasporediti na poslove na kojim je radio prije stupanja u vojnu službu odnosno javnu dužnost ili na druge odgovarajuće poslove, osim ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga u smislu člana 98. Zakona o radu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, apelant prije imenovanja na dužnost načelnika općine Banovići radio na poslovima „tehničkog rukovodioca rudnika", ali je nakon prestanka mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, tuženi dokazao da je na te poslove zaposlio drugog zaposlenika, zbog čega je apelantu ponudio drugi odgovarajući posao „odgovorni projektant za površinsku eksploataciju“, ali je apelant odbio prihvatiti taj posao i zaključiti izmijenjeni ugovor o radu. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, u smislu navedenih odredbi zakona, zapošljavanjem drugog zaposlenika na poslove na kojim je apelant radio prije mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, ostvarena mogućnost za drugi zakonski uslov raspoređivanja apelanta, a to je raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove. Vrhovni sud je pojasnio da je navedenom odredbom zakon omogućio zaposleniku, koji je svoja prava i obaveze iz radnog odnosa stavio u stanje mirovanja zbog izbora ili imenovanja na neku javnu dužnost (ili funkciju), da se nakon isteka (najviše jednog) mandata na toj dužnosti, može vratiti u radni odnos kod svog poslodavca, ali zakon ne garantira isti posao ili radno mjesto, već daje mogućnost raspoređivanja i na odgovarajuće poslove, a sve u situacijama kada je to za poslodavca povoljnije.
15. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da u pobijanim odlukama prvostepenog i drugostepenog suda nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada su obavezali tuženog na vraćanje apelanta na poslove „tehnički rukovodilac rudnika“, u situaciji kada je to radno mjesto bilo jedino po sistematizaciji i uz to popunjeno drugim zaposlenikom s kojim je također zaključen ugovor o radu. S druge strane, pitanje šta su odgovarajući poslovi na koje bi zaposlenik mogao biti raspoređen nakon isteka perioda mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, je pitanje dopuštenosti izmijenjenog ugovora o radu, koje se moglo raspraviti pred sudom tek nakon zaključivanja takvog ugovora po članu 97. stav 2. Zakona o radu. Kako apelant nije zaključio izmijenjeni ugovor o radu, Vrhovni sud je ocijenio da revizijski navodi tuženog osnovano ukazuju da apelant nije mogao ni dokazivati da izmijenjeni ugovor nije dopušten iz razloga što apelantu nije ponuđen odgovarajući posao. Kako je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, Vrhovni sud je usvojio reviziju i u odnosu na odluku o troškovima postupka, primjenom člana 397. stav 2. ZPP-a. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka je preinačen i u odnosu na troškove u cijelosti odbijen.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i „pravo na rad“. U vezi s tim apelant ističe da je Vrhovni sud, na činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza provedenih na raspravama pred nižestepenim sudovima primijenio relevantno materijalno pravo na način koji očigledno ostavlja utisak proizvoljne primjene materijalnog prava, potpuno zanemarujući sva određenja iz vlastitih odluka tuženog i tumačeći sadržaj izvedenih dokaza suprotno njihovim određenjima, te ne sankcionišući načelo pacta sunt servanda. Osim toga, apelant smatra da Vrhovni sud nije dao jasne razloge za svoju presudu.
17. Zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant predlaže da Ustavni sud zabrani tuženom da donese odluku o otkazu ugovora o radu ili bilo kakvu drugu odluku o promjeni radno-pravnog statusa apelanta, do donošenja odluke o apelaciji. U tom pravcu ističe da postoji realna mogućnost da ostane bez ikakvog radnog odnosa, odnosno da mu tuženi otkaže ugovor o radu i na takav način da ostane bez ikakvih sredstava za život, a što bi u ovakvoj situaciji rezultiralo daljim kršenjem njegovih ljudskih prava i to na najdrastičniji način.
b)Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da navodi apelacije o povredi prava na pravično, pravo na rad, pravo na zaštitu imovine, nisu osnovani jer je presuda donesena u skladu sa materijalnim pravom.
19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju u potpunosti osporio apelantove navode iz razloga što osporenom presudom nisu povrijeđena Ustavom BiH zagarantirana prava. Smatra da su neosnovani navodi apelanta kojim ističe da Vrhovni sud nije dao jasne razloge za svoju presudu. Također su neosnovani apelantovi navodi u kojima ističe proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Tuženi također ističe da iz svega navedenog jasno proizlazi da apelant nije dokazao navodno kršenje njegovih prava u provedenom postupku, te u potpunosti osporava sve navode apelanta, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
20. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu Član 97.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1.ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.
5. Program zbrinjavanja viška zaposlenika Član 98.
Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika.
3. Utjecaj vojne službe na radni odnos Član 138.
Zaposleniku za vrijeme služenja vojnog roka i služenja u rezervnom sastavu (u daljem tekstu: vojna služba) prava i obaveze iz radnog odnosa miruju.
Zaposlenik koji nakon završetka vojne službe želi da nastavi rad kod istog poslodavca, dužan ga je o tome obavijestiti u roku od 30 dana od dana prestanka vojne službe, a poslodavac je dužan primiti zaposlenika na rad u roku od 30 dana od dana obavijesti zaposlenika.
Zaposlenika, koji je obavijestio poslodavca u smislu stava 2. ovog člana, poslodavac je dužan rasporediti na poslove na kojima je radio prije stupanja u vojnu službu ili na druge odgovarajuće poslove, osim ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga u smislu člana 98. ovog zakona.
Ako poslodavac ne može vratiti zaposlenika na rad, zbog prestanka potrebe za obavljanjem poslova u smislu stava 3. ovog člana, dužan mu je isplatiti otpremninu utvrđenu u članu 100. ovog zakona, s tim da se prosječna plaća dovede na nivo plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio.
Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 3. ovog člana, poslodavac ne može u roku od godinu dana zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz stava 1. ovog člana.
Prava utvrđena ovim zakonom u vezi sa vojnom službom imaju i lica na službi u rezervnom sastavu policije.
4. Prava zastupnika - poslanika i funkcionera Član 139.
Zaposleniku izabranom, odnosno imenovanom na neku od javnih dužnosti, u organe Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, organe kantona, grada i općine i zaposleniku izabranom na profesionalnu funkciju u sindikatu, prava i obaveze iz radnog odnosa, na njegov zahtjev, miruju, a najduže četiri godine od dana izbora odnosno imenovanja.
Na zaposlenika iz stava 1. ovog člana shodno se primjenjuju odredbe iz člana 138. st. 2. do 5. ovog zakona.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 053840 17 Rev od 7. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija osporenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te „pravo na rad“.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 49/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U suštini, smatra da ga je tuženi trebao vratiti na one poslove koje je obavljao prije donošenja odluke o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa. Također, apelant ukazuje da Vrhovni sud nije dao jasne razloge za svoju presudu.
30. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
32. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da ga rasporediti na poslove koje je radio prije stupanja na javnu dužnost načelnika općine Banovići počev od 1. januara 2014. godine i pri tome se pozvao na relevantne odredbe ZOR-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi kao nesporno da je apelant prije imenovanja na dužnost načelnika općine Banovići radio na poslovima „tehničkog rukovodioca rudnika“, ali je nakon prestanka mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, tuženi dokazao da je na te poslove zaposlio drugog zaposlenika, zbog čega je apelantu ponudio drugi odgovarajući posao, ali je apelant odbio prihvatiti taj posao i zaključiti izmijenjeni ugovor o radu. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je zapošljavanjem drugog zaposlenika na poslove na kojim je apelant radio prije mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, ostvarena mogućnost za drugi zakonski uslov raspoređivanja apelanta, a to je raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove u smislu člana 139. stav 2, a u vezi sa članom 138. stav 2. Zakona o radu. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude navedeni zaključak obrazložio na način da Zakon o radu ne garantira isti posao ili radno mjesto, već daje mogućnost raspoređivanja i na odgovarajuće poslove, a sve u situacijama kada je to za poslodavca povoljnije. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude također istaknuo da apelant nije zaključio izmijenjeni ugovor o radu u smislu člana 97. stav 2. Zakona o radu, zbog čega nije moga ni dokazivati da izmijenjeni ugovor nije dopušten iz razloga što apelantu nije ponuđen odgovarajući posao. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke eksplicitno obrazložio zašto prvostepeni i drugostepeni sud nisu pravilno primijenili materijalno pravo kada su obavezali tuženog na vraćanje apelanta na poslove „tehničkog rukovodilac rudnika“, u situaciji kada je to radno mjesto bilo jedinu po sistematizaciji i uz to popunjeno drugim zaposlenikom sa kojim je također zaključen ugovor o radu. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na njegovu štetu. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se taj sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemente koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
Ostali navodi
33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i „pravo na rad“. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju tih prava, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, odbio je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da ga rasporedi i uspostavi mu radno pravni status na poslovima na kojima je radio do stupanja na javnu dužnost. Pri tome je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Također, Ustavni sud zaključuje nema povrede prava apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i „prava na rad“, kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim navodima koja su istaknuta u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić