Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1800/21 (D. B.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1800/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1800/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Denis Burzić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Denis Burzić protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 18 0 Rs 040237 20 Rsž 2 od 12. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Denis Burzić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojega zastupa Amir Ezić, odvjetnik iz Bosanske Krupe, podnio je 24. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 040237 20 Rsž 2 od 12. ožujka 2021. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Bosanskoj Krupi od 6. listopada 2020. godine obvezan je tuženik (ŠPD „Unsko-sanske šume“ d.o.o. Bosanska Krupa) da apelantu isplati razliku plaće na temelju uvećanja zbog otežanih uvjeta rada - rada na terenu i prekovremenoga rada, za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da na tu razliku plaće uplati pripadajuće doprinose u određenome iznosu.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 12. ožujka 2021. godine priziv tuženika je uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako što se tužbeni zahtjev apelanta odbija u cijelosti.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, te slijedom toga tužbeni zahtjev apelanta usvojio u cijelosti, zaključujući da je apelant u spornome razdoblju radio u otežanim uvjetima – rad na terenu, u određenome broju dana, za što mu pripada razlika plaće u određenome iznosu, te da je apelant radio prekovremene sate na način da je dolazio na posao u 6.00 sati, iako je radno vrijeme počinjalo u 6.30 sati. Kantonalni je sud istakao da po ocjeni ovoga suda nije sporno činjenično stanje, odnosno da je apelant po usmenome nalogu jednoga od upravnika na posao dolazio ranije radi dogovora o radnim aktivnostima tijekom dana, i da je kao pomoćnik upravnika pogona gospodarenja Bosanska Krupa s vremena na vrijeme izlazio na šumske terene. Kantonalni je sud istakao da je sporno da li se dolazak apelanta na posao prije 6.30 sati, kada je počinjalo radno vrijeme, može smatrati prekovremenim radom ili ne, te da li se obilazak šumskih terena od strane apelanta može tretirati radom u otežanim uvjetima. Kantonalni je sud istakao da je čl. 36. Pravilnika o radu tuženika (iz studenoga 2004. godine) bilo propisano da se odlukom ravnatelja može sukladno zakonu uvesti prekovremeni rad, te da je odredbom čl. 30. Pravilnika o radu tuženika (iz ožujka 2018. godine) propisano da u slučaju više sile, iznenadnoga povećanja obujma posla, kada je potrebno da se do određenoga roka završi neodložan posao i u drugim iznimnim slučajevima, djelatnik na zahtjev uprave je dužan raditi dulje od punoga radnoga vremena, te da je uprava dužna donijeti pisanu odluku o prekovremenome radu i uručiti djelatniku, s tim da zahtjev za zaštitu prava ne zadržava izvršenje odluke, obzirom da se prekovremeni radi uvodi u slučaju hitne potrebe. Kantonalni je sud istakao da Zakon o radu u čl. 38. st. 1. propisuje na identičan način što se smatra prekovremenim radom. Kantonalni je sud istakao da cijeneći sadržaj zakonske odredbe i odredbe Pravilnika o radu tuženika, te činjenicu da tijekom postupka nije dokazano da je ravnatelj odnosno uprava tuženika uvela prekovremeni radi, niti je donijela pisanu odluku o prekovremene radi i uručila je apelantu, niti su postojali razlozi za uvođenje prekovremenoga rada, to dolazak apelanta na posao od 6.00 do 6.30 sati se ne može smatrati prekovremenim radom, pa analogno tomu apelantu ne pripada pravo na isplatu naknade za prekovremeni rad, kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud. Kantonalni je sud istakao da je čl. 39. Pravilnika o zaštiti na radu tuženika propisano da se naročito teškim, napornim i po zdravlje štetnim poslovima smatraju radna mjesta za povećanim rizikom od povrjeđivanja, nastanka profesionalnih oboljenja i oštećenja zdravlja djelatnika, radna mjesta sa specifičnim zahtjevima koji u cilju sigurnoga i uspješnoga rada uvjetuju posebne zdravstvene i psihofizičke sposobnosti djelatnika na tim radnim mjestima, te radna mjesta na kojima ne postoji mogućnost primjene propisanih mjera zaštite na radu. Kantonalni je sud istakao da su čl. 40. toga Pravilnika propisani poslovi sa posebnim uvjetima rada (uzgojni radnik-sjekač, primatelj na šuma-panju, otprematelj drvnih sortimenata, krojač-razmjeritelj drvnih sortimenata…). Kantonalni je sud istakao da je prema ugovoru o u radu apelant obavljao poslove pomoćnika upravnika pogona gospodarenja Bosanska Krupa, te da je čl. 6. toga ugovora propisano „zaposlenik ima pravo povećanja osnovne plate za otežane uvjete rada 0%“. Kantonalni je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da je apelant odlazio povremeno na šumske terene, da je odlazio službenim vozilom, da ga je vozio vozač, da je dužio zaštitnu opremu. Kantonalni je sud istakao da kada se dovede u vezu sadržaj ugovora o radu, sadržaj Pravilnika o zaštiti na radu tuženika, sa utvrđenim činjenicama, to po ocjeni ovoga suda odlazak apelanta na teren u obilazak šumskih terena niti po čemu se ne može smatrati radom pod otežanim uvjetima, jer tijekom tih povremenih obilazaka radna sposobnost i zdravlje apelanta nisu dovedeni u bilo kakvu opasnost, niti je bio izložen riziku od povrjeđivanja, nastanku profesionalnoga oboljenja i oštećenja zdravlja, niti se od njega zahtjeva posebna zdravstvena i psihofizička sposobnost. Kantonalni je sud istakao da su stoga svi prizivni navodi tuženika, kojima se osporava prvostupanjska presuda utemeljeni.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući da činjenica da apelant ali i svi ostali djelatnici tuženika su u obvezi nositi osobna sredstva zaštite prilikom rada, samo po sebi podrazumijeva postojanje otežanih uvjeta rada, te da iako je i za Kantonalni sud nesporna činjenica da je apelant radio prekovremeno isti zaključuje da nema pravo na isplatu uvećane plaće jer nije bila donesena pisana odluka o prekovremenome radu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1800/21 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio