Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1262/21 (A. J.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1262/21

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1262/21, rješavajući apelaciju Adrijana Jurkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adrijana Jurkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 018084 21 Kž 5 od 31. marta 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 018084 20 K od 17.

marta 2021. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adrijana Jurkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 018084 21 Kž 5 od 31. marta 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 018084 20 K od 17.

marta 2021. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adrijan Jurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Haris Hakalović advokat iz Mostara, podnio je 17. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 018084 21 Kž 5 od 31. marta 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 018084 20 K od 17. marta 2021. godine. Apelant je također tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom će Ustavni sud BiH naložiti Kantonalnom sudu u Mostaru da se apelant odmah pusti na slobodu iz razloga što nisu ispunjeni uvjeti za pritvor ili pak da naloži Kantonalnom sudu u Mostaru da se izrečena mjera pritvora zamjeni mjerama zabrane apelantu posjećivanja određenih mjesta ili sastajanja sa oštećenim licima.“

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je, 30. aprila 2021. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 018084 20 K od 17. marta 2021. godine, apelantu je, zbog kaznenog djela Ubistvo iz člana 166. stav 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u vezi sa čl. 28. i 32. KZ FBiH, produžen pritvor za najduže još devet mjeseci, koji može trajati najduže do 17. decembra 2021. godine ili do nove odluke suda.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalni sud, presudom broj 07 0 K 018084 20 K od 17 marta 2021. godine apelanta proglasio krivim zbog kaznenog djela Ubistvo, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Apelantu je, u izrečenu kaznu zatvora, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 11. augusta 2020. godine, uračunavajući svo vrijeme trajanja pritvora najdalje do pravomoćnosti presude, odnosno, do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.

6. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 152. stav 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH ) propisano da, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti, odnosno, produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja kaznenog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje kaznenog djela, odnosno ličnost počinitelja, pri čemu je u stavu 3 istog člana propisano, između ostalog, da poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci.

7. Navedeno je da je, imajuću u vidu sve okolnosti od značaja za odluku o daljnjem trajanju pritvora prema apelantu, Kantonalni sud smatrao da je produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude neophodno radi nesmetanog vođenja kaznenog postupka, s obzirom na sve okolnosti koje su vezane kako za izvršenje kaznenog djela, tako i za ličnost počinitelja. Ukazano je da je sud uzeo u obzir okolnosti vezane za izvršenje kaznenog djela, i to da je utvrđeno da apelant, ispred ugostiteljskog objekta u Čapljini, nakon kontinuiranih verbalnih sukoba sa I. Č. (u daljnjem tekstu: oštećeni) unazad otprilike dvije godine i provokacija, izašao iz vozila zajedno sa bratom M. J. i M. K. pored ugostiteljskog objekta Craft u kojem su sjedili oštećeni i N. N., dok je u spomenutom i drugim ugostiteljskim objektima koji se nalaze u nizu sa lijeve i desne strane kolnika na ljetnim terasama sjedio veći broj gostiju. Apelant i druge dvije osobe su stali na betonsku šetnicu koja razdvaja ljetnu terasu od travnate površine koja graniči sa kolnikom, i to M. K. držeći u rukama automatsku pušku Kalašnjikov, pri čemu se apelant kretao prema mjestu gdje je bio oštećeni kojemu je upućivao prijetnju gestikulacijom mašući prstom gore dolje, te govoreći: „Hajde, sada, sada...", a onda je stojeći pored M. K., uperio kažiprst desne ruke u pravcu oštećenog, koji je u tom trenutku stajao na udaljenosti od oko 4 do 5 metara od njih, govoreći M. K. „Evo ga, njega,.., njega...", svjesni da pucanjem iz automatske puške u pravcu glave oštećenoga sa udaljenosti od oko 4 do 5 metara mogu prouzrokovati njegovu smrt, na što su i pristali, a istovremeno je apelant znao da pokazujući prstom na oštećenoga pri tom govoreći „Evo ga, njega...., njega....", navodi istoga da puca iz automatske puške tako da ispaljivanjem više hitaca u pravcu glave oštećenoga sa navedene udaljenosti može doći do posljedice u vidu lišenja života oštećenog, na što je pristao. Nakon toga je M. K. objema rukama podigao cijev automatske kojom je bio naoružan i ispalio dva metka u pravcu glave oštećenoga, koji je ustao sa stolice i stajao gledajući prema njima, ali ga nije pogodio već su meci prozujali pored njegove glave, nakon čega je ispalio još dva metka u istom pravcu ali ga opet nije pogodio da bi zatim oborio cijev puške u predjelu njegovih nogu, i ispalio još dva metka uslijed čega je oštećeni zadobio teške tjelesne ozljede u vidu prostrijelnih rana obje potkoljenice sa prijelomom obje goljenične i lisne kosti, pa je pao na tlo, nakon čega je apelant, zajedno sa M. K. pobjegao sa lica mjesta. Kantonalni sud je bio stava da je iz navedenoga vidljivo da je apelant izvršenjem podstrekavanja M. K. bio svjestan da višestrukim pucanjem iz automatskog oružja u pravcu glave oštećenog može nastupiti zabranjena posljedica u vidu usmrćivanja oštećenog, na što je pristao, pa je činjenjem takvih radnji na javnom mjestu gdje je u kafićima bio prisutan veći broj lica (petak večer, frekventno vrijeme kada omladina izlazi), pokazao izrazitu drskost i upornost u činjenju kaznenog djela na štetu oštećenog. Navedeno je da je, pored navedenoga, sud imao u vidu sukobe između oštećenog i apelanta unazad dvije godine koji su kritične prilike kulminirali tako da je izvršen napad na život oštećenog, kao i da navedeno opravdava odluku o produženju pritvora prema optuženom i nakon izricanja prvostepene presude.

8. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prilikom donošenja odluke o produženju pritvora uzeo u obzir i okolnosti vezane za ličnost optuženog: iz izvoda kaznene evidencije za apelanta utvrđeno je da je ranije osuđivan presudom Općinskog suda u Čapljini od 30. maja 2012. godine zbog kaznenog djela Oštećenje tuđe stvari uvjetnom osudom kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, s rokom provjere od jedne godine; presudom Općinskog suda u Čapljini od 29. januara 2014. godine zbog kaznenog djela Nasilničko ponašanje i kaznenog djela Oštećenje tuđe stvari uvjetnom osudom kojom je izrečena kazna zavora u trajanju od sedam mjeseci sa rokom provjere u trajanju od jedne godine; presudom Općinskog suda u Čapljini od 1. aprila 2014 godine zbog kaznenog djela Razbojništvo uvjetnom osudom kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci s rokom provjere u trajanju od dvije godine i dodatnim uvjetom da u roku od 30 dana namiri štetu oštećenom. Osim toga, iz službene evidencije Kantonalnog suda utvrđeno je da se protiv apelanta vodi drugi kazneni postupak zbog kaznenog djela Razbojništvo prema optužnici Tužiteljstva potvrđenoj 24. marta 2015. godine i koji je trenutno u postupku pred Vrhovnim sudom u predmetu broj 07 0 K 011405 20 Kž 2. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je apelantov branitelj u završnoj riječi tvrdio da su apelantove osude trebale biti brisane iz kaznene evidencije, pri čemu nije obrazložio razloge za takvu tvrdnju, pa sud je sud napomenuo da se presude brišu po poteku zakonskih rokova iz člana 125. KZ FBiH samo ukoliko optuženi nije ponovno osuđen, s tim da se prema stav 5. navedenog člana osuda ne može brisati dok traje postupak za novo kazneno djelo. Sud je našao da je apelant u kontinuitetu pravomoćno osuđivan od 2012. do 2014. godine, a u 2014. godini mu je zadnje izrečena uvjetna osuda sa vremenom provjeravanja u trajanju od dvije godine. Osim toga, prema evidenciji suda protiv apelanta se vodi drugi kazneni postupak prema optužnici koja je potvrđena 24. marta 2015. godine, pri čemu je taj predmet, u vrijeme donošenja predmetnog rješenja, bio u postupku po žalbi pred Vrhovnim sudom. Prema tome, ranije pravomoćne presude apelantu iz kaznene evidencije formalno nisu brisane, a očigledno nema niti uvjeta da se prema sili zakona brišu.

9. Ukazano je da ranije izrečene kaznenopravne sankcije očigledno nisu utjecale na apelanta da svoje ponašanje uskladi sa općeprihvaćenim društvenim normama i suzdrži se od daljnjeg protivpravnog postupanja, tj. da ubuduće ne čini kaznena djela, kao i da kod apelanta evidentno postoji upornost i drskost da čini ta djela, imajući u vidu i činjenicu da je konkretno djelo učinjeno na javnom mjestu i u prisustvu većeg broja ljudi. Navedeno je da je prema ranijim pravomoćnim presudama vidljivo da je apelant činio sve teža i teža kaznena djela, a i da su djela Nasilničko ponašanje i Oštećenje tuđe stvari, kao uostalom i Razbojništvo, za koja je ranije pravomoćno osuđivan, ona kojima se sankcioniraju oblici ponašanja u kojima se upravo izražava nasilje ili u kojima je nasilje dio obilježja djela, što je u korelaciji sa negativnim ponašanjem koje je apelant iskazao pri podstrekavanju na napad na život oštećenog pri počinjenju predmetnog djela. Na drskost u protivpravnom ponašanju optuženog ukazuje i okolnost proistekla iz iskaza svjedoka N. N., koji je naveo da ga je, nakon izvršenog djela, apelant pratio na cesti nakon davanja iskaza u Tužiteljstvu, i to tako što se popeo motorom na trotoar kojim se svjedok kretao i tako se kretao njemu iza leđa, a potom je prišao sa njegove desne strane i gledao je u njega, dok je svjedok osjećao strah za svoj život znajući da je glavni svjedok - očevidac kritičnog događaja.

10. Kantonalni sud je bio stava da sve navedene karakteristike apelantove ličnosti ne ukazuju da će se kazneni postupak neometano nastaviti njegovim puštanjem na slobodu, što bi posljedično također dovelo do vraćanja optuženog u malu sredinu Čapljine, gdje bi neminovno došlo do ponovnog susreta sa oštećenim i svjedokom N. N.. Prema tome, Kantonalni sud je smatrao da sve navedene okolnosti u korelaciji potpuno opravdano izazivaju potrebu za jasnom i odlučnom reakcijom društva u smislu osiguranja da se kazneni postupak uspješno okonča, dok s druge strane okolnosti počinjenja djela i apelantova ličnost sudu ne ukazuju da će se kazneni postupak neometano nastaviti ukoliko bi bio pušten na slobodu, što je dovelo do zaključka da je daljnje trajanje pritvora neophodno.

11. Navedeno je da je sud izvršio ocjenu da li bi se apelantu umjesto mjere pritvora mogla izreći neka od drugih mjera osiguranja prisustva optuženog i uspješnog vođenja postupka predviđene odredbama čl. 140. i 140a. ZKP FBIH, imajući u vidu potrebu da se apelantu izreknu mjere neophodne radi nesmetanog vođenja kaznenog postupka, pri tome uzimajući u obzir sve naprijed navedene okolnosti koje se odnose na apelantovu ličnost i koje su vezane za počinjenje djela. S obzirom na intenzitet opasnosti za uspješno vođenje kaznenog postupka iz razloga koje je sud naprijed obrazložio, niti jedna druga mjera, s obzirom na svoju zakonsku prirodu, nije toliko učinkovita da bi osigurala svrhu i cilj tih mjera, odnosno, u ovoj fazi postupka da otkloni opasnost za uspješno vođenje kaznenog postupka i nakon izricanja prvostepene presude, pa u tom smislu i da otkloni daljnju opasnost od kontakta optuženog i sa oštećenim svjedokom N. N.. Prednje posebno, što sve mjere zabrane općenito (uključujući i mjeru zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, te mjera zabrane-naredba da se optuženi povremeno javlja određenom državnom tijelu, koje bi eventualno bile primjenjive s obzirom na opasnost koje se hoće otkloniti), pružaju manju mogućnost kontrole apelantovog prisustva i ponašanja, te ta kontrola nema tako intenzivan kontinuitet koji bi u cijelosti otklonio opasnost za daljnje neometano vođenje kaznenog postupka i nakon izricanja prvostepene presude.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0K 018084 21 Kž 5 od 31. marta 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Kantonalnog suda od 17. marta 2021. godine.

13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje preinači i ukine pritvor optuženom ili da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

14. Dalje, navedeno je da je, osporavajući prvostepeno rješenje apelant naveo da je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva, jer ne sadrži razloge zbog kojih mu je pritvor produžen. Ovaj je navod apelant obrazložio tvrdeći da mu je ranijim rješenjima suda pritvor određen, a potom i produžavan iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, za koji tvrdi da više ne stoji. Osim toga, naveo je da je prvostepeni sud naveo da je produženje pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja kaznenog postupka, a da u obrazloženju nisu dani razlozi za zaključak da bi puštanje apelanta iz pritvora „moglo smetati daljem vođenju kaznenog postupka“, posebno kada se ima u vidu da su svi dokazi u predmetnoj stvari provedeni, te da je izrečena prvostepena presuda. Apelant je, dalje, u žalbi naveo da se pri donošenju odluke o produženja pritvora prvostepeni sud pozvao na njegovu raniju osuđivanost, što su razlozi koji su relevantni za zaključak o postojanju opasnosti od ponavljanja kaznenog djela iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, te da je pri tome zanemario činjenicu da su apelantu za sva ranije počinjena kaznena djela izricane uvjetne osude i da je od posljednje osude proteklo sedam godina, u kojem roku apelant nije počinio kazneno djelo.

15. U pogledu apelantovih navoda iz žalbe, Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da je odredbom člana 148. stav 2. ZKP FBiH propisano šta sve rješenje o pritvoru mora sadržavati i da, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, nije obavezan dio izreke rješenja o pritvoru navođenje razloga zbog kojih se pritvor određuje odnosno produžava, niti je, suprotno tvrdnjama iz žalbe branitelja, nenavođenjem u izreci rješenja razloga zbog kojih se pritvor optuženom produžava, izreka pobijanog rješenja nerazumljiva. Dalje, u pogledu navoda iz žalbe da u ovoj fazi kaznenog postupka nije bilo mjesta produženju pritvora s obzirom da su svi dokazi u predmetnoj stvari provedeni i izrečena presuda, tako da nema opasnosti od ometanja postupka, ukazano je da kazneni postupak u predmetnoj stvari nije okončan time što je donesena prvostepena presuda koja još nije postala pravosnažna. Vrhovni sud je naveo da je apelantu u konkretnom slučaju pritvor produžen na temelju odredbe člana 152. st. 1. i 3. ZKP FBiH, tj. nakon donošenja presude kojom je proglašen krivim zbog izvršenja kaznenog djela Ubistvo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Prema odredbi člana 152. stav 1. ZKP FBiH, koja daje osnovu za produženje pritvora u ovoj fazi kaznenog postupka, sud može, nakon što izrekne presudu na kaznu zatvora, optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja kaznenog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje kaznenog djela, odnosno, ličnost počinioca. U navedenoj odredbi nije postavljen zahtjev u smislu dokazivanja da li postoje posebni uvjeti za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, tj. da li postoji opasnost od ponavljanja kaznenog djela. Stoga je Vrhovni sud našao da su apelantove žalbene prigovore u ovom smjeru neosnovane.

16. Dalje, navedeno je da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud pri ocjeni postojanja uvjeta za pritvor nakon izricanja presude, suprotno navodima iz žalbe, dao jasne i konkretne razloge za produženje pritvora po odredbama člana 152. stav 1. ZKP FBiH, i to, kako one koje se odnose na okolnosti izvršenja kaznenog djela Ubistvo, za koje je apelant nepravosnažno osuđen, tako i razloge koji se vezuju za apelantovu ličnost. Ukazano je da je prvostepeni sud, kada su u pitanju okolnosti koje se odnose na izvršenje predmetnog kaznenog djela, imao u vidu da je apelant iskazao izrazitu drskost i upornost pri izvršenju predmetnog kaznenog djela, opisujući način na koji je predmetno djelo počinjeno, što odgovara opisu iz prvostepenog rješenja. Ukazano je da je te okolnosti prvostepeni sud pravilno doveo u vezu s okolnostima koje se odnose na apelantovu ličnost, konkretno činjenicu da je ranije više puta osuđivan, i to u kontinuitetu u periodu od 2012. godine do 2014. godine, da je više puta osuđivan i zbog izvršenja kaznenih djela koje u sebi sadrže elemente sile odnosno nasilja (kaznena djela Razbojništvo, Nasilničko ponašanje i Oštećenje tuđe stvari), na temelju čega je ocijenio da je apelant iskazao upornost u vršenju kaznenih djela, posebno onih sa elementima sile i nasilja, pa je imajući pri tome u vidu da se protiv apelanta po potvrđenoj optužnici Tužiteljstva od 20. marta 2015. godine vodi kazneni postupak, koji je u fazi rješavanja po žalbi pred Vrhovnim sudom, zbog izvršenja kaznenog djela Razbojništvo, ocjenom svih naprijed navedenih okolnosti zaključio da je pritvor neophodan radi nesmetanog vođenja kaznenog postupka. Ukazano je kako se navedeni razlozi, kako oni koje se vezuju za način izvršenja kaznenog djela, tako i oni koje se vezuju za ličnost optuženog kao učinioca, žalbom branitelja optuženog ne osporavaju, odnosno da apelantovim žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana član 5. stav 1. tačka c) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. Smatra da je neprihvatljiv zaključak suda da je apelant „pokazao upornost u činjenju kaznenog djela". Tvrdi da je, prema prvostepenoj presudi, apelantova jedina uloga svedena na riječi „eno ga, njega, njega". Nakon što je oštećeni pogođen u predjelu nogu, apelant nije prema njemu poduzimao bilo kakve radnje iako je bio onesposobljen, pa je direktni izvršilac djela, ali i sam apelant mogao nesmetano dovršiti djelo na koje je apelant (navodno) podstrekavao, no apelant se bez riječi udaljio sa lica mjesta. Stoga smatra navode prvostepenog suda iz osporenog rješenja, da je apelant kritične prilike „iskazao upornost" u izvršenju kaznenog djela, proizvoljnima, tendencioznim i neutemeljenima.

19. Pored naprijed navedenog, sud je pri donošenju rješenja o produženju pritvora, uzeo u obzir i ličnost apelanta, te nalazi da je apelant ,,u kontinuitetu osuđivan" od 2012 do 2014. godine, te da je vidljivo da je apelant činio sve teža i teža kaznena djela u kojima se upravo izražava nasilje ili kojima je nasilje dio obilježja djela. Apelant je ukazivao na činjenicu da ne bi trebalo biti odlučujuće da li je u kontinuitetu osuđivan, već da li je u kontinuitetu vršio kaznena djela. Smatra proizvoljnim navod da je ,,u kontinuitetu osuđivan" a da se pri tome ne spomene da je apelant posljednje kazneno djelo počinio prije skoro deset godina (28. oktobra 2011. godine), kao mlađa punoljetna osoba. Ukazao je da skoro deset godina nije imao bilo kakvog sukoba sa zakonom. U međuvremenu se oženio, dobio dvoje djece, izdržava obitelj, dok se na opisani način prikazuje kao kriminalac i nasilnik, koji neprestano čini nova i nova kaznena djela u kojima se izražava nasilje.

20. Dalje, ukazao je da je lošeg zdravstvenog stanja, kao i da je iz nalazā Sveučilišne kliničke bolnice Mostar - Klinika za urologiju koje je dostavio u prilogu apelacije, vidljivo da je imao složenu operaciju bubrega, te da bi morao imati poseban medicinski tretman koji se ni na koji način ne može realizirati u pritvoru. Osim toga, naveo je da je uslijed neadekvatne ishrane u pritvoru dobio već skoro 20 kilograma, što će dodatno narušiti njegovo, već narušeno zdravstveno stanje.

21. Smatra da su na opisani način povrijeđene odredbe člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te odredbe člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije na njegovu štetu, radi čega je, pored zahtjeva da se utvrdi povreda Ustavom BiH zajamčenih prava i sloboda kao i prava utvrđenih Europskom konvencijom, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud naložiti Kantonalnom sudu da se apelant odmah pusti na slobodu jer nisu ispunjeni uvjeti za pritvor ili pak da naloži Kantonalnom sudu da se izrečena mjera pritvora zamjeni mjerama zabrane apelantu posjećivanja određenih mjesta ili sastajanja sa oštećenim licima. b)Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je činjenice od značaja za produženje pritvora detaljno obrazložio u svom rješenju od 17. marta 2021. godine. Ukazano je da je potpuno bespredmetno, kod osporavanja rješenja koja se odnose na produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, apelantovo pozivanje na činjenice (osporava se da je apelant ranije vršio čak i napade fizičke prirode na oštećenog) utvrđivane u ranijim rješenjima o produženju pritvora donošene u raznim ranijim fazama vođenog kaznenog postupka, jer prvo, radi se o fazama kaznenog postupka koje su već prošle (pa su se i činjenice odnosile na stanje dokaza kakvo više nije nakon provedenog kontradiktornog postupka na glavnoj raspravi), a drugo, u tim fazama činjenice su se utvrđivale s aspekta postojanja standarda „osnovane sumnje“, dok su se činjenice u presudi, pa i rješenju o produženju pritvora nakon izricanja presude, utvrđivale s aspekta postojanja standarda „izvan razumne sumnje“. U pogledu apelantovih navoda o njegovom lošem zdravstvenom stanju, ukazano je da takva činjenica, i da je točna, sama po sebi ne utječe na opstojnost mjere pritvora jer, shodno odredbi člana 46. stav 2. Pravilnika o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje mjere pritvora (,,S1. novine FBiH“ br. 57 od 21.11.2003. godine), zdravstvenu zaštitu pritvorenicima osigurava zdravstvena služba zavoda, što je i činjeno za trajanja te mjere. Tako je apelant za trajanja pritvora vođen na kontrolni doktorski pregled, kada je njegovo zdravstveno stanje bilo uredno. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je navode iz apelacije u tom smjeru ocijenio paušalnima, te ustvrdio da oni ne pokazuju da su redoviti sudovi povrijedili prava apelanta, niti da su postupali proizvoljno. Sud je naglasio da tijekom predmetnog kaznenog postupka nije bilo prekršeno niti jedno zagarantirano pravo apelanta, niti je primjena zakona bila diskriminacijska ili proizvoljna, niti su povrijeđena prava apelanta navedena u apelaciji.

23. Tužiteljstvo je navelo da, suprotno navodima podnositelja apelacije, smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđene odredbe člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i odredbe člana 5. stav l. točka c) Evropske konvencije. Tužiteljstvo smatra da je Sud pri ocjeni postojanja uvjeta za pritvor optuženom nakon izricanje presude dao jasne i konkretne razloge za produljenje pritvora po odredbama člana l52. stav l. ZKP FBiH, kako one koje se odnose na okolnosti izvršenja kaznenog djela Ubistvo, za koje je apelant nepravomoćno osuđen, tako i za razloge koje se vezuju za apelantovu osobnost. Ukazano je da je Sud ispravno imao u vidu da je apelant iskazao izrazitu drskost i upornost pri izvršenju predmetnog kaznenog djela. Nadalje, Tužiteljstvo smatra da je Sud pravilno izvršenje predmetnog kaznenog djela doveo u vezu sa okolnostima koje se odnose na ličnost optuženog. S obzirom na navedeno, Tužilaštvo smatra da su osporena rješenja donesena na temelju pravilne ocjene svih okolnosti kako izvršenja kaznenog djela tako i ličnosti optuženog, te da se mjerama zabrane u konkretnom slučaju ne bi ostvarili uvjeti za pravomoćno okončanje postupka. V.Relevantni propisi

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 152. st. 1. i 3.

Pritvor nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja kaznenog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje kaznenog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. […] VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

Evropske konvencije

27. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u tijeku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6.decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

28. U konkretnom slučaju kazneni postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

b) Dopustivost u odnosu na prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 K 018084 21 Kž 5 od 31. marta 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 17. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

35. U vezi s navodima o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bile u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Prema toj praksi, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo kronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Europski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz KZ FBiH što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o određivanju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, određen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati „još devet mjeseci od dana izricanja presude ili do nove odluke suda“, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o određivanju pritvora.

36. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu odredili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 152. stav 1. ZKP FBiH, prema kojoj se određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude vezuje za ocjenu suda da je određivanje, odnosno produženje pritvora, neophodno radi nesmetanog vođenja kaznenog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje kaznenog djela, odnosno ličnost učinioca. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, prema ovoj odredbi, više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKP FBiH. Ovo zakonsko rješenje ukazuje na to da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu kaznenog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduslov za određivanje pritvora jeste da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. Međutim, to ne znači da se prilikom primjene ove odredbe, pored okolnosti vezanih za izvršenje kaznenog djela, odnosno ličnost učinioca, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 146. stav 1. tačke a),

c) i d) ZKP FBiH koji su relevantni u svakoj fazi kaznenog postupka, već da se okolnosti vezane za ove pritvorske osnove razmatraju u vezi sa svim drugim činjenicama, odnosno okolnostima koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje kaznenog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca.

37. Pri tome stvar je ocjene suda u svakom konkretnom slučaju koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su vezane za izvršenje kaznenog djela, odnosno okolnosti koje su vezane za ličnost učinioca, kao i da li one imaju utjecaj na nesmetano vođenje kaznenog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. U konkretnom slučaju sudovi su svoju odluku o neophodnosti određivanja odnosno produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude, zbog okolnosti vezanih za izvršenje kaznenog djela i ličnosti apelanta, zasnovali na činjenici da je apelant predmetnom presudom nepravosnažno osuđen na kaznu zatvora zbog kaznenog djela Ubistvo, odnosno da je apelant osuđen za takvo krivično djelo koje u sebi sadrži elemente nasilja, počinjeno uz iskazanu drskost i naročitu upornost. Također, sudovi su ocijenili okolnosti koje se tiču ličnosti apelanta, te da je ranije, u više navrata, osuđivan za kaznena djela koje sadrže elemente nasilja, pri čemu su kaznena djela koja apelant u kontinuitetu čini sve teža i teža. Navedene činjenice i okolnosti sudovi su ocijenili u međusobnoj povezanosti i zaključili da bi apelant, s obzirom na okolnosti počinjena predmetnog kaznenog djela te lične osobine i karakteristike, mogao ometati daljnji tijek kaznenog postupka, zbog čega su odlučili odrediti mjeru pritvora apelantu nakon izricanja presude na osnovu odredbe člana 152. stav 3. u vezi sa stavom 1. ZKP FBiH.

39. Dakle, pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKPBiH, sudovi su obrazložili detaljno i na način koji Ustavni sud ne može dovesti do zaključka da je takva odluka donesena proizvoljno i bez odgovarajućeg obrazloženja. Naime, sudovi su detaljno analizirali sve okolnosti koje se tiču izvršenja kaznenog djela i ličnosti optuženog (apelanta), imajući u vidu specifičnosti izvršenja kaznenog djela za koje je apelant nepravosnažnom presudom proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, pri čemu procjena sudova bila takva da sve ove okolnosti imaju utjecaj na nesmetano vođenje kaznenog postupka nije proizvoljna.

40. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je rješenje o određivanju pritvora zasnovano na zakonskoj odredbi koja propisuje da sud, kad nepravosnažnom presudom izrekne kaznu zatvora, može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje kaznenog djela, odnosno ličnost učinioca. Također ne postoji kršenje i kada je sud ispitao navedene okolnosti koje predstavljaju pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKP FBiH, i obrazložio detaljno i na način da ne proizlazi da je bilo proizvoljnosti u lišavanju slobode.

42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1262/21 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio