Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2821/19 (Borovo d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Državno vlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravo na pravnu sigurnost
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
- Društveno vlasništvo
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2821/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2821/19, rješavajući apelaciju Borovo d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Borovo d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 049391 18 Rev od 27. marta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Borovo d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 6. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 049391 18 Rev od 27. marta 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika Bonel a.d. za trgovinu, proizvodnju i usluge Banja Luka i Mladena Milanovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 11. i 14. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su 17. i 22. septembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Postupajući po tužbi prvotuženog protiv Općine Derventa od 11. marta 2003. godine, Osnovni sud je donio presudu po osnovu priznanja broj Ps 18/03 od 12. decembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: predmetna presuda po osnovu priznanja), kojom je utvrdio da je prvotuženi vlasnik poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: predmetni prostor) koji se nalazi u poslovnoj zgradi u Derventi, što je Općina Derventa dužna trpiti i prvotuženom izdati valjanu tabularnu ispravu da izvrši uknjižbu prava vlasništva ili će u protivnom ova presuda zamijeniti ispravu, te je određeno da svaka stranka snosi troškove postupka.
Tok postupka
6. Postupajući po apelantovoj tužbi podnesenoj 2. marta 2016. godine protiv tuženih „radi utvrđenja, poništenja ugovora i predaje u posjed“, Osnovni sud je rješenjem broj 84 0 P 049391 16 P od 4. maja 2016. godine, prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari, budući da je predmet rješavanje imovinsko-pravnih odnosa imovine pravnih lica sa sjedištem na teritoriji država koje su nastale raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavija (u daljnjem tekstu: SFRJ), a koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), te je određeno da će prekid trajati do zaključenja odgovarajućih ugovora o uređenju imovinsko-pravnih odnosa između Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i država koje su nastale raspadom SFRJ.
7. Postupajući po apelantovoj žalbi, Okružni sud je rješenjem 84 0 P 049391 16 Gž od 23. augusta 2016. godine, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
Ponovni postupak
8. U ponovnom postupku, presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 049391 16 P 2 od 12. jula 2017. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik i posjednik predmetnog prostora, slijedom čega se poništava djelimično ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 7. marta 2014. godine između tuženih (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), sačinjen i ovjeren kod notara pod poslovnim brojem OPU.295/2014 i to u dijelu koji se odnosi na prodaju predmetnog prostora, da se naloži Republičkoj upravi za geodetsko i imovinsko pravne poslove, Područna jedinica Derventa da nakon pravosnažnosti ove presude u katastarskom operatu na predmetnom prostoru izvrši promjenu u knjizi uloženih ugovora o prodaji poslovnih prostorija i garaža, tako što će se umjesto drugotuženog uknjižiti apelanta kao vlasnika na predmetnom prostoru, kao i da se obaveže drugotuženi da apelantu preda u posjed i korištenje predmetni prostor. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je „Borovo“ Jugoslovenski kombinat gume i obuće Borovo -Vukovar (u daljnjem tekstu: Kombinat „Borovo“) bio korisnik predmetnog prostora do izbijanja ratnih dejstava. Dalje je naveo da je također nesporno da je predmetnom presudom po osnovu priznanja utvrđeno da je prvotuženi vlasnik predmetnog prostora i da se prvotuženi na osnovu predmetne presude po osnovu priznanja upisao kao nosilac prava kod nadležnog organa, te da je prvotuženi sa drugotuženim zaključio predmetni ugovor. Istaknuo je da je apelant pravni sljednik Kombinata „Borovo”, što nesumnjivo proizilazi iz rješenja Okružnog privrednog suda Osijek i Potvrde Trgovačkog suda u Osijeku. Osnovni sud je ukazao da prvotuženi nastaje promjenom naziva „Borovo-Balprom“ d.o.o. Banjaluka što je registrovano rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci 22. decembra 1999. godine, dok je „Borovo- Balprom“ d.o.o. Banjaluka osnovano odlukom o osnivanju od 11. novembra 1991. godine i upisano u sudski registar Osnovnog suda udruženog rada Banjaluka 13. novembra 1991. godine. Dalje je ukazao da je odlukom o osnivanju i odlukom o izmjenama i dopunama ove odluke u sastav novoosnovanog društva ušla i poslovna jedinica u Derventi. Istaknuo je da apelant tokom postupka nije proveo dokaz o vlasništvu predmetnog prostora, osim što navodi da je u predmetnoj presudi po osnovu priznanja navedeno da je on izgrađen u stambeno poslovnoj zgradi za potrebe Kombinata ,,Borovo“. S tim u vezi, ukazao je da apelant nema dokaze da je njegov pravni prednik upisan sa bilo kakvim pravima na predmetnom prostoru. Kada se uzme u obzir da je u vrijeme izgradnje predmetnog prostora bio na snazi režim društvene svojine, Osnovni sud je zaključio da apelant nije bio nosilac prava svojine na predmetnom prostoru te da je bio njegov korisnik koji je ulazio u osnovna sredstva Kombinata ,,Borovo“ i koji je koristio i njime upravljao do 1991. godine kada ga je prenio u sredstva preduzeća ,,Borovo-Balprom“ d.o.o. Banjaluka.
10. Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da je pravni prednik prvotuženog osnovan 1991. godine, da je njegov upis u sudski registar izvršen 13. novembra 1991. godine, te da su u sastav ovog preduzeća ušle prodavnice u RS. Dalje je naveo da je nesporno da je predmetni prostor u sastavu stambeno poslovne zgrade koja je u evidenciji katastra posjed SIZ za stambeno komunalne poslove. Istaknuo je da je predmetni prostor imao status društvene svojine na dan 28. april 1993. godine tj. u vrijeme stupanja na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, kojim je u članu 3. propisano da sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji RS postaju državna svojina. Osnovni sud je ukazao da prema provedenim dokazima prvotuženom je rješenjem Direkcije za privatizaciju 2005. godine odobren Program privatizacije te je do privatizacije predmetno preduzeće bilo u državnoj svojini dok je njegov pravni prednik registrovan kao preduzeće u društvenoj svojini 1991. godine, čiji osnivač je bio „Borovo-Komerc“ u čiji sastav prilikom osnivanja je unesen predmetni prostor. Dalje je naveo da je u posjedovnom listu SIZ za stambeno komunalne poslove Derventa upisan kao posjednik predmetnog prostora sa dijelom 1/1 te je navedeno da prodavnica ,,Borovo-Balprom“ leži na određenoj katastarskoj čestici i da će pravo raspolaganja biti utvrđeno u postupku izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama, dok nema dokaza da se prvotuženi u ovom postupku upisao kao nosilac prava raspolaganja. Istaknuo je da je vlasništvo prvotuženog na predmetnom prostoru stečeno na osnovu sudske odluke (predmetne presude na osnovu priznanja ), što je jedan od osnova sticanja prava svojine propisan odredbom člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pa je kao nosilac prava svojine mogao predmetni prostor prometovati predmetnim ugovorom. Također je istaknuo da je pravosnažna sudska odluka javna isprava, a javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, odnosno određuje , makar i ne bila zasnovana na zakonu. Istaknuo je i da pravosnažna sudska odluka u odnosu na treće lice, kakav položaj prema toj presudi ima apelant, djeluje kao pravno relevantna činjenica, te ona veže sud i stranke na koje se odnosi. Po mišljenju Osnovnog suda, apelant je bio dužan dokazati pravo svojine na predmetnom prostoru ili jače pravo na njegov posjed, što apelant nije učinio, a na njemu je teret dokazivanja činjenica na kojima zasniva tužbeni zahtjev.
11. Osnovni sud je naveo da prema Aneksu G Sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljnjem tekstu: Sporazum) garantuju se prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini koja se nalazi u državi nasljednici a koja su građani ili pravna lica imali u svojoj privatnoj svojini 31. decembra 1990. godine. Kako je predmetni prostor bio u društvenoj svojini, Osnovni sud je zaključio da se predmetni spor ima riješiti u svijetlu Aneksa A Sporazuma koji propisuje da pokretna i nepokretna imovina koja se na dan 31. decembar 1990. godine nalazila u društvenoj, odnosno državnoj svojini pripada onoj državi nasljednici na čijoj teritoriji se nalazi. Stoga je zaključio da predmetni prostor nije mogao pripasti apelantu kao preduzeću sa sjedištem u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: RH), već BiH, odnosno RS na čijoj teritoriji se nalazi. Sto se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na djelimično poništenje predmetnog ugovora, Osnovni sud je naveo da prema odredbi člana 109. Zakona o obligacionim odnosima pravo na isticanje ništavosti imaju ugovorne strane i treća lica koja imaju pravi interes da se ništavost utvrdi, pa sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti samo u postupku koji je pokrenulo ovlašteno lice. S tim u vezi, ukazao je da apelant tokom postupka nije dokazao pravo svojine niti jače pravo na posjed predmetnog prostora pa nema pravni interes da traži da se utvrdi da je predmetni ugovor djelimično ništav.
12. Presudom Okružnog suda broj 84 0 P 049391 17 Gž 2 od 21. februara 2018. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. S tim u vezi, ukazao je da je u vrijeme izgradnje predmetnog prostora apelant bio kombinat u društvenoj svojini, te da se u javnim evidencijama o nekretninama predmetni prostor vodio kao opštenarodna imovina. Dalje je obrazložio da je društvena svojina na sredstvima preduzeća isključivala postojanje pravnog subjekta, te su preduzeća sa sredstvima raspolagala, koristila ih i sa njima upravljala kao sa društvenom svojinom. Istaknuo je da je prema Osnovnom zakonu o preduzećima, koji se primjenjivao u vrijeme izgradnje predmetnog prostora (izgrađen 1970. godine), u članu 16. stav 3. bilo propisano da su sredstva preduzeća društvena svojina, a u članu 19. stav 1. istog zakona bilo je propisano da preduzeća samostalno odlučuju o korištenju i raspolaganju sredstvima u društvenoj svojini. Iz navedenog, po mišljenju Okružnog suda, jasno proizilazi da je apelant bio samo korisnik predmetnog prostora do 1991. godine, a ne i nosilac prava svojine. Dalje je naveo da je predmetni prostor imao status društvene svojine do stupanja na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu 28. aprila 1993. godine, kojim je propisano da sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji RS postaju državna svojina. Istaknuo je da je Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima prvi put od socijalističkog društvenog uređenja (prije rata) data mogućnost da državni (društveni) kapital postane privatni, a istim zakonom je definisan i način rješavanja vlasničke imovine. Ukazao je da se pravna valjanost, način prijenosa i oblik svojine iz državne (društvene) u privatnu utvrđivala isključivo upravnim aktom Direkcije za privatizaciju RS. Okružni sud je naveo da iz materijalnih dokaza proističe da je prvotuženom rješenjem Direkcije za privatizaciju RS od 22. decembra 2005. godine odobren Program privatizacije, da je do privatizacije predmetno preduzeće bilo u državnoj svojini, te da je prvotuženi predmetni prostor legalno stekao kupovinom (akcionarskoga) državnog kapitala. Istaknuo je da je Osnovni sud 12. decembra 2003. godine donio predmetnu presudu na osnovu priznanja, kojom je utvrđeno da prvotuženi vlasnik predmetnog prostora. S obzirom da je ovakav način sticanja svojine propisan odredbom člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Okružni sud je zaključio da je prvotuženi kao nosilac prava svojine mogao na zakonit način prometovati predmetnim ugovorom.
14. Kako je predmetni prostor 31. decembar 1990. godine bio u društvenoj svojini, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da se predmetni spor treba riješiti u svjetlu Aneksa A Sporazuma, te da je predmetni prostor mogao pripasti samo RS u okviru BiH, na čijoj se teritoriji i nalazi. Tumačeći različite stavove i odluke o primjeni Aneksa G Sporazuma, Okružni sud je zaključio da ovakva presuda nije u suprotnosti sa odlukom Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine kojom je Zakon o sprovođenju Aneksa G Sporazuma u cijelosti proglašen neustavnim, te je prestao da važi, tako da su Aneksi G i A Sporazuma i dalje primjenjivi, uz napomenu da se u konkretnom slučaju ima iz navedenih razloga primijeniti Aneks A Sporazuma. U tom pravcu Okružni sud je ukazao na izražene stavove Ustavnog suda u Odluci broj AP-3065/13 od 20. jula 2016. i presudi Vrhovnog suda broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine, u kojim odlukama je, pored ostalog, jasno ukazano na poštovanje principa reciprociteta između BiH i RH u primjeni odgovarajućih propisa na konkretne predmetne imovinske sporove pokrenute po zahtjevima zainteresovanih lica, pa kako se od strane RH ne udovoljava podnesenim zahtjevima uslovljavajući iste dodatnim bilateralnim sporazumima, onda po istom principu trebaju postupati nadležni organi BiH.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 84 0 P 049391 18 Rev od 27. marta 2019. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 16. stav 3. i člana 19. stav 1. Osnovnog zakona o preduzećima, člana 13. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, čl. 1. i 3. Zakona o svojini na dijelovima zgrada i člana 1. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama. Dalje je ukazao da je predmetni prostor, u smislu navedenih zakonskih odredbi, koje su relevantne za definisanje pravnog režima svojinskih i posjedovnih ovlaštenja prednika apelanta na predmetnom prostoru, ulazio u osnovna sredstva Kombinata ,,Borovo“ i bio je u režimu društvene svojine sa pravom Kombinata ,,Borovo“ da sa njim raspolaže, upravlja i da ga koristi. Vrhovni sud je naveo da Kombinat ,,Borovo“, prema navedenim Zakonima, a ni prema odredbi člana 41. Zakona o udruženom radu, nije mogao biti nosilac prava svojine na predmetnom prostoru. Dalje je naveo da on to nije mogao biti ni po Zakonu o preduzećima (koji je stupio na snagu 1. januara 1989. godine), te da su i u smislu odredbe člana 1. Zakona o društvenom kapitalu preduzeća ostala u društvenom vlasništvu a ovim zakonom je omogućeno da preduzeće na osnovu društvenog kapitala pribavlja dodatni kapital. Istaknuo je da je takav karakter (društvene) svojine predmetni prostor imao i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o prijenosu sredstava društvene u državnu svojinu, pa po mišljenju Vrhovnog suda, predmetni prostor je po sili zakona prešao iz društvene u državnu svojinu. Kako je prednik apelanta upisan u sudski registar 28. oktobra 1991. godine, Vrhovni sud je zaključio da proizlazi da u vrijeme osnivanja predmetni prostor nije postao privatna svojina prednika apelanta, niti je to bilo moguće prema tada važećim propisima. Istaknuo je da se zato pitanje vlasništva na predmetnom prostoru ne može razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom vlasništvu, odnosno od procesa privatizacije preduzeća.
17. Vrhovni sud je ukazao da je, u smislu odredbi člana 5. Zakona o državnim preduzećima, preduzeće u državnoj svojini nastalo: osnivanjem od strane države ili po Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, po kom osnovu je nastao prednik prvotuženog, te da se prema odredbi člana 122. navedenog Zakona transformacija državnog preduzeća u akcionarsko društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću vrši po posebnom zakonu. Istaknuo je da je taj poseban zakon tada važeći Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, kojim su propisani uslovi i postupak prodaje i prenošenja državnog kapitala u preduzećima RS, u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica, te da se pod državnim kapitalom podrazumijeva kapital u državnoj svojini u preduzećima. Vrhovni sud je naveo da je rješenjem Direkcije za privatizaciju RS od 22. decembra 2005. godine, utvrđeno da je kod prvotuženog (po strukturi) 100% državni kapital i određen je način njegove prodaje.
18. S obzirom na navedeno, po mišljenju Vrhovnog suda, ovaj spor se ima razriješiti i u svjetlu odredbi Sporazuma, kojim je propisano pitanje rješavanja nasljedstva imovine bivše SFRJ, a ravnopravne države nasljednice su ranije Republike koje su bile u sastavu SFRJ. Kako je predmetni prostor bio u društvenoj svojini (općenarodna imovina), Vrhovni sud je ocijenio da pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da se konkretan spor ima riješiti u svjetlu Aneksa A Sporazuma. Shodno tome, po mišljenju Vrhovnog suda, predmetni prostor, koji je 31. decembra 1990. godine bio u društvenoj (kasnije državnoj) svojini, nije mogao pripasti apelantu kao preduzeća sa sjedištem u RH, već BiH odnosno RS na čijoj se teritoriji nalazi. Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešno smatra da je trebalo primijeniti Aneks G Sporazuma. S tim u vezi, obrazložio je da se tim Aneksom garantiraju prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini koja se nalazi u državi nasljednici, a koju su građani ili pravna lica imali u svojoj privatnoj svojini 31. decembra 1990. godine, pa iz tog razloga nije bilo mjesta njegovoj primjeni u konkretnom slučaju. Osim toga, ukazao je da je potrebno imati u vidu reciprocitet u odnosu na sprovođenje Sporazuma budući da sudovi po službenoj dužnosti kao faktičko pitanje moraju provjeriti da li je zadovoljen uslov reciprociteta u odnosu na konkretnu državu nasljednicu SFRJ. Ispitujući po službenoj dužnosti sudsku praksu u RH, Vrhovni sud je ukazao da je došao do saznanja da sudovi u RH odbijaju zahtjeve za povrat imovine pravnih lica čije je sjedište u BiH, a koja imovina se nalazi na teritoriji RH. Istaknuo je da se ovakav zaključak ne dovodi u pitanje apelantovim revizionim prigovorima, niti dostavljenim novim dokazima uz reviziju, koje Vrhovni sud nije cijenio iz razloga što nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 242. Zakona o parničnom postupku. Pri tome ukazao je da bi postojanje reciprociteta bilo bitno samo u slučaju da je predmetni prostor 31. decembra 1990. godine bio u privatnoj svojini, ali kako je tog datuma on bio u društvenoj svojini, on pripada državi na čijoj se teritoriji nalazi, bez obzira da li postoji reciprocitet ili ne. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je vlasnik i posjednik predmetnog prostora, zbog nedostatka aktivne legitimacije, a s tim u vezi pravilno odbili i ostale apelantove tužbene zahtjeve. Također, ocijenio je da se revizionim navodima kojima apelant analizira sudsku praksu sudova u RS, Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), Ustavnog suda, u sličnoj situaciji, ne dovodi se u pitanje pravilnost odluka nižestepenih sudova, niti se dokazuju apelantovi navodi o povredi prava na imovinu i prava na pravično suđenje. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 7. Evropske konvencije (zabrana retroaktivne primjene prava).
20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava naročito kroz stav o osnivanju prvotuženog od strane „Borovo-Comerce“ i unošenje apelantove imovine u „Borovo-Balprom“ d.o.o. kao pravnog prednika prvotuženog, te ukazuje na povredu prava na obrazloženu presudu i principa pravne sigurnosti i vladavine prava. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, naročito kad se ima u vidu da je osnivanje prvoapelanta izvršeno nezakonito i protivno svim odredbama Zakona o preduzećima. S tim u vezi ukazuje na stav Vrhovnog suda iznesen u presudi Rev-182/04 od 29. septembra 2005. godine, da je prednik prvotuženog „Borovo-Comerce“ 28. oktobra 1991. godine brisan iz sudskog registra i nije mogao prenijeti sporni poslovni prostor u vlasništvo prvotuženog, kao i na stav u pogledu primjene Aneksa G Sporazuma. Apelant također opširno analizira zakone na koje se pozvao Vrhovni sud u osporenoj odluci i navodi razloge zbog kojih smatra da se nisu mogli primijeniti u konkretnom slučaju. U pogledu kršenja prava na obrazloženu presudu, apelant navodi da je Vrhovni sud donio osporenu odluku suprotno stavovima ovog suda iznesenim u presudama br. Rev-182/04 od 29. septembra 2005. godine i 118 0 Rev 07 000 805 od 27. augusta 2009. godine, te zanemarujući činjenicu da je prvotuženi i prije privatizacije izvršio uknjižbu prava vlasništva na predmetnom prostoru na osnovu predmetne presude po osnovu priznanja predstavljajući se kao sljednik Kombinata „Borova“. Također ističe da je zanemario i činjenicu da su apelantu vraćeni svi poslovni prostori u FBiH i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine te stavove sudova u FBiH.
21. U pogledu povrede principa prave sigurnosti, ukazuje da je Kombinat „Borovo“, kao apelantov prednik, na zakonit način stekao predmetni prostor, a prvotuženi je nezakonito prisvojio predmetni prostor predstavljajući se kao sljednik Kombinata „Borovo“. Smatra da je Vrhovni sud postupao jednostrano i arbitrarno, nije analizirao apelantove revizione navode, te je u identičnim pravnim situacijama zauzeo potpuno drugačiji stav. S tim u vezi, citira stav Vrhovnog suda iz presude broj 118 0 Rev 07 000 805 od 27. augusta 2009. godine, u kojoj je ukazao da se, u pogledu poslovnog prostora koji je predmet tog postupka, nije radilo o kapitalu u državnoj svojini, već o imovini stranog pravnog lica kojom je data sloboda raspolaganja prijeratnom imovinom u smislu člana 1. stav 2. Aneksa G Sporazuma. Apelant smatra da navedena presuda, kao i presuda Vrhovnog suda Rev-182/04 od 29. septembra 2005. godine mogu poslužiti za primjer kako treba postupiti u identičnim pravnim situacijama. Ističe da je Vrhovni sud zauzimanjem drugačijeg stava u osporenoj presudi (da se predmetni spor ima riješiti u svjetlu Aneksa A Sporazuma, a ne Aneksa G Sporazuma) narušio princip pravne sigurnosti. Također ističe da je Vrhovni sud ignorisao postojanje, odnosno pogrešno tumačio Sporazum, i da suprotno navodima Vrhovnog suda, RH vraća imovinu pravnim licima u RS (kao dokaz apelant je naveo zemljišnoknjižne izvatke Općinskog suda u Zadru, RH). Smatra da je osporenom presudom Vrhovni sud povrijedio princip zakonitosti kroz narušavanje pravne sigurnosti, jer je zanemario navedene presude Vrhovnog suda.
22. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, budući da je Vrhovni sud zanemario svoju presudu 118 0 Rev 07 000 805 od 27. augusta 2009. godine i da se pozvao na princip reciprociteta ne navodeći odluke Vrhovnog suda RH. U pogledu kršenja člana
7. Evropske konvencije, apelant navodi da su redovni sudovi u velikom broju slučajeva različitog pristupa pojedinim pitanjima, na apelantovu štetu, rušili princip zabrane retroaktivne primjene zakona. S tim u vezi, posebno ukazuje na povredu prava na zabranu retroaktivne primjene propisa u slučaju donošenja i primjene člana 8.a) Zakona o izmjeni Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Smatra da pogrešno tumačenje odredbi Sporazuma ima isključivo opravdanje potpuno nezakonitog procesa privatizacije kroz koju je prvotuženi stekao pravo vlasništva nad apelantovim nekretninama da bi ih otuđio. U pogledu zabrane diskriminacije, apelant ističe da je došlo do teških oblika diskriminacije u tumačenju propisa na teritoriju RS, te ukazuje da su mu vraćeni poslovni prostori u FBiH i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, ukazuje na stavove navedene u osporenoj presudi i presudama Vrhovnog suda br. Rev-182/04 od 29. septembra 2005. godine i 118 0 Rev 07 000 805 od 27. augusta 2009. godine u dijelu koji se odnosi na osnivanje i prednike prvotuženog, te prijenos prava vlasništva na prvotuženog spornog poslovnog prostora iz tih postupaka. b)Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava navedenih u apelaciji.
24. Okružni sud navodi da u drugostepenom postupku nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te da je cijenio sve apelantove žalbene navode koji su od odlučnog značaja za rješavanje ove pravne stvari, za što je dao jasne činjenične i pravne razloge u obrazloženju presude.
25. Osnovni sud smatra apelantove navode neosnovanim, jer u toku postupku nisu prekršena apelantova prava navedena u apelaciji.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 4/93, 29/94, 31/94, 9/95, 8/96 i 20/98) Član 3.
Sredstva u društvenoj svojini kao i sredstva koja su postala privatno vlasništvo internim dionicama svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina.
Napomena: Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 9/95) utvrđeno je da odredba člana 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu u dijelu teksta koji glasi “kao i sredstva koja su postala privatno vlasništvo internim deonicama” nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
27. Zakon o državnim preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 3/95, 4/96, 21/96 i 3/97) Član 5. stav 1.
Državno preduzeće je preduzeće u držav noj svojini nastalo osnivanjem od strane države ili po Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 4/93 i 29/94).
28. Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine - Međunarodni ugovori“ br. 10/01 i 8/09 - ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Aneks A Pokretna i nepokretna državna imovina Član 1.
(1) Da bi se postiglo pravično rješenje, pokretna i nepokretna državna imovina federacije konstituisane kao bivša SFRJ (“državna imovina“) će se prenijeti na države nasljednice u skladu sa odredbama sljedećih članova ovog aneksa.
(2) Ostala prava vlasništva i interesi bivše SFRJ su obuhvaćeni Aneksom F ovog sporazuma.
(3) Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ su obuhvaćeni Aneksom G ovog sporazuma.
Član 2.
(1) Nepokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazila na teritoriji bivše SFRJ će pripasti državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi. (2) Države nasljednice će maksimalno nastojati da pomognu jedna drugoj u izvršavanju diplomatskih i konzularnih aktivnosti obezbjeđivanjem pogodne imovine svaka na svojoj teritoriji.
Član 3. stav 1.
(1) Vidljiva pokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazila na teritoriji bivše SFRJ će pripasti državi nasljednici na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila onog dana kada je ona proglasila nezavisnost.
Aneks G Privatno vlasništvo i stečena prava Član 1.
Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa. Član 2.
(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisna od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu sa normama građanskog i međunarodnog prava.
(b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći.
(2) Svi ugovori zaključeni od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ do 31. decembra 1990. godine, uključujući i one zaključene od strane državnih preduzeća, će se poštovati bez diskriminacije. Države nasljednice će osigurati izvršavanje obaveza po takvim sporazumima gdje je ispunjavanje takvih sporazuma bilo spriječeno raspadom bivše SFRJ.
Član 7.
Sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 84 0 P 049391 18 Rev od 27. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 22. maja 2019. godine a apelacija je podnesena 6. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 7. Evropske konvencije (zabrana retroaktivne primjene prava).
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na utvrđivanje vlasništva na predmetnom prostoru, uknjižbi i predaju u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te povredi prava na obrazloženu presudu i principa pravne sigurnosti i vladine prava.
38. U pogledu navoda o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je rješavajući apelaciju istog apelanta, protiv presude Vrhovnog suda kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev protiv prvotuženog radi utvrđivanja prava vlasništva, uknjižbe i predaje u posjed poslovnog prostora u Tesliću, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3065/13 od 20. jula 2016. godine kojom je odbio navedenu apelaciju. U tom predmetu, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev obrazložio: “da shodno principu reciprociteta apelant, kao pravno lice iz Republike Hrvatske koja ne provodi direktno Sporazum i ne vraća nepokretnosti licima iz ostalih država sukcesora bivše SFRJ uz navode da ta lica nemaju aktivnu legitimaciju jer nisu organizirana u skladu sa zakonima Republike Hrvatske te se zalaže za zaključenje bilateralnih sporazuma, nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu kao i iz razloga što apelant ničim nije dokazao da je na bilo koji način apelant ili njegov pravni prednik stekao pravo vlasništva na predmetnim nepokretnostima jer su te nepokretnosti u zakonom propisanom postupku prvo prešle u državno vlasništvo, a nakon toga i privatizirane“. Nakon kraće analize relevantnih zakonskih odredbi i Sporazuma, te Odluke Ustavnog suda U 16/11 od 13. jula 2012. godine, dovodeći u kontekst navedene propise i iskazani stav, Ustavni sud je zaključio: „da je Vrhovni sud donio osporenu odluku uvažavajući princip reciprociteta te da, u vezi s tim, u obrazloženju osporene odluke nema ništa što bi ukazivalo da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili proizvoljno utvrdio činjenice. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku utvrđeno da je predmetni poslovni prostor, koji je do rata bio u društvenoj svojini, shodno, Sporazumu o sukcesiji, Zakonu o prenosu sredstava i zakonu, s obzirom da se radi o prostoru na kojem je prije rata pravo raspolaganja imala firma čije je sjedište na teritoriji Republike Hrvatske (Jugoslovenski kombinat Borovo), postao državno vlasništvo te da je prednik tuženog („Borovo Balprom“ d.o.o. Banjaluka) osnovan 11. novembra 1991. godine prilikom čijeg osnivanja je u organizacioni sastav prednika tuženog unesen i navedeni poslovni prostor. Nakon toga je prodajom udjela državnog kapitala u predniku tuženog, predmetni prostor kao sastavni dio imovine prednika tuženog privatizovan, nakon čega se tuženi i uknjižio kao vlasnik tog prostora, a sve u skladu, kako je to argumentirao i jasno obrazložio Vrhovni sud, sa naprijed citiranim relevantnim zakonskim odredbama.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3065/13 od 20. jula 2016. godine, tač. 32.-35, dostupna na www.ustavnisud.ba)
40. U konkretnom predmetu, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je vlasnik i posjednik predmetnog prostora, zbog nedostatka aktivne legitimacije, a s tim u vezi pravilno odbili i ostale apelantove tužbene zahtjeve. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je predmetni prostor ulazio u osnovna sredstva Kombinata ,,Borovo“ i bio u režimu društvene svojine sa pravom Kombinata ,,Borovo“ da sa njim raspolaže, upravlja i da ga koristi, a koji, prema tada važećim propisima, nije mogao biti nosilac prava svojine na predmetnom prostoru. Dalje je ukazao da je stupanjem na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu predmetni prostor po sili zakona prešao iz društvene u državnu svojinu. Ukazao je i da je prednik apelanta upisan u sudski registar 28. oktobra 1991. godine, pa u vrijeme osnivanja predmetni prostor nije postao privatna svojina prednika apelanta, niti je to bilo moguće prema tada važećim propisima. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se pitanje vlasništva na predmetnom prostoru ne može razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom vlasništvu, odnosno od procesa privatizacije preduzeća. Vrhovni sud je također ukazao da se konkretan spor ima riješiti i u svjetlu Aneksa ,,A“ Sporazuma, jer predmetni prostor, koji je 31. decembra 1990. godine bio u društvenoj (kasnije državnoj) svojini, nije mogao pripasti apelantu kao preduzeća sa sjedištem u RH, već BiH odnosno RS na čijoj se teritoriji nalazi.
41. Dovodeći navedene činjenice u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, detaljno analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja, te razmotrio propise relevantne za status i vlasničke transformacije prednika apelanta i prvotuženog, te svojinskih i posjedovnih ovlaštenja prednika apelanta na predmetnom prostoru. Na osnovu tako detaljne i pomne analize relevantnih okolnosti predmeta, Vrhovni sud je dao razloge za svoje stavove u pogledu pitanja svojine nad predmetnim prostorom, osnivanja prvotuženog i sticanja prava svojine prvotuženog na predmetnim prostorom, koji se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čine proizvoljnim. Pri tome, Vrhovni sud je u osporenoj odluci odgovorio na svaki navod apelanta koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedom navedenog zaključka, te imajući u vidu da se i u predmetnom slučaju radi o istom apelantu čije je sjedište u RH i istom tuženom (prvotuženom), da je predmet i konkretnog postupka nekretnina na teritoriji BiH konkretno RS te da su stavovi Vrhovnog suda u pogledu vlasničkog statusa predmetnog prostora u suštini isti, Ustavni sud se u ovom dijelu poziva na obrazloženje koje je dao u Odluci broj AP-3065/13, jer smatra da se relevantni stavovi iskazani u toj odluci u ovom dijelu mogu primijeniti i u konkretnom slučaju.
42. Međutim, Ustavni sud zapaža da, za razliku od stava Vrhovnog suda u Odluci broj AP-3065/13 u pogledu primjene Aneksa G Sporazuma, u konkretnom predmetu Vrhovni sud je ukazao da se konkretan spor ima riješiti i u svjetlu Aneksa A Sporazuma. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud, na osnovu iscrpne analize utvrđenih činjenica i relevantnih zakonskih propisa, nesporno utvrdio da je predmetni prostor bio u društvenoj (kasnije državnoj) svojini, pa je stoga zaključio da nije mogao pripasti apelantu kao preduzeća sa sjedištem u RH, već BiH odnosno RS na čijoj se teritoriji nalazi. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u članu 2. stav
1. Aneksa A Sporazuma propisano da će nepokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazila na teritoriji bivše SFRJ pripasti državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi. Dovodeći navedenu odredbu u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, odnosno utvrđenju da je predmetni prostor nesporno bio u društvenoj (kasnije državnoj) svojini i da se nalazi na teritoriji BiH, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u ovom stavu Vrhovnog suda. Osim toga, kako se Vrhovni sud nije u konkretnom slučaju pozvao na Aneks G Sporazuma, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u stavu Vrhovnog suda u osporenoj presudi, koji je ispitujući apelantove revizione prigovore istaknute u tom pravcu, eksplicitno ukazao da u datim okolnostima, s obzirom na status predmetnog poslovnog prostora, pitanje reciprociteta između BiH i RH i nije relevantno, pa su stoga neosnovani apelantovi navodi kojim se ukazuje da RH vraća imovinu pravnim licima u RS.
43. U pogledu kršenja principa pravne sigurnosti i vladavine prava kroz okolnost da je Vrhovni sud u identičnim situacijama zauzeo drugačiji stav u pogledu primjene Aneksa G Sporazuma, Ustavni sud podsjeća da redovni sudovi tokom izgradnje sudske prakse mogu donositi različite odluke, što podrazumijeva razvoj sudske prakse, međutim odstupanja od dosljednosti sudske prakse moraju biti objektivno i razumno opravdana i objašnjena. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, koja je donesena 10, odnosno 14 godina nakon odluka na koje se poziva apelant, detaljno i jasno obrazložio svoj stav u pogledu primjene Aneksa A Sporazuma na konkretan slučaj, za koji je Ustavni sud već naveo da nije dat proizvoljno. Pri tome, vezano za ukazivanje na praksu drugih sudova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da redovni sudovi različito tumače određeno pravno pitanje sama po sebi ne dovodi u pitanje garancije prava na pravično suđenje odnosno ne upućuje na proizvoljnost u obrazloženju, niti u takvim okolnostima postoji obaveza Ustavnog suda da svojim tumačenjem ujednačava praksu redovnih sudova (mutatis mutandis AP-3510/11 od 17. jula 2014. godine, stav 39). Ovo osobito kada obrazloženje osporene presude, s obzirom na utvrđene činjenice i sadržaj relevantnih odredbi Aneksa A Sporazuma i drugih zakona na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje, ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredbi na konkretnu situaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja i ovi apelantovi navodi neosnovani, te ne mogu dovesti do povrede načela pravne sigurnosti i vladavine prava.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
45. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
46. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
47. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo zasniva na tvrdnjama o proizvoljnom tumačenju propisa na teritoriju RS i da je osporena odluka suprotno stavovima Vrhovnog suda iz presuda br. Rev- 182/04 od 29. septembra 2005. godine i 118 0 Rev 07 000 805 od 27. augusta 2009. godine. Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke ocijenio da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio relevantne zakonske odredbe. Nadalje, Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji gdje redovni sud u analognoj situaciji donese drugačije odluke, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke.
49. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani. Pravo na imovinu
50. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, povredi prava na obrazloženu presudu i principa pravne sigurnosti i vladine prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostali navodi
51. U vezi sa navodima apelanta da je osporenom odlukom prekršena i zabrana retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije (Kažnjavanje samo na osnovu zakona), Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava, koje se po svom sadržaju vežu za krivičnni postupak, ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim parničnim postupkom okončanim osporenom presudom, zbog čega Ustavni sud ove navode apelanta neće razmatrati. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Vrhovni sud u obrazloženju ove odluke dao jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je vlasnik i posjednik predmetnog prostora, zbog nedostatka aktivne legitimacije. S tim u vezi pravilno su odbili i ostale apelantove tužbene zahtjeve, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada su neosnovani apelantovi navodi da je povrijeđen princip pravne sigurnosti i vladavine prava jer je Vrhovni sud u identičnim situacijama zauzeo drugačiji stav u pogledu primjene Aneksa G Sporazuma.
53. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
54. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i povredi prava na obrazloženu presudu i principa pravne sigurnosti i vladine prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
55. Na osnovu člana 59. st. (1). i (3). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić