Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-45/20 (S.C.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Ratni zločin
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-45/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-45/20, rješavajući apelaciju S.C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S.C. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 023242 19 Krž od 7. oktobra 2019. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 023242 17 Kri od 30. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S.C. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 3. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 023242 19 Krž od 7. oktobra 2019. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 023242 17 Kri od 30. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. do 31. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 023242 17 Kri od 30. maja 2019. godine apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude učinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) u vezi sa članom 200. i 202. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), djelimično je usvojen imovinskopravni zahtjev oštećene E.K., pa je apelant obavezan da oštećenoj E.K. na ime naknade nematerijalne štete isplati novčani iznos preciziran u izreci presude, dok je oštećena E.K. sa imovinskopravnim zahtjevom preko dosuđenog iznosa upućena na parnični postupak. Ujedno je oštećena R.D.H., na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH, sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je, prije svega, naveo da je apelant oglašen krivim da je, neutvrđenog dana u mjesecu maju i junu 1992. godine, za vrijeme neposredne ratne opasnosti na teritoriji opština Srebrenica i Bratunac i oružanog sukoba između Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: TO RBiH) i Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VRS) na području mjesne zajednice Sase (u daljnjem tekstu: MZ Sase), ubio civile A.H. i M.H. (tačka 1. izreke presude), silovao oštećenu E.K. (tačka 2. izreke presude), i silovao oštećenu R.D.H. (tačka 3. izreke presude). Sud BiH je, dalje, naveo da je razmatrao i cijenio sve izvedene dokaze, ali da se u presudi osvrtao samo na one dokaze koji su bili relevantni za donošenje odluke, te da je obrazložio i iznio zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku. Takođe, Sud BiH je naveo da je prilikom ocjene iskaza svjedoka bio svjestan da je u iskazima o činjenicama koje su se dogodile prije puno godina, prisutna nesigurnost uslijed nestalnosti ljudske percepcije u odnosu na traumatične događaje i sjećanja tih događaja, te da je posebno cijenio njihovo držanje, ponašanje i karakter, kao i da je, u odnosu na njih, razmotrio i druge dokaze i okolnosti u vezi sa ovim predmetom.

7. Nadalje, vezano za status apelanta u oružanom sukobu, Sud BiH je naveo da iako u konkretnom slučaju ne postoje jasni dokazi koji ukazuju da je apelant bio pripadnik VRS u inkriminisanom periodu, odnosno drugih oružanih formacija, sama ta činjenica ne znači da apelant nije mogao počiniti ratni zločin. Naime, Sud BiH je naveo da je shodno praksi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) dovoljno da je optuženi svjestan činjenice da postoji oružani sukob, da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo da počini zločin, te da je znao ili trebao znati da žrtva nije aktivno učestvovala u neprijateljstvima kada je djelo počinjeno. Vezano za iskaz apelanta na okolnost njegovog alibija, Sud BiH je naveo da isti nije prihvatio, budući da je imao u vidu iskaze svjedoka koji su naveli da je apelant u inkriminisanom periodu boravio na području Srebrenice i Bratunca i da se kretao u maskirnoj uniformi i naoružan automatskom puškom, a koje je prihvatio kao vjerodostojne s obzirom da su saglasni i dopunjujući, kako međusobno tako i sa materijalnim dokazima koji su na tu okolnost uloženi u spis. Sud BiH je naveo da je iskaz apelanta u suprotnosti sa iskazima svjedoka optužbe (svjedoci M.P., D.Đ., N.M., R.D.H., R.D., E.K., B.Đ. i „A“), kao i svjedoka odbrane (svjedoci J.V. i D.M.), koji su jasno izjavili da su u inkriminisanom periodu apelanta viđali na mjestu događaja, te da njegov iskaz nije potkrijepljen ni bilo kakvom materijalnom dokumentacijom. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da je jasno da je apelant u inkriminisanom periodu bio na mjestu događaja, kao i da je bio nesumnjivo svjestan svih činjenica i okolnosti vezanih za postojanje oružanog sukoba između zaraćenih strana, zatim statusa i položaja oštećenih u vrijeme izvršenja djela, a okolnosti, kao i način na koji je djelo počinio, nesumnjivo ukazuju da je upravo oružani sukob uticao na njegovu sposobnost tj. odluku da učini predmetno krivično djelo prema civilima bošnjačke i romske nacionalnosti.

8. U pogledu inkriminacije iz tačke 1. izreke presude, Sud BiH je naveo da je jedino svjedok “A” svjedočio kao očevidac ubistava A.H. i M.H., dok su ostali saslušani svjedoci optužbe imali posredna saznanja o počiniocu, te okolnostima ubistva. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je svjedok “A” na detaljan i uvjerljiv način iznio svoja saznanja o inkriminacijama koje se apelantu stavljaju na teret, da je detaljno opisao okolnosti koje su prethodile ubistvu, zatim je opisao sam čin ubistva, te dešavanja koja su potom uslijedila, a koja se tiču zakopavanja tijela ubijenih i njihove konačne sudbine. Iako je jedino svjedok “A” izjavio da je vidio da je apelant ubio civile romske nacionalnosti A.H. i M.H., Sud BiH je naveo da je cijenio i činjenicu da su i drugi saslušani svjedoci optužbe (svjedoci M.P., P.R., B.L., D.M., R.P., N.H., D.Đ i T.Đ. – čiji su iskazi analizirani na stranicama 58-59 presude), od kojih su većina mještani, imali saznanje da je upravo apelant ubio te civile A.H. i M.H.,, a da su pri tome svjedoci saglasno istakli da nisu čuli da se neko drugi, osim apelanta, spominjao kao izvršilac tih ubistava. Osim toga, Sud BiH je naveo da se iz iskaza svjedoka “A” može uočiti njegova volja da iznese sva saznanja koja je imao o predmetnim inkriminacijama, uz odsustvo bilo kakvog motiva ili razloga da lažno tereti apelanta. Nadalje, Sud BiH je naveo da nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane R.M., s obzirom da je njegov iskaz ocijenio kao neuvjerljiv, kontradiktoran i u bitnim činjenicama u potpunoj suprotnosti sa iskazima svjedoka optužbe, i to: svjedoka "A", T.Đ., P.R., M.P., D.M. i R.P., a čijim iskazima je Sud BiH u cijelosti poklonio vjeru, s obzirom da su u bitnim dijelovima saglasni i da se dopunjuju. Sud BiH je, dalje, naveo da preostali svjedoci odbrane nisu bili očevici događaja, nego su samo iznijeli svoja posredna saznanja, da su njihovi iskazi međusobno različiti i po mišljenju suda dati u cilju umanjivanja krivične odgovornosti apelanta, zbog čega im Sud BiH nije poklonio vjeru. Osim toga, Sud BiH je naveo da iskazi svjedoka odbrane nisu u saglasnosti ni sa iskazom svjedoka odbrane R.M. koji je tvrdio da je bio jedini očevidac događaja, niti sa iskazima svjedoka optužbe koji su svjedočili na okolnosti iz predmetne tačke optužnice. Takođe, Sud BiH je naveo da nakon svestrane analize provedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, te nakon izlaska na lice mjesta, nije prihvatio tezu odbrane da svjedok „A" objektivno nije mogao biti očevidac ubistva. Imajući u vidu iskaz svjedok “A” kao neposrednog očevica događaja, koji je na detaljan i uvjerljiv način opisao ubistvo civila, te imajući u vidu da je njegov iskaz u ključnim dijelovima saglasan sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka optužbe, Sud BiH je zaključio da je van razumne sumnje dokazano da je apelant učinio krivičnopravne radnje iz tačke 1. optužnice – ubistvo civila A.H. i M.H.

9. U pogledu inkriminacije iz tačke 2. izreke presude, Sud BiH je naveo da je oštećena E.K. na glavnom pretresu veoma detaljno i uvjerljivo opisala okolnosti pod kojima se desio inkriminisani događaj, odnosno da je dala vjerodostojan iskaz koji je u bitnim dijelovima saglasan sa iskazima drugih svjedoka koji su saslušani na iste okolnosti. Sud BiH je naveo da je van razumne sumnje utvrdio identitet počinioca predmetnog krivičnog djela, budući da je oštećena E.K. na glavnom pretresu jasno izjavila da je dobro poznavala apelanta i njegovu porodicu, s obzirom da su prije rata bili komšije i da su se njihove porodice družile, kao i da je svaki dan na putu do škole prolazila ispod njegove kuće, a i u sudnici ga je prepoznala. Sud BiH je, dalje, naveo da je iskaz oštećene E.K. potvrđen iskazima oštećene R.D.H., svjedoka R.D., N.Đ., B.Đ., te iskazom A.K. koji je pročitan na glavnom pretresu. Nadalje, Sud BiH je naveo da je analizirajući iskaz oštećene E.K. na okolnosti njenog silovanja, uzeo u obzir da je u inkriminisano vrijeme imala nepunih 16. godina, da je bila nezakonito lišena slobode od strane srpskih vojnika i zatvorena u direkciju rudnika, a potom odvedena i zatvorena u dvije kuće, gdje je bila izložena traumatičnim iskustvima, u kojima je strahovala za svoj život. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ocijenio da je iskaz oštećene E.K. dat na glavnom pretresu veoma detaljan i uvjerljiv, te da je saglasan sa iskazima ostalih svjedoka, zbog čega je sud njenom iskazu u potpunosti poklonio vjeru. Sud BiH je, dalje, naveo da je posebno imao u vidu da je oštećena u sve tri svoje izjave iz istrage konstantno i kontinuirano isticala da je silovao upravo apelant, pa sud smatra da manje razlike u iskazima oštećene, na koje je ukazivala odbrana, nisu od takvog značaja i karaktera da bi dovele u pitanje vjerodostojnost njenih navoda. Takođe, Sud BiH je naveo da je imao u vidu da su postojale i manje razlike u iskazima oštećenih E.K. i R.D.H. i svjedokinje R.D., vezano za inkriminisani događaj, međutim da te razlike nisu od posebnog značaja u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica. Imajući u vidu iskaz oštećene E.K., koja je na jasan, detaljan i ubjedljiv način iznijela sve relevantne detalje događaja, a koji je u bitnim dijelovima saglasan iskazima ostalih saslušanih svjedoka, Sud BiH je naveo da je van razumne sumnje utvrdio da je apelant učinio krivično djelo koje mu je tačkom 2. optužnice stavljeno na teret – silovanje oštećene E.K.

10. U pogledu inkriminacije iz tačke 3. izreke presude, Sud BiH je naveo da je njegovo uvjerenje o krivici apelanta utemeljeno prvenstveno na iskazu oštećene R.D.H., koji sud nalazi uvjerljivim i kredibilnim. Sud BiH je naveo da je njen iskaz potkrijepljenim iskazom oštećene E.K., a da su navode oštećene R.D.H. da ju je kritične prilike silovao apelant potvrdile u svojim iskazima i svjedokinje R.D. (sestra oštećene R.D.H., koja je, takođe, bila žrtva silovanja) i F.D., koje su saznanja o tome imale od same oštećene. Sud BiH je naveo da oštećena R.D.H. tokom svjedočenja nije detaljno opisivala okolnosti događaja, odnosno da nije govorila o detaljima, nego je samo u grubim crtama svjedočila o preživljenom traumatičnom iskustvu. Međutim, Sud BiH je naveo da to ne umanjuje kredibilitet njenog svjedočenja, nego samo predstavlja odraz prirodnog odbrambenog mehanizama žrtve koja pokušava da potisne traumatični događaj koji joj se desio u ranoj mladosti. Nadalje, kada je riječ o identitetu apelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela, Sud BiH je naveo da njegov identitet nije sporan, iako oštećena R.D.H, tokom unakrsnog ispitivanja nije mogla da opiše kako je apelant izgledao 1992. godine. Naime, Sud BiH je naveo da iz iskaza oštećene R.D.H. nesporno proizlazi da je dobro poznavala apelanta u inkriminisanom periodu, s obzirom da je uvjerljivo objasnila da je poznavala i njega i njegovu porodicu, da su prije rata živjeli nedaleko od nje, naglašavajući da su njihove porodice imale dobar odnos i da su se njihove majke međusobno družile. Sud BiH je naveo da je u vidu imao protek vremena od inkriminisanog događaja, kao i težinu preživljene traume, a što je sve imalo uticaja na sposobnost sjećanja pojedinih detalja događaja kod oštećene. Imajući u vidu iskaz oštećene R.D.H., a dovodeći ga u vezu sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka, koji su u svim bitnim elementima međusobno podudarni, Sud BiH je zaključio da je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant kriv za krivičnopravne radnje navedene u tački 3. izreke presude – silovanje oštećene R.D.H.

11. Presudom Suda BiH – vijeće Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 023242 19 Krž od 7. oktobra 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i oštećene E.K. i potvrđena je prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je, prije svega, navelo da je za odbranu bio sporan kauzalitet krivičnog djela i oružanog sukoba i da odbrana tvrdi da apelant nije bio pripadnik niti jedne od zaraćenih strana u oružanom sukobu, kao i da u spornom periodu nije bio na prostoru inkriminisanog djelovanja. Međutim, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud iznio vrlo detaljna razmatranja kojim se van razumne sumnje isključuje mogućnost da je apelant tempore criminis mogao biti van inkriminisanog područja, pri čemu je izložio i pravno utemeljen i logičan test poveznice apelantovog djelovanja i postojanja oružanog sukoba. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da prema definiciji predmetnog krivičnog djela počinilac nije obligatorno određen kao pripadnik jedne od strana u sukobu, već je isključivo bitna svijest o postojanju oružanog sukoba koji faktički djeluje na njegovo dejstvo prema žrtvama. Apelaciono vijeće je navelo da je zakonodavac prepoznao da bi bilo neopravdano da se poveznica između djela i oružanog sukoba veže isključivo za formalno pripadništvo počinioca jednoj od strana u sukobu. U vezi sa tim, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud pravilno doveo u vezu dešavanja na području Bratunca i Srebrenice, odnosno u rejonu Sasa, između pripadnika TO RBiH i VRS, čega je apelant nesumnjivo bio svjestan, s obzirom da je u Sase došao po odsluženju vojnog roka u maju mjesecu 1992. godine.

13. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da je, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud iznio relevantne dijelove iskaza svjedoka koji u svom sadejstvu upućuju na zaključak da je apelant bio prisutan na području Sasa u vrijeme kada je krivično djelo i učinio. Apelaciono vijeće je navelo da je odbrana na parcijalan način, koji predstavlja jedan vid nelogičnog redukcionizma, pristupala analizi iskaza svjedoka i pokušavala da ospori njihov kredibilitet na osnovu irelevantnih okolnosti, koje se tiču detalja poput uniforme koju je apelant nosio, koje je oružje posjedovao i dr. Apelaciono vijeće je navelo da to nije od uticaja na činjenicu da je apelant viđen, a pri čemu niti jedan od svjedoka nije iskazao motiv da apelanta neopravdano identifikuje tempore criminis. Apelaciono vijeće je navelo da iskazi svjedoka, svako na svoj način, apelanta smještaju na inkriminisano mjesto i u tok događaja, pri čemu ti iskazi ni u jednom momentu ne ostavljaju utisak neosnovanog terećenja. Imajući u vidu izneseno, Apelaciono vijeće navelo da odbrana bez ikakve valjane argumentacije pokušava osporiti ono što su svjedoci nedvojbeno potvrdili, te čiji iskazi su međusobno saglasni, a to je činjenica prisustva apelanta u inkriminisanom periodu.

14. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da je u pogledu ubistva civila (tačka 1. izreke prvostepene presude) „fokus“ odbrane bio na osporavanju kredibiliteta svjedoka „A“, koji je bio očevidac događaja. Međutim, Apelaciono vijeće je navelo da su takva nastojanja odraz jednostrane ocjene dokaza, sa ciljem umanjivanja nesporne odgovornosti apelanta, zbog čega je to vijeće prihvatilo zaključak prvostepenog suda da je van razumne sumnje dokazano da je apelant učinio predmetne krivičnopravne radnje. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da nema sumnje da je svjedok „A“ bio očevidac predmetnog događaja, kao i da je o događaju iznio objektivno i realno viđenje, sa aspekta njegove pozicije dok je promatrao događaj. Apelaciono vijeće je navelo da je naročito značajno da je prvostepeni sud izvršio i obilazak lica mjesta, pa činjenica da zaključci prvostepenog suda ne odgovaraju tezi odbrane ne može dovesti do zaključka o nepravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom iznesenog, Apelaciono vijeće je navelo da je cijenilo sveukupnost iznošenja iskaza svjedoka od strane prvostepenog suda, te da je došlo do nesumnjivog zaključka da se uistinu radilo o saglasnim, nadopunjujućim i konzistentnim iskazima u odlučnim dijelovima, te da sam tok inkriminisanog događaja i saznanja svjedoka o događaju, čine zatvoren krug dokaza iz kojeg može proizaći isključivo jedan zaključak, a to je da je apelant kriv za ubistvo civila.

15. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da je u pogledu događaja iz tačke 2. izreke presude – silovanje oštećene E.K., odbrana ukazivala na izvjesne razlike u iskazima oštećene E.K. koje je davala u više navrata, kao i na razlike u odnosu na iskaze oštećene R.D.H. i svjedokinje D.R. Međutim, Apelaciono vijeće je navelo da odbrana nije ukazala niti na jedan dokaz koji bi upućivao na to da se događaj nije dogodio na opisani način ili da apelant nije učesnik događaja, te da je prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje zašto ne postoji niti najmanja sumnja da je apelant kriv za predmetnu inkriminaciju, što kao pravilno prihvata i to vijeće. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da je u obzir uzelo okolnost da je seksualno nasilje zločin koji se često odvija bez svjedoka, kao i da se oslonilo na praksu MKSJ prema kojoj nije potrebno dodatno potkrijepiti svjedočenje žrtava seksualnog nasilja. Apelaciono vijeće je navelo da iskaz oštećene u konkretnom slučaju ne mora biti potkrijepljen drugim dokazima, kako to pravilno primjećuje i prvostepeni sud, a što ne umanjuje dokaznu vrijednost takvog dokaza sve i kada bi se presuda zasnovala isključivo na tom iskazu. Odnosno, navelo je da je nesporno da iskaz oštećene može biti jedini valjan dokaz u konkretnoj krivičnoj stvari. U pogledu razlike u iskazima oštećene E.K., Apelaciono vijeće je navelo da se niti jedna od isticanih razlika nije odnosila na identifikaciju apelanta kao učinioca, već su se odnosile na tok događaja koji je prethodio ili se nastavio nakon čina silovanja. Apelaciono vijeće je navelo da je oštećena E.K. nedvosmisleno ukazala na apelanta kao učinioca, te da je njen iskaz bio dovoljno slikovit, „plastičan“ u detaljima i da nije izazivao bilo kakvu sumnju u istinitost kazivanja. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da je prvostepeni sud pravilno obrazložio da razlike u iskazima oštećene E.K. i oštećene R.D.H. i D.R. nisu od značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica o postojanju krivičnog djela i odgovornosti apelanta. Apelaciono vijeće je navelo da su i oštećene R.D.H. i svjedokinja D.R. prošle kroz traumatične događaje, da su zbog vlastitih preživljavanja određene trenutke promatrale sa drugačijeg aspekta, odnosno svaka sa svojim mogućnostima percepcije, ali da niti jedna isticana razlika, po ocjeni tog vijeća, nije dovela u sumnju zaključak da je apelant kriv za inkriminisani događaj. Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da svjedoci R.D., N.Đ., B.Đ. i A.K. (iskaz iz istrage) imaju posredna saznanja o događaju i kada se njihova ukupna saznanja o dešavanjima prije i poslije događaja dovedu u vezu sa uvjerljivim iskazom oštećene E.K. zajedno nedvosmisleno ukazuju da je prvostepeni sud donio jedini moguć zaključak, a to je da je apelant kriv i po toj tački optuženja.

16. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da je u pogledu događaja iz tačke 3. izreke pobijane presude, oštećena R.D.H. bila izričita u svojim navodima da je poznavala apelanta od ranije, pa kada se takva identifikacija dovede u vezu sa njenim navodima o samom događaju, koji je za nju imao trajno upečatljivu traumu, onda je nesporno da oštećena R.D.H. nije mogla pogriješiti kada je lice koje je od prije poznavala identifikovala i kao počinioca. Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud na vrlo detaljan način obrazložio da je oštećena R.D.H. inkriminisani događaj kratko opisala iz razloga što je njeno ponašanje predstavljalo odraz prirodnog odbrambenog mehanizma žrtve koja pokušava da potisne traumatičan događaj. Međutim, Apelaciono vijeće je navelo da iz iskaza oštećene R.D.H. proizilazi dovoljno navoda o činjeničnim pojedinostima iz kojih se može izvesti nesporan zaključak da se inkriminisani događaj desio, te da je apelant kriv. Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da odbrana prigovara da saznanja posrednih svjedoka ne doprinose odlučnim činjenicama po ovoj inkriminaciji. Međutim, Apelaciono vijeće je navelo da potkrjepljujući dokazi nisu ni odlučno bitni da ojačaju iskaz oštećene, ali je, i pored navedenog, istaklo da su svjedoci R.D., F.D. i N.Đ. iznijeli svoja saznanja o istom događaju na vjerodostojan način, te da njihovi iskazi u međusobnoj vezi, takođe, upućuju na zaključak o toku inkriminisanog događaja, kao i apelantu kao akteru događaja, zbog čega u međusobnoj vezi sa nespornim iskazom R.D.H., čine zatvoren krug dokaza koji zadovoljava standard van razumne sumnje.

17. Imajući u vidu izneseno, Apelaciono vijeće je navelo da je za svaki od inkriminisanih događaja pretresno vijeće iznijelo dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja osloncem na relevantne dokaze koji potkrjepljuju cjelinu stava koji je prvostepeni sud zauzeo. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da nema osnova isticati prigovore ocjeni iskaza svjedoka, kako je to u žalbi pokušano, samo zato što ocjena tih iskaza i analiza sprovedena prilikom donošenja zaključka o istom ne odgovara jednoj od strana u postupku. Drugim riječima, Apelaciono vijeće je navelo da odbrana ne može jednostranom ocjenom dokazne građe, ističući samo suprotne navode od onih koje je objektivno utvrdilo prvostepeno vijeće, bez da za takve tvrdnje nalazi oslonac i potkrijepljenost u zatvorenom krugu dokaza, izvršiti zamjenu konačnih zaključaka tog vijeća, svojim zaključcima. Takođe, Apelaciono vijeće je navelo da je detaljno analiziralo sve žalbene prigovore, ali da zbog ponavljanja u obrazloženju, određene suštinski istovjetne prigovore nije višestruko argumentovalo, odnosno da je obrazlagalo i iznosilo zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su u postupku proizvoljno primijenjene procesne odredbe koje se odnose na obavezu savjesne ocjene dokaza i poštovanja načela in dubio pro reo, a što je rezultovalo potpuno proizvoljnim i paušalnim utvrđenjem u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje apelantove odgovornosti za predmetno krivično djelo. Apelant, prije svega, tvrdi da prvostepeni sud nije pravilno cijenio postojanje veze između oružanog sukoba i dijela koja su apelantu stavljena na teret, da nije precizno utvrđeno vrijeme izvršenja krivičnog djela, kao ni status apelanta, a ukazuje i na činjenicu da je imao alibi u vrijeme učinjenja krivičnog dijela. Apelant navodi da nije bio pripadnik VRS niti drugih oružanih formacija u relevantnom periodu, kao i da se u inkriminisanom periodu nije nalazio na mjestu izvršenja krivičnih djela, te s tim u vezi analizira iskaze saslušanih svjedoka uz zaključak da su neodređeni u pogledu statusa apelanta i vremena kada su ga sreli na mjestu događaja. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi svoju odluku o njegovoj odgovornosti donijeli na temelju niskog standarda dokazanosti u pogledu odlučnih činjenica, što se odnosi na ubistvo A.H. i M.H., te u vezi sa tim analizira iskaze saslušanih svjedoka. Apelant posebno analizira iskaz svjedoka A kao navodnog očevica događaja, navodi da njegov iskaz nije potkrijepljen drugim dokazima, ukazuje na nedosljednosti u njegovom iskazu i smatra da se na iskazu tog svjedoka nije mogla zasnivati osuđujuća presuda. Takođe, apelant smatra da nisu dokazane ni odlučne činjenice koje se odnose na silovanje E.K. i R.D.H., te i u vezi sa tim analizira iskaze oštećenih i svjedoka. Apelant posebno ističe da iskazi oštećenih E.K. i R.D.H. nisu potkrijepljeni drugim dokazima i da ne zadovoljavaju standard da se osuđujuća presuda može zasnivati samo na tim iskazima. Takođe, apelant ističe da u odnosu na silovanje oštećene R.D.H. nikada nije vođena istraga i da djelo nije bilo prijavljeno od strane oštećene do trenutka kada je, nakon hapšenja apelanta, pozvana u Tužilaštvo BiH da svjedoči.

b)Odgovor na apelaciju

19. Sud BiH je, prije svega, naveo da apelacija suštinski predstavlja ponavljanje već izjavljene žalbe u redovnom postupku i da je bezrazložno ponovno obrazlaganje činjenica koje su valjano i argumentovano iznesene kako u prvostepenoj presudi, tako i u drugostepenoj, pri kojim obrazloženjima Sud BiH u potpunosti ostaje i smatra da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava. Sud BiH je, dalje, naveo da je postupak protiv apelanta prošao sve faze koje zakon nalaže, da je apelant iscrpio sve zakonom predviđene pravne lijekove, te da su ispoštovana sva prava apelanta i da mu je dana mogućnost da osporava sva za odbranu sporna pitanja. Sud BiH je naveo da je u drugostepenoj presudi dat detaljan pregled razloga koji su za Apelaciono vijeće imali odlučujući značaj prilikom donošenja odluke, te da su navedeni jasni, koncizni i argumentovani razlozi zašto je neupitna krivica apelanta po inkriminisanim događajima. Slijedom iznesenog, Sud BiH je naveo da osporene odluke nisu donesene na arbitraran i proizvoljan način, da je ispoštovano apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku i da činjenica da finalan zaključak apelantu ne odgovara, ne može implicirati bilo koju od povreda istaknutih u apelaciji.

20. Tužilaštvo BiH je istaklo da su navodi apelanta potpuno neosnovani, jer je činjenično stanje u osporenim presudama pravilno utvrđeno, te je navelo da apelant nije istakao niti jednu novu činjenicu koja bi ukazivala na kršenje njegovih prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 8/92 - ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka i "Službeni list RBiH", broj 2/92) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja;

primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom. (...)

22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka US BiH, 42/18 - Rješenje US BiH, 65/18 i 22/21

- Odluka US BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 14. stav (2) Jednakost u postupanju (2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH od 7. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 3. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

30. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Apelant smatra da su u postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, na osnovu čega je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije zadovoljen ni standard in dubio pro reo.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomac protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

34. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKP BiH). Pri tome, prema članu 15. ZKP BiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

35. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se Apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnilo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Sud BiH, prije svega, detaljno obrazložio zbog čega nije prihvatio tvrdnje apelanta o alibiju, ističući da je analizom iskaza svjedoka optužbe i odbrane došao do zaključka da je apelant bio na mjestu događaja u inkriminisanom periodu. Takođe, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Sud BiH obrazložio i vezu između oružanog sukoba i izvršenja predmetnog krivičnog djela, odnosno da je jasno istakao da je apelant imao svijest o svim elementima krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Sud BiH detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je dao argumentovane razloge zbog čega je zaključio da je apelant, van razumne sumnje, kriv za sve tri tačke optužnice. Naime, Sud BiH je jasno obrazložio zbog čega je prihvatio iskaz svjedoka „A“, kao jedinog očevica ubistva civila A.H. i M.H., kao i zbog čega je prihvatio kao istinite iskaze oštećenih E.K. i R.D.H., na kojima je zasnovao zaključak o apelantovoj krivici za tačke 2. i 3. izreke presude. Takođe, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH detaljno analizirao i iskaze svjedoka odbrane, koje je doveo u vezu sa drugim dokazima, i obrazložio zbog čega ih nije prihvatio kao kredibilne i vjerodostojne. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Apelacionog vijeća koje je zaključilo da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o svim odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant učinio predmetno krivično djelo.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, zatim da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

37. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je apelant učinio predmetno krivično djelo. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, kao i primjene materijalnog prava, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-45/20 (S.C.) | Sudska praksa | Aktio