Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1235/21 (R. R.-K.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dosjelost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1235/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1235/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Reufa Rizvanović-Keppel, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Reufa Rizvanović-Keppel protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 23 0 P 040926 20 Gž 2 od 4. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 040926 20 P 2 od 8.
listopada 2020.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Reufa Rizvanović-Keppel (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Alma Prnjavorac odvjetnica iz Tuzle, podnijela je 14. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 040926 20 Gž 2 od 4. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 040926 20 P 2 od 8. listopada 2020.godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev da se obveže tuženik (M.R.) da apelantici preda u posjed i slobodno raspolaganje dijelove određenih parcela, kao i da sa zauzetih dijelova parcela tuženik poruši izgrađeni poslovno-stambeni objekt i zemljište vrati u prijašnje stanje.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelantica s M.J. kao primateljem uzdržavanja, zaključila Ugovor o doživotnom uzdržavanju 1995.godine, a predmet ugovora su predmetne nekretnine (M.J. preminuo 2016. godine). Dalje je naveo da je prvostupanjski sud odbio apelantičin tužbeni zahtjev zaključivši da je utemeljen prigovor tuženika da je stekao pravo vlasništva dosjelošću (koji prigovor je riješen kao prethodno pitanje). S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je sporne nekretnine M.J. prodao tuženiku, a ugovori o kupoprodaji koji su pravno valjani, nisu provedeni u katastru i zemljišnoj knjizi iako su ispunjavali sve uvjete za provođenje. Pri tomu je naveo da u zemljišnu knjigu jeste upisana apelantica kao vlasnik spornih nekretnina, ali ne na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju s M.J. nego u postupku harmonizacije zemljišne knjige i katastra, u kom postupku se utvrđuje najvjerojatniji vlasnik (u postupku harmonizacije nije sudjelovao tuženik). Nadalje, naveo je da je nesporno utvrđeno da je apelantica vodila parnični postupak u kojem je presudom iz 2010. godine utvrđeno da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između nje i M.J. pravno valjan. Stoga je taj ugovor temeljem presude tek tada postao pravno valjan (on to do tad nije bio), budući da nije bio ovjeren pred sucem što je uvjet za pravnu valjanost ovog ugovora (članak 120. st. 2. Zakona o nasljeđivanju). Također, naveo je da u svakom slučaju ugovor o doživotnom uzdržavanju je mogao biti proveden tek nakon smrti primatelja uzdržavanja. Nasuprot tome, naveo je da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnina (2004. i 2005. godine) zaključio pravno valjane ugovore, jer je M.J bio vlasnik spornih nekretnina. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je nesporno utvrđeno da je tuženik bio u posjedu nekretnina i prije zaključenja ugovora o kupoprodaji spornih nekretnina, a to su znali apelantica i M.J. te tuženika nisu ometali u posjedu. Dakle, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženik u posjedu predmetnih nekretnina od 1997.godine, te je pravilno utvrdio da je tuženik stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonitog i faktičkog posjeda nekretnina. Kantonalni sud je ukazao da je člankom 58. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik stiče pravo vlasništva na nekretnini ako mu je posjed zakonit i savjestan a nije pribavljen silom prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina-neprekidnog posjedovanja, te da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U pogledu apelantičinog prigovora da tuženik nije podnio protutužbu kojom bi tražio utvrđenje prava vlasništva dosjelošću, Kantonalni sud je istakao da prvostupanjskom presudom nije utvrđivano pravo vlasništva tuženika niti je utvrđivano niti pravo vlasništva apelantice. Naime, istakao je da je apelantici tuženik osporio njeno pravo vlasništva i posjeda samim tim i zahtjev za predaju u posjed predmeta tužbe ističući da je vlasnik nekretnine i da je to pravo stekao dosjelošću na temelju zakonitog posjeda (zaključenih ugovora o kupoprodaji zaključenih sa prednikom apelantice). Stoga je naveo da je prvostupanjski sud pravilno raspravio istaknuti prigovor tuženog o stjecanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini kao prethodno pitanje. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je člankom 12. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku propisano da kad odluka suda ovisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno, a stavkom 2. navedenog članka propisano je da odluka o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Dakle, istakao je da odluka suda u ovom postupku nije prepreka da stranke pokrenu posebne parnice u kojim će utvrđivati pravo vlasništva na spornim nekretninama, jer tuženik na temelju odluke iz ovog predmeta ne može upisati svoje pravo vlasništva i zemljišnu knjigu, a apelantici s obzirom na odluku o prethodnom pitanju se ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu za predaju nekretnine u posjed s obzirom da je utvrđeno da tuženik ima jače pravo vlasništva u odnosu na nju, a koje je stečeno vanknjižno temeljem faktičkog zakonitog posjeda. Apelacioni navodi
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te članka 8. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelantica, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje ili pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, kada su odlučili o pravu vlasništva tuženika na nekretninama bez podnesene protutužbe.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. U svezi s apelantičinim navodima o povredi prava iz članka 8. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu
I. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni
sud apelantici ne može pružiti ustavnu zaštitu.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće..
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić