Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1808/21 (Ž. D.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1808/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1808/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Željko Dević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Dević protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 305682 20 Gž od 16. ožujka 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 305682 19 P 2 od 3. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Dević (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojega zastupa Din Tešić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 25. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 305682 20 Gž od 16. ožujka 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 305682 19 P 2 od 3. siječnja 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice („Addiko Banka“ a.d. Banjaluka), te je obvezan apelant da joj na ime duga isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da su u konkretnome slučaju tužiteljica i apelant zaključili ugovor o tekućemu računu od 8. veljače 2008. godine, kao i ugovor o izdavanju i korištenju kreditne kartice od 11. svibnja 2009. godine, što među strankama nije sporno. Okružni je sud istakao da apelant nije izmirivao svoje obveze predviđene ugovorima, što proistječe iz poslovne evidencije od tužiteljice, uslijed čega je tužiteljica otkazala ugovor o tekućemu računu 29. kolovoza 2018. godine, kada je dospjelo cjelokupno potraživanje tužiteljice prema apelantu. Okružni je sud istakao da je pravilno prvostupanjski sud cijenio da je apelant u obvezi namiriti ukupan dug u određenome iznosu, čija visina je utvrđena od strane vještaka gospodarske struke, koji je pojasnio strukturu duga i njegov nastanak. Okružni je sud istakao da je na temelju navedenoga nalaza i mišljenja utvrđen dug u određenome iznosu na 29. kolovoza 2018. godine, koji se sastoji od glavnice, kreditne kamate, naknade za e-bank, naknade za SMS, naknade za vođenje tekućega računa, naknada banke, te zakonskih zateznih kamata, sve u određenim iznosima bliže označeno u obrazloženju odluke. Okružni je sud istakao da je na temelju utvrđenoga činjeničnoga stanja, našavši da je neutemeljen prigovor zastare kojega je apelant istakao, prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 1052., 1053., 1054., 1058, i 1059. Zakona o obligacionim odnosima donio pobijanu odluku. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud, nasuprot navodima priziva, pravilno cijenio da se u konkretnome slučaju primjenjuje opći rok zastare od 10 godina u smislu čl. 371. Zakona o obligacionim odnosima, temeljem čega je i pravilno odlučio o prigovoru zastare. Okružni je sud istakao da su navodi priziva koji se odnose na to da je vještak obračunavao kamatu na iznos glavnoga duga na temelju hipotekarnoga kredita (kojega apelant nesporno uredno otplaćuje) i da prvostupanjski sud nalaz nije mogao prihvatiti kao takav, paušalni jer takvo što ne proistječe iz prvostupanjskoga spisa, niti nalaza vještaka, a apelant je imao i mogućnost da predloži novo vještačenje, što nije učinio.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da apelant nije ni sporio da postoji određeno dugovanje, već da jedino tvrdi da ne zna na šta se dug odnosi i koja je visina, zbog čega je „molio tužioca za dostavu informaciju“, te navodi da se opomena pred otkaz ugovora nikako ne može smatrati pozivom za plaćanje duga, te da stoga tužilac zapravo nije pozvao apelanta da izmiri preostalo dugovanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić