Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1859/21 (J. M.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1859/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1859/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Jelenko Malbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jelenko Malbašić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 275959 20 Gž od 1. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelenko Malbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ljubiša Dragičević advokat iz Banjaluke, podnio je 28. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 275959 20 Gž od 1. marta 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da isplati tužiocu (ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, RJ „Elektrodistribucija“ Banjaluka) na ime naknade štete zbog neovlaštene potrošnje električne energije iznos od 3.623,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant izdavao poslovni prostor u zakup u periodu od 2015. godine zaključno sa junom 2017. godine, te da je taj poslovni prostor prodao D.C. 31. jula 2017. godine, a da nije obavijestio tužioca da je poslovni prostor izdavao u zakup, odnosno da ga je prodao. Dalje je naveo da je tužilac 16. decembra 2017. godine sačinio zapisnik o utvrđivanju neovlaštene potrošnje električne energije na mjernom mjestu u poslovnom prostoru, na kojem je apelant registrovan kao krajnji kupac (član 3. stav 1. alineja

11. Zakona o električnoj energiji-prečišćeni tekst), na način da je rasječen glavni kabel prije brojila a iza glavnih osigurača, te napojena grijalica bez mjerenja čime je onemogućeno pravilno registrovanje utroška električne energije. Zatim, da je tužilac, u skladu s članom 77 stav 5. Općih uslova taj zapisnik dostavio apelantu na čiji sadržaj apelant nije prigovarao, te da je tužilac za sve vrijeme za koje je obračunata neovlaštena potrošnja isporučivao električnu energiju za apelantov poslovni objekt. Naveo je da je osnovom vještačenja po vještaku elektro struke utvrđeno da je visina štete na osnovu neovlaštene potrošnje električne energije od strane apelanta u periodu od 17. januara do 16. oktobra 2017. godine iznosi 3.623,97 KM. Pri tome je ukazao da se prilikom ispunjenja ugovorne obaveze dužnik mora ponašati u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja i odgovoran je za ispunjenje svoje obaveze (čl. 12. i 17. ZOO). Naveo da se parnične stranke nalaze u ugovornom odnosu sve dok je apelant registrovan kod tužioca kao krajnji kupac. S tim u vezi je naveo da je apelant bio dužan redovno izmirivati svoje obaveze po osnovu isporuke električne energije (među kojima je i omogućavanje pravilnog registrovanja utrošene električne energije), budući da je tužilac isporučivao istu. Naveo je da je zbog apelantovog propusta izostalo eventualno zaključivanje ugovora ili prijenosa ugovora o isporuci električne energije između tužioca i zakupaca, odnosno novog vlasnika, kako to propisuju čl. 46., 54. i 56. Općih uslova. Također je naveo da za postojanje apelantove obaveze da plati isporučenu električnu energiju nije od uticaja da li je treće lice (bez apelantovog znanja) nezakonito manipulisalo brojilom i time spriječilo pravilno mjerenje isporučene količine električne energije, jer je apelant registrovan kao krajnji kupac i korisnik i jer o promjeni krajnjeg korisnika nije obavijestio tužioca.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je „u konkretnom slučaju bilo nužno utvrditi postojanje uzročne vezu između eventualnih radnji apelanta (kojih nema) i nastale štete“, te ističe da „sama po sebi činjenica da je mjerno mjesto evidentirano na ime apelanta takvu uzročnu vezu ne potvrđuje“. Apelant navodi da nije imao niti je mogao da ima bilo kakvu efektivnu kontrolu nad radnjama trecih lica u poslovnim prostorijama u kojima je nastala šteta po tužioca.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1859/21 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio