Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1828/21 (E. M.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1828/21
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1828/21, rješavajući apelaciju Enisa Mandala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Enisa Mandala podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju br. 13 0 K 006389 21 Kv od 14. maja 2021. godine i 13 0 K 006389 21 Kpp 2 od 12. maja 2021.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enis Mandal (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Nebojša Matović, advokat iz Doboja, podnio je 25. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 006389 21 Kv od 14. maja 2021. godine i 13 0 K 006389 21 Kpp 2 od 12. maja 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Okružni sud donio je Rješenje broj 13 0 K 006389 21 Kpp 2 od 12. maja 2021. godine kojim je apelantu (O. M. i A. S.) odredio pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačke a) i v) ZKP-a, koji u odnosu na apelanta teče od 10. maja 2021. godine i može trajati najduže mjesec dana.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je nakon što je razmotrio prijedlog tužioca i navode odbrane, te izvršio uvid u priloženi dokazni materijal, odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga.
6. Naime, osnovana sumnja da su osumnjičeni apelant, O. M. i A. S. učinili krivično djelo teške krađe iz člana 226. stav 2. u vezi sa članom 37, krivično djelo teške krađe iz člana 226. stav 2. u vezi sa članom 37. i članom 22, krivično djelo teške krađe iz člana 226. stav 1. tačka 2. u vezi sa stavom 2. i člana 37, krivično djelo teške krađe iz člana 226. stav 2. u vezi sa članom 37. i krivično djelo teške krađe iz člana 226. stav 1. tačka 2. u vezi sa stavom 3. i člana 37. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) proizlazi iz brojnih dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora. U svojstvu osumnjičenih ispitani su apelant, O. M. i A. S. Osumnjičeni apelant i O. M. u svojim odbranama navode da kao lica koja su nastanjena na području Sarajeva ne poznaju teritoriju oko Šamca, Modriče i Gradačca, te da se površno poznaju sa A. S. S druge strane, A. S. u svojoj odbrani navodi da osumnjičenog O. M. dobro poznaje, da s njim relativno često komunicira, te da se viđaju prilikom odlaska u Sarajevo, kao i prilikom dolaska O. M. u Gradačac. Dalje, Okružni sud navodi da iz zapisnika o uviđaju Policijske stanice Šamac (naveden broj) i iz iskaza svjedoka (navedena imena) proizlazi da je 29. juna 2019. godine otuđeno putničko motorno vozilo (navedena marka, vlasništvo, vrijeme i mjesto). Također, iz zapisnika o uviđaju Policijske stanice Usora (naveden broj) utvrđuje se da je predmetno vozilo pronađeno zapaljeno na području Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno u neposrednoj blizini područja koje pokriva grad Doboj, Republika Srpska, u blizini puta kojim se s područja Doboja može doći na područje Federacije BiH, bez zabilježavanja na nadzornim kamerama koje pokrivaju grad Doboj.
7. Iz zapisnika o uviđaju Policijske stanice Šamac, kao i iz videomaterijala nadzornih kamera „UniCredit“ Banja Luka PJ Šamac za dan 10. juli 2019. godine proizlazi da je krivično djelo teške krađe iz člana 226. stav 1. tačka 2. u vezi sa čl. 37. i 22. KZ učinjeno na štetu „Uni Credit“ banke u Šamcu 10. jula 2019. godine počinjeno upravo korištenjem vozila, istog tipa i marke.
8. Iz zapisnika o uviđaju Policijske uprave Doboj od 16. oktobra 2019. godine, zapisnika o saslušanju svjedoka (navedena imena), kao i sa snimaka s nadzornih kamera iz marketa, zlatarske radnje i fabrike proizlazi da je krivično djelo teške krađe iz člana 226. stav 1. tačka 2. u vezi sa stavom 2. istog člana, a sve u vezi sa članom 37. KZ, počinjenog na štetu „Uni Credit“ banke u Modriči 16. oktobra 2019. godine upravo na identičan način kao i krivično djelo počinjeno na štetu „UniCredit“ banke u Šamcu, odnosno izazivanjem eksplozije na isturenim bankomatima.
9. Iz zapisnika o uviđaju Policijske stanice Modriča i zapisnika o saslušanju svjedoka A. S. proizlazi da je s parking-prostora u Modriči otuđen putnički automobil marke „Audi“ (dalje precizirano registracija, opis). Također, iz zapisnika o uviđaju Policijske uprave Doboj od 1. maja 2021. godine, kao i iz iskaza svjedoka (navedena imena) vidljivo je da je u izvršenju krivičnog djela teške krađe iz člana 226. stav 1. tačka 2. u vezi sa stavom 3. istog člana, a sve u vezi sa članom 37. KZ, počinjenog na štetu „UniCredit“ banke u Modriči 1. maja 2021. godine, korišteno upravo vozilo koje tipom, markom i bojom odgovara vozilu koje je prethodno otuđeno u Modriči, a da je način izvršenja identičan kao i kod prethodna dva „napada“ na bankomate „UniCredit“ banke u Šamcu i Modriči.
10. Dakle, iz dokaza pribavljenih s ciljem rasvjetljavanja gore navedenih krivičnih djela proizlazi da se radi o dobro organiziranim licima, koja izvršenje predmetnih krivičnih djela prethodno pomno isplaniraju, a sam način izvršenja krivičnog djela predstavlja izuzetno opasnu radnju kojom se pored izazivanja velike materijalne štete dovode u opasnost život ljudi, a također pri izvršenju krivičnih djela koriste vatreno oružje – pušku koju su koristili kako za vrijeme izvršenja krivičnog djela teške krađe na štetu „UniCredit“ banke u Modriči od 16. oktobra 2019. godine, kojom su prijetili ubistvom svjedoku M. P., kao i prilikom izvršenja krivičnog djela teške krađe na štetu „UniCredit“ banke u Modriči od 1. maja 2021. godine, kojom su prijetili svjedoku S. D.
11. Okružni sud je naveo da osnovana sumnja da su osumnjičeni, među kojima je i apelant, počinili predmetna krivična djela, kao i krivična djela „napada“ na bankomat na području Orašja, proizlazi i iz iskaza svjedoka Begluk Rahmana, lica koje izrazito dobro poznaje apelanta i O. M., s kojima je u dugogodišnjem poznanstvu i s kojima je u prethodnom periodu počinio više krivičnih djela na području cijele Bosne i Hercegovine, a koji u svojim iskazima, kako onim datim u Tužilaštvu u Doboju tako i u iskazu datom u KPZ Zenica, na nedvojben način, prilikom prezentiranja snimaka videonadzora sa nadzornih kamera, kao lice koje sprejom crne boje prska nadzorne kamere prepoznaje upravo O. M., detaljno ga opisujući kako njegovu težinu i visinu tako i način hoda, dok kao lice koje „izaziva eksplozije“ prepoznaje apelanta opisujući njegove tjelesne karakteristike i način hoda, te dodajući da je upravo on poučio apelanta kako se vrše eksplozije bankomata upotrebom plina. Okružni sud je naveo da svjedok Begluk Rahman, koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, nema nikakvog razloga da neosnovano tereti osumnjičene u ovom prijedlogu za određivanje pritvora, pa kada se dio njegovog iskaza u kojem navodi da je J. M. u prethodnom periodu dao na raspolaganje alat, odnosno dekodere za krađu vozila marke „BMW“ i „Audi“, dovede u vezu sa krađom upravo vozila navedenih marki i načinom izvršenja krivičnih djela teške krađe, „napada“ na bankomate, osnovano se zaključuje da su predmetna krivična djela izvršili upravo apelant i O. M. u dogovoru sa A. S. kao licem koje kao vozač i koji je nastanjen u Gradačcu izuzetno dobro poznaje teritoriju općine Modriča i Šamac.
12. Okružni sud dalje navodi da je iz dokumentacije pribavljene od Federalne uprave policije Sarajevo vidljivo da se ova lica intenzivno druže i komuniciraju, te da su na području Gradačca zajedno u istom vozilu zaustavljeni od policijskih službenika Policijske uprave Gradačac, čime se u cijelosti pobijaju navodi iz odbrane osumnjičenih da se površno poznaju.
13. Dakle, iz provedenih dokaza, a naročito iskaza svjedoka Begluk Rahmana, kao i materijalnih dokaza utvrđuje se osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela u vrijeme, u mjestu i na način kako je to navedeno u naredbi Tužilaštva o provođenju istrage od 11. maja 2021. godine.
14. Iz svega navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, proizlazi dovoljan stepen osnovane sumnje u odnosu na sve osumnjičene u pogledu izvršenja predmetnih krivičnih djela, a što je i opći uvjet za pritvor u smislu člana 197. stav 1. ZKP-a.
15. Kada je riječ o posebnim uvjetima za pritvor, Okružni sud je smatrao da su u odnosu na sva tri osumnjičena ispunjeni i posebni uvjeti za pritvor iz člana 197. stav 1. tačke a) i v) ZKP-a.
16. Prijedlog da se protiv osumnjičenih odredi pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačke a) i v) ZKP-a stavljen je jer iz dosadašnje provedene istrage i istražnih radnji jasno proizlazi da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete, zbog čega postoji okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva osumnjičenih, te da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora preko tri godine, odnosno od tri do petnaest godina, a naročito da se osumnjičeni u kontinuitetu bave vršenjem krivičnih djela, odnosno da iz dosada prikupljenih dokaza proizlazi da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti, odnosno nastaviti sa izvršenjem ovih krivičnih djela, prije svega, imajući u vidu da su osumnjičeni lošeg imovnog stanja i da se izdržavaju od povremenog honorarnog primanja. Naime, iz dokaza u spisu jasno proizlazi da bi se osumnjičeni apelant i O. M. mogli kriti i izbjegavati krivični postupak jer nemaju stalno mjesto prebivališta, dok s druge strane niti jedan od njih nije stalno zaposlen i izdržavaju se od povremenog rada, apelant radom kod punca po potrebi, tako da bi se puštanjem na slobodu navedenih osumnjičenih, kao i osumnjičenog A. S. onemogućilo organima krivičnog gonjenja uspješno vođenje krivičnog postupka. S druge strane, ako se uzme u obzir da se za krivična djela za koja se terete može izreći kazna zatvora od dvije do deset, odnosno od tri od petnaest godina, kao i sam način izvršenja predmetnih krivičnih djela teške krađe – „napada“ na bankomate, to nedvojbeno ukazuje na težinu krivičnih djela, što je nesumnjivo jak razlog da osumnjičeni pobjegnu kako bi izbjegli krivičnu odgovornost. Isto tako, imajući u vidu kontinuitet u izvršenju krivičnih djela teške krađe – „napada“ na bankomate za koje se osumnjičeni terete, odnosno trajnost i istovrsnost krivičnih djela za koje se terete (pet krivičnih djela, kao i dosadašnju višestruku osuđivanost osumnjičenih, odnosno njihovu sklonost ka vršenju krivičnih djela), jasno proizlazi da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ponovili krivična djela.
17. Zbog svega navedenog protiv osumnjičenih je određen pritvor po osnovu iz člana 197. stav 1. tačka a) i tačka v) ZKP-a.
18. Kod ovakvog stanja stvari prigovori branilaca kojima se osporava osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje pritvora su lišeni svakog osnova. Također, nisu prihvatljivi ni prigovori odbrane kojima se osporavaju pritvorski osnovi, pa sud nije mogao prihvatiti prijedlog odbrane da se osumnjičenima umjesto pritvora odrede odgovarajuće mjere zabrane jer je pritvor određen i zbog iteracijske opasnosti, a takva opasnost se ne može preduprijediti nijednom od mjera zabrane propisanih zakonom (čl. 184. i 185. ZKP-a).
19. Okružni sud, u vijeću od troje sudija, djelomično je uvažio žalbe osumnjičenih, među kojima je i apelant, pa je rješenje Okružnog suda od 12. maja 2021. godine preinačio tako što je prema osumnjičenima određen pritvor samo po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. U preostalom dijelu rješenje je ostalo neizmijenjeno.
20. U obrazloženju rješenja je navedeno da su bez osnova prigovori žalbe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP-a jer, suprotno navodima žalbi, izreka pobijanog rješenja nije nerazumljiva i protivrječna, a obrazloženje sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, uključujući i razloge iz kojih se jasno vidi zašto je prihvaćen tužiočev prijedlog da se osumnjičenima odredi pritvor po osnovu iz člana 197. stav 1. tačke a) i v) ZKP-a.
21. Osnovana sumnja da su osumnjičeni (zajedno) počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret utvrđena je dokazima koji su detaljno analizirani i ocijenjeni u obrazloženju pobijanog rješenja, a iznijete razloge iznesene u obrazloženju pobijanog rješenja o toj odlučnoj činjenici kao valjane prihvatio je i Okružni sud.
22. Dalje, Okružni sud navodi šta proizlazi iz obrazloženje osporenog rješenja.
23. Prema mišljenju Okružnog suda, što je dalje objašnjeno u rješenju, nije ni bilo osnova za određivanje pritvora po osnovu iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a.
24. Dalje, kako je naveo Okružni sud, argumentima iz obrazloženja žalbe svih osumnjičenih ne može se osporiti pravilnost i valjanost razloga datih u pobijanom rješenju za postojanje pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačke v) ZKP-a. Pobijano rješenje je pravilno utvrdilo, a detaljno i valjano obrazložilo postojanje ovog pritvorskog razloga, što je u potpunosti prihvatio i Okružni sud. Okolnost da su osumnjičeni u kontinuitetu učestvovali u izvršenju krivičnih djela teške krađe – „napada“ na bankomate za koje se osumnjičeni terete, njihova spremnost pri izvršenju krivičnih djela, odnosno brojnost i istovrsnost krivičnih djela za koje se terete (pet krivičnih djela), kao i dosadašnja višestruka osuđivanost osumnjičenih, a što proizlazi iz kaznene evidencije PU (koji prolaze kroz operativne-kaznene evidencije), odnosno njihova sklonost ka vršenju istih ili istovrsnih krivičnih djela, te činjenica da su time pribavljena značajna novčana sredstva, jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti krivično djelo, čime su ispunjeni uvjeti za ovaj pritvorski razlog. Kod ovakvog stanja stvari žalbeni navodi ne dovode u pitanje postojanje ovog pritvorskog razloga.
25. Okružni sud je naveo da se opasnost od njihove nove kriminalne aktivnosti ne može otkloniti nekom drugom mjerom blažom od pritvora. Cijeneći da je određivanje pritvora neophodno, sud je time, ali i posebno se osvrćući na blaže mjere, odgovorio zašto primjena drugih mjera nije opravdana.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 6 (pravo na obrazloženu odluku) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu člana 6. stav
2. Evropske konvencije. Apelant smatra da je prvostepeno rješenje nezakonito jer sadrži određeni broj bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačke z) i k) ZKP-a, a uslijed čega je došlo i do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost u vezi sa pravom na obrazloženu sudsku odluku iz članova II/3.d) u vezi sa tačkom e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Kada je u pitanju bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z), a u vezi sa odredbom člana 10. stav 2 ZKP-a, apelant ukazuje da se prvostepeno rješenje u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant učinio predmetna krivična djela zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnovati sudska odluka. Jedini dokazi koji povezuju apelanta sa izvršenjem predmetnih krivičnih djela jesu izjave Begluk Rahmana (pri čemu se uopće ne interpretiraju izjave tog svjedoka). Odbrana je izvršila uvid u njih, te je pažljivom analizom jasno je da se u njima sadrži istražna radnja prepoznavanja, a koja nije provedena u skladu sa odredbama člana 150. st. 3. i 4. ZKP-a, pa izjave tog svjedoka u dijelu prepoznavanja predstavljaju nezakonit dokaz. Osim toga, ovaj svjedok preuzima ulogu vještaka (jer prepoznaje apelanta na osnovu hoda). Navedeno ukazuje da je prvostepeno rješenje zasnovano na dokazu na kojem se ne može zasnovati sudska odluka. Apelant dalje analizira izjave svjedoka Begluk Rahmana, te zaključuje da one mogu biti samo indicije, a što svakako nije dovoljno za razuman zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio djela iz tačaka 3. i 5. iz naredbe o sprovođenju istrage, a svjedok se na ostale na okolnosti tih djela nije izjašnjavao, ili posrednih saznanja. Dalje, apelant smatra da je proizvoljan stav suda da ovaj svjedok nema motiv da apelanta neosnovano tereti kada se ima u vidu činjenica da on pokušava, inkriminirajući, između ostalog, apelanta, za sebe da ishodi bolji položaj u krivičnim postupcima koji se protiv njega vode, a i sud je zanemario činjenicu (apelant istakao na ročištu) da nije u dobrim odnosima sa ovim svjedokom. Također, apelant ukazuje da se izjave ovog svjedoka trebaju jako oprezno cijeniti te ukazuje na određene kontradiktornosti. Dalje, apelant ukazuje da operativna saznanja (o druženju osumnjičenih) ne mogu biti dokaz. Apelant ukazuje i na nedokazanost činjenice „dobro organiziranih lica“ koja izvršenje „pomno isplaniraju“, te dalje ukazuje da nije navedeno šta se kojim dokazima utvrđuje, kao i da obrazloženje ne sadrži razloge za to da svako od krivičnih djela koja se stavljaju apelantu na teret postoji osnovana sumnja, što dalje obrazlaže. Dalje, apelant ukazuje na nepostojanje osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a (netačno da je lošeg imovnog stanja – brat, tazbina su dobrog imovnog stanja, sud zanemario period od 5 do 6 godina nakon prethodne osuđivanosti itd.). Osporena rješenja ne sadrže razloge zbog čega ne postoje uvjeti za izricanje neke od alternativnih mjera. Apelant ukazuje i na presumpciju nevinosti zbog stava suda da se apelant kontinuirano bavi vršenjem krivičnih djela.
b)Odgovor na apelaciju
27. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je iz sadržaja apelacije vidljivo da se u njoj, zapravo, ponavljaju argumenti koje je apelant već ranije iznosio tokom postupka (na ročištu za određivanje pritvora), a kasnije i u žalbi. Svi apelantovi navedeni prigovori su prije svega bili predmet ocjene sudije za prethodni postupak prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora, a potom i vijeća Okružnog suda u postupku odlučivanja po žalbi na navedeno rješenje, a obrazloženje sadrži razloge o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga.
28. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da svjedok Begluk Rahman nije izvršio radnju prepoznavanja apelanta, već je predočavanjem videosnimka nadopunjen iskaz tog svjedoka. Dalje, ukazujući na stav suda da taj svjedok nema razloga da neosnovano tereti apelanta (što apelant problematizira), Tužilaštvo navodi da se protiv njega ne vodi krivični postupak i stoga je neosnovan navod da on pokušava za sebe ishoditi bolju poziciju u drugim krivičnim postupcima. Tužilaštvo navodi da pobijana rješenja Okružnog suda sadrže razloge o odlučnim činjenicama, zasnovane na zakonitim dokazima provedenim u toku postupka, te smatra da su apelantovi navodi izneseni u apelaciji proizvoljni i u cijelosti neosnovani.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
6. Pritvor Opšte odredbe Član 196. stav (2) (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. maja 2021. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 6. i član 6. stav 2. Evropske konvencije.
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c ) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
37. Apelant osporava rješenje Okružnog suda tvrdeći da je u suprotnosti sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da rješenja redovnih sudova nemaju valjane argumente u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao ni u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a.
38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
40. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje ukazujući da se osnovana sumnja zasniva na izjavi jednog svjedoka, koju apelant problematizira, i to način na koji je svjedok izvršio prepoznavanje apelanta, ističe kontradiktornost u izjavi, zatim njome čak i nisu obuhvaćene sve tačke naredbe o sprovođenju istrage i ostalo. Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, primjećuje da je redovni sud, i to prvo sudija za prethodni postupak u rješenju naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora i uz to dostavilo naredbu o sprovođenju istrage i dokaze (nabrojani na dvije i po stranice). Zatim, sud određene dokaze navodi i analizira te ukazuje na otuđenje vozila, a zatim da je (opet pozivajući se na određene dokaze) izvršeno krivično djelo teške krađe na štetu UniCredit banke i da su otuđeni automobili korišteni za počinjenje krivičnog djela na štetu UniCredit banke, i to u više navrta. Također, Okružni sud, odnosno sudija za prethodni postupak je u rješenju naveo da iz pribavljenih dokaza proizlazi da se radi o dobro organiziranim licima, koja izvršenje predmetnih krivičnih djela prethodno pomno isplaniraju. Dalje, kako je naveo sud, odnosno sudija za prethodni postupak, osnovana sumnja da su osumnjičeni, među kojima je i apelant, počinili predmetna krivična djela, kao i krivična djela „napada“ na bankomate proizlazi iz iskaza svjedoka koji dobro poznaje osumnjičene i s kojima je u prethodnom periodu počinio više krivičnih djela. Dalje je navedeno da je svjedok prilikom prezentiranja snimka (sa nadzornih kamera) prepoznao osumnjičene detaljno opisujući (visina, težina u odnosu na apelanta, tjelesne karakteristike i način hoda), ukazujući da je upravo on apelanta (prepoznao ga kao lice koje izaziva eksplozije) naučio kako da se vrše eksplozije bankomata upotrebom plina. Također, izjavu ovog svjedoka da je J. M. dao alat za obijanja vozila BMW i Audi sud je doveo u vezu s krađom upravo navedenih tipova automobila i načinom izvršenja krivičnih djela teške krađe i „napada“ na bankomate, te je zaključio da su osumnjičeni, od kojih jedan dobro poznaje teritoriju Modriče i Šamca, izvršili predmetna krivična djela. Dalje, sud je naveo da su osumnjičeni naveli da se jedva poznaju, a što je suprotno dokumentaciji iz koje proizlazi da ih je policija zaustavila zajedno u istom vozilu.
41. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u vijeću, ispitujući žalbi apelanta i ostalih, u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i u ovom momentu dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge u ovoj fazi postupka i pri određivanju inicijalnog pritvora. Pri tome Ustavni sud primjećuje da osporavanja postojanja osnovane sumnje na način kako to čini apelant sigurno će biti predmet sudskog postupka, ukoliko do njega dođe. U ovom momentu, u konkretnom predmetu, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti sa odredbama ZKP-a i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. ZKP-a.
42. Apelantu je pritvor određen iz osnova propisanog članom 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, dok apelant osporava zaključke sudova, odnosno data obrazloženja sudova u pogledu postojanja ovog uvjeta, odnosno problematizira stav suda da je slabog imovnog stanja, navodi da je prošlo 5–6 godina od prethodne osuđivanosti i drugo.
43. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Ranije osuđujuće presude mogu predstavljati osnov za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo krivično djelo (vidi Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).
44. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud primjećuje da je razloge koje je naveo sudija za prethodni postupak ponovo ispitao Okružni sud te je našao da postoji samo uvjeti za određivanje pritvora iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. Dakle, Okružni sud, vijeće od troje sudija, navelo je da se argumentima iz žalbe (svih osumnjičenih) ne može osporiti pravilnost i valjanost razloga datih u pobijanom rješenju za postojanje pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. Okolnost da su osumnjičeni u kontinuitetu učestvovali u izvršenju krivičnih djela teške krađe – „napada“ na bankomate za koje se osumnjičeni terete, njihova spremnost pri izvršenju krivičnih djela, odnosno brojnost i istovrsnost krivičnih djela za koje se terete (pet krivičnih djela), kao i dosadašnja višestruka osuđivanost osumnjičenih, a što proizlazi iz kaznene evidencije PU, odnosno njihova sklonost ka vršenju istih ili istovrsnih krivičnih djela, te činjenica da su time pribavljana značajna novčana sredstva, jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti krivično djelo, čime su ispunjeni uvjeti za ovaj pritvorski razlog. Apelant svojim argumentima navedenim u apelaciji (u vezi s imovnim stanjem ili protekom vremena ranije osuđivanosti) nije uspio dovesti u pitanje ovaj zaključak redovnog suda.
45. Imajući u vidu sve navedeno, obrazloženje redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a.
46. Također, kako je naveo sud, s obzirom na dato obrazloženju u vezi s određivanjem pritvora i iznijetim razlozima, odgovoreno je zašto primjena drugih mjera nije opravdana.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
48. U vezi s apelantovim navodom da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, a što se vidi u navodima iz prvostepenog rješenja (stranica 8), „okolnost da su osumnjičeni u kontinuitetu učestvovali u izvršenju krivičnog djela teške krađe“, čime je prekršeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije i čime je sudija za prethodno postupak preuzeo ulogu pretresnog vijeća. Također, navedeno je apelant doveo u vezu i s prigovorima u pogledu postojanja osnovane sumnje da je učinio predmetna krivična djela. Međutim, na osnovu cjelokupnog datog obrazloženja Okružnog suda, Ustavni sud ne može da zaključi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti jer je sud jasno naveo da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela i ničim nije prejudicirao apelantovu krivicu.
49. Stoga, Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, kako je navedeno u naredbi o sprovođenju istrage, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić