Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1526/21 (T. Š.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1526/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1526/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Tomo Šeremet, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomo Šeremet protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 041360 18 Gž od 3. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomo Šeremet (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Mile Ivančić odvjetnik iz Livna, podnio je 30. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 041360 18 Gž od 3. ožujka 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 041360 17 Pod 25. siječnja 2018. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine) te je obvezan apelant isplatiti tužitelju, na ime regresa po osnovu štete, određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. lipnja 2015. godine pa do konačne isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.
3. Osporenom presudom Kantonalnoga suda djelomično je uvažen apelantov priziv i prvostupanjska presuda u odnosu na odluku o zakonskoj zateznoj kamati preinačena je tako da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos teče počevši od 28. studenog 2016. godine tj. od dana podnošenja tužbe umjesto od 24. lipnja 2015. godine, pa do isplate. U preostalom dijelu apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prometne struke iz kojeg proizlazi da se dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali osobno vozilo kojim je upravljao oštećeni F.T. i teretno vozilo kojim je upravljao apelant. Kantonalni sud je istakao da je do prometne nezgode došlo u noćnim satima, na desnoj strani kolnika u pravcu kretanja oba vozila, zbog nepropisno parkiranog-zaustavljenog teretnog vozila kojim je upravljao apelant, a koje nije bilo označeno sigurnosnim oznakama (trokutom, treptećim svijetlima, niti pokazivačem smjera), uslijed čega oštećeni nije imao mogućnost pravovremenog uočavanja prepreke na putu. Međutim, naveo je da oštećeni nije brzinu kretanja svog vozila prilagodio stanju i uvjetima ceste (a bio je to dužan) pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio odgovornost sudionika u prometu za nastali štetni događaj i štetu u omjeru 35:65 u korist oštećenog tj. njegov doprinos za nastali štetni događaj iznosi 35%, a na strani apelanta 65%. Kako je teretno vozilo na koje je bilo priključena prikolica čine skup vozila i sukladno čl. 9. točka 66. Zakona o prometu na putovima sudjeluju kao cjelina, a vučno teretno vozilo u vrijeme nezgode nije bilo osigurano, jer mu je polica osiguranja istekla, a prikolica jeste bila osigurana, Kantonalni sud je istakao da je predmetno vozilo sudjelovalo u prometu kao cjelina, te se odgovornost za štetu cijeni po polici osiguranja vučnog vozila. Stoga, naveo je da su neutemeljeni apelantovi prizivni prigovori da je prikolica u koju je udarilo vozilo oštećenog bila osigurana i da sud nije pravilno primijenio materijalno pravo. Također, iz razloga što teretno vozilo nije bilo osigurano, Kantonalni sud je istakao da je za štetu odgovoran tužitelj sukladno čl. 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti (tužitelj isplatio štetu oštećenom po štetnom događaju). Konačno, naveo je da je na okolnosti utvrđivanja visine štete provedeno strojarsko vještačenje kojim je utvrđena visina pričinjene materijalne šteta na vozilu oštećenog. Budući da je doprinos apelanta za nastali štetni događaj utvrđen u iznosu od 65% istakao je da je apelant obvezan na naknadu materijalne štete tužitelju u određenom novčanom iznosu, dok je s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj odbijen.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava ne pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić