Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1552/21 („Banka Srpske“ a.d. Banjaluka - u stečaju)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1552/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021.godine, u predmetu broj AP-1552/21, rješavajući apelaciju „Banka Srpske“ a.d. Banjaluka - u stečaju, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Banka Srpske“ a.d. Banjaluka - u stečaju protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 127687 20 Pž od 23. veljače 2021.
godine i Presude Okružnoga privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 127687 18 Ps od 28. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Banka Srpske“ a.d. Banjaluka - u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Goran Radivojac iz Banjaluke, podnio je 5. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 127687 20 Pž od 23. veljače 2021. godine i Presude Okružnoga privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 127687 18 Ps od 28. veljače 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženici (Lj.B. i M.A. vl. STR „Amović Miodrag“ Sokolac) obavežu da apelantu solidarno isplate iznos koji se odnosi na glavnicu, na ime redovne kamate, na ime zatezne kamate i na ime opomena.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je pravni prednik apelanta („Balkan Investment Bank“ a.d. Banjaluka) zaključio sa prvotuženikom kao korisnikom kredita i drugotuženikom kao jamcem, ugovor o kreditu, a da korisnik i jamac nisu platili ni jednu ratu odobrenog kredita. Viši privredni sud je naveo da su, dakle, parnične stranke su bile u poslovnom odnosu na osnovu zaključenog ugovora o kreditu, prema kojem se prvotuženik kao korisnik kredita obavezao da apelantu vrati kredit u roku od 60 mjeseci prema planu anuiteta. S tim u svezi, ukazao je da prema odredbi članka 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ugovorom o kreditu banka se obavezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Viši privredni sud je ukazao da je apelant smatrao da se u konkretnom slučaju prigovor zastare potraživanja imao cijeniti prema odredbi članka 371. ZOO, a tuženici prema odredbi članka 372. odnosno 373. ZOO. Viši privredni sud je dalje ukazao da je odredbom članka 371. ZOO propisan opći rok zastarjelosti od 10 godina koji se primjenjuje kod ugovora o kreditu, izuzev u slučaju kada je među strankama ugovorena otplata putem rata - anuiteta, kada se primjenjuje kraći zastrani roku kojem zastarijevaju povremena potraživanja. Međutim, istakao je da je u konkretnom slučaju ugovorena obaveza tuženika na vraćanje novca u mjesečnim anuitetima, pa se radi o potraživanju povremenih davanja, koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (članak 372. ZOO), dok samo pravo, iz koga proistječu povremena potraživanja, zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije kojeg dužnik nije vršio davanje (članak 373. stav 1. ZOO). S obzirom na to, istakao je da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i utvrdio da je došlo do zastarjelosti samog prava iz koga proistječu povremena potraživanja, jer je protekao rok od pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja (dospjelo je na naplatu 19. prosinca 2010. godine, a tužba podnesena 12. studenog 2018. godine). Kako anuiteti čija se isplata traži prema odredbi članka 11. Ugovora o kreditu, dospijevaju mjesečno, a apelant nije dokazao da je predmetni ugovor bio raskinut (prvo obraćanje apelanta prvotuženiku je opomena za tužbu od 26. listopada 2018. godine), Viši privredni sud je naveo da je pravilan stav prvostupanjskoga suda da se prema okolnostima konkretnog slučaja na zastarjelost potraživanja ne može primijeniti odredba članka 371. ZOO nego se zastarjelost treba računati u skladu sa odredbama člancima 372. i 373.ZOO. Konačno, u pogledu presude na koju se poziva apelant, Viši privredni sud je istakao da je ta presuda donesena u mjeničnom sporu koji ima specifična načela i primjenu odredbi Zakona o mjenici u pogledu zastarijevanja i drugih prava, te se u konkretnom slučaju ne može primijeniti kao sudska praksa. Pri tomu je naveo da je stav suda izražen u konkretnom postupku u skladu sa mnogobrojnim odlukama kako Višeg privrednog suda, Vrhovnog suda Republike Srpske tako i Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-452/17. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo budući da se ne radi o povremenom potraživanju u smislu članka 372. ZOO, jer je prvotuženik propustio plaćati anuitete čime su oni izgubili karakter povremenih davanja, te se na taj način transformirali u potraživanja koja zastarijevaju u općem roku zastarjelosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao isto ili slično pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-452/17 od 10. travnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić