Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1566/21 (H. K.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1566/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1566/21, rješavajući apelaciju Halila Krhana, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Halil Krhan protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 P 084811 20 Gž od 12. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Halil Krhan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Đonko d.o.o. Mostar iz Mostara, podnio je 7. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 084811 21 Rev od 20. siječnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 084811 20 Gž od 12. listopada 2020. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3907/20 od 27. studenog 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 12. listopada 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obavezan je apelant da isplati tužitelju (,,CAMELIJA“ OSIGURANJE d.d. Bihać) određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud ocjenom dokaza utvrdio da je apelant, upravljajući teretnim motornim vozilom osiguranim kod tužitelja, sudjelovao u prometnoj nezgodi. Dalje je naveo da je u zapisniku Policijske uprave konstatirana izjava apelanta da se ispred njega kretalo privatno motorno vozilo koje je skretalo desno bez upaljenog žmigavca, a da je kasno uočio da vozilo skreće desno, prikočio je i udario u vozilo Mercedes koje se nakon kontakta odbilo od parkirano vozilo koje je vlasništvo oštećenog (Državna agencija za istrage i zaštitu iz Istočnog Sarajeva). Osim toga, naveo je da je prema Zapisniku o ispitivanju alkoholiziranosti apelant u trenutku nesreće bio pod utjecajem alkohola. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo je da je neutemeljen apelantov prigovor da tužitelj nije dokazao da je isplatio oštećenom iznos koji potražuje, jer je nalog za plaćanje nečitak. S tim u svezi, istakao je da takva tvrdnja apelanta nije točna iz razloga što je uz tužbu priložen nalog koji jeste fotokopija, ali čitak i jasan. Nadalje, naveo je da je apelant osporavao osnovu potraživanja, jer je smatrao da alkohol u krvi nije uzrok prometne nezgode, međutim sama činjenica (koja nije sporna) da je apelant imao nedozvoljenu količinu alkohola u krvi, predstavlja osnovu za regres isplaćene štete. Kantonalni sud je istakao je da je apelant morao dokazati da količina alkohola u krvi nije smanjila sposobnost za upravljanje vozilom kojim je i izazvana nezgoda u kojoj je nastala šteta. Kantonalni sud je ukazao da je tužitelj pozivao apelanta da se uključi u postupak rješavanja štete oštećenom, dakle, istakao je da je apelant znao da tužitelj mora isplatiti štetu (u tom postupku je apelant mogao isticati i prigovore na osnovu i visinu štete). Kako se nije uključio na poziv tužitelja, Kantonalni sud je naveo da je apelant prešutno bio suglasan da to njegov osiguravatelj rješava bez njegovog sudjelovanja. Pored toga naveo je da apelantovi punomoćnici nisu predlagali izvođenje dokaza niti su pristupili na ročišta pred sudom. Kantonalni sud je ukazao da je člankom 13. st. 1 alineja 6. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti propisano pravo osiguravatelja na regres isplaćene štete od osiguranika u slučaju kada je vozač bio pod utjecajem alkohola ili droga koje su ga sprečavale da ima kontrolu nad vozilom. Dakle istakao je da osiguratelj odgovara za štete koje prouzroče njegovi osiguranici trećim osobama, ali u slučaju ako su vozili pod utjecajem alkohola i prouzročili štetu trećem ima pravo da se regresira za isplaćeni iznos od tog vozača. Konačno, naveo je da je apelant vozio teretno vozilo i da je vozač ,,C“-kategorije u kojem slučaju nije dopušteno uopće da ima alkohola u krvi za vrijeme dok upravlja takvim vozilom, a prema odredbama Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima BiH.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u regresnom postupku imao pravo istaći sve prigovore koje bi istakao i u postupku u kome je zaključena izvansudska nagodba, te se u pogledu toga pozvao na različitu praksu redovitih sudova. Također, apelant ističe da tužitelj nije dokazao da je apelant kriv za nezgodu, niti da je isplatio štetu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. U pogledu navoda apelanata da su redoviti sudovi povodom isticanja prigovora u regresnoj parnici donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1566/21 (H. K.) | Sudska praksa | Aktio