Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-570/20 (LJ.M. i drugi)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-570/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 570/20, rješavajući apelaciju LJ. M. i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija LJ. M., I. M., Z. M. i A. M.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 041821 19 Gž 2 od 22. studenog 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. LJ. M., I. M., Z. M. i A. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, koje zastupa ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnijeli su 12. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 041821 19 Gž 2 od 22. studenog 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i S. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 20. travnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. travnja 2021. godine.
4. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 041821 18 P 2 od 8. travnja 2019. godine, donesenom u ponovljenom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je tužitelj, kao sin umrlog F. M. sina I. (u daljnjem tekstu: ostavitelj), njegov zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, da mu pripada zakonski nasljedni dio od 1/5 dijela u raspravljanoj ostavini iza ostavitelja koja se sastoji od nekretnina precizno opisanih u izreci presude i da su apelanti dužni trpjeti da se u korist tužitelja izvrši uknjižba prava suposjeda-suvlasništva na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/5 uz istodobno smanjenje nasljednih dijelova apelanata na način da se oni, umjesto sa dijelom od po ¼, knjiže kao suposjednici-suvlasnici sa dijelom od po 1/5, te je tužitelj obvezan apelantima nadoknaditi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet spora tužiteljev zahtjev da se utvrdi da je, kao ostaviteljev sin, zakonski nasljednik prvog nasljednog reda kao i apelanti, te da su apelanti sporili navedeni zahtjev tvrdeći da im nije poznato da je tužitelj ostaviteljev sin, da nije dokazano da se upis u izvodu iz matične knjige rođenih za tužitelja odnosi na ostavitelja iz razloga što Matični ured Posušje ne raspolaže ispravom na temelju koje je izvršen taj upis. Naveo je da iz izvoda iz matične knjige rođenih za tužitelja - dio za naknadne upise i zabilježbe, koji je izdan od nadležnog Matičnog ureda Općine Posušje, proizlazi da je tužitelj izvanbračni sin F. M., rođenog 1938. godine, državljanina BiH, Posušje, te da je navedeni organ tu činjenicu utvrdio na temelju presude Okružnog suda u Mostaru od 9. lipnja 1967. godine. S tim u svezi je istakao da iz navedenog izvoda, osim činjenice da se radi o F. M. rođenom 6. lipnja 1938. godine i da je iz Posušja, sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je navedeno lice ostavitelj, odnosno da je riječ o istoj osobi, te da nije poklonio vjeru tužiteljevom iskazu budući da njegove tvrdnje nisu ničim potkrijepljene. Općinski sud je ukazao da je odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (članak 123. stavak l), te da ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126). Također je ukazao da se pod sigurnošću u postojanje ili nepostojanje određene činjenice treba shvatiti takav stupanj uvjerenja u postojanje neke činjenice koje isključuje svaku razumnu sumnju u mogućnost postojanja nečeg drugog, te da je sud, ako se na temelju izvedenih dokaza, kao što je u konkretnom slučaju, ne može doći do stupanja uvjerenosti, dužan utvrditi na kojoj je stranci teret dokazivanja postojanja ili nepostojanja tih činjenica, te nakon toga o njezinom postojanju ili nepostojanju formirati zaključak koji će za tu stranku biti nepovoljan. Obzirom da je teret dokazivanja činjenice da se u konkretnom slučaju radi o istom licu bio na tužitelju koji tu činjenicu nije dokazao, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neutemeljen. Pri tome je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da Općina Posušje ne posjeduju presudu na temelju koje je izvršen predmetni upis, kao i da je predmetna građa izgorje u požaru 1992. godine usljed ratnih djelovanja, te da se ta okolnost ne može staviti na teret tužitelju obzirom da se radi o javnim institucijama. Općinski sud je, međutim, naglasio da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz za tvrdnju da je 1967. ili 1968. godine vršena DNK analiza u Sarajevu, da je do 1982. ili 1983. godine plaćana alimentacija putem Sarajevske banke, da je živio u istom selu sa ocem. S tim u svezi je istakao da je, ako je točan navod da je tužitelj živio u istom selu s ocem, nemoguće da nema tko da posvjedoči o tom odnosu, te da se ne zna u kojem je to selu živio tužiteljev otac. U konačnici, Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu i ostale navode parničnih stranaka i izvedene dokaze ali ih nije posebno obrazlagao jer su bez utjecaja na drugačiju odluku suda.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 041821 19 Gž 2 od 22. studenog 2019. godine uvažen je tužiteljev priziv i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je utvrđeno da je tužitelj, kao ostaviteljev sin, njegov zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, da mu pripada zakonski nasljedni dio od 1/5 dijela u raspravljanoj ostavini iza ostavitelja koja se sastoji od nekretnina precizno opisanih u izreci presude i da su apelanti dužni trpjeti da se u korist tužitelja izvrši uknjižba prava suposjeda-suvlasništva na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/5 uz istodobno smanjenje nasljednih dijelova apelanata na način da se oni umjesto sa dijelom od po 1/4 knjiže kao suposjednici-suvlasnici sa dijelom od po 1/5, te su apelanti obvezani da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz izvedenih dokaza, a naročito izvoda iz matične knjige rođenih, i to naknadni upisi i zabilješke gdje je upisano da je tužiteljev otac F. M. rođen 1938. godine, proizlazi jasan i nedvosmislen zaključak da se radi o ostavitelju. Pri tome je istakao da za činjenice navedene u izvodu iz matične knjige rođenih vrijedi presumpcija istinitosti sve dok se ne dokaže suprotno, što apelanti u konkretnom slučaju nisu učinili. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da tužitelju, kao sinu ostavitelja, pripada zakonski nasljedni dio od 1/5 ostaviteljeve pokretne i nepokretne imovine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na obrazloženu sudsku odluku, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije. Apelanti navode da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe ZPP i Zakona o nasljeđivanju, što kao posljedicu ima uvođenje pravne nesigurnosti. Navode da je Kantonalni sud rješenjem od 18. rujna 2018. godine ukinuo prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev usvojen uz obrazloženje da je u prvostupanjskom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer se ne zna na temelju čega je izvršen upis F. M. kao tužiteljevog oca obzirom da presude na koju se poziva nema u Matičnom uredu u Posušju, ni u Kantonalnom sudu, niti u Općinskom sudu, te je naložio da se u ponovnom postupku najprije rasprave činjenice koje se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Navode da sporne činjenice nisu utvrđene ni u ponovljenom postupku, odnosno da nije utvrđen identitet F. M. iz izvoda iz matične knjige rođenih za tužitelja obzirom da navedeni upis ne sadrži ostale bitne identifikacijske elemente (JMBG, datum rođenja i ime oca F. M.) na temelju kojih bi se pouzdano mogao utvrditi da se radi o ostavitelju, a teret dokazivanja tih činjenica je bio na tužitelju. Nadalje, navode da iz provedenih dokaza (akta Općine Posušje od 17. prosinca 2014. godine i akta Kantonalnog suda od 10. prosinca 2014. godine) proizlazi da Matični ured Općine Posušje ne raspolaže presudom na temelju koje je izvršen upis F. M. kao tužiteljevog oca, te da iz toga proizlazi da je sporni upis proizvoljno napisan bez osnove u odgovarajućoj ispravi. Navode da je Kantonalni sud proizvoljno, bez osnove u dokazima, utvrdio da je ostavitelj tužiteljev otac, te da je tužitelj, ako je smatrao da je postojala presuda kojom je utvrđeno očinstvo, u dokazne svrhe mogao tražiti rekonstrukciju spisa. Apelanti navode da su u tijeku postupka istakli prigovor zastare pokretanje parnice radi uređivanja nasljednopravnih odnosa vezanih za pravomoćno rješenje o nasljeđivanju jer je predmetna tužba podnesena šest godina 11 mjeseci i 17 dana nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, koji prigovor Kantonalni sud nije ocijenio. Također, navode da Kantonalni sud nije obrazložio kako je utvrdio da je ostavitelj tužiteljev otac kada za to nisu pruženi nikakvi dokazi, te da im je zbog toga povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.
b)Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 041821 19 Gž 2 od 22. studenog 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. prosinca 2019. godine a apelacija je podnesena 12. veljače 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
19. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
20. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje nasljednopravnih odnosa, dakle, na predmet građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
21. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da osporena odluka ne zadovoljava standard prava na obrazloženu sudsku odluku. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
22. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24).
23. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi od naravi odluke (vidi, Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stavak 29, vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati je li Kantonalni sud postupao proizvoljno prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te zadovoljava li obrazloženje osporene odluke standard prava na obrazloženu sudsku odluku.
25. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je on nasljednik F. M. uz obrazloženje da tužitelj, na kojem je teret dokazivanja, nije pružio dokaze na temelju kojih bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da su F. M., koji je upisan kao tužiteljev otac i ostavitelj ista osoba, te da se s tim u svezi pozvao na odredbe čl. 123 i 126. ZPP. Pri tome je istakao da iz izvoda iz matične knjige rođenih za tužitelja, osim činjenice da se radi o F. M. rođenom 6. lipnja 1938. godine i da je iz Posušja, nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je navedena osoba ostavitelj, te da je tužitelj, osim presude na temelju koje je izvršen upis F. M. kao tužiteljevog oca koju tužitelj nije mogao provesti kao dokaz obzirom da tu odluku ne posjeduje Općina Posušje, što se tužitelju ne može staviti na teret, mogao pružiti dokaze za tvrdnje da je vršena DNK analiza, da mu je otac plaćao alimentaciju i da je živio u istom selu sa ocem. Ustavni sud nadalje zapaža da je Kantonalni sud, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, zaključio da iz izvoda iz matične knjige rođenih za tužitelja proizlazi jasan i nedvosmislen zaključak da se radi o ostavitelju, te je istakao da za činjenice navedene u izvodu iz matične knjige rođenih vrijedi presumpcija istinitosti sve dok se ne dokaže suprotno. Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 126. ZPP propisano da će sud, ako na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Iz navedene zakonske odredbe, dakle, proizlazi da se za pružanje pravne zaštite u parničnom postupku zahtijeva da su pravno relevantne činjenice utvrđene sa sigurnošću. Ustavni sud, također, ukazuje da sud, shodno odredbi članka 8. ZPP, utvrđuje relevantne činjenice na temelju slobodne ocjene dokaza. Dakle, sud utvrđuje pravno relevantne činjenice na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja, ali sud je dužan za činjenična utvrđenja dati jasne i logične razloge koji su sud rukovodili da određenu činjenicu, od koje ovisi primjena materijalnog prava, smatra sa sigurnošću utvrđenom. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, osim same tvrdnje, u obrazloženju osporene odluke nije dao razloge koji su ga rukovodili da zaključi da iz izvoda iz matične knjige rođenih za tužitelja nedvosmisleno proizlazi da su F. M. iz tog akta i ostavitelj ista osoba, iako navedeni izvod ne sadrži ostale identifikacijske podatke o tužiteljevom ocu. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud bio dužan dati jasno i precizno obrazloženje o pitanju ocjene tog dokaza obzirom da se nesporno radi o odlučnoj činjenici tim prije što su Općinski i Kantonalni sud iz istog materijalnog dokaza - izvoda iz matične knjige rođenih za tužitelja zauzeli dijametralno suprotne zaključke. Ustavni sud, također, primjećuje da su apelanti osporavali tužbeni zahtjev isticanjem prigovora zastare, odnosno proteka prekluzivnih rokova za podnošenje predmetne tužbe u smislu Zakona o nasljeđivanju o kojem se Kantonalni sud, iako je preinačio prvostupanjsku presudu i usvojio tužbeni zahtjev, nije izjasnio. Stoga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije dao jasne i razumljive razloge za svoju odluku, te da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standard prava na obrazloženu sudsku odluku.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
Ostali navodi
27. Obzirom na zaključak u pogledu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u situaciji kada obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda ne sadrži jasne i precizne razloge za zaključak o utemeljenosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
29. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić