Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1748/21 (Gradski i prigradski saobraćaj d.d. Tuzla i drugi)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1748/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1748/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Gradski i prigradski saobraćaj d.d. Tuzla i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Gradski i prigradski saobraćaj d.d. Tuzla protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 262681 17 Pž od 14. kolovoza 2020. godine;
Mustafa Pendek protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 417134 17 Gž od 30. prosinca 2019. godine;
TRANZITEXPORT d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 313418 20 Pž 2 od 8.
srpnja 2020. godine;
B. J. protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 046707 20 Gž 2 od 13. studenoga 2020. godine;
Mile Komljenović i Ivo Komljenović protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 248169 20 Gž od 18. rujna 2020. godine;
zbog proteka roka za podnošenje apelacija.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1748/21
1. Gradski i prigradski saobraćaj d.d. Tuzla (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Jasmina Sarihodžić-Aljić, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 20. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud F BiH) broj 32 0 Ps 262681 20 Rev od 4. veljače 2021. godine, kojim je revizija apelanta protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 262681 17 Pž od 14. kolovoza 2020. godine odbačena kao nedopuštena.
2. Presudom Općinskoga suda u Tuzli odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice (T.B.) kojim je tražila da joj apelant na ime duga (na ime pruženih odvjetničkih usluga), isplati iznos od 5.990,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Kantonalnoga suda u Tuzli od 14. kolovoza 2020. godine priziv tužiteljice je djelomično uvažen i prvostupanjska je presuda preinačena tako da se obvezuje apelant da tužiteljici na ime duga isplati iznos od 4.095,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 4. veljače 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.
5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud F BiH istakao je da prema odredbi čl. 237. st. 2. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ukoliko vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud F BiH naveo je da u konkretnome slučaju radi se o novčanome tužbenome zahtjevu, te da vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude iznosi 4.095,40 KM, što znači da revizija nije dopuštena sa stanovišta čl. 237. st. 2. ZPP. Vrhovni sud F BiH naveo je da, iako je apelant reviziju izjavio i sa pozivom na čl. 237. st. 3. ZPP, kojim Vrhovni sud može izuzetno dopustiti reviziju, apelant je istu sastavio kao redovitu reviziju podnesenu iz revizijskih razloga povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava. Vrhovni sud F BiH naveo je da apelant nije postupio sukladno odredbi čl. 237. st. 5. ZPP jer u reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojega se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose, te nije izložio razloge iz kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
6. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda F BiH doneseno 4. veljače 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 20. svibnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
2. AP-1771/21
7. Mustafa Pendek (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Ešref Gracić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 24. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda F BiH broj 65 0 P 417134 21 Rev od 24. ožujka 2021. godine, kojim je revizija apelanta protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 417134 17 Gž od 30. prosinca 2019. godine odbačena kao nedopuštena.
8. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 9. studenoga 2016. godine (v.s.p. 11.000,00 KM) odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su ništavni ugovor o kupoprodaji stana na kojemu je stečeno stanarsko pravo zaključen 13. svibnja 2013. godine između prvotuženice (M.Z.) i trećetuženice (Općina Ilidža), te ugovor o kupoprodaji stana na kojemu je stečeno stanarsko pravo zaključen 19. srpnja 2013. godine između prvotuženice i trećetuženice, pa da se slijedom toga utvrđenja naloži zemljišnoknjižnome uredu Općinskoga suda u Sarajevu da briše upis vlasništva sa dijelom 1/1 u korist prvotuženice na stanu, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, što su prvotuženica, drugotuženik (GP „Vranica“ d.d. Sarajevo – u stečaju) i trećetuženica dužni priznati i trpjeti.
9. Presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu od 30. prosinca 2019. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
10. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 24. ožujka 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.
11. U obrazloženju odluke Vrhovni sud F BiH istakao je da je odredbom čl. 237. st. 2. ZPP propisana procesna pretpostavka za izjavljivanje revizije, na način da ista nije dozvoljena ukoliko vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a st. 3. da se može dopustiti revizija u svim predmetima ako se ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud F BiH naveo je da je apelant vrijednost spora utvrdio tužbom u iznosu od 11.000,00 KM, kojoj visini predmeta spora je pobijanom presudom udovoljeno, i u odnosu na koju vrijednost se drugostupanjska presuda revizijom i pobija. Vrhovni sud F BiH naveo je da dosljedno navedenome, kako se presuda drugostupanjskoga suda pobija u cijelosti u vrijednosti pobijanoga dijela pravomoćne presude u iznosu od 11.000,00 KM, koji iznos ne prelazi iznos označen kao uvjet za dopuštenost revizije, to je čini nedopuštenom. Vrhovni sud F BiH istakao je da, kako tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije postavio pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjenu u smislu odredbe čl. 237. st. 4. ZPP, a koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revizija apelanta nije dozvoljena niti po tome osnovu.
12. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda F BiH doneseno 24. ožujka 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 24. svibnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
3. AP-1774/21
13. TRANZITEXPORT d.o.o. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelant), podnio je 21. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda F BiH broj 65 0 Ps 313418 20 Rev od 13. siječnja 2021. godine, kojim je revizija apelanta protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 313418 20 Pž 2 od 8. srpnja 2020. godine odbačena kao nedopuštena.
14. Presudom Općinskoga suda u Sarajevo od 23. prosinca 2019. godine obvezan je apelant da tužiteljicama (Turistička zajednica Kantona Sarajevo (u daljnjemu tekstu: prvotužiteljica) i Turistička zajednica F BiH (u daljnjemu tekstu: drugotužiteljica)) isplati ukupan iznos od 49.957,00 KM, tj. prvotužiteljici iznos od 9.991,40 KM, te drugotužiteljici iznos od 39.965,60 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
15. Presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu od 8. srpnja 2020. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
16. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 13. siječnja 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.
17. U obrazloženju odluke Vrhovni sud F BiH istakao je da je odredbom čl. 237. st. 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 50.000,00 KM u privrednim sporovima, a st. 3. istoga članka da izuzetno se može dopustiti revizija u svim predmetima, ako se ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud F BiH naveo je da tužiteljice u ovome postupku imaju procesni položaj formalnih suparničara, što znači da je svaki suparničar samostalna stranka, sukladno čl. 365. ZPP, pa se dopuštenost revizije ocjenjuje prema visini pobijanoga dijela pravomoćne presude za svakoga od tužitelja. Vrhovni sud F BiH naveo je da, kako je tužiteljicama u ovome sporu presudom dosuđen iznos manji od 50.000,00 KM, i to prvotužiteljici iznos od 9.991,40 KM, te drugotužiteljici iznos od 39.965,60 KM, a koje iznose apelant i pobija revizijom, to pobijana presuda u odnosu na svakoga od tužiteljica ne prelazi zakonom propisani iznos od 50.000,00 KM. Vrhovni sud F BiH istakao je da apelant u reviziji nije formulirao pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, te da tvrdnja o pogrešnoj primjeni propisa prilikom odlučivanja o tužbenome zahtjevu nije dovoljna da bi se opravdala dopuštenost revizije temeljem izuzetne revizije.
18. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda doneseno 13. siječnja 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 21. svibnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
4. AP-1787/21
19. B. J. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Violeta Popović, odvjetnica iz Banjaluke, podnijela je 20. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud RS) broj 71 0 P 046707 21 Rev od 30. ožujka 2021. godine, kojim je revizija apelantice protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046707 20 Gž 2 od 13. studenoga 2020. godine odbačena kao nedopuštena.
20. Presudom Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) od 29. lipnja 2020. godine (v.s.p. 1.500,00 KM) obvezana je apelantica da tužiteljima (R.Č., D.M. i M.M.) preda u posjed slobodan od osoba i stvari stan, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke.
21. Presudom Okružnoga suda od 13. studenoga 2020. godine priziv apelantice je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
22. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 30. ožujka 2021. godine revizija apelantice je odbačena kao nedopuštena.
23. U obrazloženju odluke Vrhovni sud RS istakao je da je odredbom čl. 237. st. 2. propisano da revizija nije dozvoljena ukoliko vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a da mjerodavna vrijednost predmeta spora za ocjenu prava na reviziju, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos kao u konkretnome slučaju, jeste ona koju tužitelj označi u tužbi, sukladno čl. 321. st. 2. ZPP. Vrhovni sud RS naveo je da su u tužbi tužitelji vrijednost spora označili iznosom od 1.500,00 KM, slijedom čega nije ispunjen uvjet iz čl. 237. st. 2. ZPP da se o reviziji odlučuje. Vrhovni sud RS istakao je da je apelantica podnijela reviziju i pozivom na čl. 237. st. 3. ZPP, jer nalazi da se radi o pravnome pitanju o kojemu revizijski sud nije zauzeo shvaćanje, odnosno o kojemu ne postoji sudbena praksa, a koje je po njezinome mišljenju važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava u budućnosti. Vrhovni sud RS istakao je da je ovakav navod uopćen, ne sadrži formulirano materijalnopravno ili procesnopravno pitanje o kojemu bi trebalo odlučivati, niti potrebnu argumentaciju na kojoj bi se mogla dozvoliti revizija, kako to nalaže odredba čl. 237. st. 4. ZPP, shodno čemu je revizija nedopuštena.
24. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv drugostupanjske odluke 4. prosinca 2020. godine izjavila reviziju Vrhovnome sudu RS, koja revizija nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelantica izjavila reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak prijema drugostupanjske odluke, jer se podrazumijeva da je apelantica navedenu odluku zaprimila prije nadnevka kada je izjavila reviziju Vrhovnome sudu RS. Apelantica je 20. svibnja 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnome sudu.
5. AP-1870/21
25. Mile Komljenović i Ivo Komljenović (u daljnjemu tekstu: prvoapelant i drugoapelant i/ili apelanti), obojica iz Banjaluke, koje zastupa Milan Romanić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 31. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda RS broj 71 0 P 248169 20 Rev od 16. ožujka 2021. godine, kojim je revizija apelanata protiv Presude Okružnoga suda broj 71 0 P 248169 20 Gž od 18. rujna 2020. godine odbačena kao nedopuštena.
26. Presudom Osnovnoga suda od 31. listopada 2019. godine (v.s.p. 3.000,00 KM) odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništavan i bez pravne valjanosti ugovor o poklonu sklopljen 12. siječnja 2010. godine između apelanata kao poklonodavatelja i tuženika (J.P.) kao poklonoprimatelja, kao i sve pravne radnje u svezi s navedenim ugovorom, što je tuženik dužan priznati i trpjeti da se briše uknjižba i da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje, kakvo je bilo prije provedbe navedenoga ugovora o poklonu, tako da se briše pravo posjeda tuženika sa dijelom 1/1 na nekretnini bliže označenoj u izreci prvostupanjske odluke, uz istovremeni upis tih nekretnina u suposjed apelanata, u omjeru 1/3 na ime drugoapelanta i 2/3 na ime prvoapelanta.
27. Presudom Okružnoga suda od 18. rujna 2020. godine priziv apelanata je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
28. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 16. ožujka 2021. godine revizija apelanata je odbačena kao nedopuštena.
29. U obrazloženju odluke Vrhovni sud RS istakao je da je odredbom čl. 237. st. 2. ZPP propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a da je st. 3. istoga članka pripisano da i u slučaju kada revizija nije dozvoljena stranke mogu da izjave ovaj izvanredni pravni lijek ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekoga pravnoga pitanja koje je od važnosti za primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud RS istakao je da je mjerodavna vrijednost spora kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, kao u ovome sporu, ona vrijednost koju je tužitelj označio u tužbi, sukladno čl. 321. st. 2. ZPP. Vrhovni sud RS naveo je da su u tužbi apelanti vrijednost spora označili sa iznosom od 3.000,00 KM, slijedom čega nije ispunjen uvjet odredbe čl. 237. st. 2. ZPP. Vrhovni sud RS istakao je da su apelanti u smislu odredbe čl. 237. st. 3. ZPP predložili da se revizija dozvoli, smatrajući da bi to bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud RS istakao je da je ovaj prijedlog uopćen i da ne sadrži potrebnu argumentaciju, kako to nalaže odredba čl. 237. st. 4. ZPP, zbog čega je revizija i u tomu dijelu nedopuštena.
30. Ustavni sud zapaža da su apelanti protiv drugostupanjske odluke izjavili reviziju Vrhovnome sudu RS, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje su apelanti izjavili reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda RS doneseno 16. ožujka 2020. godine, pa se stoga podrazumijeva da su apelanti drugostupanjsku odluku zaprimili prije toga nadnevka. Apelanti su 31. svibnja 2021. godine podnijeli apelaciju Ustavnome sudu.
Spajanje predmeta
31. Obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1748/21. Apelacioni navodi
32. U svim predmetnim apelacijama, apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija). Apelanti u apelacijama br. AP-1748/21, AP-1771/21, AP-1774/21 i AP-1787/21 su se pozvali i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti u apelacijama br. AP-1774/21 i AP-1787/21 su se pozvali na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant u apelaciji broj AP- 1774/21 smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te do kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka
17. Europske konvencije. Apelant u apelaciji broj AP-1748/21 navodi da su nižestupanjski sudovi dijametralno suprotno tumačili odredbe materijalnoga prava, te da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbi Zakona o odvjetništvu i Odvjetničke tarife. Apelant u apelaciji broj AP-1771/21 navodi da bilo mjesta poništenju navedenih ugovora iz tužbenoga zahtjeva, jer su nastali kršenjem osnovnih prinudnih propisa koji govore o moralu, savjesnosti i poštenju svakoga ugovaratelja, iz Zakona o obligacionim odnosima. Apelant u apelaciji broj AP-1774/21 navodi kako je potraživanje tužiteljice utemeljeno na neustavnome zakonu, te da stoga sudovi nisu mogli dosuditi tužiteljicama navedene iznose. Apelantica u apelaciji broj AP-1787/21 navodi da je nekretnina čiju su predaju u posjed tužitelji tražili stečena na temelju testamenta, i to „na uštrb apelantice koja je testamentom isključena iz kruga nužnih nasljednika“, te smatra da je pravo na stanu stekla i prema „pravilima o posjedu“. Apelanti u apelaciji broj AP-1870/21, između ostaloga, navode da je punomoć koju je drugoapelant dao u svrhu sklapanja ugovora o poklonu dao bila nevažeća, jer nije bila ovjerena kod notara.
33. Pri ispitivanju dopustivosti predmetnih apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
34. Ustavni sud ukazuje da su apelanti u svim predmetnim apelacijama protiv odluka drugostupanjskih sudova izjavili revizije, koje su rješenjima Vrhovnoga suda F BiH i Vrhovnoga suda RS odbačene kao nedopuštene. Ustavni sud konstatira da su revizije kao izvanredni pravni lijekovi u ovim slučajevima bili neučinkoviti pravni lijekovi u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, proistječe da su konačne odluke u ovim predmetima odluke drugostupanjskih sudova, navedene u dispozitivu ove odluke. Budući da su predmetne apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud zaključio da su apelacije podnesene nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti zaprimili osporene drugostupanjske odluke.
35. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić