Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1303/21 (A.M.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1303/21
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1303/21, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A.M. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031067 21 Kž 14 od 25. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 031067 21 Kž 14 od 25. marta 2021. godine. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud prije donošenja konačne odluke o apelaciji usvoji privremenu mjeru kojom će ukinuti osporena rješenja i pustiti ga na slobodu. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je 5. maja 2021. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom 2Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. maja do 4. juna 2021. godine. III.Činjenično stanje 4Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene 5U postupku koji se vodi protiv apelanta i više imenovanih osumnjičenih osoba zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH prijevara u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH manipulacije na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) je donio Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine. Tim rješenjem je djelomično usvojen prijedlog Tužilaštva, te je apelantu (i osumnjičenim Edinu D., Zijadu B., Jasminu J. i Daveru H.) određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca koji je po tom rješenju trajao do 9. januara 2021. godine zbog razloga propisanog članom 146. stav (1) tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). 6Odlučujući o žalbi Tužilaštva i žalbama branilaca osumnjičenih, Kantonalni sud (Vijeće od tri sudije) je donio Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kv 8 od 17. decembra 2020. godine kojim je odbio kao neosnovane sve žalbe. Vijeće je navelo da je, suprotno navodima žalbi (sadržaj je iznesen u rješenju), sudija za prethodni postupak u obrazloženju pobijanog rješenja pravilno izveo zaključak o osnovanosti prijedloga za određivanje pritvora u odnosu na apelanta i imenovane osumnjičene na osnovu dostavljenih dokaza, decidirano navedenih i analiziranih na str. 23 - 93. pobijanog rješenja, nalazeći da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su počinili krivična djela povodom kojih se vodi predmetna istraga. Po ocjeni Vijeća, žalbenim prigovorima nisu dovedene u pitanje ni okolnosti na kojima je sudija za prethodni postupak zasnovao svoj zaključak o potrebi određivanja pritvora osumnjičenim iz osnova člana 146. stav (1) tačka c) ZKP.
Produžavanje pritvora za dva mjeseca 7Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine apelantu i ostalim navedenim osumnjičenima produžio pritvor za naredna dva mjeseca a koji po tom rješenju može trajati do 8. marta 2021. godine ili do druge odluke suda, zbog istih razloga zbog kojih je pritvor određen. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine kojim je sve žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je zaključio, između ostalog, da tvrdnje branitelja o kršenju čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) nisu osnovane. Osporena rješenja – produžavanje pritvora za tri mjeseca 8Kantonalni sud je, na osnovu člana 149. stav 3. u vezi sa članom 146. stav (1) tačka c) ZKP, donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5. marta 2021. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenima (Edinu D., Zijadu B. i Jasminu J.) produžio pritvor za tri mjeseca a koji po tom rješenju može trajati do 5. juna 2021. godine ili do nove odluke suda, zbog istih razloga zbog kojih je pritvor određen.
9U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 3. marta 2021. godine sudu podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i još četvorici osumnjičenih lica za naredna tri mjeseca u kojem su navedeni dokazi koji su u toku istrage provedeni u proteklom periodu, te je navedeno i obrazloženo zbog čega postoje važni razlozi za produženje mjere pritvora u smislu člana 149. stav 3. ZKP. Kantonalni sud je nakon održanog ročišta razmotrio prijedlog, izjašnjenja apelanta i ostalih osumnjičenih i njihovih branilaca, te nakon izvršenog uvida u priložene dokaze ocijenio da je prijedlog za produženje pritvora apelantu osnovan.
10U tom pravcu je istaknuto da Tužilaštvo vodi istragu po naredbama o provođenju istrage počev od 2015. godine (brojevi i datumi navedeni na str. 16. rješenja) protiv osumnjičenih osoba među kojima je i apelant, da iz naredbi proizlaze imena osumnjičenih fizičkih i pravnih lica, da iz naredbe o provođenju i proširenju istrage proizlazi da su poimenično navedena osumnjičena fizička i pravna lica među kojima je i apelant preduzimali radnje detaljno opisane u obrazloženju rješenja. Kantonalni sud je istakao da postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni preduzeli opisane krivičnopravne radnje i time počinili krivična djela kako im se to stavlja na teret naredbom o provođenju i proširenju istrage proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog koji su izloženi u obrazloženju (str. od 17. do 83.), te da je stoga ispunjen prvi objektivni uvjet iz člana 146. stav (1) ZKP za produženje pritvora osumnjičenim među kojima je i apelant, koji se ogleda u postojanju osnovane sumnje da su počinili krivična djela (kako je bliže navedeno u uvodu rješenja). Kantonalni sud je dodatno podsjetio da u ovoj fazi postupka stepen osnovane sumnje predstavlja niži stepen uvjerenja i izvjesnosti da je neko krivično djelo počinjeno od određenog lica u odnosu na stepen izvjesnosti koji mora postojati prilikom odlučivanja u daljoj fazi postupka. 11Razmatrajući poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP, Kantonalni sud je zaključio da je opravdano produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim iz tog pritvorskog razloga, ocjenjujući da u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine ili teža kazna. S tim u vezi je navedeno da se osumnjičenima naredbom stavlja na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna na koji način je ispunjen formalni uvjet za produženje mjere pritvora po navedenom osnovu. Po ocjeni Kantonalnog suda, ispunjen je i drugi uvjet koji je kumulativno propisan navedenom odredbom i to postojanje okolnosti koje imaju karakter naročitih koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela, pri čemu je sud imao u vidu ličnost osumnjičenih (apelanta) i sve bitne okolnosti počinjenja krivičnih djela za koje se osnovano sumnja da su učinjena i njihove posljedice. Konkretizirajući naročite okolnosti Kantonalni sud je imao u vidu da su inkriminirane radnje preduzimane u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, brojnost radnji koje su osumnjičeni preduzeli u kojima se stječu obilježja krivičnih djela sa zaprijećenim kaznama zatvora od najmanje tri godine, da je grupa djelovala radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu, da su osumnjičeni, među kojima i apelant, iskazali visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti u preduzimanju nezakonitih radnji i to ne samo onih koje su omogućile pribavljanje koristi već i onih kojima su prikrivali stvarni tok novca i počinjenja krivičnih djela.
12Istaknuto je da dokazi koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje, a zatim produženje pritvora potkrepljuju ne samo osnov sumnje da su počinjena krivična djela već i da su inkriminirane radnje preduzimane duži vremenski period, u okviru dobro organizirane grupe unutar koje je organizator pomno planirao aktivnost ostalih članova grupe. Pri tome je apelant, kako je dalje obrazloženo, koristio poziciju unutar pravnih lica preko kojih je, kako se osnovano sumnja, vršio pranje novca i to putem „Profin-invest“ d.o.o. Sarajevo, „Vradis investicije“ d.o.o. Sarajevo, KS „Investment“ d.o.o., „Unioninvest - izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo, „Vranica“ d.d. Sarajevo, „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo. U tom pravcu je navedeno da iz dostavljenih dokaza proizlazi da su osumnjičeni u dužem vremenskom periodu, u kontinuitetu, preduzimali radnje kojima su izmještali sjedišta navedenih pravnih lica s jedne adrese na drugu, zatim, spajali pravna lica, na istoj adresi registrirali više firmi koje su se sjedinile, mijenjali oblike društva, mijenjali osnivače i odgovorna lica, za odgovorna lica postavljali svoje saradnike, vozače, pomoćno osoblje a oni stvarno upravljali društvima i namjerno prouzrokovali stečaje, likvidirali društva i brisali ih, sve radi vršenja krivičnih djela i njihovog prikrivanja. Po ocjeni Kantonalnog suda, sve opisane činjenice ukazuju na kompleksnost vršenja krivičnih djela u dužem vremenskom trajanju, jer opisane radnje (spajanja i razdvajanja društava, mijenjanja oblika društava, prouzrokovanje stečaja) ukazuju na istrajnost, odlučnost i upornost u izvršenju krivičnih djela osumnjičenih među kojima je i apelant.
13Na str. 98-102. obrazloženja rješenja je opisano koje je krivičnopravne radnje apelant preduzimao kao član grupe za organizirani kriminal, te su navedeni dokazi, između ostalog i iskaz svjedoka S.B., na kojeg su, kako je navedeno, utjecali apelant i Daver H. da promijeni iskaz koji je ovaj svjedok prethodno dao postupajućim tužiocima, te da odustane od postavljenog imovinskopravnog zahtjeva i predložene privremene mjere osiguranja prema pravnom licu „Profin invest“ d.o.o. Sarajevo, te koji dokazi potvrđuju da je apelant, kao jedan od članova grupe, u dužem vremenskom periodu i u kontinuitetu prikazivao da u pravnom prometu i u poslovnim odnosima, odnosno u vršenju krivičnih djela osumnjičeni ne upravljaju pravnim licima, da nisu vlasnici ni odgovorne osobe, a sve kako bi izbjegli krivičnu odgovornost za krivična djela koja su činili i namjeravali učiniti, te da bi sakrili posljedice i imovinu koja je pribavljena počinjenjem krivičnih djela, što ukazuje na odlučnost, upornost i istrajnost u vršenju. Kantonalni sud je zaključio da su osumnjičeni odlučni i istrajni u prikrivanju imovine u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu iz kojeg razloga postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnih djela. Navedeno je i da iz prijedloga proizlazi da je Tužilaštvo aktom Federalne agencije za upravljanje oduzetom imovinom broj 03-08-267-121 od 25. februara 2021. godine obaviješteno o nizu problema i postupaka koje i dalje preduzimaju osumnjičeni u ovom predmetu. Naime, prema navedenom aktu Agencije, očigledno apelant i osumnjičeni i Daver H. posredstvom svojih supruga, te supruga osumnjičenih E.M. i E.H., odnosno K.H., sina Davera H., te njihovog saradnika R.H., direktora KS „Investmenta“ i dalje preduzimaju aktivnosti koje su usmjerene na umanjenje imovine osumnjičenih pravnih lica, u prvom redu pravnih licaKS „Investment“ i „Profin-invest“ d.o.o. Sarajevo, iako je prema Rješenju Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 20 Kpp 21 od 21. decembra 2020. godine, određena zabrana otuđenja i opterećenja udjela - osnivačkog kapitala, te korištenja i raspolaganja pravima po osnovu udjela, koji su u osumnjičenim pravnim licima „Profininvest“, „Unioninvest“ i KS „Investment“ povjereni na dalje upravljanje Agenciji. Navedeno je i da sve izjave osumnjičenih i svjedoka date u drugim postupcima, svi parnični i krivični postupci koji su tokom kontinuiranog perioda preduzimanja inkriminiranih radnji pokrenuti, po ocjeni suda, predstavljaju nastojanja osumnjičenih, među kojima je i apelant, da sebe predstave kao prevarenu i u konačnici oštećenu stranu, pri čemu pred nadležnim organima uvijek prikrivaju kako stvarno porijeklo sredstava, tako i činjenicu da su novčana sredstva NLB grupe od osumnjičenih iskorištena za stjecanje protivpravne imovinske koristi upravo na način opisan u naredbama o provođenju istrage.
14Osim pokušaja da na navedeni način prikriju svoje nezakonite radnje, osumnjičeni i apelant su i dalje vršili krivična djela na način što su zloupotrebom parničnih postupaka „produžavali“ izvršenje krivičnih djela koje su učinili i posljedicu koja je već nastupila.
15Kantonalni sud je, osim navedenog, imao u vidu i okolnost da se istraga, između ostalog, vodi i zbog krivičnog djela pranje novca, da imovinska korist nastala izvršenjem krivičnih djela za koja se sumnjiči grupa u kojoj je apelant još nije pronađena a stoga ni osigurana i da kao takva može biti stavljena u legalne novčane tokove. Imajući u vidu i podatke koje je SIPA dostavila Tužilaštvu 8. decembra 2020. godine, Kantonalni sud je zaključio da bi apelant i ostali osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, bili u prilici da gotov novac i drugu imovinu stečenu krivičnim djelom, koja nije pronađena u pretresima i koja još uvijek nije osigurana, upotrijebe i njome raspolažu, te da je stave u legalne novčane tokove na koji način bi nastavili sa činjenjem, odnosno dovršavanjem krivičnog djela pranje novca.
16Osim toga, kako je navedeno, višemilionska korist za koju se sumnja da je ostvarena izvršenjem krivičnih djela je ocijenjena kao naročita okolnost u pogledu bojazni od ponavljanja krivičnog djela za slučaj puštanja na slobodu osumnjičenih, među kojima je i apelant. U tom pravcu je istaknuto da iz opisa svih krivičnih djela za koja se sumnja da su počinjena proizlazi da je iskorišten novčani iznos koji je pravno lice „Unioninvest - izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo primilo po osnovu prodaje zemljišta u visini od 25.185.504,98 KM koji je u rješenju opisanim radnjama organizatora i ostalih članova grupe, protivno odredbi člana 237. Zakona o privrednim društvima, iskorišten za finansiranje kupovine dionica „Unioninvesta - izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo, te za stjecanje lične koristi osumnjičenih i sa njima povezanih lica u ukupnom iznosu više od 18.000.000,00 KM. Pojašnjeno je da se sumnja da su apelant i osumnjičeni Daver H. na ime projekta “Marijin Dvor”, u rješenju opisanim prijevarnim radnjama prema finansijeru projekta, pribavili protivpravnu imovinsku korist od najmanje 3.400.000,00 KM, koji su dalje koristili za stjecanje koristi za sebe i povezana lica, među kojima su njihove supruge, te osumnjičeno pravno lice KS „Investment“ d.o.o. Sarajevo.
17Sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, po ocjeni Kantonalnog suda, imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime su ispunjeni zakonski uvjeti za produženje pritvora prema njemu na temelju odredbe člana 146. stav (1) tačka c) ZKP.
18Najzad, vijeće Kantonalnog suda je imalo u vidu prigovore apelantove i odbrane ostalih osumnjičenih kojima je ukazano na nedostatak adekvatnih razloga u prijedlogu za produženje pritvora po posebnom pritvorskom osnovu. Osvrćući se posebno na prigovor apelantove odbrane da jednom od finansijera projekta (NLB grupacija) nije nanesena šteta, Kantonalni sud je ocijenio da ti prigovori ne dovode u pitanje navedene razloge o postojanju iteracijske opasnosti s obzirom na to da je na nivou osnovane sumnje utvrđeno višemilionsko stjecanje imovinske koristi. 19U odnosu na navode apelantove odbrane istaknute na ročištu kojima se produženje pritvora ovom osumnjičenom osporava navodima da je prema ovom osumnjičenom doneseno rješenje o određivanju mjera osiguranja na koje se nije žalio, te da je apelant izgubio službeni položaj i da privrednim društvom upravlja Agencija, da je dobio otkaz ukazujući da mu je blokirana sva imovina, sud nalazi da spomenuti navodi ne dovode u pitanje postojanje razloga za produženje pritvora iz navedenog zakonskog osnova. Pri tome je ukazano da određivanje mjera osiguranja ne isključuje postojanje mjera pritvora, jer su njihovi ciljevi različiti. Neprihvatljivim su ocijenjeni i prigovori da je apelant izgubio službenički položaj i teoretsku mogućnost da počini navodno službeno krivično djelo koji su, po ocjeni suda, rezultat pogrešnog shvatanja postojanja iteracijske opasnosti, da se mora raditi o istom ili istovrsnom krivičnom djelu, jer zakonodavac u članu 146. stav (1) tačka c) ZKP nije postavio takav zahtjev, već je dovoljno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
20Dalje, Kantonalni sud je imao u vidu da su u konkretnom slučaju, osim općih i posebnog uvjeta za produženje pritvora, ispunjeni i dodatni uvjeti iz člana 149. stav 3. ZKP. Naročito važne razloge, u smislu člana 149. stav (3) ZKP za produženje pritvora osumnjičenim, Kantonalni sud vidi i u složenosti istrage u ovom krivičnom predmetu, odnosno činjenici da se radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi, što potvrđuju radnje od preduzete Tužilaštva. Kantonalni sud je imao u vidu i činjenicu da je Tužilaštvo jasno navelo koje je istražne radnje provelo radi rasvjetljavanja krivičnog djela, zatim, da će nastojati okončati saslušanje svjedoka koji nisu do sada saslušani, a obuhvaćeni su do sada upućenim zahtjevima SIPA-i, te izvršiti detaljnu analizu obimne dokumentacije koja je privremeno oduzeta u pretresu, kao i okončati aktivnosti po naredbama za vještačenje privremeno oduzetih mobilnih telefona i elektronskih uređaja za obradu i pohranjivanje podataka, pa ovo vijeće ocjenjuje da sve opisane aktivnosti u svojoj sveukupnosti predstavljaju naročito važne razloge u smislu u kojem to podrazumijeva odredba člana 149. stav 3. ZKP. Bez navedenih radnji nije moguće okončati istragu, niti na adekvatan način dovesti do sada prikupljene dokaze u međusobnu vezu kako bi bila donesena tužilačka odluka, zbog čega postoje naročito važni razlozi. 21Kantonalni sud je naveo da je prilikom razmatranja osnovanosti prijedloga za produženje razmotrio mogućnost izricanja drugih mjera iz člana 140. i 140. a ZKPFBiH umjesto mjere pritvora. Međutim, svestranom analizom svih okolnosti, imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela i način izvršenja za koje postoji osnovana sumnja da su počinili osumnjičeni, iskazanu upornost, istrajnost i odlučnost (brojnost preduzetih radnji, vremenski period inkriminacije, kao i kontinuitet njihovog preduzimanja), koja je objektivizirana navedenim dokazima, manipuliranje sa višemilionskim iznosima novca, kao i zakonski razlog na osnovu kojeg je prema njima određena mjera pritvora-iz tačke c), sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora apelantu i osumnjičenim Zijadu B., Edinu D. i Jasminu J.
22Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi apelanta i ostalih osumnjičenih, donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 KŽ14 od 25. marta 2021. godine kojim su žalbe protiv rješenja Kantonalnog suda od 5. marta 2021. godine odbijene kao neosnovane.
23Vrhovni sud je nakon ispitivanja pobijanog rješenja u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ocijenio da su žalbe neosnovane, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. U relevantnom dijelu rješenja koji se odnosi na apelanta je navedeno da se žalbom osporava prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP, da se u žalbi ističe da je odbrana na ročištu koje je održano povodom prijedloga Tužiteljstva za produženje pritvora iznijela niz konkretnih činjenica koje ukazuju da nema niti teoretske mogućnosti da apelant u slučaju puštanja na slobodu nastavi sa činjenjem krivičnih djela, budući da je on dobio otkaz a u konkretnom slučaju mu se na teret stavljaju tzv. službenička krivična djela, te da mu je i imovina blokirana. Navodi da prvostepeni sud uopće nije razmotrio navode odbrane iznesene u tom pravcu, niti je u vezi sa tim ponudio bilo kakvo obrazloženje. Također, braniteljica je u žalbi ukazala i da je u spis suda odbrana uložila akt kojim oštećeni NLB d.d. Ljubljana obavještava Tužilaštvo da nema nikakvih potraživanja prema preduzeću „Profin-invest“ d.o.o., a da je to prvostepeni sud propustio ocijeniti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja (strana 107) slijedi da se prvostepeni sud očitovao na istaknute prigovore i uložene dokaze, pa se ne može prihvatiti žalbeni navod da prvostepeni sud uopće nije razmotrio navode odbrane iznesene u tom pravcu i da nije ponudio nikakvo obrazloženje. Stoga, nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP i neosnovano je pozivanje na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) iz kojih slijedi da je sudska vlast propustila ispitati razloge „za“ i ,,protiv“ određivanja pritvora, odnosno iznesenu argumentaciju.
24Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode braniteljice apelanta da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP iz razloga što Tužilaštvo iteracijsku opasnost vidi u tome da će apelant, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, dok je prvostepeni sud prilikom obrazlaganja iteracijske opasnosti našao da postoji opasnost da će apelant nastaviti sa kriminalnim aktivnostima u slučaju puštanja na slobodu. Međutim, okolnost da je prvostepeni sud prilikom obrazlaganja iteracijske opasnosti našao da postoji opasnost da će apelant nastaviti sa činjenjem krivičnih djela, odnosno da decidirano nije koristio termin koji je tužitelj naveo u prijedlogu - da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ne ukazuje sama po sebi da je prvostepeni sud išao mimo prijedloga tužitelja i da nije obrazložio pritvorski osnov u smislu odredbe člana 146. stav (1) tačka c) ZKP, odnosno postojanje iteracijske opasnosti na način kako to propisuje član 146. stav (1) tačka c) ZKP, budući da iz obrazloženja pobijanog rješenja slijedi da je prvostepeni sud, kada je riječ o ovom osumnjičenom, naveo jasne i konkretne razloge u prilog zaključku da postoje naročite okolnosti u smislu navedene zakonske odredbe.
25Navedeno je da je braniteljica apelanta u žalbi ukazala da se apelantu na teret stavlja da je u ime društva „Profin-invest“ d.o.o. preduzimao radnje koje su imale cilj pribavljanje protivpravne imovinske koristi na štetu društva NLB d.d. Ljubljana. Međutim, (navodno) oštećeni NLB d.d. Ljubljana je 27. augusta 2020. godine društvu ,,MCD Nekretnine“ dostavio dopis u svrhu korištenja u sudskim postupcima koji se vode pred nadležnim organima u kojem se u tački 4. navodi da, nakon ispunjenja obaveza iz ugovora o ustupanju potraživanja, povlačenja tužbe u navedenom postupku, te stupanja društva ,,MCD Nekretnine“ d.o.o. Sarajevo u druge sudske postupke koji su vođeni između NLB d.d. Ljubljana i društva „Profin-invest“ d.o.o. Sarajevo, NLB d.d. Ljubljana i NLB Leasing d.o.o. Ljubljana u likvidaciji više nemaju spornih odnosa, niti potraživanja prema društvu „Profininvest“ d.o.o. Sarajevo. Zbog toga je NLB d.d. Ljubljana dopisom od 9. oktobra 2019. godine obavijestio Kantonalno tužilaštvo da prema društvu „Profin-invest” d.o.o. Sarajevo nemaju imovinskopravnog zahtjeva, odnosno potraživanja na ime naknade štete koja su prethodno isticali u postupku koji se vodi kod Kantonalnog tužiteljstva pod brojem T09 0 KTO 0013751 08 i da oni ne namjeravaju dalje učestvovati u istom postupku u svojstvu oštećenog. Prema stavu braniteljice, bez pribavljanja imovinske koristi na štetu imovine NLB d.d. Ljubljane na strani apelanta se ne stječu bitni elementi krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, okolnost da NLB grupacija nema potraživanja prema „Profin-investu“ i da ne postavlja imovinskopravni zahtjev samo po sebi ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, budući da nepostavljanje imovinskopravnog zahtjeva ne isključuje postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni učinili krivičnopravne radnje u vezi sa krivičnim djelima koja im se stavljaju na teret a sve radi pribavljanja imovinske koristi u velikom iznosu sebi i povezanim fizičkim i pravnim licima.
26Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode iz žalbe da, zbog činjenice da se apelantu na teret stavljaju tzv. službenička krivična djela, pa kako je apelant dobio otkaz i kako ne obavlja bilo kakvu službenu dužnost u FBiH, ne postoji ni teoretska mogućnost da boravkom na slobodi ponovi krivična djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH i prijevara u privrednom poslovanju iz člana 251. KZFBiH, ne postoji iteracijska opasnost o čemu se očitovao i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1333/17 od 22. maja 2017. godine. Također, ocijenjeni su neosnovanim i navodi vezani za krivično djelo pranja novca, „da ne postoji teoretska mogućnost od ponavljanja istog budući da ne postoji novac, tj. nije pronađen novac koji je stečen učinjenjem krivičnog djela“. Navedeno je i da je braniteljica ukazala da u obrazloženju nije navedeno u pogledu kojeg tačno određenog krivičnog djela postoji bojazan da će ga apelant ponoviti. S tim u vezi je navela da je nužnost konkretizacije u odnosu na koje djelo postoji iteracijska opasnost bitno i sa aspekta jer se mora raditi o istom ili istovrsnom krivičnom djelu.
27Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim ukazivanje branitelja svih osumnjičenih da njihovi branjenici nisu nakon učinjene posljednje radnje, od kada je prošlo više godina, za koje postoji osnovana sumnja, preduzeli bilo kakvu radnju da bi nastavili kriminalnu djelatnost i da ne postoji opasnost da će u budućnosti činiti krivična djela. Navedeno stoga što je prvostepeni sud, pored toga što je imao u vidu da se protiv osumnjičenih vodi istraga za teška krivična djela, da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni duži vremenski period činili krivična djela u kontinuitetu po tačno određenom planu, da su osumnjičeni pri tome ispoljili visok stepen odlučnosti, upornosti, bezobzirnosti i istrajnosti, u svom rješenju naveo konkretne aktivnosti (strane od 97. do 104. pobijanog rješenja) koje su osumnjičeni preduzimali nakon učinjenja predmetnih krivičnih djela za koja se protiv njih vodi istraga i koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Navodi iz apelantove žalbe da mu se na teret stavljaju tzv. službenička krivična djela, pa kako je apelant dobio otkaz i kako ne obavlja bilo kakvu službenu dužnost u FBiH, ne postoji ni teoretska mogućnost da boravkom na slobodi ponovi krivična djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH i prijevara u privrednom poslovanju iz člana 251. KZFBiH i da uslijed toga na njegovoj strani ne postoji iteracijska opasnost, ne mogu se prihvatiti. Izneseni navodi su, po ocjeni Vrhovnog suda, rezultat pogrešnog shvatanja postojanja iteracijske opasnosti - da se mora raditi o opasnosti od ponavljanja istog ili istovrsnog krivičnog djela (takav zahtjev nije postavio zakonodavac u odredbi člana 146. stav (1) tačka c) ZKP), već je dovoljno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Iz navedenih razloga ne može se prihvatiti ni stav da je prvostepeni sud bio dužan obrazložiti iteracijsku opasnost u odnosu na svako krivično djelo koje se apelantu naredbom o provođenju istrage stavlja na teret. Stoga se ne mogu prihvatiti ni prigovori braniteljice da se u pobijanom rješenju obrazlaže pritvorski osnov iz člana 146. stav (1) tačka b) ZKP u pretežnom dijelu i da su stoga izostali razlozi u odnosu na pritvorski osnov iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP, budući da je radnje koje je preduzimao apelant nakon inkriminiranog perioda prvostepeni sud ocijenio sa aspekta iskazane upornosti. Osim toga, niti jedna odredba ZKP ne obavezuje sud da se okolnosti koje su eventualno preduzete nakon izvršenja krivičnog djela moraju ocijeniti samo u kontekstu pritvorskog osnova iz tačke b) stava (1) člana 146. ZKP. Stoga se ne može prihvatiti ni navod braniteljice da je u pobijanom rješenju navedena apstraktna, a ne konkretna iteracijska opasnost. Kako je prema razlozima datim u obrazloženju pobijanog rješenja iteracijska opasnost, tj. postojanje naročitih okolnosti konkretizirana, odnosno opasnost od ponavljanja krivičnog djela je od prvostepenog suda objektivizirana pozivanjem na konkretne radnje i dokaze, te kako ozbiljnost i težina optužbi nisu jedine naročite okolnosti koje je prvostepeni sud ocijenio, neosnovano je pozivanje braniteljice na odluke Ustavnog suda i Evropskog suda, budući da ocjenom svih navedenih okolnosti slijedi da u konkretnom slučaju javni (opći) interes preteže u odnosu na princip poštivanja slobode pojedinca. Na kraju, kako postoji osnovana sumnja da je krivično djelo pranje novca učinjeno posredstvom pravnih lica koja su bila u vlasništvu osumnjičenih, ne može se prihvatiti stav braniteljice da, zbog toga što novac nije pronađen, nema osnovane sumnje da je to krivično djelo učinjeno, te da nema iteracijske opasnosti. Prema tome, prema odredbi člana 146. stav (1) tačka c) ZKP pritvor se može odrediti/produžiti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osumnjičeni/optuženi ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da za određivanje, odnosno produženje pritvora po ovom osnovu se zahtijeva da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost.
28Kako je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju iteracijske opasnosti na strani apelanta i drugih osumnjičenih osoba zasnovao na konkretnim okolnostima, ocjenjujući, između ostalog, da postoji osnovana sumnja da su ovi osumnjičeni organizirali grupu za činjenje krivičnih djela kojom su rukovodili Edin D. i Zijad B., a ostali osumnjičeni su bili članovi te grupe, da su u vremenskom periodu od 2006. do 2014. godine preduzimali radnje izvršenja krivičnih djela za koja se protiv njih vodi istraga, da se radilo o brojnim krivičnopravnim radnjama koje su vršene u kontinuitetu, a sve postupajući po zajedničkom planu te grupe, na koji način su osumnjičeni, kako postoji osnovana sumnja, iskazali visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri učinjenju krivičnopravnih radnji koje su u konačnom imale cilj pribavljanje imovinske koristi velike vrijednosti sebi lično, te povezanim fizičkim i pravnim osobama, žalbenim navodima branitelja navedenih osumnjičenih nije doveden u pitanje zaključak prvostepenog suda o egzistiranju posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH na strani njihovih branjenika.
29Konačno, navedeno je da je Kantonalni sud, kako to proizlazi iz pobijanog rješenja (str. 110. i 111) razmotrio mogućnost da li bi se svrha koja se želi postići produženjem pritvora mogla ostvariti primjenom blažih mjera prema osumnjičenim, te zaključio da se to u konkretnom slučaju ne može očekivati, navodeći konkretne razloge za taj zaključak.
30Ustavni sud konstatira da iz odgovora na apelaciju Kantonalnog suda proizlazi da je 1. juna 2021. godine Kantonalni sud potvrdio optužnicu Tužilaštva protiv 19 navedenih osoba u predmetu „Profit“, među kojim je i apelant.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije 31Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant ističe da ostaje kod svih navoda o povredi njegovih ljudskih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i ljudskih prava predviđenih članom 5. Evropske konvencije u vezi sa arbitrarnim utvrđenjem činjenica i arbitrarnom primjenom propisa od redovnih sudova, a koji navodi su izneseni u apelaciji koja je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 695/21. Ističe da su redovni sudovi u odluci o produženju pritvora propustili da, uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje pritvora, jer osnovana bojazan u pogledu ponavljanja krivičnog djela nije potkrijepljena naročitim i konkretnim okolnostima, niti je u tom pravcu sačinjena adekvatna individualna procjena osnova za pritvor u odnosu na apelanta. Apelant u dopuni apelacije ističe da „ne osporava postojanje osnovane sumnje, iz razloga što isto smatra nesvrsishodnim u ovome momentu“. Navodi da rješenja redovnih sudova ne sadrže navode o okolnostima da je apelant pokušao učiniti krivično djelo koje je ostalo nedovršeno, ili da apelant prijeti učinjenjem nekog krivičnog djela. Skreće pažnju da se pet mjeseci nalazi u pritvoru jer njegovo puštanje na slobodu predstavlja opasnost po javnu sigurnost na šta navodno ukazuju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant učinio krivično djelo a apelantu nikada nije saopćeno o kojem se to konkretno krivičnom djelu radi, iz kojeg člana krivičnog zakona, a za koje djelo postoji iteracijska opasnost u smislu člana 146. stav (1) tačka c) ZKPBiH. U tom pravcu se ističe da je rješenje Vrhovnog suda arbitrarno, da nije odgovoreno na suštinske žalbene prigovore koji se odnose na individualizaciju razloga (krivičnog djela koje bi apelant eventualno mogao ponoviti), da dokaz odbrane u tom kontekstu nije uopće ocijenjen, niti je ponuđeno adekvatno obrazloženje u pogledu postojanja iteracijske opasnosti. Prema stavu iz osporenog rješenja Vrhovnog suda, mjera pritvora se ostvaruje kao mjera generalne prevencije prema apelantu koja ima zadatak da ga onemogući u izvršenju bilo kojeg djela za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, nezavisno o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od počinjenja.. U tom pravcu se ukazuje na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 4873/18 i AP 1333/17. Smatra da redovni sudovi u svojim obrazloženjima nekritički prihvataju argumente i tumačenja Tužilaštva, pa i kada navedeni argumenti predstavljaju isključivo pretpostavke Tužilaštva. Navodi da Kantonalni sud, na stranici 99. svoga rješenja u pogledu obrazloženja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP, u odnosu na apelanta navodi navodni utjecaj na svjedoka S.B., koji stav citira. Smatra da su navodi u pogledu navodnog utjecaja na svjedoka S.B. pogrešni i sa materijalnopravnog i sa činjeničnog aspekta s obzirom da to nije ni predmet ove apelacije, iako spominje da ne postoji nijedan dokaz u pravcu da je apelant pokušao ili izvršio bilo kakav utjecaj na S.B. Zaključak o navodnom utjecaju na svjedoka S.B. sudovi temelje na shvatanju Tužilaštva, a umjesto da postupanje S.B. ocijene u svjetlu dispozitivnih ovlaštenja svake strane u krivičnom/pamičnom postupku u pogledu svojih zahtjeva na koje su ovlašteni. Navedena dispozitivna radnja S.B. Tužilaštvu (očigledno) nije odgovarala za konstrukciju optuženja i iz tog razloga su paušalno naveli da se radi o navodnom utjecaju apelanta na svjedoka. Također, skreće pažnju da ni Tužilaštvo ne želi ulaziti u motive S.B., „ali osnovano sumnjanju da je nesumnjivo utjecano na istog svjedoka“. Navedeno predstavlja isključivo tumačenje pravnih radnji svjedoka iz ugla Tužilaštva, koje sud nekritički prihvata, a da pri tome ni Tužilaštvo, ni sud ne nude bilo kakvo obrazloženje u pravcu da je „utjecano na svjedoka“, već navodni utjecaj predstavlja samo arbitrarni zaključak suda. Osim toga, a kako to proizlazi iz obrazloženja, svjedok S.B. nije mijenjao svoj iskaz dat u svojstvu svjedoka, nego je kao ovlaštena osoba disponirao imovinskopravnim zahtjevom, a raspolaganje imovinskopravnim zahtjevom nije iskaz svjedoka. Ukazuje da ni Vrhovni sud, identično kao i Kantonalni sud, nije ponudio relevantne i dovoljne razloge koji mogu objektivno opravdati zaključak da će apelant puštanjem na slobodu nastaviti sa vršenjem krivičnih djela. Osim toga, redovni sudovi su propustili ocijeniti okolnosti koje su nastupile od dana određivanja pritvora do dana produženja pritvora, a koje su od ključnog značaja za donošenje zakonite odluke o apelantovom pritvoru. Naime, 21. decembra 2020. godine Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kpp 21 kojim je zabranio otuđenje i opterećenje udjela - osnivačkog kapitala, zabranu korištenja i raspolaganja pravima po osnovu udjela - osnivačkog kapitala privrednih društava, te njihovim povjeravanjem na upravljanje Federalnoj agenciji za upravljanje oduzetom imovinom, i to u odnosu na apelanta: a) udjela u pravnom licu „Profin-invest“ d.o.o. Sarajevo u navedenom iznosu novca, što čini 25% učešća u vlasničkom kapitalu društva, b) udjela u pravnom licu „KS Investment“ d.o.o. Sarajevo, i to udio osumnjičenog pravnog lica „Profin-invest“ d.o.o. Sarajevo sa iznosom kapitala od navedenog iznosa novca, što čini 40% učešća u vlasničkom kapitalu. Apelant navodi da se na tu odluku nije žalio da bi rješenje u odnosu na njega postalo pravosnažno, a sve u svrhu otklanjanja i teoretske mogućnosti za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav (1) tačka c) ZKP. Također, navodi da je na ročištu za produženje pritvora 5. marta 2021. godine isticao da je dobio otkaz iz kojeg razloga nema više službeni položaj, odnosno ne postoji ni teoretska mogućnost da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, učinio bilo koje službeničko djelo. Osim toga, a kako proizlazi iz ovog dijela obrazloženja, redovni sudovi su naročite okolnosti iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH na strani apelanta nalazili u činjenici da je apelant, bilo samostalno ili posredstvom punomoćnika, vodio sudske postupke. Vođenje sudskih postupaka ne može predstavljati naročitu okolnost iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP zbog toga što je ono nepodobno za učinjenje krivičnih djela. U pogledu radnji apelantove supruge, ističe da je riječ isključivo o pretpostavkama Tužilaštva. Supruga i apelant nisu ni bili u komunikaciji od dana kada je apelant lišen slobode. Navodi i da je na sjednici vijeća 5. marta 2021. godine, ali u svojoj žalbi, ukazivao redovnim sudovima na ključni dokaz, a to je dopis NLB Group od 27. augusta 2020. godine i da su redovni sudovi pogrešno i suprotno tvrdnjama odbrane ovaj dopis ocijenili u svjetlu postojanja osnovane sumnje, a ne postojanja iteracijske opasnosti, te u tom kontekstu interpretira navode žalbe koje je, kako smatra Vrhovni sud ,„pogrešno“ ocijenio. Skreće pažnju da je u tački 4. navedenog dopisa od 27. augusta 2020. godine, a koji je uložen u sudski spis kao dokaz odbrane, izričito navedeno: „Nakon ispunjenja obaveza iz Ugovora o ustupanju potraživanja, povlačenja tužbe u navedenom postupku, te stupanja ‚MDC Nekretnine' d.o.o. Sarajevo u druge sudske postupke koji su vođeni između NLB d.d. Ljubljana i društva ‘Profin-invest' d.o.o. Sarajevo, NLB d.d. Ljubljana i NLB Leasing d.o.o. Ljubljana u likvidaciji više nemaju spornih odnosa, niti potraživanja prema društvu 'Profin-invest' d.o.o. Sarajevo. Iz navedenih razloga NLB d.d. Ljubljana je svojim dopisom od 9. oktobra 2019. godine obavijestio Kantonalno tužilaštvo da prema društvu 'Profin-invest' d.o.o. Sarajevo nema imovinskopravnih zahtjeva, odnosno potraživanja na ime naknade štete koja je prethodno isticao u postupku koji se kod Kantonalnog tužilaštva vodi pod brojem T09 0 KTO 0013751 08, te da ne namjerava dalje učestvovati u istom postupku u svojstvu oštećenog. “ Vrhovni sud je navedene argumente odbrane pogrešno ocijenio u svjetlu postojanja osnovane sumnje, a ne u svjetlu postojanja iteracijske opasnosti u pogledu krivičnog djela pranje novca. Također, ističe da su, zbog propuštanja ocjene individualnih okolnosti na strani apelanta, redovni sudovi propustili i pravilno ocijeniti mogućnost određivanja mjere zabrane umjesto produženja pritvora apelantu. Najzad, sumirajući navedeno, predloženo je da se apelacija usvoji i osporena rješenja ukinu zbog čega je, prije donošenja odluke o apelaciji, predloženo usvajanje privremene mjere i puštanje apelanta na slobodu.
b)Odgovor na apelaciju 32Vrhovni sud je odgovorio da je ispitao prvostepeno rješenje o produženju pritvora apelantu kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se protiv njega vodi istraga, tako i postojanja posebnih razloga iz osnova člana 146. stav (1) tačka c) ZKP. Vrhovni sud je istakao da prilikom produženja pritvora apelantu nije propušteno navođenje određenih i jasnih razloga koji opravdavaju produženje pritvora u konkretnom slučaju. Navodi iz apelacije da je Vrhovni sud sve žalbene prigovore odbio kao neosnovane i da takvi navodi predstavljaju sintezu obrazloženja postojanja „naročitih okolnosti“, čiji stav se citira, nisu osnovani. Ukazano je da se stav iz rješenja Vrhovnog suda ne odnosi na generalnu prevenciju, već upravo u konkretnom slučaju na apelanta kojem je produžen pritvor zbog postojanja iteracijske opasnosti. Nisu osnovani ni navodi iz apelacije da su redovni sudovi propustili da u odluci o produživanju mjere pritvora sačine adekvatnu procjenu osnova za pritvor u vezi sa apelantom, jer su za apelanta dati dovoljni i relevantni razlozi koji opravdavaju produženje pritvora iz navedenog pritvorskog osnova. 33Kantonalni sud je odgovorio da pobijanim rješenjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, nalazeći da su u rješenju dati jasni i uvjerljivi razlozi za produženje pritvora prema tada osumnjičenom apelantu, na osnovu pritvorskog razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH, što potvrđuje i činjenica da je Vrhovni sud svojim rješenjem, a postupajući po žalbama branilaca, žalbe odbio i potvrdio navedeno rješenje. Nadalje, u obrazloženju citirane odluke vanraspravnog vijeća su navedeni svi činjenični i pravni, odnosno zakonski razlozi na osnovu kojih je odlučeno, pri čemu je sud uzeo u obzir argumente strana u postupku, uključujući i prigovore apelantove odbrane, te koje argumente apelant zapravo ponavlja u svojoj apelaciji Ustavnom sudu. Također, odgovoreno je da je nakon donošenja rješenja koje se osporava apelacijom Ustavnom sudu, taj sud je Rješenjem broj 09 0 K 031067 21 Kv 19 od 2. juna 2021. godine, odlučujući o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu (i imenovanim osumnjičenim), istaknutom u podignutoj i potvrđenoj optužnici, nakon održane javne sjednice na kojoj su optuženi i njihovi branioci imali priliku dati svoje izjašnjenje u vezi sa prijedlogom, optuženim apelantu i Edinu D. i Jasminu J. produžio pritvor za naredna dva mjeseca, a koji po ovom rješenju može trajati do 2. augusta 2021. godine ili do druge odluke suda.
34Tužilaštvo je navelo da iz analize sadržaja izjavljene apelacije proizlazi da se radi o argumentaciji koju je apelantova odbrana već isticala u žalbi o kojoj je Vrhovni sud odlučivao i raspravljao u meritumu u rješenju koje je osporeno apelacijom i istaknute prigovore odbio kao neosnovane, nakon brižljive ocjene žalbenih navoda, dajući za takve zaključke sasvim dovoljno i na zakonu zasnovano obrazloženje. U pogledu dopisa NLB Grupe, na koji se apelant kontinuirano poziva u svim obraćanjima sudu, a koji dostavlja u prilogu apelacije, ukazano je da je i ovo pitanje bilo predmet meritornog odlučivanja Vrhovnog suda. Dakle, odbrana više puta kao relevantnu ističe navedenu okolnost iako postojanje štete nije kumulativni uvjet inkriminacije, odnosno nije obilježje krivičnih djela za koja se sumnjiči.
V.Relevantni propisi 35Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 149. st. (1), (2) i (3) Trajanje pritvora tokom istrage (1) [...]. Prema rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može da traje najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stava 2. ovog člana može, prema obrazloženom prijedlogu tužioca, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost 36U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 38U konkretnom slučaju predmet osporavanja prvobitno podnesenom apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kž 14 od 25. marta 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija protiv navedenog rješenja je podnesena 21. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum 40Apelant pobija rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na li nu slobodu i sigurnost č 41Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
42Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
43U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZFBiH zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Dalje, iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu, na osnovu člana 149. stav (3) ZKP, u toku trajanja istrage rješenjem Kantonalnog suda od 5. marta 2021. godine, a koje je potvrđeno osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 25. marta 2021. godine, produžen pritvor za naredna tri mjeseca koji je po tom rješenju mogao trajati do 5. juna 2021. godine ili do nove odluke suda. Također, Ustavni sud konstatira da je protiv apelanta u vrijeme donošenja ove odluke potvrđena optužnica, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka, te da stoga pritvor iz istrage potvrđivanjem optužnice više ne egzistira. Međutim, iz odgovora Kantonalnog suda proizlazi da je, nakon potvrđivanja optužnice, u skladu sa članom 151. ZKP, apelantu produžen pritvor za dva mjeseca koji može trajati do 2. augusta 2021. godine ili do druge odluke suda.
44Ustavni sud konstatira da je apelant u dopuni apelacije naveo da ne osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje/produžavanje pritvora, nego da tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi temeljili zaključak o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH, ali da je u apelaciji ukazao „da ostaje kod svih navoda [...] u vezi sa arbitrarnim utvrđenjem činjenica i arbitrarnom primjenom propisa od strane redovnih sudova, a koji navodi su izneseni u apelaciji koja je na Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 695/21“. Dakle, apelant u suštini tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za produženje mjere pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje, tako i posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
45U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je razmatrao apelaciju koju je podnio apelant protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine kojim je apelantu (koji se nalazi u pritvoru od 9. decembra 2020. godine) i još četvorici osumnjičenih pritvor produžen za naredna dva mjeseca, koji je po navedenom rješenju mogao trajati do 8. marta 2021. godine (od 8. januara do 8. marta 2021. godine) ili do nove odluke suda, i Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine, a koja su prethodila rješenju/rješenjima osporenim u ovom postupku. Ustavni sud je povodom te apelacije donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 695/21 od 21. aprila 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ta apelacija se odnosila na isto činjenično stanje i slične apelacione navode kao i u konkretnoj apelaciji. Ustavni sud je u Odluci broj AP 695/21, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije, između ostalog, u dijelu odluke koji se odnosio na postojanje osnovane sumnje naveo:
„47. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 146. stav (1) ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem, proizlazi da su sudovi imali u vidu obimnu dokaznu građu (prvenstveno materijalne dokaze, a zatim i izjave svjedoka) koji daju dovoljno osnova za zaključak o postojanju osnovane sumnje za apelantovo nezakonito djelovanje (dokazi detaljno obrazloženi na str. od 17 do 93 prvostepenog rješenja). Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost žalbenog prigovora prema kojem Tužilaštvo nije uzelo u obzir dokaze odbrane u prilog tvrdnji da NLB grupacija iz Ljubljane nema potraživanja prema društvu 'Profin-invest' d.o.o. u kojem je apelant imao odgovornu funkciju, istakao da taj dokaz ne dovodi u pitanje zaključak o postojanju razloga za produženje pritvora, a stoga ni zaključak o postojanju osnovane sumnje jer je osnovana sumnja utemeljena na mnogobrojnim prikupljenim dokazima koji su detaljno razmotreni i analizirani u prvostepenom rješenju (str. od 17 do 93).
48. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentirani. Redovni sudovi su, po ocjeni Ustavnog suda, utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela za koja se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba).“
1. Imajući u vidu da apelant podnesenom apelacijom kojom je osporio odluke o produženju pritvora u pogledu postojanja osnovane sumnje nije istakao nikakve nove okolnosti u odnosu na one koje je već isticao u predmetu broj AP 695/21 od 21. aprila 2021. godine, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci u pogledu postojanja osnovane sumnje u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se, umjesto posebnog obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (tač. 47- 48).
46Dalje, Ustavni sud je u istoj odluci, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije, ispitao apelantove navode vezane za postojanje posebnog pritvorskog razloga naveo:
„51. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je u odnosu na apelanta ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Kantonalni sud, prije svega, utvrdio da se apelant osnovano sumnjiči da je počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime je ispunjen prvi formalnopravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne. Zatim je ispitan drugi uvjet (koji s prvim mora biti kumulativno ispunjen) koji se odnosi na postojanje okolnosti koje imaju karakter naročitih i koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost). Konkretizirajući naročite okolnosti, Kantonalni sud je imao u vidu da su inkriminirane radnje preduzimane u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, brojnost radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela sa zaprijećenim kaznama zatvora od najmanje tri godine, da je grupa u kojoj je i apelant jedan od osumnjičenih djelovala radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu, da su svi osumnjičeni, među kojima je i apelant, iskazali visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti u preduzimanju nezakonitih radnji i stjecanja protivpravne imovinske koristi, kao i onih radnji kojima su prikrivali stvarni tok novca, da je apelant koristio poziciju unutar pravnih lica preko kojih je, kako se osnovano sumnja, vršio pranje novca (nazivi pravnih lica navedeni u obrazloženju rješenja), te da su radi vršenja krivičnih djela preduzimali radnje spajanja, razdvajanja, stečaja pravnih lica radi prikrivanja krivičnih djela. Na strani 98. obrazloženja rješenja je opisano za koje se krivičnopravne radnje apelant sumnjiči da ih je preduzimao kao član grupe za organizirani kriminal, te su navedeni dokazi, između ostalog, i iskazi svjedoka koji potvrđuju da je apelant, kao jedan od članova grupe, u dužem vremenskom periodu i u kontinuitetu prikazivao da u pravnom prometu i u poslovnim odnosima, odnosno u vršenju krivičnih djela osumnjičeni ne upravljaju pravnim licima, da nisu vlasnici ni odgovorne osobe, a sve kako bi izbjegli krivičnu odgovornost za krivična djela koja su činili i namjeravali učiniti, te da bi sakrili posljedice i imovinu koja je pribavljena počinjenjem krivičnih djela, što ukazuje na odlučnost, upornost i istrajnost u vršenju. Osim navedenog, Kantonalni sud je imao u vidu okolnost da se istraga, između ostalog, vodi i zbog krivičnog djela pranje novca, da imovinska korist nastala izvršenjem krivičnih djela za koja se sumnjiči grupa u kojoj je apelant još nije pronađena, a da stoga nije ni osigurana, te da bi apelant i ostali osumnjičeni (četiri), ukoliko bi se našli na slobodi, bili u prilici da gotov novac i drugu imovinu stečenu krivičnim djelom koja nije pronađena u pretresima i koja još uvijek nije osigurana upotrijebe i njome raspolažu, te je stave u legalne novčane tokove na koji način bi nastavili sa činjenjem, odnosno dovršavanjem krivičnog djela pranje novca. Vrhovni sud je, potvrđujući zaključak prvostepenog rješenja, u ovom dijelu podsjetio na žalbene razloge prema kojima je apelantu rješenjem Kantonalnog suda zabranjeno otuđenje i opterećenje udjela osnovičkog kapitala i da je upravljanje oduzetom imovinom povjereno Federalnoj agenciji, zbog čega ne postoji mogućnost da apelant ponovi ili dovrši krivično djelo. S tim u vezi je istaknuto da su navedeni žalbeni razlozi rezultat pogrešnog shvatanja postojanja iteracijske opasnosti, jer u konkretnom slučaju ozbiljnost i težina optužbi nisu bili jedini elementi, kako žalba pogrešno smatra, da se apelantu pritvor produži iz ovog razloga. U tom pravcu se Vrhovni sud pozvao na relevantni dio obrazloženja prvostepenog rješenja u kome je veoma detaljno elaborirano postojanje naročitih okolnosti u odnosu na apelanta, koje su individalizirane upravo u odnosu na apelanta.
52. Ustavni sud, stoga, smatra da su u obrazloženjima rješenja dati razlozi o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant na slobodi mogao ponoviti krivično djelo i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu data obrazloženja, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi. Ustavni sud ukazuje da u konkretnoj fazi postupka (istraga) zadatak Ustavnog suda nije da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora koji je u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH.
53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao počiniti krivično djelo kojim prijeti za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu.
54. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o produženju pritvora ne čine proizvoljnim, jer navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima ocijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH čine neutemeljenim.“
47Imajući u vidu prethodno obrazloženje Ustavnog suda vezano za postojanje posebnog pritvorskog razloga, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci, u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga, u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (tač. 51- 54). 48Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 4872/18 od 11. oktobra 2018. godine i AP 1333/17 od 22. maja 2017. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), na koje je apelacijom ukazano, razmatrao slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu postojanja naročitih okolnosti i, s tim u vezi, bojazni da bi, u slučaju puštanja na slobodu, krivično djelo moglo biti ponovljeno. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranim predmetima, između ostalog, utvrdio kršenje prava na slobodu i sigurnost apelanata u kontekstu primjene ovog posebnog pritvorskog razloga zbog toga što u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koja bi ukazala na postojanje takvih naročitih okolnosti, odnosno što su redovni sudovi propustili sačiniti adekvatnu individualnu procjenu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se svaki predmet uvijek ocjenjuje in concreto i da je odlučenje zapravo determinirano okolnostima svakog predmeta pojedinačno, da su, kao što je već naglašeno, redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu, osim težine i načina izvršenja krivičnog djela, uzeli u obzir i brojne druge okolnosti koje su pratile inkriminirane radnje za koje postoji osnovana sumnja da su počinjene, da su redovni sudovi upravo na brojnim okolnostima koje su prethodno elaborirane u obrazloženjima osporenih rješenja konkretno ukazali na kojim dokazima je zasnovana opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi, nasuprot navodima iz apelacije, osim težine kazne i načina izvršenja krivičnog djela, koji per se ne mogu biti dovoljni razlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora, uzeli u obzir i druge brojne okolnosti konkretnog slučaja koje razlikuje ovaj predmet od prakse Ustavnog suda u predmetima u kojima je utvrđivao povredu člana 5. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao u apelaciji.
2. Također, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud ispitao mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te da je naveo određene razloge zbog kojih je zaključeno da se samo mjerom pritvora može osigurati prisustvo apelanta i uspješno vođenje postupka.
49Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci ispitao i apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te je naveo:
„58. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa 'sudu' koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovom sudu protiv rješenja vijeća od trojice sudija Kantonalnog suda kojim mu je produžen pritvor o kojoj je Vijeće odlučilo u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrilo žalbene navode apelanta i dalo razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove obrane, da su oni ispitani (u dovoljnoj mjeri) u vezi sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, pri čemu je Vrhovni sud dao vlastite razloge i obrazloženja zbog kojih takve stavove prihvaća, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode.“
50Imajući u vidu navedenu Odluku Ustavnog suda broj AP 695/21, te da je nakon rješenja koje je osporeno apelacijom u navedenom predmetu broj AP 695/21, u kojoj je zaključeno da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH zbog kojih je apelantu produžen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu, redovni sud ponovo produžio pritvor apelantu pozivajući se na isti osnov (član 146. stav (1) tačka c) ZKP, dajući detaljno obrazloženje, Ustavni sud nalazi da osporenim rješenjima u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da ona sadrže valjane i jasne razloge, odnosno analizu okolnosti relevantnu za konkretnu situaciju u pogledu postojanja uvjeta za određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP.
51Konačno, Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, kao i apelantove navode kako iz apelacije, tako i iz dopune apelacije koji pokušavaju ukazati na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost u postupku protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore. Također, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju. VIII.Zaključak 52Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP zbog kojih je apelantu produžen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu, te kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu povodom koje je drugostepeni sud preispitao rješenje o produženju pritvora.
53Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
55Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić