Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4874/19 (Z. I. i drugi)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Propisano zakonom
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4874/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4874/19, rješavajući apelaciju Zuhre Ibrišić i dr. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zuhre Ibrišić, Fahire Hodžić, Fatime Rahmanović, Mensije Ibrahimagić, Suvade Selić, Fikrete Avdić, Hidajete Fajić, Kimete Kadić, Nasufa Bašinca, Mejreme Suljević, Enise Dizdarević, mldb. S.Ć., M.Ć. i Sabahe Velić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 159125 19 Rev od 23. jula 2019. godine i Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 159125 18 Rsž 2 od 24. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zuhra Ibrišić, Fahira Hodžić, Fatima Rahmanović, Mensija Ibrahimagić, Suvada Selić, Fikreta Avdić, Hidajeta Fajić, Kimeta Kadić, Nasuf Bašinac, Mejrema Suljević, Enisa Dizdarević, mldb. S.Ć., M.Ć. i Sabaha Velić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Tahiba Bajramović, advokatica iz Tuzle, podnijeli su 18. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 159125 19 Rev od 23. jula 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 159125 18 Rsž 2 od 24. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-154/19 odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 159125 18 Rsž 2 od 24. septembra 2018. godine (vidi, Ustavni sud Odluka broj AP-154/19 od 13. februara 2019. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Odlukom broj AP-4656/15 Ustavni sud je utvrdio povredu prava apelanata na pravično suđenje odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetnom radnom sporu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-4656/15 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustanvisud.ba).
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te tuženih Finansijsko-informatičke agencije (u daljnjem tekstu: I-tuženi) i Zavoda za platni promet F BiH (u daljnjem tekstu: II-tuženi; a zajedno u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i I-tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 28. decembra 2020. godine do 7. januara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelanti su 11. maja 2004. godine podnijeli tužbu protiv tuženih radi zaštite prava iz radnog odnosa tražeći da se utvrdi da su nezakoniti otkazi ugovora o radu I-tuženog od 9. januara odnosno 30. januara 2004. godine, kojima su apelantima otkazani ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te shodno tome povratak na posao i raspoređivanje na odgovarajuća radna mjesta uz isplatu naknade štete na ime neisplaćene plate za relevantni period, uplatu pripadajućih doprinosa iz radnog odnosa za isti period i naknadu troškova postupka.
8. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 65 0 Rs 159125 15 Rs od 17. marta 2017. godine utvrdio da su nezakonite odluke I-tuženog o otkazima ugovora o radu apelanata, koji su precizirani u izreci presude, uz obavezivanje I-tuženog da apelante vrati u radni odnos na poslove koji odgovaraju njihovoj radnoj sposobnosti (izuzev apelantica mldb. S.Ć. i njene majke M.Ć., koje su u postupku učestvovale kao zakonske nasljednice iza E.Ć. kojem je I-tuženi otkazao ugovor o radu), te da im naknadi materijalnu štetu na ime neisplaćenih plata, regresa i prevoza za relevantni period i uplati doprinose, uz naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Istom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženog.
9. Ocjenom provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 9 i 10 obrazloženja presude), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je utvrdio da su spornim odlukama I-tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima povrijeđena prava iz radnog odnosa jer su one suprotne odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i to članu 87. stav 1. tačka 1, te čl. 98. i 99. U vezi s tim Općinski sud je istakao da je I-tuženi sporne odluke donio primjenom čl. 73. u vezi sa čl. 59 stav 1. tačka 1. i čl. 67., 70. i 71 Pravilnika o radu, a da pri tome nije obrazložio koji i kakvi ekonomski razlozi i teškoće postoje da baš apelantima prestane radni odnos. Osim toga I-tuženi apelantima nije omogućio da se zaposle na druge poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima ili ih prerasporedi na druge poslove sa potrebnom prekvalifikacijom. Navedeno potvrđuje činjenica da je I-tuženi, bez prethodnih konsultacija o Programu zbrinjavanja viška radnika sa radnicima odnosno sindikatom radnika donio odluke o otkazu ugovora o radu apelantima, što je stuporno čl. 98. i 99. ZOR-a, te čl. 70. i 71. Pravilnika o radu od 29. juna 2001. godine. Općinski sud je utvrdio da je neosnovana i nedokazana tvrdnjama punomoćnika I-tuženog da je Program zbrinjavanja viška zaposlenika usuglašen sa Sindikatom, jer izvedeni dokazi apelanata, a posebno njihovi iskazi, potvrđuju tvrdnju da je I-tuženi odabrao apelante bez kriterija, te da danas na njihovim radnim mjestima rade drugi zaposlenici (o čemu se prvostepeni sud detaljnije izjasnio na strani 13 obrazloženja presude). Potom je Općinski sud naveo da je I-tuženi kao dokaz predložio samo prijedlog Programa o utvrđivanju i zbrinjavanju viška zaposlenika kojeg je uprava I-tuženog dostavila Nadzornom odboru I-tuženog koji prema ocjeni tog suda ne sadrži sve elemente propisane članom 99. stav 1. ZOR-a.
10. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da se iz prijedloga Programa utvrđivanja i zbrinjavanja viška zaposlenika ne vidi ko ga je sačinio, ni kada, niti se vidi da li se uopšte radi o prijedlogu koji je razmatran na sastanku sindikata koji je održan 29. aprila 2003. godine, te da li je taj prijedlog bio na dnevnom redu sjednice Nadzornog odbora I-tuženog održane 21. maja 2003. godine, a prema ocjeni Općinskog suda, prijedlog ne sadrži niti jedan od elemenata koje predviđa ZOR, već je uopšten, paušalan, neprofesionalan. Odredba člana 99. stav 1. ZOR-a imperativnog je karaktera i ne dozvoljava tumačenje da li poslodavac mora ili ne regulisati npr. broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz ili mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje ili prekvalifikaciju, a sporni prijedlog, prema ocjeni Općinskog suda, ne sadrži ništa od toga. Osnovanim je Općinski sud utvrdio tvrdnje apelanata da je I-tuženi povrijedio odredbe ZOR-a jer je na radna mjesta na kojima su bili apelanti zaposlio nove radnike, a da prethodno nije ta radna mjesta ponudio apelantima, kako to propisuje član 99. ZOR-a, te kako je predviđeno članom 71. Pravilnika o radu. Navedeno stoga što I-tuženi nije dostavio dokaze za tvrdnje da nije primio nove radnike na radna mjesta apelanata, tvrdeći da se radi o novom rasporedu već zaposlenih radnika na radna mjesta na kojima su radili apelanti ili su zapošljavali nove radnike na kratak vremenski period za hitne i rijetke poslove, pri čemu takve tvrdnje ničim nisu argumentovane. Sem navedenog, Općinski sud je utvrdio da su neosnovani razlozi I-tuženog zbog kojih je apelantima prestao radni odnos (ekonomske i finansijske poteškoće) jer iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da I-tuženi nije bio u ekonomskim teškoćama jer društvo koje ima finansijske i ekonomske poteškoće ne isplaćuje prosječne plate u visini od 880,00 KM do 900,00 KM, kako je to isplaćivano u 2003. godini. Prema mišljenju Općinskog suda ako je i bilo finansijskih poteškoća u poslovanju I- tuženog, taj gubitak je pokriven od strane II-tuženog, kao osnivača I-tuženog, te je nakon toga I-tuženi pozitivno poslovao tako da je tokom 2005. godine zaposlenicima isplaćivao plate od 1.000,00 KM. Prema mišljenju Općinskog suda I-tuženi je očito pravio vještački gubitak da bi preostali zaposlenici mogli ostvarivati veću zaradu. Prema odredbama ZOR-a, ukoliko poslodavac ima ekonomske i financijske poteškoće u radu, posljednja mjera koju preduzima je otkazivanje ugovora o radu zaposlenicima, a prije toga obavezno primjenjuje mjeru smanjivanja plata zaposlenima, što I-tuženi nije učinio (o čemu se Općinski sud detaljnije izjasnio na strani 14 obrazloženja). Shodno utvrđenju da su nezakonite odluke I-tuženog o otkazima ugovora o radu apelantima, Općinski sud je utvrdio da su osnovani i ostali zahtjevi koji se tiču naknade materijalne štete po osnovu neisplaćenih plata i drugih naknada, te doprinosa na ime penzijskog osiguranja o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na str. 14. i 15 obrazloženja presude.
11. Odlučujući o žalbi I-tuženog Kantonalni sud je na sjednici vijeća donio Presudu broj 65 0 Rs 159125 18 Rsž 2 od 24. septembra 2018. godine kojom je žalbu I-tužene usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su nezakonite odluke I-tuženog o otkazu ugovora o radu i shodno tome povratak na posao, te u dijelu isplate naknade materijalne štete, kako je to precizirano u izreci presude, dok su žalbe I- tuženog i II-tuženog usvojene i prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje u dijelu koji se odnose na razliku plate i doprinosa i isplatu regresa za 2004. godine za sve apelante kao i naknadu troškova prevoza za relevantni period za apelantice Zuhru Ibrišić i Kimetu Kadić kao i troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
12. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene presude utvrdio da prvostepeni sud nije pravilno cijenio Program zbrinjavanja viška zaposlenika, zapisnik sa XX sjednice Nadzornog odbora i zapisnik sa sastanka sindikalne organizacije od 29. aprila 2003. godine, te da nije utvrdio sve odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari. Shodno tome Kantonalni sud je radi utvrđivanja odlučnih činjenica u sjednici vijeća cijenio posredno izvedene dokaze koje je izveo i cijenio prvostepeni sud i utvrdio da je u toku 2003. godine došlo do smanjenja poslova iz djelokruga i nadležnosti I-tuženog, pa je I-tuženi nakon gubitka u poslovanju u 2003. godini sačinio Program zbrinjavanja viška zaposlenika koji je usvojen na XX sjednici Nadzornog odbora održanoj 21. maja 2003. godine, koji upućuje na akt Realizacija poslovnog plana i daljnji razvoj Agencije, u kojem se predlaže način utvrđivanja viška zaposlenika kojima će se otkazati ugovor o radu i isplatiti otpremnina. Tim aktom je predviđeno da 100 zaposlenika dobije otkaz i to jednim dijelom iz kategorije zaposlenika u ispostavama koje nemaju ekonomsku opravdanost, a za zaposlenike iz ispostava koje se ne ukidaju predviđeno je da se otkaže ugovor zaposlenicima iz kategorije onih koji nemaju kvalifikacionu strukturu i stručnost, zatim prema godinama starosti, dužini radnog staža i mogućnosti odlaska u penziju. Navedeni program je prihvatio Sindikat I-tuženog na sastanku održanom 29. aprila 2003. godine. Potom je utvrđeno da su odlukom Nadzornog odbora I-tuženog ukinute poslovnice I-tuženog u više taksativno pobrojanih opština, a 18. februara 2004. godine I-tuženi je donio novi Pravilnik o sistematizaciji kojim je smanjen broj radnih mjesta na 87, na osnovu kog je prestao da važi raniji pravilnik koji je predviđao 220 zaposlenih. Shodno takvom utvrđenju Kantonalni sud je zaključio da je I-tuženi donio odluke o otkazu ugovora u radu u skladu sa odredbama čl. 87. st. 1. i 2. i čl. 98. i 99. ZOR-a (o čemu se Kantonalni sud detaljnije izjasnio na str. 9 i 10 obrazloženja presude).
13. Kantonalni sud je istakao da kada poslodavac posluje sa gubitkom od preko dva miliona KM, kada dolazi do smanjenja obima poslova zbog promjene pozitivnih zakonskih propisa u pogledu unutrašnjeg platnog prometa i ukidanje dijela poslovnica postoje ekonomski i organizacioni razlozi koji opravdavaju otkaze ugovora o radu. Činjenica da je gubitak u poslovanju u 2003 godine pokriven od strane II-tuženog, kao osnivača, ne utiče na odlučivanje u konkretnom slučaju jer se takvo pokrivanje gubitaka ne može smatrati pozitivnim poslovanjem. Prvostepeni sud je proizvoljno zaključio da je I-tuženi morao pribjeći mjeri smanjivanja plata svim zaposlenim jet takva mjera nije propisana niti jednom odredbom ZOR-a. Potom, Kantonalni sud je suprotno zaključku prvostepenog suda utvrdio da I-tuženi u periodu od godinu dana od dana otkazivanja ugovora o radu nije zapošljavao nove radnike, u skladu sa odredbom člana 99. stav 3. ZOR-a. Prema ocjeni Kantonalnog sud prvostepeni sud je ovakav stav donio na osnovu iskaza Nasufa Bašinca, pri čemu nižestepeni sud nije cijenio materijalne dokaze u spisu i do dopis poreske uprave F BiH od 12. novembra 2013. godine i 16. aprila 2004. godine iz kojih jasno proizlazi da I-tuženi u periodu 2004. i 2005. godina nije primao nove zaposlenike, pa tako ni u poslovnici Travnik ispostava Gornji Vakuf. Kako je Kantonalni sud utvrdio da su odluke o otkazu ugovora o radu zakonite, odbijen je zahtjev apelanata za isplatu naknada plate i doprinosa za period nakon 1. marta 2004. godine, niti im pripada pravo na naknadu neisplaćenog godišnjeg odmora za 2004. godinu, shodno članu 45. ZOR-a. Kantonalni sud je također istakao da kod činjenice da je I-tuženi Programom zbrinjavanja viška zaposlenika predvidio davanje otkaza za 100 od ukupno 182 zaposlena u 2003. godini, u takvim okolnostima nije se osnovano moglo očekivati od I-tuženog da izvrši prekvalifikaciju tako velikog broja radnika odnosno raspoređivanje na druge poslove, pa su odluke o otkazima ugovora o radu, u skladu sa članom 87. ZOR-a.
14. Međutim, u odnosu na potraživanje razlike plate i doprinosa za februara 2004. godine, regres za 2004. godine, kao i troškove prevoza za pojedine apelante žalbom se osnovano prigovora da je prvostepeni sud povrijedio odredbe čl. 8. i 191. stav 4. ZPP jer u ovom dijelu prvostepeni sud uopšte nije cijenio sadržaj provedenih dokaza, niti je utvrdio odlučne činjenice za dosuđenje tih potraživanja, pa je iz tog razloga prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
15. Kantonalni sud je odluku kao u izreci utemeljio na odredbama člana 229. tač. 4. i 5. ZPP-a, te čl. 227. stav 1. tačka 2. i 235. stav 1. tačka 3. ZPP-a.
16. Odlučujući o revizijama apelanata, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 159125 19 Rev od 23. jula 2019. godine reviziju pojedinih apelanta, koja je izjavljena putem punomoćnika, (Mensija Ibrahimagić, Fikreta Avdić, Hidajeta Fajić, Nasuf Bašinac, Mejrema Suljević, Enisa Dizdarić i Sabaha Velić) odbio, odnosno odbacio u odnosu na pojedine apelante koji su reviziju izjavili putem punomoćnika ili lično (Zuhra Ibrišić, Fahira Hodžić, Fatima Rahmanović, Suvada Selić, Kimeta Kadić, mldb. S.Ć., M.Ć., Hidajeta Fajić, Mensija Ibrahimagić i Mejrema Suljević) uz odbijanje zahtjeva stranaka za naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je revizije pojedinih apelanata odbacio primjenom člana 301.b stav
2. ZPP (dio apelanta su i lično izjavili reviziju iako to po odredbama ZPP nisu mogli učiniti) odnosno člana 237. stav (2) ZPP-a zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa u odnosu na pobijani dio drugostepene presude (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 2 i 3 obrazloženja osporene presude).
17. U odnosu na neosnovanost revizija pojedinih apelanata Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena odluka pravilna i zakonita i da ona prigovorima o pogrešnoj primjeni prava nije dovedena u sumnju. Iz činjeničnog utvrđenja drugostepenog suda za koji je revizijski sud vezan i revizijom se ne može dovesti u pitanje, proizlazi da je I-tuženi dokazao da su postojali opravdani razlozi za donošenje odluka o otkazu ugovora o radu apelantima iz razloga propisanih čl. 98 i 99 ZOR-a. Vrhovni sud je u svemu podržao stav drugostepenog suda da su finansijske prilike I-tuženog odnosno poslovanje sa gubitkom, smanjenje obima posla, izmjena relevantnih propisa o unutrašnjem platnom prometu opravdale otkaze ugovora o radu za apelante, pri čemu je prethodno provedena procedura u skladu sa odredbama ZOR-a. Vrhovni sud je naglasio da parničnim strankama nije dato pravo da vrše pravnu analizu i ocjenu izvedenih dokaza jer je to u isključivoj nadležnosti suda. Ostale prigovore koji se tiču činjeničnog utvrđenja Vrhovni sud nije cijenio, jer oni nisu relevantni u revizijskom postupku, dok drugi prigovori nisu od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora pa ih taj sud nije posebno ni obrazlagao.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prije svega apelanti smatraju da je odluka Vrhovnog suda nejasna, kontradiktorna sama po sebi pa se ne može ni ispitati, jer je sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno primijenio ih je retroaktivno što je nonsens. U tom pravcu apelanti ističu da je dopustivost revizije Vrhovni sud cijenio po posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a pri čemu je taj sud zaboravio da je tužba u ovom predmetu podnesena 2004. godine i da je prvostepena presuda donesena 2006. godine pa prema tome apelanti smatraju da u postupku koji traje 15 godina Vrhovni sud nije mogao primijeniti retroaktivno zakon na štetu apelanata jer apelanti nisu krivi što je postupak trajao tako dugo. Također navode da su morali tražiti zaštitu od Ustavnog suda zbog dužine trajanja predmetnog postupka (AP-4656/15). Apelanti dovode u sumnju ocjenu dokaza drugostepenog suda koju je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud. Tvrde da je pogrešno utvrđeno da je Program za zbrinjavanja viška zaposlenika donesen u skladu sa odredbama ZOR-a, te ističu da ne postoji Program zbrinjavanja već samo prijedlog tog Programa, zatim da ne postoji niti jedan dokaz da je Sindikat I-tuženog prihvatio taj program, te da u programu ne postoje nikakvi kriteriji po kojima su zaposlenici trebali biti otpušteni. Tvrde da su odabrani po proizvoljnim kriterijima jer nisu ispunjavali uslove za penziju, a dovoljno su stari da ne mogu naći novo zaposlenje. Zatim tvrde da u spisu ne postoje dokazi da im je I-tuženi nudio preraspored na drugo radno mjesto, zapošljavanje kod drugog pravnog lica, stručno usavršavanje ili bilo šta drugo u skladu sa ZOR-om. Apelanti smatraju da su drugostepeni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili čl. 98. i 99. ZOR-a jer je mjera otkaza ugovora o radu posljednja mjera kod utvrđivanja viška zaposlenika koja se primjenjuje nakon što se iscrpe sve mogućnosti, a I-tuženi nije pokušao baš ništa u tom pravcu, pa ni za one radnike kojima je do penzije ostalo nekoliko godina, a što redovnim sudovima očito uopšte nije bitno. Dalje neosnovano je Vrhovni sud prihvatio stav drugostepenog suda da je program zbrinjavanja donesen u skladu sa zakonom i zbog činjenice što je I-tuženi donio novi Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i to 18. februara 2004. godine jer to nije dokaz da je I-tužena postupala zakonito budući da se taj pravilnik morao donijeti prije nego je I-tuženi utvrdio višak zaposlenika, a ne nakon otkazivanja ugovora o radu. Apelanti tvrde da je Vrhovni sud potpuno pogrešno interpretirao reviziju niti je vodio računa o iznesenim prigovorima niti je pravilno primijenio i tumačio relevantne odredbe ZOR-a. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi povreda prava apelanata na koja su se pozivali, osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. I-tuženi je u iscrpnim navodima apelacije navela da su prigovori neosnovni i motivirani isključivo nezadovoljstvom činjenicom da je revizioni sud prihvatio činjenično utvrđenje Kantonalnog suda, pri čemu apelanti zanemaruju odnosno pogrešno prikazuju odlučne činjenice na kojima je drugostepeni sud zasnovao svoju odluku. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji je važio u relevantnom periodu.
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevnatnom dijelu glasi:
2. Otkaz ugovora o radu Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.
5. Program zbrinjavanja viška zaposlenika Član 98.
Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika.
Član 99.
Obaveza konsultiranja u smislu člana 98. ovog zakona:
1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac;
2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi.
Akt u pismenoj formi iz stava 1. ovog člana dostavlja se vijeću zaposlenika ili sindikatu prije početka konsultiranja, a sadrži, naročito, slijedeće podatke:
•razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu;
•broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz;
•mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraćivanje radnog vremena);
•mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca;
•mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalificiranja zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca.
Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu, u smislu člana 98. ovog zakona, poslodavac namjerava da zaposli zaposlenike sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme, prije zapošljavanja drugih lica će ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su ugovori o radu otkazani.
22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
1) ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
3) ako je nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
IX - VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI
1. Revizija Član 237. stav (2) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
Član 240. stav (2) (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 301b. stav (2) (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.
23. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ broj 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 106.
(1)Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona.
(2)Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 159125 19 Rev od 23. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud zapaža da za dio apelanata (vidi tačku 16 ove odluke) presuda Vrhovnog suda, kojom je revizija odbijena, predstavlja konačnu odluku. Dakle, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 18. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2019. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud također zapaža da je za dio apelanata u odnosu na koje je revizija odbačena (vidi tačku 16 ove odluke) konačna odluku u ovom predmetu Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 159125 18 18 Rsž 2 protiv koje su apelanti blagovremeno podnijeli apelaciju broj AP-154/19, koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2 ove odluke) čime su zadržali pravo da nakon odluke Vrhovnog suda, bez obzira na odlučenje tog suda, podnesu novu apelaciju u roku propisanom članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, što su apelanti ispoštovali. Shodno navedenom, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
31. U konkretnom slučaju apelanti su vodili radni spor u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud prije svega zapaža da apelanti prigovaraju da je Vrhovni sud odlučujući o revizijama apelanata primijenio odredbe važećeg ZPP-a, iako je postupak pokrenut 2004. godine, pozivajući se u vezi s tim na retroaktivnu primjenu prava. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud, odlučujući u ponovnom postupku, donio presudu 17. marta 2017. godine, što je shodno datumu donošenja prvostepene presude u vezi sa članom 106. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Službene novine F BiH“ broj 98/15) opravdalo primjenu važećeg ZPP-a od strane Vrhovnog suda i to čl. 237. stav (2) i 301.a ZPP-a (vidi relevantne propise) u vezi sa dopustivošću revizija. Stoga se ovaj prigovor ukazuje neutemeljenim.
33. U odnosu na ostale prigovore koji se tiču proizvoljne primjene ZOR-a i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
35. U vezi s prigovorom kojim apelanti osporavaju ocjenu dokaza od strane Kantonalnog suda Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. Ustavni sud zapaža da su apelanti u okviru predmetnog parničnog postupka tražili sudsku zaštitu iz radnog odnosa nakon što im je I-tuženi otkazao ugovore o radu kao posljedica ekonomskih i organizacijskih razloga I-tuženog. Sporno pitanje kojim su se redovni sudovi bavili jeste pitanje da li je I-tuženi prije otkazivanja ugovora o radu velikom broju zaposlenika ispoštovao proceduru koja je propisana ZOR-om i to čl. 98. i 99. Ustavni sud primjećuju da o spornom pitanju redovni sudovi nisu imali identičan stav. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP-a, utvrdio da I-tuženi niti u jednom segmentu nije ispoštovao zakonsku proceduru prije otkazivanja ugovora o radu utvrđujući da su otkazi nezakoniti o čemu se taj sud detaljno izjasnio u obrazloženju svoje odluke (vidi tač. 9. i 10 ove odluke). Suprotno takvom stavu, Kantonalni sud je koristeći se ovlaštenjima iz člana 229. stav 1. tačka (2) ZPP-a, na sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi došavši do zaključka da je I-tuženi u potpunosti ispoštovao proceduru propisanu čl. 98. i 99. ZOR-a i da su odluke o otkazima ugovora o radu u skladu sa članom 87. ZOR-a (vidi tač. 12. i 13 ove odluke). Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, između ostalog, utvrdio da je I-tuženi uslijed finansijskih poteškoća koje je imao tokom 2003. godine, u smislu člana 98. ZOR-a, sačinio Program zbrinjavanja viška zaposlenika koji je usvojen od strane Nadzornog odabra, te prihvaćen od strane Sindikata I-tuženog, a koji je sadržavao razloge za otkazivanje ugovora o radu, zatim precizan broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz pri čemu je naglašeno da zbog velikog broja zaposlenika koji su obuhvaćeni otkazima (100 zaposlenika) nije bilo opravdano očekivati da I-tuženi ponudi mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (vidi tač. 12. i 13 ove odluke). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u dijelu meritornog odlučenja postupajući u skladu sa svojim ovlaštenjima u cijelosti podržao odlučenje drugostepenog suda utvrđujući da nije bilo proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredaba ZOR-a niti povreda parničnog postupka od strane drugostepenog suda (vidi tačku 17 ove odluke). U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelanti dovode u sumnju ocjenu dokaza od strane Kantonalnog suda, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja, Ustavni sud podsjeća na tačku 35 ove odluke, te ukazuje da njegova uloga nije da činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeni vlastitom i opšte je pravilo da je na tim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi. Shodno tome, Ustavni sud u ocjeni dokaza Kantonalnog suda, koju nije doveo u sumnju ni Vrhovni sud u granicama svojih ovlaštenja, ne uočava ništa što bi povuklo za sobom intervenciju Ustavnog suda. Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu opširne navode apelacije kojima se u suštini iznose tvrdnje o neslaganju sa stavovima redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, utvrđenog činjenično stanja i primjene ZOR-a, bez relevantne argumentacije, a da pri tome apelanti ne ukazuju da im je tokom postupka bilo prekršeno neko procesno pravo koje ih je onemogućilo da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na pogrešnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog proizvoljne ocjene dokaza, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja presuda Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, kao konačnih odluka u ovom predmetu u odnosu na apelante, ne proizlazi ništa što bi opravdalo prigovore apelanata iznesene u apelaciji budući da su navedeni sudovi dali razloge za odlučenje da je I-tuženi prilikom otkazivanja ugovora o radu apelantima ispoštovao proceduru propisanu relevantnim odredbama ZOR-a, te, suprotno apelacionim prigovorima, osporene odluke obrazložili i utemeljili na relevantnim odredbama ZOR-a i ZPP-a.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić