Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4180/19 (J. M.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Krivični postupak
  • Ispitivanje svjedoka
  • Reformatio in peius
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4180/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4180/19, rješavajući apelaciju Jasmina Mašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Mašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 004351 18 Kžž 3 od 28. decembra 2018.

godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 004351 14 Kžk 3 od 20. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Mašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Muhamed Jusić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 004351 18 Kžž 3 od 28. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 004351 18 Kžk od 20. decembra 2017. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „odgađa izvršenje kazne zatvora“ do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 4180/19 od 13. novembra 2019. godine, kojom se apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbija kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Presudom broj 032-0-K-08-001 048 od 13. marta 2009. godine proglasio je apelanta krivim da je radnjama opisanim pod tačkom I/1, 2. i 3. izreke presude počinio produženo krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom, na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je oslobođen optužbi da je radnjama opisanim pod tačkom II/1. i 2. počinio produženo krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ, dok je, prema članu 298. tačka b) ZKP-a, za radnje opisane pod tačkom III izreke presude, kojima je apelantu stavljeno na teret krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ, optužba odbijena. Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-Kž-09-000115 od 14. decembra 2009. godine uvažio apelantovu žalbu i žalbu Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), ukinuo presudu Općinskog suda i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu, te odredio održavanje pretresa pred tim sudom.

6. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 004351 10 Kžk od 25. oktobra 2010. godine apelanta proglasio krivim za produženo krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav

1. KZ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom apelant je, na osnovu člana 299. tačka c) ZKP-a, oslobođen optužbi da je počinio produženo krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZ. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 004351 11 Kžž od 15. juna 2011. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio, te je presudu Kantonalnog suda od 25. oktobra 2010. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 004351 11 Kžk od 26. aprila 2012. godine apelanta proglasio krivim da je počinio produženo krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav

1. KZ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 004351 12 Kžž 2 od 9. oktobra 2013. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio, presudu Kantonalnog suda od 26. aprila 2012. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

8. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2532/16 (dostupna na www.ustavnisud.ba) od 20. decembra 2017. godine, kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli pod brojem 03 0 K 004351 11 Kzk 2.

Osporene presude

9. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 004351 14 Kžk 3 od 20. decembra 2017. godine proglasio apelanta krivim da je počinio produženo krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju je na osnovu člana 57. stav 1. KZ uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 10. septembra 2008. do 31. januara 2009. godine i od 9. februara 2009. do 13. marta 2009. godine.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je protiv apelanta podignuta i potvrđena optužnica (i kasnije izmijenjena), te daljnji tok postupka (donijete presude i rješenja). Na stranici 5. Kantonalni sud navodi da je u ponovljenom postupku uz saglasnost stranaka i apelantovog branioca, na osnovu člana 332. stav 2. ZKP-a, u dokaze uvrstio dokaze provedene i na glavnim pretresima (navedeni datumi i dokazi), uvršteni su dokazi provedeni u krivičnom predmetu 03 0 K 004351 10 Kžk i 03 0 K 10 000002 (navedeni dokazi), te iz krivičnog predmeta 03 0 K 004351 11 Kžk 2. Na stranici 8. Kantonalni sud navodi da je, pored navedenog, u ovom predmetu proveo dokaze optužbe, odbrane i suda, pa u nastavku navodi svjedoka optužbe, svjedoke odbrane koji su ispitani na pretresima (navedeni datumi) i druge dokaze, te dokaze provedene u odnosu na apelantovo zdravstveno stanje (str. 9. i 10). Nadalje, od stranice 10. Kantonalni sud navodi dokaze uvrštene u spisu u odnosu na radnje koje je preduzeo sud kako bi obezbijedio direktno i unakrsno ispitivanje svjedoka Duta Cornelije putem videokonferencije ili neposredno pred vijećem suda. Na stranici 14. navedeno je da je odbrana povukla prijedlog za saslušanje određenih svjedoka, odnosno odustala od prijedloga za saslušanje određenih svjedoka. Takođe, na stranici 14. navedeno je da je na pretresu (11. decembra 2017. godine) Tužilaštvo izmijenilo optužnicu, a odbrana je navela da ostaje pri ranijoj odbrani i apelant je osporavao da je počinio krivično djelo kako je to u izmijenjenom činjeničnom opisu tužilac postavio.

11. Na osnovu člana 296. stav 2. ZKP-a, Kantonalni sud je cijenio izvedene dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te je zaključio da je apelant učinio krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ u vrijeme i na mjestu opisanom u izreci presude, za šta je dao razloge u nastavku presude.

12. Tako je najprije Kantonalni sud naveo da je odbrana osporavala zakonitost istrage ukazujući na pritisak tužiteljice (preminula), te tražila provođenje određenih dokaza. Pozivajući se na član 15. ZKP-a, kao i navodeći dokaze koji su provedeni, Kantonalni sud je na str. 14–31. naveo razloge zašto je odbio određene prijedloge odbrane (da se pročita optužnica protiv tužiteljice, da se kao svjedok sasluša Hazim Habibović, da se ponovo saslušaju određeni svjedoci, neprihvatanje iskaza svjedoka o pritisku itd.). U ovom dijelu Kantonalni sud je odgovorio i na navode odbrane da apelantu nije data mogućnost da ispita Duta Corneliju, odbrana je prigovarala zakonitosti zapisnika o ispitivanju svjedoka, te da je ovaj iskaz nezakonito korišten, a koje prigovore je sud cijenio kao neosnovane i ukazao da je preduzeo sve aktivnosti kako bi se svjedok saslušao putem videolinka, ali i neposredno pred sudom, te je naglasio da sud nema mogućnosti da obezbijedi dolazak na pretres prinudnim putem. Takođe, u odnosu na prigovor odbrane da je svjedok saslušan bez prisustva tumača i da zapisnik nije potpisan, sud je (pozivajući se na čl. 9. i 166. ZKP-a) dao potrebna obrazloženja, kao i da se iskaz Duta Cornelije sa zapisnika od 23. juna 2008. godine (dat Tužilaštvu) pročita, u smislu odredbe člana 288. stav 2. ZKP-a.

13. Dalje, na stranici 31. Kantonalni sud je naveo da je optužnicom izmijenjenom na pretresu 11. decembra 2018. godine apelant optužen što je u periodu od 2005. godine do juna 2008. godine, svjestan da radi ostvarivanja koristi navodi drugog na pružanje seksualnih usluga, što je i htio, Duta Corneliju i Sandru Morankić slao u navedene objekte, a Sandru Morankić odveo i u stan (u naselju Sjenjak), gdje su one profesorima Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Odjeljenje Tuzla, Zdravku Lučiću i Sanjinu Omanoviću, pružale seksualne usluge za novac, a dok je Jovanu Zoljić u periodu od novembra 2007. godine do januara 2008. godine tri ili četiri puta odvodio u navedeni hotel da bi pružale seksualne usluge profesorima Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Odjeljenje Tuzla, Bajri Goliću, obećavajući joj da će joj pomoći da položi ispit iz predmeta Ekonomske osnove države i prava, a zauzvrat je od navedenih profesora dobijao ispitna pitanja koja je prodavao studentima Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Odjeljenje Tuzla.

14. Ukazujući na iskaze svjedoka, na materijalne dokaze koje detaljno analizira i navodi (str. 31–53), na osnovu ocjene i analize subjektivnih i objektivnih dokaza, Kantonalni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo kako je to navedeno u presudi, te da nije povrijeđen princip in dubio pro reo.

15. Vrhovni sud (trećestepeno vijeće) Presudom broj 03 0 K 004351 18 Kžž 3 od 28. decembra 2018. godine žalbe apelanta, apelantovog branioca i Kantonalnog tužilaštva odbio je kao neosnovane i Presudu Kantonalnog suda broj 03 0 K 004351 14 Kžk 3 od 20. decembra 2017. godine potvrdio.

16. Vrhovni sud je ocijenio bespredmetnim žalbeni prigovor da Kantonalni sud nije postupio po uputama datim u Rješenju Vrhovnog suda broj 03 0 K 004351 11 Kžž od 15. juna 2011. godine jer je ta faza krivičnog postupka prevaziđena donošenjem Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 004351 11 Kžk 2 od 26. aprila 2012. godine, te naknadno opet ukinuta. Vrhovni sud je naveo sadržaj rješenja Vrhovnog suda od 9. oktobra 2013. godine i uporedio ga s donijetom osporenom presudom, te zaključio da je propust u osporenoj presudi otklonjen zato što je apelant proglašen krivim za posredovanje u pružanju seksualnih usluga za novac Duta Kornelije (Ustavni sud napominje da je imena pisao kako su navedena u relevantnim dijelovima u presudama) i Sandre Morankić dvojici profesora Pravnog fakulteta iz Sarajeva, Odjeljenje u Tuzli, s tim da su i razlozi navedeni u obrazloženju u skladu s ovakvom izrekom.

17. Ocijenjeni su neosnovanim prigovori da je sud „prekoračio optužbu“ jer se tužilac nije žalio, pa stoga ni sud ni tužilac nisu mogli na bilo koji način posezati u činjenični opis dat u prvobitno podignutoj optužnici i kasnijim uređenjima. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u ponovljenom suđenju činjenični opis optužnice izmijenio tužilac na glavnom pretresu održanom 17. decembra 2017. godine, s tim da je konačnu modifikaciju optužnice izvršio sud u pobijanoj presudi tako što je vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela usaglasio s utvrđenim činjeničnim stanjem, na način naveden u izreci presude. Utvrđeno je da je za navedene izmjene Kantonalni sud u pobijanoj presudi dao konkretne razloge obrazloživši da ovakvim izmjenama ni tužilac, a ni sud nisu nedozvoljeno posegnuli u činjenični opis optužnice jer bi to bilo protivno principu reformatio in peius s obzirom na to da se tužilac protiv ranijih presuda Kantonalnog suda nije žalio, odnosno što su obje presude bile ukinute po žalbi apelantovog branioca. Pri ocjeni ovih žalbenih prigovora Vrhovni sud je imao u vidu (kako je navedeno u presudi) odredbu člana 331a. stav 2. ZKP-a i odredbu člana 290. ZKP-a. Imajući u vidu navedene odredbe, uz uvažavanje principa zabrane reformatio in peius iz člana 322. ZKP-a i prema ocjeni Vrhovnog suda navedena izmjena činjeničnog opisa u optužnici koja se odnosi na krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ ne predstavlja povredu ovog principa, a niti je takva izmjena dovela do bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP-a. Dalje, Vrhovni sud je smatrao da su izvršene izmjene u optužnici bile nužne i u apelantovu korist s obzirom na to da se donošenjem pravosnažne oslobađajuće presude protiv apelanta za krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZ (Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 004351 10 Kžk od 25. oktobra 2010. godine), kao i provedenim dokazima u toku glavnog pretresa izmijenilo činjenično stanje sadržano u ranijoj optužnici, zbog čega su Tužilaštvo i sud uredili optužnicu, ali ne na apelantovu štetu. U svemu tome činjenični opis krivičnog djela navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ je ostao isti kako u pogledu objektivnih elemenata ovog krivičnog djela (radnje izvršenja) tako (u odnosu na subjektivni element, tj. činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi apelantov psihički odnos prema ovom djelu). Dalje je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim prigovore da je pobijanu presudu donio nenadležan sud (stranica 5).

18. Ocijenjeni su neosnovanim prigovori da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu jer je prvostepeni sud na osnovu ovlaštenja iz člana 278. stav 2. ZKP-a odbio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza, pri čemu je u obrazloženju prvostepene presude (na stranicama od 15. do 25) naveo konkretne razloge zbog kojih je našao da izvođenje predlaganih dokaza (koje pojedinačno navodi u obrazloženju) odbrane nije potrebno, a u slučaju svjedokinje Duta Cornelije i postojanje objektivne nemogućnosti njenog neposrednog ispitivanja na glavnom pretresu, pa čak ni uz pomoć videolinka, kako to proizlazi iz obrazloženja suda datog na stranicama od 26. do 30. prvostepene presude. Takođe je istaknuto da je, prema stanju spisa predmeta, Kantonalni sud preduzeo niz aktivnosti u periodu od tri godine s ciljem neposrednog ispitivanja ove svjedokinje u ponovljenom glavnom pretresu, a kako to proizlazi iz hronologije postupanja Kantonalnog suda iznesenog u pobijanoj presudi (od 26. do 30. stranice). Osim toga, nasuprot ranijim propustima i nedostacima, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud naveo potpune i određene razloge na osnovu kojih je utvrdio da se sporni iskaz Duta Cornelije odnosi upravo na apelanta i da je u vezi s predmetnim krivičnim djelom navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ, odnosno da je sud otklonio bitne povrede krivičnog postupka na koje mu je ukazao Vrhovni sud u Rješenju broj 03 0 K 004351 32 Kžž 2 od 9. oktobra 2013. godine (navedeno na stranici 7. presude Vrhovnog suda). Vrhovni sud na stranici 8. navodi da (nasuprot tim ranijim propustima i nedostacima) iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud naveo potpune i određene razloge na osnovu kojih je utvrdio da se sporni iskaz Duta Cornelije odnosi upravo na apelanta i da je u vezi s predmetnim krivičnim djelom navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ, odnosno da je sud otklonio bitne povrede krivičnog postupka na koje mu je ukazao Vrhovni sud u rješenju od 9. oktobra 2013. godine. Tako sud u pobijanoj presudi daje konkretne razloge na osnovu kojih je utvrdio da se radi isključivo o tehničkoj grešci nastaloj prilikom pisanja zapisnika o saslušanju svjedokinje Duta Cornelije 23. juna 2008. godine kada je u zapisniku umjesto imena „Jasmin Mašić“ pogrešno navedeno ime „Jasmin Kešetović“ i umjesto pravilno „krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZFBiH“ pogrešno navedeno „krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 2. KZFBiH“ i da se sve ono što je svjedokinja Duta Cornelija izjavila u vezi s licem koje je poznavala i oslovljavala imenom „Jasko“ odnosi upravo na apelanta i na krivično djelo za koje se teretio. Te razloge Kantonalnog suda u cijelosti je prihvatio Vrhovni sud jer je Kantonalni sud imao u vidu ne samo određene dokaze Tužilaštva koje sud navodi u pobijanoj presudi na str. 47, 48. i 49. obrazloženja (iz kojih nesumnjivo proizlazi da protiv Kešetović Jasmina pred tim tužilaštvom uopće nije vođena istraga), već sadržaj iskaza svjedokinje Duta Cornelije koji je sud doveo u vezu sa sadržajem iskaza svjedoka Sandre Morankić, Šejle Ledenko, Zvonka Kovačevića, Emine Mevkić i Iva Antić Iva koje sud interpretira u relevantnim dijelovima, nakon čega izvodi zaključak da se citirani zapisnik odnosi upravo na apelanta zvanog Jasko. Stoga su neprihvatljivi suprotni žalbeni prigovori koji se dotiču određenih nedostataka u odnosu na formu citiranog zapisnika. Osim toga, polazeći od definicije odredbe člana 11. stav 2. ZKP-a, te činjenice da apelant u žalbi ne navodi koja je to bitna povreda ZKP-a učinjena time što predmetni zapisnik nije potpisan ili koja su to ljudska prava i slobode koje ima u vidu citirana odredba tim propustom povrijeđene, odnosno da se ne pozivaju na konkretne zakonske odredbe koje predviđaju određene sankcije za nepotpisane zapisnike, to je Vrhovni sud ocijenio uopćenim žalbene tvrdnje da je time prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP-a.

19. Vrhovni sud je cijenio neosnovanim i žalbene prigovore da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su „dati razlozi nejasni, kontradiktorni i u suprotnosti s dokazima u spisu“ i da je činjenični osnov pobijane presude sud nezakonito zasnovao na oslobađajućoj presudi protiv apelanta od 25. oktobra 2010. godine (ali je navedeno da će u nastavku o ovome), kao i o navodu da je sud povrijedio krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim jer nije van razumne sumnje optužba dokazala da je apelant učinio krivično djelo.

20. Nadalje, nasuprot žalbenim prigovorima, Vrhovni sud je našao da je u pobijanoj presudi pravilno primijenjen Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije BiH, koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 46/2016 i koji se primjenjuje od 16. juna 2016. godine. U vezi s primjenom blažeg krivičnog zakona, Kantonalni sud je dao jasne i dovoljne razloge na str. 52. i 53. obrazloženja pobijane presude, a koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Kako u žalbi nisu dati konkretni razlozi zbog čega se apelantove „radnje ne mogu podvesti pod odredbe ovog zakona“, tj. krivičnog zakona koji je sud primijenio, a niti pobija konkretne razloge koje je sud dao u pobijanoj presudi u vezi s primjenom blažeg krivičnog zakona, onda takvi prigovori nisu mogli dovesti u pitanje zakonitost pobijane presude.

21. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode kojim je osporen činjenični osnov pobijane presude tvrdnjama da je Kantonalni sud provedene dokaze pogrešno ocijenio na apelantovu štetu, zbog čega je pogrešno izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud svestrano i savjesno ocijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te naveo koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza (čl. 305. stav 7. i 296. st. 1. i 2. ZKP-a). Kantonalni sud se, u vezi sa zaključkom da je apelant izvršio krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav

1. KZFBiH, na način kako je to sadržano u izreci pobijane presude, u razlozima iznesenim u njenom obrazloženju pozvao na više dokaza u spisu. U prvom redu su to iskazi imenovanih svjedoka, te dokazi dobijeni pretresom apelantovog automobila i automobila koji je vozio apelant na radnom mjestu vozača i pretresom apelantovog stana (str. 45. i 46. prvostepene presude). Osim toga, Kantonalni sud je cijenio i ostale dokaze, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude datog na stranicama od 32. do 53. Nakon što sud u pobijanoj presudi interpretira provedene dokaze, daje njihovu sadržajnu analizu i ocjenu, s tim da ih cijeni i u sklopu primjedbi apelanta i njegovog branioca koje su oni (u vezi s provedenim dokazima) iznijeli u završnoj riječi i tokom glavnog pretresa, a koje primjedbe se poklapaju sa žalbenim prigovorima. U tom kontekstu je Vrhovni sud dao rezime dokaza na kojima je Kantonalni sud zasnovao zaključak o apelantovoj krivici (navedeno na str. 11–16. presude Vrhovnog suda). Takođe, u ovom dijelu (stranica 14. drugostepene presude) navedeno je da je Kantonalni sud posvetio posebnu pažnju okolnostima da su svjedoci (navedena imena) promijenili iskaz na glavnom pretresu u odnosu na iskaze koje su dali u istrazi, te je ukazao na identičnost iskaza datog u MUP-u sa iskazom iz istrage. Takođe je dat odgovor u vezi s iskazima Duta Cornelije i Zvonka Kovačevića (u bitnom identično opisali događaj) za razliku od iskaza Sandre Morankić koji bitno odstupa od njihovih iskaza, te se ne može prihvatiti kao vjerodostojan jer ne odražava ono što se u inkriminisanom događaju zaista desilo po iskazima Duta Cornelije i Zvonka Kovačevića, a čiji iskazi su potvrđeni i drugim dokazima. U ovom dijelu je navedeno i da je sud dao jasne razloge na osnovu kojih je zaključio da je sve radnje za koje se tereti apelant preduzimao radi ostvarenja koristi koju je ostvario tako što je za usluge u posredovanju u pružanju seksualnih usluga dobijao ispitna pitanja koja je prodavao studentima, a za koji zaključak u spisu postoji više dokaza – iskazi svjedoka i drugi materijalni dokazi (stranica 15. drugostepene presude – prilikom pretresa apelantovog stana i automobila pronađena ispitna pitanja, bjanko prijave za ispit i potvrde ovjerene pečatom Pravnog fakulteta i indeksi studenata). Takođe, navedeno je da se pravilno pri izvođenju zaključka o apelantovoj krivici Kantonalni sud pozvao na iskaz svjedoka Belme Balijagić jer je iskaz dat u ovom krivičnom postupku (u postupku nakon ukidanja prvostepene presude koja se odnosila i na krivično djelo navođenja na prostituciju), te je apelantove navode iz žalbe da se pobijana presuda zasniva na oslobađajućoj presudi cijenio kao neosnovane.

22. Vrhovni sud je ukazao da iz svega proizlazi da je prvostepeni sud činjenično stanje u vezi sa svim relevantnim okolnostima potpuno i pravilno utvrdio i da je na to stanje pravilno primijenio Krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim za produženo krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ i da pri tome nije učinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, kao ni povredu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, niti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

23. Apelant u žalbi status predmetnog krivičnog postupka neosnovano dovodi u vezu (i uslovljava) sa okolnosti da protiv profesora Sanjina Omanovića nikada nije proveden bilo kakav krivični postupak, kao i sa činjenicom da apelant nije obuhvaćen istom optužnicom kojom su optuženi profesori (navedena imena), iz čega apelant neopravdano izvodi zaključak da je riječ o određenim konstrukcijama i usmjeravanju krivičnog postupka, kako to u žalbi navodi „na važne profesore koji su trebali biti uništeni“. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u vezi sa slučajem „Pravni fakultet“ (o čemu su svjedočili zamjenik glavnog tužioca Tuzlanskog kantona, kao i bivši zamjenik glavnog tužioca) vođeno osam odvojenih predmeta, među kojima je (osim predmetnog krivičnog postupka) i krivični postupak protiv profesora Zdravka Lučića zbog krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZ u okviru koga je sadržana i inkriminacija da je profesor Lučić studenticama Šejli Ledenko, Selmi Trokić i dr. upisao pozitivne ocjene u indeks iako one nisu pristupile polaganju ispita (u tom predmetu je kao svjedok saslušan apelant) i o tome je sud iznio razloge u obrazloženju pobijane presude u drugom pasusu na 17. stranici u kontekstu analize presude Općinskog suda u Tuzli (naveden broj) od 9. novembra 2015. godine (kojom je profesor osuđen), a koja je izvedena kao dokaz na glavnom pretresu na prijedlog odbrane.

24. Vrhovni sud je naveo da ne nalazi da postoji nelogičnost (suprotno navodu iz žalbe) u tome što su (prema tezi optužbe, a i zaključku prvostepenog suda) profesori za pružene seksualne usluge davali novac djevojkama, a pored toga i ispitna pitanja apelantu budući da je apelant imao ulogu posrednika u pronalaženju takvih djevojaka i njihovom dovođenju u objekte u kojima su profesori boravili.

25. Apelantovi žalbeni navodi da su od osam službenih izvještaja proslijeđenih Kantonalnom tužilaštvu od SIPA-e optužnicom rezultirala samo četiri izvještaja, i to protiv profesora koji nisu htjeli dati novac Faruku Balijagiću, da je predmetni postupak rezultat nezakonite namjere Tužilaštva i da sam koncept optužbe ukazuje na montiranu konstrukciju čitavog krivičnog postupka, da kod suda postoji nezakonita namjera za donošenjem osuđujuće presude (putem svjedoka Dragana Radovanovića i što sud nije imao namjeru da uspostavi videolink radi saslušanja svjedokinje Duta Cornelije), po ocjeni Vrhovnog suda, u svemu su neargumentovani i kao takvi se nisu mogli ni ispitati.

26. Nadalje, apelantova tvrdnja iz žalbe kojom se pokušava dovesti u pitanje opravdanost odluke suda da se na glavnom pretresu izvede kao dokaz zapisnik o ispitivanju svjedokinje Duta Cornelije od 23. juna 2008. godine i u vezi s tim tvrdnja da sud uopće nije imao namjeru da uspostavi videolink sa nadležnim sudom u Španiji radi ispitivanja imenovane svjedokinje, zatim da su inspektori (koji su tokom istrage saslušali navedenu svjedokinju i lično učestvovali u postupku njene deportacije) bili dužni postupati u skladu s odredbom člana 238. ZKP-a (koja propisuje mogućnost obezbjeđenja dokaza), po nalaženju Vrhovnog suda su neosnovani budući da iz samih žalbenih navoda proizlazi da je deportaciju svjedokinje Duta Cornelije izvršila Služba za poslove sa strancima Terenskog centra Tuzla, dok je njeno saslušanje izvršeno od službenika MUP-a Tuzlanskog kantona prije nego je deportacija realizovana.

27. Dalje je Vrhovni sud naveo da je bez uticaja na pravilnost pobijane presude i to što sud na stranici 31. presude u drugom pasusu navodi da će obrazloženje u odnosu na iskaz svjedokinje (Duta Cornelije) dati na str. 46–49. i 53, odnosno što se sud na stranici 23. u prvom pasusu poziva na obrazloženje izneseno na stranici 38. jer je do takvog preciznog naznačavanja realno došlo nakon što je sudija izvjestilac izradio prvostepenu presudu (prije slanja njenog pismenog otpravka), što je suprotno apelantovoj neargumentovanoj žalbenoj tvrdnji da je presuda pisana uporedo sa vođenjem glavnog pretresa i da je usljed toga presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima, pri čemu Vrhovni sud podsjeća da takvi nedostaci, sve i kada bi eventualno postojali, ne predstavljaju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u smislu odredbi člana 312. stav 1. ZKP-a.

28. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da su na pravilan način i u dovoljnoj mjeri došle do izražaja sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne, pa iz tih razloga nalazi da izrečena kazna zatvora apelantu u trajanju od jedne godine nije ni preblaga ni prestroga i da će se njom ostvariti ciljevi i specijalne i generalne prevencije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 7. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je u predmetnom postupku došlo do „grube i očigledne povrede materijalnih i procesnih garancija“ i arbitrarnosti suda prilikom odlučivanja, čitav krivični postupak koji je trajao punih 11 godina; da je predmetni postupak prepun „vidljivih i očiglednih“ povreda apelantovih prava, koje su, kako tvrdi apelant, vidljive i prostim čitanjem osporenih odluka, koje su i predmet apelacije. U tom kontekstu, apelant je u veoma obimnoj apelaciji (64 stranice) detaljno obrazložio stav o povredi navedenih prava. Tako apelant najprije navodi definiciju krivičnog djela navođenja na prostituciji (zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i kasnije), te zaključuje da je apelantu stavljeno na teret „navođenje“, dok način izvršenja činjenični opis propušta opisati (koristi termin „slao“, što ne obuhvata način izvršenja navođenja). Dalje apelant navodi sve odredbe ZKP-a „bitne za predmetnu apelaciju i utvrđivanje zakonitosti“, te dalje ukazuje na povrede prava iz Evropske konvencije.

30. Apelant navodi da je riječ o postupku koji je trajao 11 godina, te ukazuje da je upravo dužina postupka i propust drugostepenog suda da po apelantovom zahtjevu ponovo neposredno provede sve dokaze, te propust trećestepenog suda da predmet koji je drugi put ukinuo ponovo ukine i odredi održavanje postupka pred drugim vijećem ili presudu preinači, te uticaj medija „zapravo ukupnost elemenata koji su doprinijeli proizvoljnom i arbitrarnom postupanju sudova na apelantovu štetu“. Apelant u apelaciji ukazuje na pristrasnost suda.

31. Tako apelant navodi tok postupka, te najprije ukazuje da je optužnica podignuta i potvrđena bez dokaza da je apelant dao svoju odbranu (čl. od 91. do 94. ZKP-a). Apelant dalje uglavnom problematizuje „propuste“ Kantonalnog suda (kome je rješenjem Vrhovnog suda ukinuta presuda) u ponovljenom postupku u kojem je donijeta konačna odluka. Apelant ukazuje na nedostatke u pročitanoj optužnici (ne sadrži umišljaj, ali ni radnju izvršenja, ni ime profesora ni ispitna pitanja). Dalje apelant dovodi u vezi ovo sa činjenicom da je svjedok Zdravko Lučić naveo da on nije optužen da je apelantu davao pitanja, pa apelant pita zar nije interesantno da te okolnosti ne stavlja imenovanim profesorima na teret. Dalje apelant ukazuje na svjedočenje Alise Sarajkić (koja je tražila imunitet, a sud je ostavio mogućnost da Tužilaštvo kasnije odluči o imunitetu), kao i na izjave svjedoka za koje tvrdi da su „maltretirani“ od tužioca kako bi dali odgovarajući iskaz. Apelant problematizuje i pozivanje svjedoka od suda, preciziranje optužnice, neodlučivanje o prijedlozima odbrane (za neposredno provođenje dokaza pred novim vijećem), odustajanje od saslušanja svjedoka, iako su takvi prijedlozi bili usvojeni, uvrštavanje određenih dokaza bez prijedloga tužilaca, i drugo (što apelant u apelaciji navodi analizom zapisnika, za koje je morao platiti određeni iznos naveden u apelaciji). U tačkama 73–81. apelacije apelant navodi kako je sud i pored protivljenja odbrane odbio prigovor nezakonitosti iskaza svjedoka Duta Cornelije, kao i da je izvršeno preciziranje optužnice (navodi se kako) kojim se unose potrebni elementi koji čine subjektivnu stranu krivičnog djela, te uvećava krivičnu težinu optužbe, čime je povrijeđen princip reformatio in peus. Dalje apelant ukazuje na nedostatke presude koja mu je bila nejasna, te između ostalog navodi iskaz Sandre Morankić, te dalje ukazuje na ocjenu iskaza profesora kojim sud nije poklonio vjeru, ali i da Zvonku Kovačevića (koji je, za razliku od profesora, osuđen na kaznu zatvora) poklanja vjeru. Apelant dalje analizira i problematizuje iskaz ovog svjedoka. Apelant navodi i odluku koju je po žalbi donio Vrhovni sud, a za koju apelant navodi da se suština obrazloženja svodi na puka potvrđivanja presude Kantonalnog suda, te da je ona proizvoljna. U ovom dijelu apelacije (tačke 143–176) apelant osporava zaključke Vrhovnog suda u vezi s prigovorima da nije postupljeno po uputama Vrhovnog suda iz prethodnih rješenja (kojima je presuda ukinuta), zaključak u vezi s navodom o proširenju optužnice, o neposrednom saslušanju svjedoka (Duta Cornelije), o nezakonitosti dokaza (Duta Cornelije), propustu suda da iskaz ovog svjedoka dovede u vezu s iskazima drugih svjedoka (između ostalih Sandre Morankić), odnosno način na koji je to sud učinio itd., što je detaljno naveo u apelaciji. Apelant navodi da je i trećestepena presuda paušalna i proizvoljna ukazujući na iskaze svjedoka koji su iskazivali o pritiscima tužiteljice, ukazujući na prijedlog da se kao dokaz provede potvrđena optužnica protiv tužiteljice kojom joj se stavlja na teret krivično djelo iznuđivanja iskaza, te ukazujući na oslobađajuću presudu protiv Zdravka Lučića i drugo. Dalje apelant u apelaciji navodi kratki prikaz dijelova odluka iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, te teorije i sudske prakse u određenim segmentima. U ovom dijelu apelant ukazuje na praksu Evropskog suda, Ustavnog suda, te opet problematizuje svoj predmet i navodi da nije mogao saslušati svjedoka (Duta Cornelije) jer sud nije imao tehničke mogućnosti da uspostavi link sa Kraljevinom Španijom, da presuda nije obrazložena, da je optužnica prekoračena i drugo, uz analizu hronologije predmetnog postupka i citiranje, prema njegovom mišljenju, relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava te prakse Evropskog suda za ljudska prava.

b)Odgovor na apelaciju

32. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da uvidom u spis Kantonalnog suda nije utvrdio povredu apelantovog prava u krivičnom postupku, te smatra da nije došlo do nepravilne primjene ZKP-a, pa prema tome da nije došlo ni do povrede ljudskih prava i sloboda utvrđenih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i povreda utvrđenih u Evropskoj konvenciji na koje se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

33. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelacija neosnovana, te se poziva na razloge koje je iznio u obrazloženju presude.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 288.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

(3) Ako se tokom glavne rasprave optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se, prema odluci sudije odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti kao dokazni materijal samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 92. stav (2) tačka c) ovog Zakona.

Član 290.

Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 322.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana (šezdeseti dan za podnošenje apelacije je bila nedjelja, 3. novembar 2019. godine), kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 7. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

42. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).

44. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Apelacionim navodima je ukazano na dokaze koji su provedeni u toku postupka, tvrdeći da je sud bio pristrasan, a presuda rezultat korištenja nezakonitih dokaza, zatim na proizvoljnu ocjenu dokaza te slijedom toga arbitrarno utvrđeno činjenično stanje, te povredu prava na obrazloženu odluku, kao i da je optužnica prekoračena, da je povrijeđen princip in dubio pro reo i da apelant nije saslušan prije podizanja optužnice, te „provlači“ kroz apelaciju i pitanje dužine trajanja postupka.

46. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

47. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

48. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Uopćeno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94).

49. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

50. Ustavni sud najprije ukazuje na svoju odluku u apelantovom predmetu broj AP 2532/16 od 20. decembra 2017. godine, kojom je apelantova apelacija izjavljena zbog dužine trajanja postupka odbijena kao neosnovana. Imajući u vidu činjenicu da je ova odluka donijeta istovremeno kada je Kantonalni sud donio presudu (20. decembra 2017. godine), a da je zatim po apelantovoj žalbi Vrhovni sud odlučio 28. decembra 2018. godine, čime je presuda postala pravosnažna, Ustavni sud, uzimajući u obzir sve navedeno, može samo da konstatuje da ostaje pri svom zaključku da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, u vezi s dužinom trajanja postupka, imajući u vidu ranije date razloge u Presudi broj AP 2532/16, te period od jedne godine koliko je još trebalo redovnim sudovima da okončaju postupak (odluka Vrhovnog suda donijeta 28. decembra 2018. godine) nakon odluke Ustavnog suda.

51. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da se navodi iz apelacije mogu podvesti pod navode o pristrasnosti suda, i to predsjednice vijeća. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje što je vijeće, osim predsjednice vijeća, promijenjeno, te dalje ukazuje na određene izjave predsjednice vijeća, čime dovodi u pitanje njenu nepristrasnost u toku postupka. Takođe, apelant navodi (a isto proizlazi da je činio u postupku iz dostavljenih zapisnika sa pretresa) da je „ukazivao na zabrinutost“ zbog načina vođenja postupka. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost, a iz dostavljene apelacije i osporenih presuda ne proizlazi da ju je iskoristio, da traži izuzeće predsjednice vijeća ako je sumnjao u njenu nepristrasnost, odnosno ako su postojale okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost predsjednice vijeća (u skladu sa članom 39. tačka f) ZKP-a). S obzirom na to da to nije uradio pred redovnim sudom, apelant ne može sa uspjehom iznositi takve navode prvi put pred Ustavni sud i očekivati da Ustavni sud sada o tome odlučuje, a da nije data mogućnost redovnom sudu da otkloni eventualne propuste.

52. Dalje, Ustavni sud najprije primjećuje da apelant u najvećem dijelu apelacije ukazuje da sud nije dobro ocijenio dokaze, odnosno da su sudovi proizvoljno prihvatili dokaze, te da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima. S obzirom na veoma opširnu apelaciju, Ustavni sud će ovdje ispitati apelantove najvažnije i najznačajnije navode, i to one koje zaista mogu pokrenuti pitanje da li je postupak u cjelini bio pravičan.

53. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da je zapisnik o saslušanju Duta Cornelije iz istrage, čijem se čitanju apelant protivio, nezakonit dokaz, te je apelant tražio da se Duta Cornelija sasluša neposredno pred sudom (protivio se i saslušanju putem videopoziva). Ustavni sud primjećuje da je identične navode apelant iznosio u toku postupka, te da je u ovom dijelu ukazivao i na ranije donijeta rješenja Vrhovnog suda. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je Kantonalni sud u presudi detaljno naveo pokušaje da stupi u kontakt sa svjedokom Duta Cornelijom, koja se nalazi u Španiji, te su navedene sve radnje koje je sud u vezi s tim preduzimao. Kantonalni sud je naveo da je preduzeo sve mjere kako bi omogućio saslušanje svjedoka bilo putem videokonferencije, bilo neposrednim saslušanjem. Takođe, sud je cijenio i određene dokaze iz kojih proizlazi da je svjedokinja protjerana s teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska u periodu od tri godine, te je napustila Bosnu i Hercegovinu 3. jula 2008. godine, kako je sud naveo u vrijeme kada je protiv apelanta pokrenuta istraga. Pozivajući se na član 288 st. 1. i 2. ZKP-a, Kantonalni sud je odlučio da pročita iskaz Duta Cornelije iz zapisnika Tužilaštva broj Kta 179/08 od 23. jula 2008. godine. Apelant je u toku postupka, a isto je naveo u apelaciji, osporavao zakonitost zapisnika zbog činjenice da je svjedokinja dala iskaz bez prisustva tumača, kao i da on nije potpisan, o čemu se sud decidirano izjasnio pozivajući se na član 9. ZKP-a, kao i da je svjedokinja izjavila da ne traži tumača i da se tog prava odrekla, pri čemu je sud ukazao i na činjenicu (iz iskaza ovog i još jednog svjedoka) koliko je boravila u Bosni i Hercegovini. Takođe, ukazujući na druge provedene dokaze Kantonalni sud je dao razloge (stranica 30) zašto smatra da zapisnik nije nezakonit, iako ga nije potpisao zapisničar. Takođe, Kantonalni sud je smatrao da je zakonit i vjerodostojan dokaz iskaz Duta Cornelije iz istrage sa zapisnika Tužilaštva broj 179/08, u kome je označeno da se odnosi na osumnjičenog „Kešetović Jasmin“ i krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 2. KZ-a, o čemu se izjasnio u presudi ukazujući koje je svjedoke u vezi sa navedenim saslušao (zamjenik glavnog tužioca, brojni drugi svjedoci koji apelanta oslovljavaju sa „Jasko“, iskazi svjedoka koje je doveo u međusobnu vezu, str. 48. i 49. presude), te je našao da je svjedok Duta Cornelija u iskazu sa zapisnika od 23. juna 2008. godine svjedočila upravo o apelantu, dok se protiv „Jasmina Kešetovića“ nije vodila istraga. Kantonalni sud je takođe naveo da je iskaz Duta Cornelije potvrđen i ostalim izvedenim dokazima, a što je navedeno u obrazloženju presude. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da je Evropski sud dosljedno ocjenjivao uticaj koji je nemogućnost optuženog da ispita svjedoka imala na ukupnu pravičnost njegova suđenja. Evropski sud je uvijek smatrao potrebnim ispitati značaj neispitanih dokaza kako bi utvrdio da li su optuženikova prava bila neprihvatljivo ograničena. Takođe, Evropski sud je uspostavio „pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza“, ukazujući da kad se osuda zasniva isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu „odsutnog“ svjedoka, sud će pažljivo razmotriti čitav postupak. Stoga, kada iz obrazloženja presude proizlazi da se radi o dokazu – konkretno pročitanom iskazu sa zapisnika iz istrage, koji je podržan i drugim dokazima, a koji je sud (kako je naveo) cijenio s posebnom pažnjom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu ne može naći povredu prava na pravično suđenje jer iako odbrani nije data mogućnost da ispita ovog svjedoka, ipak je sud preduzeo sve mjere da se to desi, te nije imao nikakve instrumente da privoli svjedoka da svjedoči, a što je ključno, ne radi se o jedinom i odlučujućem iskazu na osnovu kojeg je donijeta osuđujuća presuda protiv apelanta. Takođe, Ustavni sud u Odluci broj AP 2532/16, u tački 59, ukazao je na značaj saslušanja svjedoka, ali je očito da sud u tome nije uspio, zbog čega se odlučio na čitanje iskaza u skladu sa članom 288. stav 2. ZKP-a.

54. Dalje, apelant je u toku postupka pokušao dokazati da su brojni drugi svjedoci svjedočili pod pritiskom tužiteljice (koja je preminula), o čemu su se kasnije izjašnjavali na glavnom pretresu, te je u ovom dijelu problematizovao i što je sud odbio provođenje određenih dokaza odbrane. Ustavni sud opet primjećuje da je Kantonalni sud i navedenom poklonio puno pažnje u presudi i da se o „nezakonitoj istrazi“ i svim prijedlozima odbrane u vezi s navedenim izjasnio na str. 14–31, ukazujući na provedene dokaze (iskaze svjedoka, uvide u druge krivične predmete – odvojene krivične postupke protiv profesora, te je ukazao da su svjedoci, koji su kasnije mijenjali iskaze, u nekoliko navrata saslušavani u konkretnom, ali i drugim predmetima vezanim za profesore Pravnog fakulteta od više tužilaca, čak i u prisustvu predstavnika OSCE-a i u raznim fazama postupka i dr.), pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a i zašto je zaključio da nije bilo pritiska, kao i zašto je određene prijedloge odbrane odbio, a koje obrazloženje se, suprotno navodima iz apelacije, ne čini proizvoljnim, već jasnim, što ne upućuje na nepravičnost postupka na način kako to apelant želi da predstavi.

55. Dalje, apelant ukazuje da je sud proizvoljno cijenio dokaze, prvenstveno iskaze svjedoka (Sandra Morankić, Zvonko Kovačević, Šejla Ledenko i dr.), čiju ocjenu apelant daje u apelaciji, analizirajući sadržaj iskaza svjedoka, kao i činjenicu da određenom svjedoku (npr. svjedoku Zvonku Kovačeviću koji je zaključio sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom i čiji je iskaz, prema apelantovom mišljenju, kontradiktoran) sud poklanja vjeru, a profesorima Pravnog fakulteta ne poklanja, ili da poklanja vjeru iskazu Šejle Ledenko samo u dijelu u kojem tereti apelanta, a kada bez imuniteta ozbiljno tereti postupajuću tužiteljicu sud smatra da joj je namjera da pomogne apelantu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na član 296. st. 1. i

2. ZKP-a, kao i ukazujući na krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret i njegove bitne elemente, zaključio da je apelant u navedenom periodu svjestan da navodi drugog na pružanje seksualnih usluga, što je i htio, „poslao“ i „odvodio“ određene osobe (Duta Corneliju, Sandru Morankić, Jovanu Zoljić) koje su profesorima Pravnog fakulteta (navedena imena) pružale seksualne usluge za novac, obećavajući jednoj od njih da će joj pomoći oko polaganja ispita, a zauzvrat je od navedenih profesora dobijao ispitna pitanja koja je prodavao studentima, a do kojeg zaključka je došao na osnovu iskaza svjedoka, prvenstveno Duta Cornelije, Zvonka Kovačevića, Jovane Zoljić, Emine Mekvić, Šejle Ledenko, Alise Sarajkić i drugih svjedoka, kao i dokazima dobijenim pretresom apelantovog automobila i stana (indeksi studenata, kartice sa pitanjima, dokumenti relevantni za polaganje ispita i dr.). Ovakav zaključak potvrdio je i Vrhovni sud koji je opet dao sažetak dokaza na kojima je Kantonalni sud zasnivao zaključak o krivici (str. 10–14), dalje ukazujući na razlike u iskazima svjedoka kojim je Kantonalni sud posvetio posebnu pažnju, kao i jasne razloge koje je dao u vezi sa zaključkom da je apelant radnje za koje se tereti preduzimao radi ostvarenja imovinske koristi koju je i ostvario tako što je za usluge u posredovanju u pružanju seksualnih usluga dobijao ispitna pitanja koja je prodavao studentima, ukazujući na dokaze koji navedeno potvrđuju (iskazi svjedoka i materijalni dokazi). Vrhovni sud je ispitao i ostale apelantove navode (nezakonitost istrage, nezakonitost određenih dokaza) i potvrdio stavove Kantonalnog suda, za šta je dao obrazloženje, koje, suprotno apelantovim navodima, ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

56. Konačno, imajući u vidu standarde koje pruža član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant pokreće pitanje garancija reformatio in peus, odnosno prekoračenja optužnice izmjenom optužnice, a nakon žalbe koju je izjavio samo apelant. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na stav redovnih sudova o navedenom, koji su ispitali isti prigovor pred prvostepenim sudom, ali i u postupku po žalbi, pozivajući se na čl. 290. i 322. ZKP-a. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su činjenične izmjene bile i nužne i korisne za apelanta, imajući u vidu oslobađajući dio prvostepene presude (u vezi s krivičnim djelom prevare), te zbog činjenice da se provedenim dokazima u toku postupka promijenilo činjenično stanje, te je uređena optužnica, ali ne na apelantovu štetu. Ustavni sud u vezi s navedenim primjećuje da je potvrđenom optužnicom, kao i izmijenjenom optužnicom apelantu stavljeno na teret isto krivično djelo. Takođe, a što je naveo i redovni sud, do izmjene je došlo jer je na osnovu dokaza koji su od samog početka poznati odbrani tužilac ocijenio da se izmijenilo činjenično stanje. Ustavni sud stoga ne može da prihvati apelantove navode da se radi o proširenju optužnice koje je suprotno članu 290. ZKP-a ili povredi principa in dubio pro reo iz člana 322. ZKP-a.

57. Apelant je u apelaciji istakao i da je optužnica podignuta i potvrđena suprotno odredbama ZKP-a jer u optužnici nije naveden niti predložen kao dokaz iskaz osumnjičene osobe [apelanta]. Osim što nije dovoljno jasno da li apelant tvrdi da nije saslušan, ili tvrdi da nije saslušan jer nije priložen o tome dokaz – iskaz osumnjičene osobe (kako apelant navodi: te nije dovoljan klasični pisani zapisnik, već i audio ili audio-vizuelno snimanje), Ustavni sud primjećuje da apelant nije u postupku isticao navedeno, te i u odnosu na ovaj navod zaključuje da apelant ne može pred Ustavnim sudom prvi put istaći određenu povredu, a da nije prethodno data mogućnost da je postupajući sud otkloni.

58. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

59. Ustavni sud je imao u vidu i sve ostale apelantove navode koje je iznio u opširnoj apelaciji, ali oni, kao ni brojna praksa na koju se pozivao apelant, ne utiče na drugačiju odluku Ustavnog suda u konkretnom predmetu.

60. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje, te zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

61. Iako je u apelaciji apelant naveo povredu čl. 7. i 13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da ovi navodi nisu posebno obrazloženi, već se u suštini radi o navodima koji su prethodno ispitani u vezi s pravom na pravično suđenje (i predloženo je da se apelacija usvoji samo u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije), te ih Ustavni sud nema potrebu posebno razmatrati.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, te je presuda donijeta uz pravilnu primjenu procesnih normi, kao i pravilnom primjenom materijalnog prava, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima.

63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4180/19 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio