Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3903/19 (M.I.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Zamjena nekretnina
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Građanski postupak
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3903/19

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3903/19, rješavajući apelaciju M.I, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M.I. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004017 19 Rev 2 od 3. jula 2019. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004017 18 Gž 5 od 25. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004017 16 P 4 od 31. augusta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Duško Bogojević, advokat iz Banja Luke, podnio je 15. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 004017 19 Rev 2 od 3. jula 2019. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 004017 18 Gž 5 od 25. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004017 16 P 4 od 31. augusta 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od tužilaca Pavla Gavranovića i Divne Gavranović (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 7. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Osnovni sud su 14. i 19. aprila 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Okružni sud i tužioci u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužioci su podnijeli tužbu protiv apelanta i tuženog Nedeljka Maksimovića [u toku postupka tuženi Nedeljko Maksimović je preminuo, pa je rješenjem tog suda od 16. januara 2014. godine predmetni postupak nastavljen u odnosu na njegove nasljednike i to: Olgu Maksimović, Zorku Maksimović, Zorana Maksimovića, Milenka Maksimovića, Dragana Maksimovića, Nadu Stijepić rođ. Maksimović, Miru Jović rođ. Maksimović i Božicu Radić rođ. Maksimović] (u daljem tekstu: ostali tuženi), radi utvrđenja.

6. Apelant je podnio protivtužbu protiv tužilaca i protiv ostalih tuženih radi isplate.

7. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 004017 16 P 4 od 31. augusta 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen 18. februara 1993. godine između tužilaca i Nedeljka Maksimovića, kojim su tužioci dali u razmjenu nepokretnosti u Prijedoru (u daljnjem tekstu: nekretnine u Prijedoru), a Nedeljko Maksimović nepokretnosti u Rijeci [Republika Hrvatska] (u daljnjem tekstu: nekretnine u Rijeci) sve nekretnine pobliže opisane u izreci presude, kao i ugovor o kupoprodaji zaključen 7. septembra 1999. godine između Nedeljka Maksimovića i apelanta o kupoprodaji nekretnine u Prijedoru, te da se slijedom toga obaveže apelant da tužiocima preda u posjed nekretnine u Prijedoru, te da se naloži zemljišnoknjižnom uredu da izvrši brisanje upisa izvršenih na osnovu navedenih ugovora i uspostavi prijašnje zemljišno - knjižno stanje u korist tužilaca. Odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca kojim traže da se obavežu ostali tuženi da im vrate iznos od 3.500,00 KM (stav 1.).

8. Odbijen je protiv-tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tužioci, te ostali tuženi da mu solidarno isplate iznos od 123.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene nekretnina u Prijedoru, te da se obavežu tužioci da mu na ime uvećanja vrijednosti nepokretnosti u Prijedoru, isplate iznos od 32.010,00 KM (stav 2.).

9. Istom presudom (st. 3. i 4.) obavezani su tužioci da apelantu naknade troškove postupka, odnosno obavezan je apelant da tužiocima naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude, dok su u preostalom dijelu, koji predstavljaju razliku između traženog i dosuđenog iznosa, zahtjevi odbijeni. Stavom 5. izreke presude je odbijen zahtjev tužene Olge Maksimović za naknadu troškova postupka, dok je stavom 6 izreke odbijen zahtjev tužilaca i apelanta za naknadu troškova postupka, postavljen prema ostalim tuženim.

10. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su Nedeljko Maksimović (prednik ostalih tuženih) i Medina Zlojić 9. novembra 1992. godine zaključili kupoprodajni ugovor kojim je Nedeljko Maksimović nekretnine u Rijeci prodao kupcu Medini Zlojić. Osnovni sud je utvrdio da su tužioci sa prednikom ostalih tuženih tj. Nedeljkom Maksimovićem 18. februara 1993. godine zaključili ugovor o razmjeni nepokretnosti, kojim ugovorom tužioci daju u zamjenu svoje nekretnine u Prijedoru za nekretnine u Rijeci, vlasništvo Nedeljka Maksimovića (koje je ranije prometovao ugovorom o kupoprodaji zaključenim sa Medinom Zlojić), te da su navedenim ugovorom sporazumjeli da ukoliko se naknadno utvrdi da razmijenjene nepokretnosti nisu u isključivom vlasništvu bilo koje od ugovornih strana „ima se smatrati da je ovaj ugovor pravno ništav i raskinut“. Osnovni sud je utvrdio da je prednik ostalih tuženih Nedeljko Maksimović stupio u posjed predmetnih nekretnina u Prijedoru, te da se na osnovu navedenog ugovora o zamjeni nekretnina uknjižio u zemljišnim knjigama kao vlasnik tih nekretnina, a da su tužioci, odnosno po njihovom ovlaštenju njihov srodnik (sestra tužioca Pavao Gavranovića-Ankica) stupili u posjed nekretnina u Rijeci, te da nepokretnosti u Rijeci tužioci nisu upisali na svoje ime jer nisu ni podnosili zahtjev za upis. Osnovni sud je utvrdio da su tužioci 18. februara 1993. godine sačinili izjavu iz čije sadržine slijedi da su upoznati da se pred Općinskim sudom u Rijeci vodi spor pod brojem P:3891/92 između tužiteljice Medine Zlojić i Nedeljka Maksimovića radi poništenja ugovora o kupoprodaji nekretnine u Rijeci od 9. novembra 1992. godine, te da su saglasni da se ugovor o razmjeni smatra valjanim i da obavezuje ugovorne strane „samo pod uvjetom da Nedeljko Maksimović uspije u naprijed navedenom sporu kao i pod uvjetom da sredi zemljišno-knjižno stanje nekretnina u Prijedoru, koje nekretnine su u vlasništvu davaoca izjave“. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je Općinski sud u Rijeci donio Presudu broj P:3891/92 od 21. maja 1993. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice Medine Zlojić za predaju u posjed, a odbio protivtužbeni zahtjev tuženog Nedeljka Maksimovića za poništenje kupoprodajnog ugovora od 9. novembra 1992. godine, koju presudu je potvrdio Okružni sud u Rijeci presudom od 20. oktobra 1993. godine, a Vrhovni sud Hrvatske je presudom od 2. maja 1996. godine odbio reviziju Nedeljka Maksimovića. Osnovni sud je utvrdio da je prednik ostalih tuženih, Nedeljko Maksimović 9. septembra 1999. godine sa apelantom zaključio kupoprodajni ugovor, kojim mu je, između ostalih nepokretnosti, prodao i nekretnine u Prijedoru (kuću koja je bila predmet ugovora o razmjeni sa tužiocima), te da se na osnovu tog kupoprodajnog ugovora apelant uknjižio u zemljišnoj knjizi kao vlasnik tih nekretnina.

11. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je Okružni sud u Banja Luci rješenjem utvrdio da se prijedlog tužilaca za priznanje strane sudske odluke (presude Općinskog suda u Rijeci broj P:3891/92 od 21. maja 1993. godine) smatra povučenim. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je o priznanju navedenih stranih sudskih odluka odlučio kao o prethodnom pitanju, koje ima dejstvo samo u konkretnom postupku u smislu odredbe člana 101. stav 5. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakona o rješavanju sukoba), kojom je propisano „Ako priznanju strane odluke nije doneseno posebno rješenje svaki sud može o priznanju te odluke rješavati u postupku kao u prethodnom pitanju, ali samo sa dejstvom za taj postupak“. Naime, prema ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju su ispunjeni uslovi za priznanje strane sudske odluke propisani odredbama čl. 87. do 98. Zakona o rješavanju sukoba, naglasivši da se radi o stranoj sudskoj odluci, da se radi o pravosnažnoj odluci, i da ista nije u suprotnosti sa Ustavom BiH i RS, i utvrđenim osnovama društvenog uređenja i da postoji uzajamnost. U tom smislu, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 17. Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: Sporazum) iz koje proizilazi da isprave koje je izdao ili ovjerio u propisanom obliku sud ili drugi nadležni organ države ugovornice, te su potpisani i na njim otisnut pečat nadležnog organa, nije potrebno dalje ovjeravati za upotrebu na teritoriji druge države ugovornice, a to se odnosi i na fotokopiju isprava koje ovjerio sud ili nadležni organ. Članom 18. navedenog Sporazuma je propisano da javne isprave imaju na teritoriji druge države ugovornice istu dokaznu snagu, kao i javne isprave te države. Prema ocjeni Osnovnog suda, iz navedenog Sporazuma proizilazi da su navedene presude stranog suda mogle služiti kao dokaz u konkretnom postupku i bez provedenog postupka priznanja, jer se u konkretnom slučaju ne traži izvršenje tih presuda u Bosni i Hercegovini, kada bi se prema odredbi čl. 20. i 21. tog Sporazuma morao vršiti postupak priznanja strane sudske odluke. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odlučio o priznanju navedenih stranih sudskih odluka kao prethodnom pitanju sa dejstvom samo u konkretnoj pravnoj stvari.

12. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja, a u vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužioci traže da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni zaključen 18. februara 1993. godine Osnovni sud je imao u vidu odredbe čl. 73, 74. i 132. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) naglasivši da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru zaključenim pod raskidnim ili rezolutivnim uslovom, koji je bitan element tog ugovora, ali da se ne radi o uslovu koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili običajima, kada bi ugovor o razmjeni bio ništav zbog postavljanja tog uslova. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o takvom uslovu, Osnovni sud je zaključio da se radi o pravno valjanom ugovoru kod kojeg nastupanje kauzalnog uslova ima za posljedicu raskid, odnosno poništenje ugovora, a ne njegovu ništavost koja djeluje ex tunc.

13. Kako je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim ugovora o razmjeni, Osnovni sud je zaključio da nije osnovan ni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed kao i zahtjev koji se odnosi na nalaganje zemljišno-knjižnom uredu da izvrši brisanje upisa izvršenih na osnovu ovih ugovora i uspostavi prijašnje zemljišno - knjižnog stanje u korist tužilaca.

14. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ostale tužene, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 163. Zakona o nasljeđivanju, naglasivši da iz provedenih dokaza proizilazi da ostali tuženi nisu proglašeni nasljednicima iza umrlog Nedeljka Maksimovića, zbog čega je tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tužene neosnovan i po ovom osnovu.

15. Osnovni sud je odbio kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim su tužioci tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 7. septembra 1999. godine između Nedeljka Maksimovića i apelanta. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o premjeru i katastru nekretnina (čl. 8, 9. i 14.) koje je citirao, naglasivši da izvedenim dokazima tužioci nisu dokazali da je apelant bio nesavjestan, odnosno da je mogao znati za razliku između vanknjižnog i knjižnog stanja, odnosno u konkretnom slučaju da je njegov pravni osnov za sticanje svojine na nekretninama u Prijedoru otpao, odnosno da je nastupio raskidni uslov, tj. da Općinski sud u Rijeci u predmetu broj P-3891/92 nije donio odluku u korist Nedeljka Maksimovića. Slijedom navedenog, Osnovni sud je ocijenio da je apelant bio savjestan sticalac kako u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji 7. septembra 1999. godine, tako i prilikom upisa prava svojine u zemljišne knjige. U tom smislu, Osnovni sud je istaknuo da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu od 123.000,00 KM na ime kupljenih nekretnina, te ušao u posjed tih nekretnina. Takođe, Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen 7. septembra 1999. godine u formi koja je propisana za zaključenje takvih ugovora, da je ovjeren kod suda, te je u vrijeme zaključenja ugovora prodavac Nedeljko Maksimović bio upisan kao isključivi vlasnik prometovanih nekretnina. Nadalje, Osnovni sud je naveo da tužioci tokom postupka nisu dokazali da su u zemljišno-knjižnim evidencijama upisali zabilježbu spora koji se vodio između Medine Zlojić i Nedeljka Maksimovića, kao činjenice koja je mogla uticati na raspolaganje predmetnim nekretninama, niti su dokazali da su podnosili zahtjev za upis takve zabilježbe, iz čega, prema ocjeni Osnovnog suda, proizilazi da apelant nije imao razloga posumnjati u istinitost i potpunost upisa. Dakle, tužioci nisu dokazali da je apelant znao da je nastupio raskidni uslov ugovora o razmjeni te da je zbog toga bio nesavjestan. Nasuprot tome, apelant se pouzdao u javne evidencije na nekretninama, a kako je prema njima prodavac Nedeljko Maksimović bio upisan kao isključivi vlasnik nekretnina u Prijedoru koje su predmet ugovora o kupoprodaji bez bilo kakvih zabilježbi trećih lica, Osnovni sud je zaključio da apelant ne može trpiti štetne posljedice sada kako je to propisano članom 14. Zakona o premjeru i katastru nekretnina.

16. Osnovni sud je odbio kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud, u slučaju da usvoji tužbeni zahtjev tužilaca, obaveže tužioce i ostale tužene da mu isplate iznos od 123.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene nekretnine u Prijedoru, te da sud obaveže tužioce da mu isplate iznos od 32.010.00 KM na ime uvećanja vrijednosti predmetne nekretnine u Prijedoru. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odluka o protivtužbenom zahtjevu uslovljena pozitivnom odlukom o tužbenom zahtjevu koji je u konkretnom slučaju negativan jer je tužbeni zahtjev odbijen.

17. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386. stav 1. ZPP-a o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 20 i 21 obrazloženja.

18. Odlučujući o žalbama tužilaca i apelanta Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 P 004017 18 Gž 5 od 25. marta 2019. godine kojom je apelantova žalba djelimično uvažena i preinačeno rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u presudi Osnovnog suda od 31. augusta 2018. godine (st. 3 i 4 izreke), tako da su obavezani tužitelji da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude, dok je žalba tužitelja izjavljena na odbijajući dio odluke o tužbenom zahtjevu (stav 1 izreke), odbijena u cijelosti i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

19. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore tužilaca utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je ugovor o razmjeni nekretnina od 18. februara 1993. godine zaključen pod raskidnim uslovom u smislu člana 74. stav 3. ZOO, zbog parnice između Nedeljka Maksimovića i Medine Zlojić, te da su se ugovarači saglasili da je njihov ugovor valjan i da ih obavezuje samo ako Nedeljko Maksimović uspije u parnici koja se vodila pred Općinskim sudom u Rijeci. U tom smislu, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju nastupio ugovoreni uslov i da je ugovor raskinut, ali da su tužioci tražili utvrđenje ništavosti ugovora i da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da nisu dokazali osnovanost takvog zahtjeva.

20. Okružni sud je naveo da nisu osnovni žalbeni navodi tužilaca da je apelant nesavjesna stranka pri zaključenju ugovora o kupoprodaji od 7. septembra 1999. godine. U tom smislu, Okružni sud je naveo da je pri zaključenju kupoprodajnog ugovora Nedeljko Maksimović bio upisan u zemljišnoknjižnim evidencijama, da nije imao saznanje da je izgubio spor pred sudom u Rijeci, da je ugovor zaključen u pismenoj formi i potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda, da nije postojala zabilježba spora i da se apelant pouzdao u tačnost upisa u javnoj evidenciji nepokretnosti u smislu člana 14. Zakona o premjeru i katastru.

21. Odlučujući o žalbenim navodima apelanta koji se odnose na troškove postupka, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno odlučio o troškovima u smislu člana 396. ZPP u vezi sa članom 383. ZPP-a. Okružni sud je preinačio prvostepenu odluku o troškovima postupka, imajući u vidu da su tužbeni i protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbijeni, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 9 obrazloženja.

22. Odlučujući o reviziji tužilaca Vrhovni sud je Presudom broj 77 0 P 004017 19 Rev 2 od 3. jula 2019. godine reviziju djelomično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tužilaca, tako što je djelimično usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 7. septembra 1999. godine između Nedeljka Maksimovića i apelanta, slijedom čega je obavezan apelant da tužiocima preda u posjed nekretninu u Prijedoru, te je naloženo zemljišno-knjižnom uredu da izvrši brisanje upisa izvršenog na osnovu navedenog ugovora i uspostavi prijašnje zemljišno-knjižno stanje u korist tužilaca, pri čemu je preinačena i odluka o troškovima postupka tako što je obavezan apelant da tužiocima na ime naknade troškova postupka isplati određeno novčani iznos pobliže naveden u izreci presude, dok je u preostalom dijelu, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, zahtjev odbijen.

23. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je stav nižestepenih sudova da zaključeni ugovor o razmjeni nepokretnosti nije ništav jer nije ispunjen uslov ništavosti propisan odredbom člana 103. ZOO, ali je takav stav nepravilan kada je u pitanju kupoprodajni ugovor zaključen između Nedeljka Maksimovića i apelanta.

24. Vrhovni sud je neosnovanost revizijskih prigovora u dijelu kojim je utvrđeno da ugovor o razmjeni nepokretnosti nije ništav detaljno pojasnio na strani 6 i 7 obrazloženja presude, a djelimičnu osnovanost revizije u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji na strani od 7 do 9 obrazloženja. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je momentom pravosnažnosti presude Općinskog suda u Rijeci od 21. maja 1993. godine, zaključeni ugovor o razmjeni nepokretnosti raskinut i ipso yure nastupa pravna posljedica vraćanja primljenog u ispunjenju tog ugovora (član 132. st. 1. i 2. ZOO). Od tog momenta Nedeljko Maksimović više nije imao valjan pravni osnov za vlasništvo nad nekretninama u Prijedoru koje je dobio u razmjeni, a njegov izvršeni upis u zemljišnim knjigama po osnovu tog ugovora, od momenta nastupanja raskidnog uslova, predstavlja „golo pravo vlasništva“, tj. „obara“ se pretpostavka da je vlasnik nepokretnosti ono lice koje je u tom svojstvu upisano u javne evidencije nepokretnosti.

25. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni, kao i u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji između Nedeljka Maksimovića i apelanta, kao relevantan materijalno pravni propis, koji je bio na snazi i koji je primjenjiv za odluku u konkretnom sporu, pored ZOO, jeste i Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). U tom smislu, Vrhovni sud je pojasnio da je temeljno pravilo ZOSPO-a kod derivativnog načina sticanja jeste da niko ne može na nikoga prenijeti više prava nego što ga sam ima (nemo plus iuris od alium trcimferre potest quam ipse habet), što znači da zakon mora propisivati izuzetke u tačno određenim slučajevima i pretpostavke kada stjecatelj, na osnovu povjerenja u tačnost upisa u javnoj evidenciji nepokretnosti može, na temelju pravnog posla, steći pravo neposredno i od osobe koja to pravo stvarno nema. ZOSPO nije propisivao mogućnost sticanja prava vlasništva pravnim poslom na nepokretnosti od nevlasnika. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, savjesnost Nedeljka Maksimovića i apelanta nije od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora. Naime, apelant, što proizilazi iz utvrđenih činjenica, jeste savjesna strana jer se pouzdao u stanje upisa u javnom registru nepokretnosti i u faktičko stanje, ali njegova savjesnost ne može dovesti do toga da stekne vlasništvo nad kupljenim nepokretnostima, jer ih je kupio od nevlasnika. Kada je u pitanju savjesnost Nedeljka Maksimovića, oba suda ispuštaju iz vida da je on znao da je ugovor o razmjeni uslovljen raskidnim uslovom, vezano za spor koji se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci. Obzirom da je odluka kojom je odbijen njegov zahtjev za poništenje kupoprodajnog ugovora postala pravosnažna 20. oktobra 1993. godine, on je kao savjesni ugovarač bio dužan, prije zaključenja ugovora sa apelantom, da provjeri na koji način je postupak pred sudom u Rijeci okončan, za šta je imao više nego dovoljno vremena (od 20. oktobra 1993. godine do 7. septembra 1999. godine kada je sa apelantom zaključio kupoprodajni ugovor).

26. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud smatra da Nedeljko Maksimović, počev od momenta nastupanja raskidnog uslova više nije vlasnik nepokretnosti koje je dobio ugovorom o razmjeni, bez obzira na svoj upis i bez obzira da li je njemu činjenica da je ispunjen raskidni uslov bila poznata ili nije, jer je to buduća objektivna činjenica ugovorena voljom stranaka, zbog čega on nije mogao zaključiti ni pravno valjan ugovor o kupoprodaji sa apelantom. Zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantom, Nedeljko Maksimović je, kao prodavač, prenio na apelanta prava koja on sam nije imao u tom momentu, jer je nastupanjem raskidnog uslova prije zaključenja njihovog ugovora, nestao osnov za sticanje vlasništva, što njihov ugovor čini ništavim. Stoga tužioci, kao vlasnici, imaju pravo da od apelanta, kao posjednika nevlasnika, traže predaju u posjed nekretnine u Prijedoru, koja je bila predmet ništavog kupoprodajnog ugovora (član 37. ZOSPO, sada čl. 126. i 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima).

27. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant nije ni žalbom ni revizijom pobijao odluku kojom je odbijen njegov protivtužbeni zahtjevi za povrat isplaćene kupoprodajne cijene u iznosu od 123.000,00 KM i za isplatu iznosa od 32.010,00 KM na ime izvršenih ulaganja. Ovaj zahtjev je, inače, postavljen kao eventualni, pa prvostepeni sud nije ni trebao odlučivati o istom jer je odbio tužbeni zahtjev tužilaca u cijelosti, pa zahtjev iz protivtužbe, u tom slučaju, ne egzistira. Međutim, bez obzira na taj propust nižestepenih sudova, dio protivtužbenog zahtjeva za povrat isplaćene cijene od 123.000,00 KM, u koneksitetu je sa tužbenim zahtjevom, pa primjena odredbe člana 104. stav 1. ZOO koja se odnosi na posljedicu ništavosti ugovora, nalaže da se odluka o tom dijelu zahtjeva preispita jer se radi o pravilnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu sve utvrđene činjenice, protivtužbeni zahtjev za povrat cijene je pravilno odbijen, kako u odnosu na tužioce tako i u odnosu na ostale tužene. Tužioci se u vezi sa tom isplatom ne nalaze u materijalnopravnom odnosu sa apelantom (novac je isplaćen Nedeljku Maksimoviću), dok ostali tuženi ne mogu odgovarati za dug zajedničkog ostavitelja jer nisu naslijedili njegovu imovinu (ni pokretnu ni nepokretnu). Kao što je rečeno, ostavinski postupak je obustavljen jer nema imovine koja bi bila predmet zaostavštine. Odbijajući dio odluke o protivtužbenom zahtjevu koji se odnosi na isplatu iznosa od 32.010,00 KM, nije u koneksitetu sa tužbenim zahtjevom i na njega se ne bi mogla primjeniti odredba člana 104. stav 1. ZOO. Kako se apelant nije žalio na prvostepenu odluku, ona je u tom dijelu postala pravosnažna istekom zakonskog roka za žalbu, pa je, sve i da ima revizija apelanta, Vrhovni sud u tom dijelu ne bi mogao preispitivati.

28. Vrhovni sud je primjenom člana 386. stav 2 u vezi sa čl. 387, 396. i 397. stav 2. ZPP-a odlučio o troškovima postupka, pojasnivši da su tužioci djelimično uspjeli u sporu, u odnosu na ništavost kupoprodajnog ugovora od 7. septembra 1999. godine, dok je apelant u cijelosti odbijen sa protivtužbenim zahtjevom, pa je obavezao apelanta da tužiocima djelimično nadoknadi troškove postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

30. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava, proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ističe da Vrhovni sud nije mogao donijeti osporenu odluku budući da je u konkretnom slučaju apelant oštećen na način što je izgubio pravo da traži nadoknadu od nasljednika Nedeljka Maksimovića, kao i da traži nadoknadu za troškove koje je izdvojio za ulaganje u predmetne nekretnine. Nadalje, apelant navodi da je u momentu zaključivanja kupoprodajnog ugovora od 7. septembra 1999. godine bio savjestan kupac koji je pristao na kupoprodaju iz razloga što je u javnoj ispravi pisalo da je Nedeljko Maksimović vlasnik navedene nekretnine, pri čemu je ukazao da se u vrijeme potpisivanja ugovora o kupoprodaji od 7. septembra 1999. godine na teritoriji Republike Srpske primjenjivao se Zakon o premjeru i katastru zemljišta SR BiH, čijim članom 9. je propisano da katastarski operat i planovi na kojima se vrši provođenje nastalih promjena na zemljištu imaju snagu javne isprave. U tom smislu navodi da se osporenom odlukom Vrhovnog suda narušava osnovno načelo pouzdanosti i tačnosti u zemljišne knjige. Takođe, smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda nezakonita jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

31. Nadalje, apelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 86. do 98. Zakona o rješavanju sukoba, jer je o nostrifikaciji inostrane presude odlučivao kao o prethodnom pitanju. U tom smislu ističe da je priznanje navedene odluke, kako to proizilazi iz obrazloženja prvostepene presude, direktno uticalo na valjanost ugovora o kupoprodaji. Apelant Takođe smatra da je pogrešan stav suda u pogledu primjene odredbi člana 17. Sporazuma, kad izjednačava „isprave koje je izdao ili ovjerio u propisanom obliku sud ili drugi nadležni organ“ sa presudama suda.

32. Takođe, apelant smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo i u dijelu koji se odnosi na ugovor o razmjeni nekretnina a kako to sud zaključuje i poziva se na odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti kao i u pogledu odredbi koje se odnose na konvalidaciju tog ugovora (čl. 73. i 70. ZOO).

b)Odgovor na apelaciju

33. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na koja je apelant ukazao u apelaciji. Vrhovni sud je Takođe naveo da su u osporenoj revizionoj odluci navedene pravno relevantne činjenice koje su opredijelile taj sud na donošenje pobijane odluke, pri čemu su te činjenice dovedene u vezu sa odgovarajućim normama materijalnog prava i dati razlozi koji isključuju proizvoljnost u postupanju suda. Predložio je da se apelacija odbije.

34. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude u pogledu protivtužbenog zahtjeva apelanta, koji i nije bio pobijan, ali ga je revizoni sud cijenio obzirom da je vezan za tužbeni zahtjev (utvrđenje ništavosti ugovora) odnosno restituciju. Osnovni sud navodi da je u obrazloženju odluke dao detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom odlučivanja o protivtužbi apelanta, te ističe da je pravni stav iznesen u osporenoj odluci zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Osnovni sud je naveo da se ne bi očitovao u pogledu tužbenog zahtjeva, obzirom da je odluka o tužbenom zahtjevu preinačena revizijom Vrhovnog suda, koji je o tome dao detaljno obrazloženje. Smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o kršenju prava na koja se poziva u apelaciji u pogledu odluke tog suda od 31. augusta 2018. godine, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

35. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.

Ugovor za čije se zaključenje zahtjeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo.

Uslovi i njihovo dejstvo Član 74. stav 3.

(3) Ako je zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje važiti kad se uslov ispuni.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.

Dejstvo raskida Član 132. st. 1. i 2.

(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

36. Zakon o premeru i katastru nekretnina (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/96 i 15/00). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o premeru i katastru nekretnina (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 19/96) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Podaci upisani u katastar nekretnina smatraju se tačnim i treća savesna lica koja se oslanjaju na upisano stanje ne mogu imati štetnih posledica u prometu nekretnina i drugim odnosima u kojima se ovi podaci koriste.

37. Zakon o rješavanju sukoba zakona o propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 43/82 i 72/82 – Ispravka) u relevantnom dijelu glasi: Postupak priznanja i izvršenja stranih sudskih i arbitražnih odluka Član 101. stav (5) Ako o priznanju strane odluke nije doneseno posebno rješenje, svaki sud može o priznanju te odluke rješavati u postupku kao o prethodnom pitanju, ali samo sa dejstvom za taj postupak.

38. Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima («Službeni list RBiH - Međunarodni ugovori», broj 1/96 i «Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori», broj 11/05) u relevantnom dijelu glasi: Isprave Član 17.

1) Isprave koje je izdao ili ovjerio u propisanom obliku sud ili drugi nadležni organ države ugovornice, te su potpisane i na njime je otisnut pečat nadležnog organa, nije potrebno dalje ovjeravati za upotrebu na teritoriju druge države ugovornice.

2) Prvi stav ovog člana odnosi se i na prijepise i fotokopije isprava koje je ovjerio sud ili drugi nadležni organ.

Član 18.

Javne isprave, izdane na teritoriji jedne države ugovornice, imaju na teritoriju druge države ugovornice istu dokaznu snagu kao i javne isprave te države.

39. Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 1/09, 55/09 - ispravka, 91/16 i 82/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 163. stav 1.

Odgovornost nasljednika za dugove ostaviočeve (1) Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

VI.Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, Takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 004017 19 Rev 2 od 3. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

47. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio, između ostalog, radi utvrđenja ništavosti ugovora o razmjeni i ugovora o kupoprodaji nekretnina, te radi isplate, dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa proizilazi da apelant o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava, proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je o nostrifikaciji inostrane presude odlučivao kao o prethodnom pitanju.

49. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

50. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

51. Ustavni sud Takođe podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

52. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina od 18. februara 1993. godine, dok je usvojen zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji od 7. septembra 1999. godine i naloženo apelantu da tužiocima preda u posjed nekretnine u Prijedoru, te naloženo zemljišno knjižnom uredu da izvrši brisanje upisa izvršenog na osnovu tog ugovora. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu iznosa od 123.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene nekretnina u Prijedoru i iznosa od 32.010,00 KM na ime uvećanja vrijednosti tih nekretnina. Apelant osporava osporene presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina od 18. februara 1993. godine i kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji od 7. septembra 1999. godine. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da zaključeni ugovor o zamjeni nepokretnosti nije ništav jer nije ispunjen uslov ništavosti propisan odredbom člana 103. ZOO-a. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka navedeni zaključak obrazložili na način da je ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen pod raskidnim uslovom, zbog parnice između Nedeljka Maksimovića i Medine Zlojić, jer je Nedeljko Maksimović dao u razmjenu nepokretnosti koje je već prometovao, pa su se ugovarači saglasili da je njihov ugovor valjan i da ih obavezuje samo ako Nedeljko Maksimović uspije u toj parnici. Budući da je nastupio ugovoreni uslov i da je ugovor raskinut, ali da su tužioci tražili utvrđivanje ništavosti tog ugovora, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da tužioci u konkretnom slučaju nisu dokazali osnovanost takvog zahtjeva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, djelimično usvojena revizija tužilaca i utvrđeno da je ništav ugovor u kupoprodaji od 7. septembra 1999. godine zaključen između Nedeljka Maksimovića i apelanta o kupoprodaji nekretnina u Prijedoru. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da Nedeljko Maksimović, počev od momenta nastupanja raskidnog uslova više nije vlasnik nepokretnosti koje je dobio ugovorom o razmjeni, bez obzira na svoj upis i bez obzira da li je njemu činjenica da je ispunjen raskidni uslov bila poznata ili nije, jer je to buduća objektivna činjenica ugovorena voljom stranaka. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da Nedeljko Maksimović nije mogao zaključiti ni pravno valjan ugovor o kupoprodaji sa apelantom. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude navedeni zaključak obrazložio na način da je zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantom, Nedeljko Maksimović, kao prodavac, prenio na apelanta prava koja on sam nije imao u tom momentu, jer je nastupanjem raskidnog uslova prije zaključenja njihovog ugovora, nestao osnov za sticanje vlasništva, što njihov ugovor čini ništavim.

53. U vezi sa apelacionim navodima da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je o nostrifikaciji inostrane presude odlučivao kao o prethodnom pitanju, Ustavni sud primjećuje da odredbe člana 101. stav 5. Zakona o rješavanju sukobu, koju je prvostepeni sud imao u vidu, omogućuje svakom sudu da priznavanje strane sudske odluke riješi u postupku kao o prethodnom pitanju, ali samo sa dejstvom za taj postupak. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud imao u vidu i relevantne odredbe Sporazuma (čl. 17. i 18.) koje propisuju da isprave koje je izdao ili ovjerio u propisanom obliku sud ili drugi nadležni organ države ugovornice, te su potpisane i na njime je otisnut pečat nadležnog organa, nije potrebno dalje ovjeravati za upotrebu na teritoriju druge države ugovornice, odnosno da javne isprave, izdane na teritoriji jedne države ugovornice, imaju na teritoriju druge države ugovornice istu dokaznu snagu kao i javne isprave te države. Prema ocjeni Ustavnog suda, prvostepeni sud je navedene odredbe Sporazuma, ali i odredbe Zakona o rješavanju sukoba, imao u vidu prilikom odlučenja koje su doveli u vezu sa raspoloživim dokumentima, i to presudom Općinskog suda u Rijeci, na osnovu čega je utvrdio da navedena presuda stranog suda može služiti kao dokaz u predmetnom postupku i bez provedenog postupka priznanja, jer se u konkretnom slučaju ne traži izvršenje navedene presude u Bosni i Hercegovini, kada bi se prema odredbi čl. 20. i

21. Sporazuma morao vršiti postupak priznanja strane sudske odluke. U takvim okolnostima, s obzirom na svoju nadležnost, u situaciji kada je prvostepeni sud utvrdio da presuda Općinskog suda u Rijeci ispunjava sve uslove koje propisuju Sporazum i Zakon o rješavanju sukoba i za svoje utvrđenje dao obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim, Ustavnom sudu ne ostaje prostora za suprotan zaključak, odnosno da svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova (vidjeti, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1971/18 od 8. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

54. Dovodeći zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi, u vezu sa obrazloženjem koje su dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze u konkretnom slučaju, kao ni u primjeni pozitivno-pravnih propisa od strane redovnih sudova, a koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

55. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostala prava

56. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi drugoapelanta o kršenju tih prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da nema povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja kada su odbili tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina od 18. februara 1993. godine, odnosno kada su usvojili zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji od 7. septembra 1999. godine i naloženo apelantu da tužiocima preda u posjed nekretnine u Prijedoru, te naloženo zemljišno knjižnom uredu da izvrši brisanje upisa izvršenog na osnovu tog ugovora, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

58. Ustavni sud Takođe zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju ovih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3903/19 (M.I.) | Sudska praksa | Aktio