Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-366/20 (S. B.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Reformatio in peius
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-366/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-366/20, rješavajući apelaciju Save Bajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Save Bajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 K 032279 19 Kž 2 od 17. decembar 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 K 032279 19 K 2 od 23. septembra 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Savo Bajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Veljko Ćivša advokat iz Sokoca, podnio je 27. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 K 032279 19 Kž 2 od 17. decembar 2019. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 K 032279 19 K 2 od 23. septembra 2019. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se određuje da se prekida izdržavanje kazne zatvora utvrđene presudom Osnovnog suda od 23. septembra 2019. godine do okončanja postupka po njegovoj apelaciji.
2. Apelant je podneskom od 1. juna 2020. godine obavijestio Ustavni sud da će ga u postupku pred Ustavnim sudom zastupati Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, te je dopunio apelaciju.
3. Apelant je 21. juna 2021. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje kazne zatvora izrečene presudom Okružnog suda. Uz zahtjev apelant je predočio i punomoć za zastupanje za Dragana Stupara, advokata iz Banjaluke. II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-366/20 od 6. februara 2020. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 4. i 5. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
6. Okružni sud je odgovor dostavio 17. februara 2020. godine, Osnovni sud 28. februara 2020. godine i Okružno tužilaštvo 13. februara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Osnovni sud je presudom broj 83 0 K 032279 17 K od 8. oktobra 2018. godine apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivično djelo ne pružanje pomoći licu povrijeđenom u saobraćanoj nesreći iz člana 414. stav 1. KZ RS, pa mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci. Apelantu je izrečena i mjera bezbjednosti zabrana upravljanja svim motornim vozilima u trajanju od tri godine.
9. Okružni sud je rješenjem broj 83 0 K 032279 19 Kž od 18. juna 2019. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi (tužilac nije ulagao žalbu), presudu Osnovnog suda od 8. novembra 2018. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
10. Iz obrazloženja rješenja proizilazi, pored ostalog, da je Okružni sud zaključio da su izostale činjenice i okolnosti kojima se određuje oblik vinosti u odnosu na težu posledicu (smrt jednog lica). Osnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da se prvostepeni sud ni u obrazloženju presude nije bavio ovim pitanjem, tako da su izostali razlozi o ovoj odlučnoj činjenici, vezanoj za sektor subjektivnog odnosa učinioca prema djelu. Nadalje, ukazano je da je apelant postupao iz nehata kako u pogledu osnovne tako i u pogledu teže posledice tako da postoji dvojnost psihičkog odnosa učinoca prema posledicama djela, osnovnoj i kvalifikovanoj, težoj posledici kod koje se odgovornost ocjenjuje prema članu 17. KZ RS. S tim u vezi Okružni sud je ukazao da prvostepeni sud u pobijanoj presudi pitanje psihičkog odnosa apelanta prema smrtnoj posledici kao kvalifikatornom elementu ovog, težeg oblika krivičnog djela, nije ni razmatrao što je bio u obavezi shodno članu 304. stav 7. ZKP te u tom smislu utvrditi oblik nehata, svjesni ili nesvjesni, a što ima svoje reperkusije i na odluku o kazni. Tačnije, subjektivni odnos učinioca prema težoj posledici - smrti oštećenog pri izvršenju krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja je odlučna činjenica koju treba u toku postupka utvrditi, odnosno, treba dokazati da je učinilac u odnosu na tu težu posledicu postupao iz nehata. Prema stavu Okružnog suda i pored toga što se ovdje može raditi o nehatu kao jedinom obliku vinosti, on nije notorna činjenica koju ne treba utvrđivati.
11. Nadalje, Okružni sud je istakao da je kao uzrok nastanka saobraćajne nezgode u kojoj je jedno lice izgubilo život utvrđeno da apelant nije poštovao dva propisa Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS BiH) i to član 28. stav 1. koji obavezuje vozača da obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu i član 39. stav 1. koji obavezuje vozača da vozilo kojim upravlja drži na desnoj kolovoznoj traci. U konkretnom slučaju u kontekstu subjektivnog odnosa apelanta prema djelu prvostepeni sud je procjenjivao njegovo ponašanje protivno odredbi člana 28. stav 1. ZOBS BiH, a da se, pritom ne osvrće na tvrdnju iz izreke da je apelant svojim ponašanjem povrijedio i odredbu člana 39. ZOBS BiH tako da je ostalo nejasno da li je povreda ove odredbe ZOBS BiH u uzročnoj vezi sa nastupjelom posledicom.
-Osporene odluke
12. Osnovni sud je presudom broj 83 0 K 032279 19 K od 23. septembra 2019. godine apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ RS (za koju mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci) i krivično djelo ne pružanje pomoći licu povrijeđenom u saobraćanoj nesreći iz člana 414. stav 1. KZ RS (za koje je utvrdio kaznu zatvora od tri mjeseca) i izrekao mu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci. Apelantu je izrečena i mjera bezbjednosti zabrana upravljanja svim motornim vozilima u trajanju od tri godine.
13. Iz obrazloženja presude proizilazi da je na osnovu iskaza svjedoka D.O. utvrđeno da su apelant i svjedok bili zajedno kritične večeri, te da je apelant došao do restorana sa svojim autom, kojih ima više. Svjedok D.O. je izjavio da nije vidio sa kojim od automobila je došao apelant, te da ga je vidio kada je sam u automobilu otišao. Na glavnom pretresu ovaj svjedok je tvrdio da se ne može sjetiti da li je apelant upravljao sa automobilom pasat ili mercedes iz razloga što je apelant imao nekoliko auta i to približno sličnih boja. U obrazloženju presude je dalje istaknuto da je svjedok D.O. u istrazi rekao: „Savo (apelant) je išao sa svojim mercedesom tamno plave ili miš boje koji on koristi već duži vremenski period ispred nas i dolaskom do kafe bara „Pink" u Karakaju isti je skrenuo pred navedeni objekat, a mi smo nastavili u pravcu Zvornika odnosno svojim kućama”. Svjedok D.O. je na glavnom pretresu izjavio da je u istrazi rekao da nije siguran da li je apelant upravljao mercedesom ili pasatom, te da nije provjerio šta je tačno uneseno u zapisnik jer je žurio na posao. Osnovni sud je zaključio da je svjedok D.O. na glavnom pretresu promijenio iskaz u namjeri da pomogne apelantu. U vezi s tim je ukazano da ne postoji razlog zbog kog bi policijski službenici prilikom saslušanja u istrazi unijeli u zapisnik nešto što svjedok nije rekao, posebno imajući u vidu i da je u zapisniku konstatovano da je svjedok D.O. htio da se pročita zapisnik i da nije imao primjedbi na zapisnik. Nadalje, u obrazloženju presude je ukazano da je na osnovu iskaz svjedoka R.V. utvrđeno da apelant nije dovezao automobil Mercedes na popravku kod ovog svjedoka, ali da je sa drugim licem došao kod njega po auto nakon popravke. Sud je prihvatio iskaz svjedoka D.O. koji je dao na glavnom pretresu osim u dijelu kojim od vozila koja ima je apelant upravljao kritične večeri. Nadalje, na osnovu iskaza svjedoka P.S. utvrđeno je da je kritične večeri apelant bio u označenom restoranu, te da je otišao oko 23.00 časa. Iskaz ovog svjedoka u dijelu u kom je tvrdio da je apelant došao do restorana taksijem nije prihvaćen jer je bio u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima.Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da je kritične večeri apelant upravljao vozilom mercedes kada se dogodila saobraćajna nezgoda na mjestu koje se nalazi na putu od mjesta gdje je apelant bio do njegove kuće. Bez značaja su ocijenjene apelantove tvrdnje da je svjedok D.O. kritične večeri bio u vidno pijanom stanju s obzirom da je svjedok u istrazi, kao i na glavnom pretresu, opisao na koji načinje došao do restorana „Park“, šta se dešavalo u restoranu i nakon izlaska iz restorana te je ukazano da su razlike u njegovim iskazima (kojim od automobila koje posjeduje je apelant upravljao) već obrazložene.
14. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je postojala razlika u mišljenjima vještaka saobraćane struke koje su odredili sud, odbrana i tužilaštvo u pogledu nastanka saobraćajne nezgode zbog čega su vještaci suočeni u prisustvu vještaka medicinske struke. U obrazloženju presude su interpretirani nalazi i mišljenju u vezi sa pitanjima o kojim je postojala saglasnost odnosno u pogledu kojih su pojedini od vještaka imali različito mišljenje, te je interpretiran iskaz vještaka medicinske struke iz kog, pored ostalog, proizilazi, da je pješak usled udara vozila odbačen, a u slučaju da je pretrčavao (što je vještak, s obzirom na stepen alkoholisanosti pješak ocijenio nemogućim) onda bi usled udara pao ispred vozila na kolovoz.
15. Osnovni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka tužilaštva iz razloga što je njegovo vještačenje zasnovano na dokazima koji su bili na licu mjesta, prije svega tragu krvi, tragu zemlje i krajnjem položaju pješaka. Vještaci suda i odbrane isticali su da se niti jedna dokaz koji je nađen na licu mjesta ne može sa sigurnošću povezati sa predmetnom saobraćajnom nesrećom. S tim u vezi je ukazano da na licu mjesta nije pronađen samo jedan trag već više tragova koji čine jednu povezanu cjelinu, svi se nalaze pored lijeve saobraćajne trake gledajući u pravcu kretanja apelanta i nemoguće je da su svi ovi tragovi došli sa desne saobraćajne trake. Po ocijeni suda, da je sudar bio u desnoj saobraćajnoj traci, kako su tvrdili vještaci suda i odbrane, morali bi pojedini dokazi biti na desnoj saobraćajnoj traci, pored desne saobraćajne trake ili na samom kolovozu na kojim bi bili vidljivi tragovi da je određeni dokaz pregažen od kretanja drugih vozila. Nadalje, ukazano je da je činjenica da se moglo izvršiti vještačenje traga krvi i utvrditi kojoj osobi pripada ali kada se imaju u vidu svi tragovi na licu mjesta logično je zaključiti da je i ovaj trag od nastradalog pješaka. Osnovni sud nije prihvatio mišljenje vještaka tužilaštva da se pješak vidi na udaljenosti od najmanje 40 m a da je najmanja vidljivost od 26 m u slučaju kretanja vozila iz suprotnog smjera s obzirom da u slučaju kretanja vozila iz. suprotnog smjera može doći do zasljepljivala i da se pješak ne vidi. Međutim, ukazano je da apelant nije smio preći na lijevu saobraćajnu traku, a da se sa sigurnošću nije uvjerio da je bezbjedan prelazak i da se može kretati lijevom saobraćajnom trakom. Takođe, utvrđeno je da su na strani pješaka postojali propusti koje je vještak tužilaštva utvrdio, i iste je sud u cijelosti prihvatio i cijenio kod odmjeravanja krivično pravne sankcije apelantu. Osnovni sud je dovodeći u vezu nalaz vještaka tužilaštva sa nalazima vještaka suda i vještaka odbrane iznio detaljne razloge i obrazloženja zbog čega je prihvatio nalaz vještaka tužilaštva. U prilog ovog stava Osnovni sud se pozvao i na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke posebno ukazujući na način nastanka povreda kod nastradalog pješaka.
16. Osnovni sud je dalje istakao da krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ RS postoji u slučaja kada se učesnik u saobraćaju na putevima iz nehata ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj zbog čega nastupi smrt jednog ili više lica. Nadalje, interpretirani su: član 28. stav 1., član 39. stav 1. i član 107. stav 1. ZOBS BiH.
17. Prema stavu Osnovnog suda apelant je osnovno djelo učinio sa svjesnim nehatom, jer je bio svjestan da u situaciji kada propusti da obrati pažnju na pješaka koji se nalazio na kolovozu i to od 0,50 m od lijeve ivice kolovoza gledano iz smjera apelantovog kretanja i nedržanjem vozila na svojoj desnoj kolovoznoj traci, već se apelant kretao lijevom saobraćajnom trakom namijenjenom za kretanje vozila iz suprotnog smjera i nastavio kretanje tom trakom, može uslijed udara u pješaka dovesti u opasnost život pješaka, te je vozeći na navedeni način olako držao da će moći spriječiti dovođenje u opasnost život pješaka ili da ova neželjena posljedica neće nastupiti. U odnosu na težu posljedicu proisteklu iz izvršenja krivičnog djela koja se odnosi na smrt pješaka, sud je zaključio da je apelant Takođe postupao sa svjesnim nehatom jer je bio svjestan da uslijed naprijed opisane nepropisne vožnje i udara u pješaka može nastupiti i ova teška posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti.
18. Osnovni sud je ukazao da je u činjeničnom opisu krivičnog djela poslije riječi „iako je bio svjestan da sa ovakvom radnjom može dovesti u opasnost živote ljudi" dodao riječi ,,i nastupiti smrt pješaka" što se odnosi na težu posljedicu koja je proizašla iz osnovnog djela. Na ovaj način sud nije povrijedio objektivni identitet optužnice i presude, s obzirom da je iz provedenih dokaza sud utvrdio da se svjesni nehat odnosi i na nastupanje smrti pješaka, a isto proizlazi i iz samog činjeničnog opisa krivičnog djela.
19. Okružni sud je presudom broj 83 0 K 032279 19 Kž 2 od 17. decembra 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude u dijelu koji se odnosio na krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ RS, u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu i kao utvrđenu, uzeo kaznu zatvora od jedne godine i pet mjeseci. Nadalje, apelantova žalba je djelimično uvažena u dijelu koju se odnosio na mjeru bezbjednosti i prvostepena presuda je preinačena u tom djelu tako da je apelantu izrečena mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom „B kategorije“ u trajanju od dvije godine, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne računa u vrijeme trajanja ove mjere. Najzad, apelantova žalba je uvažena u dijelu koji se odnosio na krivično djelo ne pružanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nesreći iz člana 414. stav 1. KZ RS, pa je apelant na osnovu člana 298. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) oslobođen od optužbi da je počinio ovo krivično djelo.
20. Iz obrazloženja presude proizilazi da je neosnovanom ocijenjena apelantova tvrdnja da se iz izreke prvostepene presude ne može izvesti zaključak o postojanju dvojnosti psihičkog odnosa apelanta kako prema osnovnom djelu tako i prema težoj posledici koja je proizašla iz njega. Apelant je u ovom dijelu isticao da presuda govori u jednini („olako držao da će je moći spriječiti ili da neželjena posledica neće nastupiti“), pa se ne može zaključiti o kojoj je od dvije posledice riječ-osnovnoj ili težoj, odnosno da u izreci pobijane presude nedostaje odlučna činjenica koja se odnosi na subjektivni odnos apelanta prema težoj posledici djela (smrt jednog lica), pa da se u takvom slučaju ne može primijeniti člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ RS. Pored toga apelant je tvrdio i da je prvostepeni sud, dodavši riječi „nastupiti smrt pješaka“ prekoračio optužnicu jer je dodao odlučne činjenice koje djelo čine težim izgubivši iz vida da ga štiti princip zabrane reformatio in peius.
21. Okružni sud je istakao da je analizom izreke prvostepene presude utvrdio da je u njoj konkretizovana radnja koja čini krivično djelo, uz navođenje činjenica i okolnosti koje predstavljaju obilježja krivičnog djela i koje potvrđuju da je apelant izvršilac označenog krivičnog djela. Nadalje, prema stavu Okružnog suda prvostepeni sud je u ponovnom postupku, raspravio sva sporna pitanja na koja mu je ukazano rješenjem ovog suda od 18. juna 2019. godine te u tom smislu otklonio i nejasnoće u pogledu vinosti apelanta u odnosu na težu posledicu (smrt jednog lica) i o tome u obrazloženju presude dao prihvatljive razloge, što je u prethodnoj presudi, u njenom obrazloženju nedostajalo. Nadalje, ukazano je da je očigledno da se prema izreci presude radi o dvojnosti psihičkog odnosa apelanta, kako prema osnovnom djelu tako i prema težoj posledici, (smrti pješaka). Prema stavu Okružnog suda unošenje riječi „nastupiti smrt pješaka“ prvostepeni sud nije prekoračio optužbu niti povrijedio princip zabrane reformatio in peius. S tim u vezi je ukazano da je u konkretnom slučaju prvostepena presuda donesena nakon što je prethodna presuda ukinuta uvažavanjem apelantove žalbe i predmet vraćen na ponovno suđenje. U navedenoj pravnoj situaciji, obzirom da tužilac nije izjavljivao žalbu, činjenični identitet krivičnog djela se izvodi iz presude koja žalbom tužioca nije osporena. Činjenični supstrat sadržan u izreci ukinute presude prvostepeni sud je dopunio unošenjem riječi „nasupiti smrt pješaka“ čime je precizirao okolnosti vezane za oblik vinosti podveden pod pravni pojam svjesnog nehata, kao jedini mogući oblik vinosti u pogledu teže posledice koja je u dispozitivu potvrđene optužnice, a potom u izreci ukinute presude, određena time što su, pored opisanih propusta na strani apelanta, opisane i činjenice i okolnosti koje se odnose na posledicu osnovnog djela u vidu nastupanja konkretne opasnosti za javni saobraćaj i dovođenjem u opasnost života ljudi, ali isto tako precizirana je i posledica težeg oblika ovog krivičnog djela u vidu smrtne posledice po pješaka. Preciziranjem činjenica i okolnosti vezanih za utvrđen oblik vinosti prvostepeni sud se kretao u granicama činjeničnog opisa djela iz optužnice tako da precizirani opis ostaje u granicama događaja iz optužnice, u granicama pravne kvalifikacije djela koje je apelantu stavljeno na teret, što znači da navedene okolnosti nisu bitne za kvalifikaciju djela. Djelo je jednako teško, kao ono iz optužnice, radi se o istoj radnji i istom događaju a izmjena se odnosi samo na okolnosti koje konkretizuju djelo, ali nije pravno relevantna za izmjenu predmeta optužbe i tom izmjenom su samo precizirana pitanja vezana za vinost apelanta, u odnosu na težu posljedicu. Slijedom navedneog zaključeno je da se ne radi niti o drugom, niti o drugačijem djelu od onog koje je apelantu stavljeno na teret.
22. Prema stavu Okružnog suda prvostepeni sud je odlučne činjenice pravilno utvrdio na temelju pobrojanih dokaza koje je cijenio pojedinačno i prema njihovoj vlastitoj vrijednosti a potom dovođenjem u međusobnu vezu sa ostalim provedenim dokazima i to prvenstveno materijalnim dokazima, tragovima konstatovanim u zapisniku o uviđaju i fotodokumentaciji lica mjesta kao i zapisnikom o prepoznavanju sačinjenim od strane ovlaštenih lica Policijske stanice Zvornik broj 19-01/5-1/16 od 9. decembra 2016. godine te drugim objektivnim, pisanim dokazima u koje je prvostepeni sud izvršio uvid, ali takođe i u vezi sa iskazima saslušanih svjedoka P.V. i S.M., te provedenim vještačenjima od strane vještaka saobraćajne struke M.V. i E.Dž.. Stoga je zaključeno da je prvostepeni sud je svoj zaključak u vezi sa odlučnim činjenicama izveo na način propisan članom 295. stav 2. ZKP RS, tj. savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, te je na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak o dokazanosti svih odlučnih činjenica.
23. Okružni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da je apelant kritične večeri upravljao putničkim automobilom mercedes. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud zaključak u ovom dijelu zasnovao na iskazu iz istrage svjedoka D.O., zapisnik o prepoznavanju lica ko je označenog dana bio kod svjedoka R.V. radi popravke i zamjene dijelova za putničko vozilo mercedes (svjedok R.V. je prepoznao apelanta), svjedočenju B.G., ovlaštenog službenog lica koje je vršilo uviđaj, a koje tvrdi da su pripadnici policije odmah nakon uviđaja pokušali da pronađu apelanta kod kuće, ali ga tamo nisu pronašli, kao ni automobil, te svjedočenju D.S., pripadnik policije, koji je potvrdio da je u označenom mjestu apelant upravljao spornim vozilom, za koje je provedenim vještačenjem od strane vještaka mašinske struke te tragovima pronađenim na licu mjesta, utvrđeno da se radi o vozilu koje je učestvovalo u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Slijedom navedenog pravilnim je ocijenjen stav prvostepenog suda da ne prihvati iskaze svjedoka P.V. i S.M. koji su, svjedočeći dvije godine nakon saobraćajne nezgode, bili kategorični da baš kritične večeri apelant nije upravljao mercedesom. U tom smislu, prema stavu Okružnog suda, logično je bilo pokloniti vjeru iskazu iz istrage svjedoka D.O. koji je saslušan nekoliko dana nakon spornog događaja i koji je potvrdio da je spornim vozilom upravljao apelant. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je svjedok D.O. bio u vidno pijanom stanju ukazano je da su i druga lica na čije iskaze se poziva odbrana kritične večeri konzumirali alkohol, da prema iskazima tih lica, sem jednog gosta, niko u kafani nije odavao utisak da je u pijanom stanju. Slijedom navedenog tvrdnja svjedoka D.O. na glavnom pretresu da on misli da je apelant kritične večeri upravljao vozilom pasat, pozivajući se na to da je tokom istrage pogrešno tvrdio da se radi o vozilu mercedes zbog alkoholisanosti u kojoj se nalazio, pravilno je prvostepeni sud ocijenio kao neuvjerljiv razlog za izmjenu iskaza datog tokom istrage, ocjenjujući to i kao pokušaj da se pomogne apelantu. U prilog navedenog ukazano je i na kasniji slijed događaja: apelantovo nastojanje da popravi vozilo mercedes, odsustvo od kuće nakon spornog događaja (policija ga nije pronašla kod kuće kada je posumnjala na njega kao izvršioca djela), te činjenica da je apelant nastavio da upravlja mercedesom nakon njegove popravke (svjedok D.S.).
24. Prema stavu Okružnog suda iz prvostepene presude proizilazi i da je nesporno utvrđeno da je neposredni uzrok saobraćajne nezgode na strani apelanta koji nije obratio pažnju na pješaka koji je prelazio kolovoz sa desne na lijevu stranu puta, te što vozilo nije držano na desnoj kolovoznoj traci, nego je apelant neoprezno izvršio prelazak vozilom ulijevo na lijevu saobraćajnu traku te nije obratio pažnju na pješaka koji se nalazio na lijevoj strani kolovoza, sve gledano iz smjera kretanja vozila apelanta. Ukazano da je ovakav zaključak zasnovan na nalazu i mišljenju vještaka saobraćane struke G.M.. koji je doveden u vezu sa suprotstavljenim nalazima i mišljenjima druga dva vještaka, te ostalim provedenim dokazima. Slijedom navedenog zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno prihvatio kao vjerodostojan nalaz i mišljenje vještaka tužilaštva G.M. i o tome dao široku, logičnu i uvjerljivu argumentaciju u obrazloženju presude, koju u cijelosti prihvata i ovaj sud. Prema stavu Okružnog suda ovaj vještak je dao valjane odgovore i na pokrenuta pitanja vezana za mogućnost uočavanja pješaka u datim okolnostima napominjući da je apelant imao mogućnost uočiti pješaka u dometu oborenih svjetala (najmanje četrdeset metara), a pri tome je sa sigurnošću zaključio da apelant nije mogao biti u datim okolnostima zaslijepljen svjetlima vozila iz označenog smjera jer se apelant upravo i kretao saobraćajnom trakom namijenjenom za kretanje vozila iz označenog smjera.
25. Osnovni sud u Zvorniku je rješenjem broj 83 OK 032279 20 Iks od 29. aprila 2021. godine koje je u cjelini potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 83 OK 032279 21 Iksž 4 od 14. maja 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantovu molbu za odlagnje izvršenja izrečene kazne zatvora. Apelantu je naloženo da se odmah po pravosnažnosti rješenja javi u Kazneno-popravni zavod u Istočnom Sarajevu radi stupanja na izdržavanje kazne zatvora.
26. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi, pored ostalog, da je apelant u četiri navrta tražio odgađanje izrečene kazne zatvor, da je njegov molba u jednom slučaju ocjenjena osnovanom, dok je u ostala tri odbijena kao neosnovana.
27. Iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je apelant tražio odgađanje izvršenja kazne zatvora jer je obolio od teže akutne bolesti označenog imena a u prilog čega je predočio otpusno pismo Kliničkog centra RS od 19. februara 2021. godine. Uvidom u navedeno pismo utvrđeno je da je apelantu utvrđena navedena dijagnoza, da je daljim dijagnostičkim metodama i kliničkim pregledom isključeno akutno hirurško oboljenje, te da se apelant otpušta na kućno liječenje sa usmeno datim preporukama za dalju terapiju i kontrolu. Nadalje, u obrazloženju je ukazano na član 78. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS (u daljnjem tekstu: ZIKS), te da iz priloženih dokaza nije vidljivo da apelantovi zdravstveni problemi imaju karakter teže akutne i druge teže bolesti, jer ta činjenica u medicinskoj dokumentacija nije decidno navedena. Najzad, iz obrazloženja rješenja proizilazi, pored ostalog, da apelant na poziv sud da dostavi medicinsku dokumentaciju nakon 19. februara 2021. godine kako bi se utvrdilo da li je zdravstveno stanje poboljšano prema uputama iz otpusnog pisma od 19. februara 2021. godine to nije i učinio već je sud obavijestio da se sva dokumentacija nalazi u Kliničkom centru u Banjaluci. Pozivajući se na član 79. stav 3. ZIKS ukazano je da je na osuđenom teret dokazivanja razloga na kojima se zasniva molba, a da apelant nije pružio odgovarajuće dokaze iz kojih bi proizilazila osnovanost molbe za odgađanje izvršenja kazne zatvora.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
28. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
29. Apelant je najprije istakao da izreka prvobitne prvostepena presuda nije sadržala činjenice i okolnosti kojima se određuje oblik vinosti u odnosu na težu posledicu (smrt jednog lica) a zbog čega je, pored ostalog, rješenjem Okružnog suda i ukinuta i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. Nadalje, apelant je istakao da je u ponovnom postupku prvostepeni sud promijenio činjenični opis na sledeći način: “iako je bio svjestan da sa ovakvom radnjom može dovesti u opasnost živote ljudi i nastupiti smrt pješaka, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da neželjena posljedica neće nastupiti.” Po njegovom mišljenju time su počinjene dvije greške. Prva se ogleda u činjenici da u konkretnom slučaju prvostepena presuda govori o jednini („olako držao da će je moći spriječiti ili da neželjena posljedica neće nastupiti«), pa se ne može zaključiti o kojoj je od dvije posljedice je riječ- osnovnoj ili težoj. Dvojnost svjesnog nehata se ne može održati samo na olakom držanju da će samo jednu neželjenu posljedicu moći spriječiti ili da ona neće nastupiti. Ako je u pitanju samo jedna posljedica ona se mora odnositi prvenstveno na osnovno krivično djelo a time se isključuje odgovornost za težu posljedicu po članu 17. KZ RS i članu 410. stav 3. istog zakona. Druga greška se po njegovom mišljenju ogleda u tome da je, dodavši riječi “i nastupiti smrt pješaka” prvostepeni sud u ponovnom postupku prekoračio optužnicu jer je dodao odlučne činjenice koje djelo čine težim, te pri tom prekršio princip zabrane reformatio in peius jer tužilaštvo na prvobitnu prvostepenu presudu nije ulagalo žalbu. Slijedom navedenog apelant smatra neprihvatljivim stav drugostepenog suda da navedene okolnosti nisu bitne za kvalifikaciju djela. S tim u vezi je istakao da činjenični supstrat koji izražava psihološki odnos učinioca prema težoj posljedici predstavlja odlučne činjenice, kao i da je isti sud takav stav zauzeo u rješenju kojim je prvobitnu prvostepenu presudu ukinuo. U prilog tvrdnji o povredi reformatio in peius apelant je još istakao da se on odnosi kako na pravnu kvalifikaciju tako i na činjenični supstrat odnosno da se u ponovnom postupku nove činjenice mogu utvrđivati samo dok ne idu na štetu optuženog jer bi se u suprotnom njegov pravni lijek, u situaciji kad tužilac nije ulagao žalbu, mogao okrenuti protiv njega.
30. Nadalje apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaze u raspravljanju pitanja ko je upravljao vozilom mercedes i da li je vozač ili pješak uzrok saobraćane nesreće. U vezi sa prvim pitanjem apelant je istakao da niko od sedam pobrojanih svjedoka, čije iskaze je i interpretirao, nije izjavio da je on kritične večeri upravljao automobilom mercedes. Nadalje, ukazuje da prvostepeni sud niti jedna od iskaz datih na glavnom pretresu nije prihvatio već da je prihvatio jedino iskaz svjedoka D.O. iz istrage u kom je izjavio da je apelant kritične večeri upravljao vozilom mercedes. Pri tom, ukazuje i da je ovaj svjedok izjavio da je bio u vidno pijanom stanju kritične večeri, da je apelant upravljao crnim Pasatom odnosno da ga nije zanimalo o kom vozilu se radi. Po njegovom mišljenju sud nije ponudio niti jedan valjan razlog zbog kog je iskaze svjedoka na glavnom pretresu ocijenio neuvjerljivim i suprotnim drugim dokazima, pri tom ne navodeći o kojim drugim dokazima se radi odnosno zbog čega bi pobrojani svjedoci bili zainteresovani da „poboljšaju“ njegov položaj. U ovom dijelu apelant je ukazao na iskaze svjedoka R.V. koji je potvrdio da apelant nije dovezao mercedes na popravku, te A.M. koji je izjavio da apelant nije osoba koja je došla da kupio dio za mercedes, a koji, po njegovom mišljenju, potkrepljuju i govore u prilog iskazima ostalih svjedoka koje sud nije prihvatio. Apelant Takođe ističe i da nije utvrđeno vrijeme kada se nesreća dogodila (u noći između 5/6 decembra 2018. godine). S obzirom da su svi svjedoci potvrdili da su vozilom mercedes upravljali i apelantov otac i apelantov brat, po njegovom mišljenju, okolnost ko je navedenim vozilom upravljao nakon 23.00 časova je bila od odlučnog značaja. Međutim, redovni sudovi se ovom okolnošću uopšte nisu bavili.
31. Apelant je istakao da su provedena tri vještačenja po vještacima saobraćajne struke: njegovo, tužilaštva te je vještačenje naložio i sud. U konačnici prvostepeni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka tužilaštva ističući da je zasnovano na dokazima koji su bili na licu mjesta, prije svega tragu krvi, tragu zemlje i krajnjem položaju pješaka. Međutim, vještak medicinske struke je izjavio da nema dokaza da tragovi krvi potiču od pješaka, ali je prvostepeni sud zaključio da, kad se imaju u vidu svi tragovi na licu mjesta, zaključak je da i tragovi krvi pripadaju pješaku. Ovakav zaključak po njegovom mišljenju jasno upućuje da za prvostepeni sud ne postoji načelo in dubio pro reo. Nadalje, apelant je istakao da su se njegov i vještak suda saglasili da je pješak uzrokovao saobraćajnu nesreću neopreznim i nebezbjednim pokušajem prelaska kolovoza, a ispred i u blizini nailazećeg vozila ali da prvostepeni sud nije prihvatio mišljenje ovih vještaka. Nadalje, apelant je istakao da prvostepeni sud nije prihvatio nalaz vještaka tužilaštva u dijelu u kom je naveo da se pješak vidi na udaljenosti od najmanje 40 m. Njegov i vještak suda su se pak saglasili da se pješak u tamnoj odjeći može uočiti najranije na udaljenosti od 26 m, pa je sud propustio da kroz vremensko prostornu analizu utvrdi da li bi se u takvoj situaciji vozilo, pri brzini od 60 km/h (zaustavni put od 36,5 m) moglo zaustaviti prije udara u pješaka. Međutim, drugostepeni sud u vezi pitanja uočavanja pješaka u datim okolnostima zaključuje da je vještak tužilaštva utvrdio da je apelant imao mogućnost uočavanja pješaka u dometu oborenih svjetala najmanje 40 metara. Na taj način je, po njegovom mišljenju, drugostepeni sud mijenjao činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud a pri tom radilo se o odlučnoj činjenici za njegovu odbranu pa je na taj način prekršen princip zabrane reforamtio in peius. Takođe, apelant smatra da je drugostepeni sud na ovaj način ispoljio i pristrasnost na njegovu štetu.
32. U dopuni apelacije apelant je ponovio tvrdnju da je sud izvršio grubu povredu identiteta optužnice tako što je u izreci presude u rečenici „iako je bio svjestan da sa ovakvom radnjom može dovesti u opasnost živote ljudi, ali olako držao da će je moći spriječiti ili da neželjena posljedica neće nastupiti", dodao riječi „i nastupiti smrt pješaka“. Apelant ističe da mu je na teret stavljeno krivično djelo iz člana 410. stav 3. KZ RS. Radi se o krivičnom djelu Ugrožavanju javnog saobraćaja koje je kvalifikovano težom posljedicom (smrću nekog lica). U članu 17. KZ RS propisano je da kada je iz krivičnog djela proizašla teža posljedica za koju zakon propisuje težu kaznu, ta se kazna može izreći ako je učinilac u odnosu na tu posljedicu postupao iz nehata. U konkretnom slučaju u optužnici, za čiji identitet (koji se odnosi kako na objektivna obilježja krivičnog djela tako i za subjektivna obilježja) je sud vezan, u pogledu odgovornosti za težu posljedicu nije uopšte naveden oblik vinosti koji je zahtjevan u članu 17. KZ RS, odnosno u optužnici se nehat navodi samo u odnosu na osnovno djelo iz člana 410. stav 1. KZ RS. Nehat u odnosu na težu posledicu u smsilu člana 410. stav 3. KZ RS nije bio predmet optužbe i kao takav nije bio ni predmet dokaznog postupka. Po njegovom mišljenju, dodajući riječi „i nastupiti smrt pješaka“ prvostepeni sud je nastojao otkloniti ovaj propust, subjektivno dopunjavajući optužnicu i stavljajući mu na teret težu posljedicu (smrt pješaka), pa je tako izašao iz okvira svoje nadležnosti i prekršio i načelo akuzatornosti preuzimajući ulogu tužioca.
33. U zahtjevu za donošenje privremene mjere od 21. juna 2021. godine apelant je ponovio navode iz apelacije odnosno dopune apelacije ističući da nije imao pravično suđenje zbog čega bi izvršenjem kazne zatvora za njega nastupila nenadoknadiva šteta. Takođe, istakao je da se njegovo zdravstveno stanje uslijed stresa a nakon donošenja odluke koja je osporena apelacijom pogoršalo u smislu da je razvio označenu akutnu bolest zbog koje se u više navrata liječio na Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske, posljednji put u februaru 2021. godine. U prilog ovih tvrdnji priložio je i otpusna pisma iz Kliničkog centra, posljednje datirano sa 19. februarom 2021. godine. Najzad, apelant tvrdi da je, nakon što je odbijena njegova molba za odlaganje izdržavanja kazne zatvora a prije podnošenja zahtjeva za privremenu mjeru Ustavnom sudu, obolio od virus Korona i da mu je određena izolacija. U prilog ovih tvrdnji predočio je rješenje Zdravstvene inspekcije od 11. juna 2021. godine iz kog proizilazi da mu je izolacija u kućnim uslovima određena počev od 8. juna 2021. godine i da ima trajati najmanje deset dana i dodatno još najmanje tri dana bez simptoma. Najzad, apelant nije naveo i predočio dokaze o zdravstvenom stanju u trenutku podnošenja zahtjeva odnosno da li mu je izolacija eventualno produžena.
b)Odgovor na apelaciju
34. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u njegovoj odluci kao i u postupku koji joj je prethodio nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Takođe, ukazano je da se sud izjašnjavao o apelantovim prigovorima koji su ponovljeni i u apelaciji te da su s tim u vezi u odluci dati razlozi koji su relevantni za zaključak da su apelantove tvrdnje neosnovane.
35. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupao u skladu sa ZKP RS, te u skladu sa podnijetom optužnicom donio odluku u skladu sa zakonom, da je po apelantovoj žalbi na ovu odluku odlučivao Okružni sud koji je zaključio da ne postoje povrede ZKP RS i KZ RS na koje apelant ukazuje u apelaciji.
36. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
37. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) Odgovornost za težu posljedicu Član 17.
Kad je iz krivičnog djela proizašla teža posljedica za koju zakon propisuje težu kaznu, ta se kazna može izreći ako je učinilac u odnosu na tu posljedicu postupao iz nehata.
Ugrožavanje javnog saobraćaja Član 410.
(1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg obima, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 3.000 KM, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
(3) Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.
38. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 28. stav (1) (1) Vozač je dužan u toku upravljanja vozilom obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz.
Član 39. stav (1) (1) Vozač je dužan kretati se vozilom desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja.
39. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Vezanost presude za optužbu Član 294.
Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
Zabrana reformatio in peius Član 321.
Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda Član 331. stav (2) (2) Prvostepeni sud kome je predmet upućen na suđenje, uzeće za osnovu raniju optužnicu. Ako je presuda prvostepenog suda djelimično ukinuta, prvostepeni sud će za osnovu uzeti samo onaj dio optužbe koji se odnosi na ukinuti dio presude.
VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, Takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj 83 0 K 032279 19 Kž 2 od 17. decembra 2019. godine protiv koje/g nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja presude tj. 17. decembar 2019. godine i datum podnošenja apelacije tj. 27. januar 2020. godine proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
44. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
45. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
46. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
47. U opširnim navodima apelant u suštini tvrdi da su redovni sudovi prekoračili optužbu i s tim u vezi povrijedili princip zabrane reformatio in peius i proizvoljno primijenili materijalno pravo, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza a što je imalo učinak i da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno i da je povrijeđen princip in dubio pro reo, te da je drugostepeni sud, odlučujući po njegovoj žalbi, iskazao nepristrasnost.
48. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRNJ, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
49. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi sa garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1 i 2. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud ispitati njegove navode u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Apelant tvrdi da prvobitna prvostepena presuda koja je ukinuta po njegovoj žalbi (tužilac nije izjavljivao žalbu) nije sadržala činjenice i okolnosti kojima se određuje oblik vinosti u odnosu na težu posledicu (smrt jednog lica), da ni u optužnici u odnosu na težu posledicu nije naveden oblik vinosti odnosno da nehat u odnosu na težu posledicu u smislu člana 410. stav 3. KZ RS nije bio predmet optužbe i kao takav nije bio ni predmet dokaznog postupka. S obzirom da je, kako navodi, članom 17. KZ RS propisano da kada je iz krivičnog djela proizašla teža posljedica za koju zakon propisuje težu kaznu, ta se kazna može izreći ako je učinilac u odnosu na tu posljedicu postupao iz nehata, redovni sudovi nisu ni mogli primjeniti član 410. stav 3. KZ RS. Apelant tvrdi da je prvostepeni sud a s čim se saglasio i drugostepeni sud, kako bi otklonio ovaj propust u ponovnom postupku dodao riječi „i nastupiti smrt pješaka“ i tako prekoračio optužnicu jer je dodao odlučne činjenice koje djelo čine težim, te pri tom prekršio princip zabrane reformatio in peius jer tužilac na prvobitnu prvostepenu presudu nije ulagao žalbu.
51. Ustavni sud podsjeća da obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe. Samo upućivanje na apstraktnu mogućnost da sud može doći do drugačijeg zaključka u pogledu pravne klasifikacije djela od one koju je ponudilo tužilaštvo nije dovoljno (vidi, Evropski sud, I.H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34.). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi, Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24.).
52. Ustavni sud zapaža da je prvobitnom prvostepenom presudom koja je po apelantovoj žalbi ukinuta apelant, pored ostalog, oglašen krivim da je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Okružni sud je ovu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje jer su izostale činjenice i okolnosti kojima se određuje oblik vinosti u odnosu na težu posledicu (smrt jednog lica). S tim u vezi Okružni sud je pojasnio da je apelant postupao iz nehata kako u pogledu osnovne tako i u pogledu teže posledice tako da postoji dvojnost psihičkog odnosa učinoca prema posledicama djela, osnovnoj i kvalifikovanoj, težoj posledici kod koje se odgovornost ocjenjuje prema članu 17. KZ RS. U ponovnom postupku prvostepeni sud je apelanta oglasio krivim da je, pored ostalog, počinio krivično djelo iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Odlučujući po apelantovoj žalbi na ovu presudu Okružni sud je, u ovom dijelu, u suštini ispitivao identične navode koje je apelant iznio i u apelaciji. Iz detaljnog i iscrpnog obrazloženja Okružnog suda u ovom dijelu proizilazi da je prvostepeni sud otklonio nejasnoće u pogledu vinosti apelanta u odnosu na težu posledicu (smrt jednog lica) a koja okolnost je bila nesporna u toku postupka pred redovnim sudovima, da se u konkretnom slučaju radi o dvojnosti psihičkog odnosa apelanta, kako prema osnovnom djelu tako i prema težoj posledici, (smrti pješaka). Nadalje, Okružni sud je ukazao da unošenjem riječi „nastupiti smrt pješaka“ prvostepeni sud nije prekoračio optužbu niti povrijedio princip zabrane reformatio in peius. S tim u vezi je ukazano da je u konkretnom slučaju prvostepena presuda donesena nakon što je prethodna presuda ukinuta uvažavanjem apelantove žalbe i predmet vraćen na ponovno suđenje, da je u takvoj situaciji činjenični supstrat sadržan u izreci ukinute presude prvostepeni sud dopunio unošenjem navedneih riječi čime je precizirao okolnosti vezane za oblik vinosti podveden pod pravni pojam svjesnog nehata, da je u dispozitivu potvrđene optužnice, a potom u izreci ukinute presude, on određena time što su, pored opisanih propusta na strani apelanta, opisane i činjenice i okolnosti koje se odnose na posledicu osnovnog djela u vidu nastupanja konkretne opasnosti za javni saobraćaj i dovođenjem u opasnost života ljudi, ali isto tako precizirana je i posledica težeg oblika ovog krivičnog djela u vidu smrtne posledice po pješaka. Slijedom navedenog Okružni sud je i zaključio da se prvostepeni sud kretao u granicama činjeničnog opisa djela iz optužnice tako da precizirani opis ostaje u granicama događaja iz optužnice, u granicama pravne kvalifikacije djela što znači da navedene okolnosti nisu bitne za kvalifikaciju djela. Najzad, Okružni sud je pojasnio da je djelo jednako teško, kao ono iz optužnice, da se radi se o istoj radnji i istom događaju a izmjena se odnosi samo na okolnosti koje konkretizuju djelo, ali nije pravno relevantna za izmjenu predmeta optužbe i tom izmjenom su samo precizirana pitanja vezana za vinost apelanta, u odnosu na težu posljedicu.
53. Imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost da, u suštini identične tvrdnje iznese u žalbi na prvostepenu presudu, da je Okružni sud iste detaljno ispitao i ponudio razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o prekoračenju optužnice i s tim u vezi povredi principa reformatio in peius i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, tj. da nije bilo mjesta primjeni člana 410. stav 3. KZ RS. U prilog navedenog ustavni sud ukazuje i da pravilo o vezanosti presude za optužnicu iz člana 294. ZKP RS ne isključuje ovlaštenje suda da u presudi izvrši odgovarajuću izmjenu preciziranjem činjenica i okolnosti koje se odnose na predmetno krivično djelo, u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, a da u konkretnom slučaju, dodavanjem riječi „nastupiti smrt pješaka“ imajući u vidu naprijed navedene razloge i obrazloženja, apelant nije doveden u težu poziciju u odnosu na procesnu situaciju u kojoj je bio prema ukinutoj prvostepenoj presudi.
54. Nadalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi propustili brižljivo i savjesno cijeniti provedene dokaze pa da su, s tim u vezi, prekršili princip in dubio pro reo a što je za učinak imalo i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U ovom dijelu apelant je iznio tvrdnju da su redovni sudovi bez valjanih razloga i obrazloženja zaključili da su svjedoci saslušani na glavnom pretresu iskaze dali kako bi mu pomogli, odnosno da je prihvaćen iskaz samo jednog svjedoka iz istrage D.O. zanemarujući da je ovaj svjedok izjavio da je kritične večeri bio pijan i da se ne sjeća kojim od vozila koje posjeduje je apelant upravljao. Takođe, apelant smatra i da su redovni sudovi zanemarili i nisu cijenili u dovoljnoj mjeri nalaze i mišljenja vještaka saobraćajne struke koje je predložio on i sud, već su prihvatili nalaz vještaka tužilaštva u odnosu na koji je iznio niz zamjerki. Slijedom navedenog apelant smatra da su ostale nerazjašnjene činjenice da li je kritične večeri on upravljao automobilom mercedes koje je skrivilo saobraćajnu nesreću, te da li je smrt pješaka nastupila kao posledica njegovog propusta ili propusta pješaka.
55. Ustavni sud podsjeća da princip in dubio pro reo u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropolous protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva kaznenog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je kazneni sud vezan (vidi, Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP RS da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKP RS je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51.).
56. Ustavni sud zapaža da je odlučna činjenica da je apelant upravljao kritične večeri automobilom mercedes koje je izazvalo saobraćajnu nezgodu utvrđena na osnovu iskaza svjedoka D.O., zapisnika o prepoznavanju lica koje označenog dana bio kod svjedoka R.V. radi popravke i zamjene dijelova za putničko vozilo mercedes (svjedok R.V. je prepoznao apelanta), svjedočenju B.G., ovlaštenog službenog lica koje je vršilo uviđaj, a koje tvrdi da su pripadnici policije odmah nakon uviđaja pokušali da pronađu apelanta kod kuće, ali ga tamo nisu pronašli, kao ni automobil, te svjedočenju D.S., pripadnik policije, koji je potvrdio da je u označenom mjestu apelant upravljao spornim vozilom nakon njegove popravke, za koje je provedenim vještačenjem od strane vještaka mašinske struke, te tragovima pronađenim na licu mjesta utvrđeno da se radi o vozilu koje je učestvovalo u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Navedene dokaze redovni sudovi su cijenili u vezi sa iskazima svjedoka P.V. i S.M. koji su, svjedočeći dvije godine nakon saobraćjne nezgode, tvrdeći da baš kritične večeri apelant nije upravljao mercedesom, a što je redovne sudove opredijelilo da prihvate iskaz iz istrage svjedoka D.O. koji je saslušan samo nekoliko dana nakon spornog događaja i koji je potvrdio da je spornim vozilom upravljao apelant. Nadalje, redovni sudovi su cijenili okolnost da je svjedok D.O. na glavnom pretresu tvrdio da je apelant kritične večeri upravljao drugim vozilom, da je on bio u prilično alkoholisnaom stanju, te da i nije pročitao svoj iskaz koji je dao u toku istrage jer je žurio na posao. U vezi s tim je ukazano da su i druga lica na čije iskaze se poziva odbrana kritične večeri konzumirali alkohol, da prema iskazima tih lica, sem jednog gosta, niko u kafani nije odavao utisak da je u pijanom stanju. U vezi sa izmjenom iskaza svjedoka D.O. na glavnom pretresu ukazano je je u zapisniku o davanju izjave konstatovano da je svjedok D.O. tražio da pročita iskaz, kao i da ništa ne upućuje na postojanje razloga koji bi opredijelili ovlaštena službena lica da u zapisniku o uzimanju izjave konstatutuju da je svjedok D.O. izjavio da je apelant upravljao drugim automobilom a ne mercedesom. Slijedom navedenog neosnovana je apelantova tvrdnja da su redovni sudovi bez valjanih razloga i obrazloženja zaključili da su iskazi navedenih svjedoka na glavnom pretresu dati u cilju kako bi se pomoglo apelantu. U tom smislu bez značaja su i apelantove tvrdnje da redovni sudovi nisu utvrdili i u koliko sati se dogodila saobraćana nezgoda (u noći između 5/6 decembra) te da uopšte nisu cijenili okolnost da su pri saobraćnoj nesreći spornim vozilom eventualno mogli upravljali apelantov otac ili brat. Naime, navedene okolnosti, imajući u vidu dokaze koje su redovni sudovi cijenili pojedinačno i u uzajamnoj vezi ne ostavljaju prostor za sumnju koja bi u skladu sa načelom in dubio pro reo trebala biti tumačena i cijenjena u apelantovu korist.
57. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene prvostepene presude dati iscrpni razlozi i obrazloženja, s kojim se saglasio i drugostepeni sud, zbog čega je, u situaciji kad su postojala tri nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka tužilaštva. Iz obrazloženja obje presude proizilazi, u suštini, da je nalaz ovog vještaka bio zasnovan na tragovima pronađenim na licu mjesta, da je bio suglasan sa nalazima do kojih se došlo uviđajem, te da je bio u saglasnosti sa nalazom vještaka medicinske struke. Takođe, u obrazloženju osporene prvostepene presude interpretirani su nalazi sva tri vještaka, obrazloženo je u kojim dijelovima su se slagali u kojim nisu, te zbog čega u odnosu na svaku od takvih situacija sud poklanja vjeru nalazu vještaka kog je odredilo tužilaštvo. Imajući u vidu da se apelant kretao nedozvoljenom stranom kolovoza i da se pješak, čije propuste je sud Takođe cijenio (alkoholisano stanje, bez bilo kakve oznake) kretao dozvoljenom stranom kolovoza, da su na toj strani pronađeni i svi tragovi saobraćne nezgode, činjenica da nije izvršena i analiza tragova pronađene krvi, kao i na kojoj udaljenosti je apelant mogao opaziti pješaka jer je, shodno članu 28. stav 1. ZOBS BiH dužan prilikom upravljanja vozilo obratiti pažnju na pješaka, ne izlaze iz okvira dozvoljenog dokazivanja putem indicija, i ne rezultira kršenjem principa in dubio pro reo kako apelant neosnovano tvrdi.
58. Najzad, izuzev paušalnog navoda, apelant ničim nije obrazložio u čemu se ogleda nepristrasnost drugostepenog suda, pa proizilazi da se ovaj dio navoda temelji na apelantovom nezadovoljstvu ishodom postupka po njegovoj žalbi a što ne može biti osnov za tvrdnju o nepristrasnosti suda.
59. Slijedom navedenog Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta sagledan u cjelini nije bio pravičan.
60. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta sagledan u cjelini nije bio pravičan.
62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić