Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3843/19 (N. B.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Invalidnina
- Djelotvoran pravni lijek
- Pristup sudu
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Vanredni pravni lijekovi
- Upravni postupak
- Penzija
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3843/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3843/19, rješavajući apelaciju Naila Bunje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Naila Bunje.
Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 016185 16 Uvp od 16.
novembra 2018. godine.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 016185 16 Uvp od 16. novembra 2018.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Naila Bunje podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 013417 18 Uvp od 16. novembra 2018. godine zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nail Bunjo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 10. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 016185 16 Uvp od 16. novembra 2018. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 016185 12 U od 11. maja 2016. godine. Također, apelacija je podnesena i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 U 013417 18 Uvp od 16. novembra 2018. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 013417 11 U od 26. marta 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 22. novembra 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 30. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
1)Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 U 016185 16 Uvp od 16. novembra 2018. godine
5. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe za Kanton Sarajevo matični broj 2009202965 od 10. maja 2012. godine, donesenim u izvršenju rješenja šefa Sektora za sistem i provođenje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja od 10. aprila 2012. godine, apelantu kao osiguraniku, bosanskohercegovačkom državljaninu, s mjestom stanovanja u Sarajevu, priznato je pravo na srazmjerni dio invalidske penzije koji pada na teret nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 21,3541 KM počevši od 8. septembra 1998. godine (stav I izreke rješenja). Stavom II izreke utvrđeno je da iznos iz prethodnog stava usklađen na dan 1. januar 2002. godine, odnosno na dan donošenja rješenja iznosi 24,6641 KM. Stavom III izreke utvrđeno je da će se isplata penzije po tom rješenju vršiti od 1. januara 2011. godine. Stavom IV izreke utvrđeno je da se ranije doneseno rješenje o pravu zamjenjuje tim rješenjem, a stavom V da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
6. Rješenjem Federalnog zavoda za PIO Mostar broj FZ3/2-2009202965 od 17. augusta 2012. godine odbijena je apelantova žalba protiv navedenog rješenja Kantonalne administrativne službe od 10. maja 2012. godine.
7. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja tuženog, pa je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 U 016185 12 U od 11. maja 2016. godine odbio apelantovu tužbu.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 U 016185 16 Uvp od 16. novembra 2018. godine odbačen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 11. maja 2016. godine.
9. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je podneskom od 17. maja 2016. godine, primljenim neposredno kod Kantonalnog suda 24. maja 2016. godine, apelant podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke protiv navedene presude Kantonalnog suda od 11. maja 2016. godine, kao i protiv Rješenja istog suda broj 09 0 U020575 14 U od 16. maja 2016. godine i protiv Presude tog suda broj 09 0 U 013417 11 U od 26. marta 2014. godine. Apelant je u podnesenom zahtjevu predložio da mu se dosudi penzija prema članu 42. i članu 14. Međudržavnog ugovora. Kako se u smislu odredbi Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti protiv odluke donesene u upravnom sporu (dakle protiv jedne odluke suda), Vrhovni sud je razdvojio rješavanje po apelantovom podnesku kako bi se rješavalo po zahtjevu za vanredno preispitivanje podnesenom protiv svake pojedinačno naznačene odluke Kantonalnog suda.
10. Dalje je navedeno da je u odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi Federalni zavod za PIO Mostar predložio da se on odbije kao neosnovan.
11. U konkretnom predmetu Vrhovni sud je prethodno ispitao da li postoje procesnopravne pretpostavke za meritorno rješavanje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa je našao da takve pretpostavke ne postoje. Naime, Zakon o upravnim sporovima ne sadrži odredbe kojim se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke), pa se, kako je zaključio Vrhovni sud u konkretnoj stvari, u smislu odredbe člana 55. Zakona o upravnim sporovima, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kako je odredbom člana 301.b stav 1. ZPP-a propisano da stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat, a izuzetno od stava 1. ovog člana stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit, to je Vrhovni sud dopisom od 18. septembra 2018. godine pozvao apelanta da dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu (u roku od sedam dana od dana prijema dopisa) u smislu citiranih odredbi ZPP-a, s napomenom da će se u protivnom podneseni zahtjev odbaciti kao izjavljen od neovlaštene osobe, shodno odredbi člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
12. Postupajući po navedenom dopisu, apelant je podneskom primljenim u zgradi suda 20. septembra 2018. godine obavijestio Vrhovni sud da nema položen pravosudni ispit, ali da smatra da se odredba člana 301.b st. 1. i 2. ZPP-a ne može primijeniti u ovom predmetu s obzirom na to da je prva i pravosnažna odluka donesena prije donošenja i stupanja na snagu navedene zakonske odredbe, pri čemu se pozvao na odredbu člana 461. stav 2. navedenog zakona, odnosno odredbu člana 106. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a kojom je propisano da će se postupci u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona provesti prema odredbama ranijeg zakona. Apelant je ukazao da je presuda Kantonalnog suda donesena 26. marta 2014. godine, dakle prije stupanja na snagu navedene zakonske izmjene, te mu za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje nije potrebno da ima položen pravosudni ispit. Naveo je i da je protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 013417 11 U od 26. marta 2014. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje 21. aprila 2014. godine, kao i ovaj predmetni zahtjev protiv sve tri odluke Kantonalnog suda (Presude broj 09 0 U 016185 12 U od 11. maja 2016. godine, Rješenja broj 09 0 U 020575 14 U od 16. maja 2016. godine i Presude broj 09 0 U 013417 11 U od 26. marta 2014. godine).
13. Cijeneći navode iz apelantovog podneska, te stanje upravnog spisa, Vrhovni sud je utvrdio da ne postoje procesnopravne pretpostavke za meritorno rješavanje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da apelant nema položen pravosudni ispit, što znači da nije ispunjen uvjet da bi mogao kao stranka sam podnijeti vanredni pravni lijek – zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima iz podneska od 20. septembra 2018. godine, sudska odluka protiv koje je podnesen zahtjev za vanredno preispitivanje u predmetnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 016185 12 U koja je donesena 11. maja 2016. godine, dakle nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 98/15 od 23. decembra 2015. godine, a prema odredbi člana 107. tog zakona, on je stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“, što znači 31. decembra 2015. godine, pa je uvjet za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje položen pravosudni ispit koji apelant, nesporno, nema.
14. Vrhovni sud je utvrdio da Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 01341711 U od 26. marta 2014. godine, za koju apelant smatra da je „prva i pravosnažna odluka“, predstavlja posebnu sudsku odluku donesenu po apelantovoj tužbi protiv Rješenja tuženog Federalnog zavoda za PIO Mostar broj FZ3/2-2009202965 od 15. jula 2011. godine, dok je predmetna presuda broj 09 0 U 016185 12 U od 11. maja 2016. godine donesena po apelantovoj tužbi protiv Rješenja tuženog broj FZ3/2- 2009202965 od 17. augusta 2012. godine, pa se te dvije presude, kako je zaključeno, ne mogu posmatrati kao cjelina, kako to apelant pogrešno čini.
15. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je cijenio da nije ispunjen uvjet da bi apelant mogao kao stranka sam podnijeti vanredni pravni lijek – zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa je u skladu s odredbom člana 247. stav 2. ZPP-a, kojom je propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom punomoćnika iz člana 301.b (stav 1) tog zakona ili ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije (stav 2), zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, shodnom primjenom člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odbačen kao da ga je izjavila neovlaštena osoba.
2)Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 U 013417 18 Uvp od 16. novembra 2018. godine
16. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe za Kanton Sarajevo broj FZ12/2-35- UP1-5337/11-2009202965 od 24. juna 2011. godine odbijen je apelantov zahtjev za obračun i isplatu invalidske penzije za staž stečen u Srbiji i Crnoj Gori počevši od 7. septembra 1998. godine do podnošenja zahtjeva prema nosiocu osiguranja iz SCG, te za ponovno sabiranje ukupnog radnog staža i ponovni obračun visine penzije ostvaren u BiH.
17. Rješenjem Federalnog zavoda za PIO Mostar broj FZ3/2-2009202965 od 15. jula 2011. godine odbijena je apelantova žalba protiv navedenog rješenja Kantonalne administrativne službe od 24. juna 2011. godine.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 013417 11 U od 26. marta 2014. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv pobijanog rješenja tuženog Federalnog zavoda za PIO Mostar. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 U 013417 18 Uvp od 16. novembra 2018. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbačen.
20. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je prethodno ispitao da li postoje procesnopravne pretpostavke za meritorno rješavanje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa je utvrdio da takve pretpostavke ne postoje. Naime, prema odredbi člana 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke se može podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev, a odredbom člana 44. stav 1. istog zakona je propisano da će nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. tog zakona ili zahtjev koji je podnijela neovlaštena osoba nadležni sud odbaciti rješenjem. U konkretnoj stvari navedena presuda prvostepenog suda, koja se pobija podnesenim zahtjevom, dostavljena je lično apelantu 2. aprila 2014. godine, a što proizlazi iz uredno potpisane povratnice koja se nalazi u spisu predmeta. Kako je apelant zahtjev za vanredno preispitivanje pobijane presude podnio 24. maja 2016. godine, to je zahtjev neblagovremen jer je podnesen nakon isteka zakonskog roka za njegovo podnošenje budući je od prijema presude prošlo više od dvije godine. Pri tome, navod iz zahtjeva da je apelant protiv Presude prvostepenog suda broj 09 0 U013417 11 U od 26. marta 2014. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje 21. aprila 2014. godine nije mogao biti od značaja za odlučivanje jer se u upravnom spisu na nalazi apelantov zahtjev primljen navedenog datuma. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odbacio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kao neblagovremen.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naveo je da je osporenim rješenjima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo kada su njegovi zahtjevi za vanredno preispitivanje sudske odluke odbačeni kao nedozvoljeni. b)Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju u odnosu na osporeno rješenje broj 09 0 U 016185 16 Uvp od 16. novembra 2018. godine, kojim je odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 016185 12 U od 11. maja 2016. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, naveo da u vezi s navodima apelacije koji se odnose na onemogućavanje pristupa sudu zato što podnosilac zahtjeva nema položen pravosudni ispit ukazuje da je takav bio stav Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda do donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine u skladu s kojom je taj stav promijenjen.
23. U odnosu na Rješenje broj 09 0 U 013417 18 Uvp od 16. novembra 2018. godine (kojim je, kao neblagovremen, odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 013417 11 U od 26. marta 2014. godine zbog povrede prava na pravično suđenje), Vrhovni sud je naveo da je navedeno rješenje doneseno na osnovu odredbe člana 42. stav 2. i člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima budući da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neblagovremen jer je podnesen nakon isteka zakonskog roka za njegovo podnošenje (30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev), tačnije nakon više od dvije godine od prijema presude.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke […] Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 44. stav 1.
Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.[…] Član 42. st. 1. i 2.
Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.
Zahtjev i stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.[…] Član 46.
Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz lana 41. ovog Zakona.
Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.
Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 237. stav 1.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
Član 247. st. (1) i (2) (1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.
(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.
Član 301b.
(1)Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.
(2)Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 U 013417 18 Uvp od 16. novembra 2018. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zato što je neblagovremen
28. Apelant predmetnom apelacijom osporava (i) rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zato što je neblagovremen.
29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 U 013417 18 Uvp od 16. novembra 2018. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
30. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; [...]
31. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U013417 11 U od 26. marta 2014. godine kao neblagovremen. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima, tj. ispunjenosti formalnih uvjeta za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1308/20 od 6. maja 2020. godine).
b) Dopustivost u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 U 016185 16 Uvp od 16. novembra 2018. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zato što apelant u postupku upravnog spora nije ispunio uvjete iz člana 301b. ZPP-a u vezi sa članom 55. Zakona o upravnim sporovima
32. Apelant predmetnom apelacijom osporava (i) Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 U 016185 16 Uvp od 16. novembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud ukazuje da je zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda odbačen zbog procesnih razloga, pa se u takvim okolnostima postavlja pitanje dopustivosti predmetne apelacije, u smislu člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda. Međutim, budući da predmetna apelacija pokreće pitanja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije prema zauzetoj praksi Ustavnog suda, Ustavni sud će ispitati da li se osporenim rješenjem krše apelantova ustavna prava i prava iz Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant osporava rješenja Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. U vezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da se apelant nije u apelaciji eksplicitno pozvao na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da navodi apelacije zapravo pokreću i pitanje kršenja apelantovog prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu načela iura novit curia Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim, uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva po drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tačke 51–52 s daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, tačke 24. i 25, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2012. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3517/17 od 15. novembra 2017. godine, tačke 21. i 22, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. U konkretnom slučaju nesumnjivo postoji spor u vezi s apelantovim pravom na srazmjerni dio invalidske penzije, što ulazi u obim zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. U okviru tog spora se pojavilo pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu. Stoga će Ustavni sud najprije apelantove navode razmotriti u svjetlu člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[…]
39. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
40. Ustavni sud najprije ističe da je gotovo identična pravna pitanja već razmatrao u Odluci broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine.
41. U navedenoj odluci je istaknuto: „Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije svakoj osobi garantira pravo na djelotvoran pravni lijek u okviru nacionalnog pravnog poretka protiv povreda prava priznatih Evropskom konvencijom. Pravo na djelotvoran pravni lijek je akcesorno pravo, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost ovog prava znači da na njegovu povredu može da se poziva samo u sklopu i u vezi s povredom nekog drugog prava priznatog Evropskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena ove odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Evropske konvencije. Naime, čak i u slučaju kada sud nije ustanovio da je postojala povreda supstancijalnog prava, on je obavezan da provjeri da li nacionalno pravo sadrži odredbe o djelotvornom pravnom lijeku iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, član 13. Evropske konvencije treba tumačiti tako da garantira 'djelotvoran lijek pred državnim organima' svakome ko tvrdi da je žrtva kršenja prava i sloboda nabrojanih u Konvenciji […].“ (op. cit. AP 5055/18, tačka 25).
42. Zatim, Ustavni sud je u toj odluci (tačka 26. Odluke Ustavnog suda broj AP 5055/18) naveo: „U skladu s praksom Evropskog suda, pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutrašnjem pravnom poretku kojim efektivno mogu da se štite prava i slobode garantirane Evropskom konvencijom. Pravni lijek je efikasan (djelotvoran) ako se njime u unutrašnjem pravnom poretku daje pravo na poništenje akta kojim je povrijeđeno neko pravo ili ako tim sredstvom akt može da se izmijeni. Također, efikasnost pravnog lijeka podrazumijeva i mogućnost da se njime otkloni povreda prava, kao i da žrtva povrede dobije određenu satisfakciju za pretrpljenu povredu. Ako pravni lijek ne ispunjava navedene uvjete, neće se smatrati djelotvornim u smislu člana 13. Evropske konvencije. Djelotvornost podrazumijeva i ispitivanje povrede u meritumu i donošenje odluke u meritumu (vidi Evropski sud, Rotaru protiv Rumunije, presuda od 4. maja 2000. godine, stav 67; i Asenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, stav 117).“
43. Nadalje, Ustavni sud je u toj odluci (tačka 27. Odluke Ustavnog suda broj AP 5055/18) naveo: „Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravosnažne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43–46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijela neovlaštena osoba (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46). Iz navedenog se može zaključiti da zahtjev za vanredno preispitivanje ispunjava sve uvjete djelotvornosti pravnog lijeka, kako to zahtijevaju navedeni standardi Evropskog suda“.
44. Također, Ustavni sud ukazuje da je u toj odluci (tačka 28. Odluke) naveo: „ U odgovoru na pitanje je li odbacivanjem zahtjeva za vanredno preispitivanje apelantu prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, temeljem člana
55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP-a koje reguliraju pitanje ko je osoba ovlaštena za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio takav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41–46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredaba ZPP-a o zastupanju, u osporenom rješenju je također izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. Međutim, u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud se pozvao na pravna shvatanja usvojena na sjednicama Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda koja su objavljena u biltenima sudske prakse (vidi tačke Error: Reference source not found. i Error: Reference source not found. ove odluke). Iz tih pravnih shvatanja se vidi da je Upravno odjeljenje Vrhovnog suda zaključilo da se fizička ili pravna osoba 'koja nije advokat' mora pozvati da dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu 'u svim situacijama', te da naknadno davanje punomoći advokatu 'ne otklanja smetnje' za podnošenje ovog pravnog lijeka. Ipak, ni iz osporenog rješenja, niti iz pravnih shvatanja nije jasno na osnovu kojih odredaba ZUS-a je zauzeto takvo pravno shvatanje.“
45. Nadalje, Ustavni sud ističe da je u navedenoj odluci (tačke 29. i 30. Odluke) Ustavni sud smatrao sljedeće: „ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP-a samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. je propisano da zahtjev za vanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP-u u odnosu na podnošenje revizije (član 237. stav 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP-a precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale osobom ovlaštenom za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301b. ZPP-a). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u vezi s tim ko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su zakonom propisani uvjeti za izjavljivanje revizije značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stepena stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao vanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u vezi sa dopuštenosti revizije' (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, objavljena u 'Službenom glasniku BiH' broj 39/17, tačke 32–33). Imajući u vidu sveukupne izmjene odredaba o dopuštenosti revizije, Ustavni sud je zaključio da 'novopropisana parnična nesposobnost stranaka u revizijskom postupku' nije dovela do kršenja prava na pristup sudu, odnosno da su ograničenja koja su u vezi s tim nametnuta propisana zakonom, da imaju legitiman cilj i da su proporcionalna i neophodna 'u obimu potrebnom da se svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu, kojim nije došlo do zadiranja u suštinu zajamčenog prava […].' (op. cit. AP 5055/18, tačka 29). Međutim, za razliku od ZPP-a, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u vezi s općim uvjetima za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje (član 41) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija s odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno stroži. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta shodnoj primjeni ZPP.“ (op. cit. AP 5055/18, tačka 30).
46. Odlučujući o konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće identična pravna pitanja o kojima je Ustavni sud već odlučivao i zauzeo pravne stavove u predmetu broj AP 5055/18. Ustavni sud je mišljenja da se praksa iz navedenog predmeta može primijeniti i u ovom slučaju.
47. Naime, u konkretnom predmetu je također odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke jer je Vrhovni sud utvrdio da apelant nema položen pravosudni ispit, što znači da nije ispunjen uvjet da bi mogao kao stranka sam podnijeti vanredni pravni lijek – zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 301b. ZPP-a u vezi sa članom 55. ZUS-a.
48. Dakle, dovodeći u vezu sve naprijed navedeno u kontekst s Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 5055/18, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, kao i u toj citiranoj odluci, odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni po ZPP-u za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo „stranci“ da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku.
49. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud odbaci zahtjev za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP-a kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je primjena člana 55. ZUS-a proizvoljna.
51. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić