Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4964/19 (A.M.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnom postupku · čl. 55
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Uredba o izmjenama uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg federalnog ministarstva odbrane i vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Uredba o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg federalnog ministarstva odbrane i vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4964/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4964/19, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija A. M.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 019338 17 Uvp od 3. oktobra 2019. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu A.
M., u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu A. M. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 019338 17 Uvp od 3. oktobra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 25. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 019338 17 Uvp od 3. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) i Vlade Federacije BiH (Kancelarija za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom) zatraženo je 9. i 12. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 17. novembra 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 17. novembra 1997. godine podnio zahtjev za dodjelu stana iz stambenog fonda Federalnog ministarstva odbrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je Rješenjem Federalnog ministarstva odbrane – Zajednička komanda Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 27-18-17-34-9-1699-1/05 od 5. decembra 2005. godine odbijen kao neosnovan.
6. Apelant je 16. decembra 2005. godine podnio žalbu protiv rješenja prvostepenog organa od 5. decembra 2005. godine. Rješenjem drugostepenog organa broj 03/05-34-263-53/2013 od 3. oktobra 2013. godine odbijena je apelantova žalba.
7. Apelant je tužbom od 20. novembra 2013. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa od 3. oktobra 2013. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 019338 13 U od 9. novembra 2016. godine odbijena je apelantova tužba.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je rješenjem drugostepenog organa odbijena apelantova žalba za dodjelu stana na korištenje jer se u smislu člana 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelant smatra višestrukim korisnikom. Kantonalni sud je naveo da je u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor apelant ukazao da se stambeni objekt u Bihaću u Ulici Cerovačka brda broj 106 (u daljnjem tekstu: kuća) ne može smatrati njegovim domom zato što je došlo do neslaganja između apelanta i njegove maćehe, da se njegov otac razveo od maćehe 2002. godine, nakon čega se maćeha vratila da živi s apelantovim ocem, ali pod uvjetom da apelant napusti kuću. Zatim, da je apelant u tužbi naveo da je zbog toga podnio zahtjev za dodjelu stana, a da je 16. maja 2005. godine Komisija za potvrđivanje ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda Federalnog ministarstva odbrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine dodijelila apelantu stambenu jedinicu u Bihaću u Ulici Bedem broj 18 kao prinudni – alternativni smještaj (zapisnik broj 29), što je potvrđeno na sastanku od 1. septembra 2005. godine (zapisnik broj 45). Zatim, da je apelant u tužbi istakao da je kuća, za koju su organi uprave cijenili da je apelantov dom, vlasništvo njegovog oca, a da je apelant samo formalno prijavljen na istoj adresi, a što ne odgovara stvarnom stanju.
9. Kantonalni sud je naveo da je drugostepeni organ, uvidom u spis predmeta, utvrdio da je prvostepeni organ na osnovu uvjerenja Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona od 12. novembra 1997. godine i 10. februara 2005. godine zaključio da je 30. aprila 1991. godine apelantov dom bila kuća u Bihaću (Ulica Cerovačka brda broj 106), koja je vlasništvo apelantovog oca. Dalje, da iz navedenog proizlazi da je apelantovo prebivalište u vrijeme donošenja rješenja prvostepenog organa bilo na istoj adresi na kojoj je imao prebivalište i 1991. godine. Zatim, da je na osnovu službene zabilješke Odjela za personal Komande V divizije Vojske Federacije BiH od 5. aprila 2005. godine utvrđeno da je kuća uslovna za normalan život, da ima prizemlje, sprat i potkrovlje, te da stan u potkrovlju kuće koristi apelant sa svojom porodicom. Kantonalni sud je naveo da je, prema ocjeni drugostepenog organa, prvostepeni organ na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom člana 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zaključio da je apelant 30. aprila 1991. godine živio u kući u Bihaću, koja je njegov dom i koja je dovoljno sačuvana da omogućava osnovne uvjete za život. Kantonalni sud je naveo da su rješenja drugostepenog organa i prvostepenog organa zakonita i pravilna. Zatim je naveo da je Uredbom o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu na korištenje stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Uredba), između ostalog, regulirano da se stanovima u smislu ove uredbe smatraju stanovi prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH i da na njima pravo upravljanja, u ime Vlade Federacije BiH, ima Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH. Dalje, da je Uredbom regulirana dodjela na korištenje tih stanova, koja se vrši pod uvjetima propisanim Zakonom o stambenim odnosima, Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Uputstvom Federalnog ministarstva prostornog uređenja za dodjelu zamjenskih stanova. Kantonalni sud je naveo da su Uredbom propisani uvjeti koji moraju biti ispunjeni za dodjelu stanova predviđenih Uredbom, te je citirao sadržaj člana 15. stav 1. tačka 3. Uredbe. Kantonalni sud je naveo da je apelant, prema činjeničnom stanju spisa, 30. aprila 1991. godine živio u kući koja se nalazi u Bihaću u Ulici Cerovačka brda broj 106 (da je na toj adresi neprekidno prijavljen od 8. oktobra 1982. godine), koja je vlasništvo apelantovog oca, te da nije sporno da je kuća dovoljno sačuvana i da su u njoj omogućeni uvjeti za život. Kantonalni sud je citirao sadržaj odredbi člana 11. stav 4. tač. 3. i 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te je ukazao da su upravni organi pravilno zaključili da je apelant višestruki korisnik jer u posjedu ima stan (potkrovlje) u kući u Bihaću u kojoj je živio 30. aprila 1991. godine. Kantonalni sud je ukazao da su bez utjecaja apelantovi navodi da je njegov otac tražio da apelant napusti kuću zbog poremećenih odnosa između apelanta i njegove maćehe, jer sama takva tvrdnja ne može biti osnov da apelant nema pravo da u smislu člana 11. stav 4. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991. godine.
10. Apelant je 1. decembra 2016. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnog suda od 9. novembra 2016. godine. Predmetni spis je 11. januara 2017. godine dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 019338 17 Uvp od 3. oktobra 2019. godine odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke apelant ukazao da nije višestruki korisnik u smislu člana 11. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da ne koristi potkrovlje kuće u kojoj je živio 30. aprila 1991. godine. Također, da nema alternativni smještaj jer se u vojni stan koji koristi uselio na osnovu zapisnika i da nikada nije utvrđen korisnikom alternativnog smještaja u skladu s Uputstvom o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj nepokretnoj imovini u vlasništvu građana. Vrhovni sud je ukazao da se, prema apelantovoj izjavi (podnesku), apelant 2005. godine uselio i da živi u dvosobnom vojnom stanu u Bihaću na adresi Bedem broj 18, a da je u posjed tog vojnog stana uveden prema zapisniku o primopredaji od 13. maja 2005. godine. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 14. Uredbe propisano da se izuzetno na korištenje može dodijeliti stan kategorijama lica iz člana 13. ove uredbe, koja nemaju status privremenog korisnika (što je apelant, jer nema stečeno stanarsko pravo na stanu, niti zaključen ugovor o korištenju tog stana, u smislu člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), pod uvjetima propisanim tim članom. Vrhovni sud je ukazao da iz člana 15. stav 1. tačka 3. Uredbe proizlazi da se licima iz člana 14. Uredbe dodjeljuju stanovi na korištenje u skladu s odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Uredbom, uz ispunjenje uvjeta da on ili član njegovog porodičnog domaćinstva nisu u posjedu kuće ili stana u kojoj je živio na dan 30. april 1991. godine.
13. Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenih činjenica proizlazi da apelantu, u skladu s navedenim propisima, nije pripadalo pravo na dodjelu stana na korištenje s obzirom na to da je apelant u posjedu kuće (vlasništvo apelantovog oca), koja je uslovna za stanovanje i u kojoj je apelant živio 1991. godine koristeći potkrovlje kuće. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije imao status privremenog korisnika stana, kako je to i konstatirano u obrazloženju rješenja prvostepenog organa. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije dokazano da se apelant u skladu sa članom 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne smatra višestrukim korisnikom jer nije dovedena u sumnju utvrđena činjenica da je u posjedu potkrovlja kuće u kojoj je živio 1991. godine (nikada se nije odjavio sa adrese kuće, niti je prijavio prebivalište na adresi stana), pa je, shodno relevantnim propisima, pravilno odlučeno o apelantovom zahtjevu. Vrhovni sud je ukazao da apelantovi navodi da ne koristi potkrovlje kuće, te da u odnosu na stan u koji se uselio na osnovu zapisnika nije utvrđen korisnikom alternativnog smještaja u skladu s Uputstvom o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj nepokretnoj imovini u vlasništvu građana, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari. Vrhovni sud je ukazao da takvi navodi ne dokazuju, posebno u vezi s ostalim dokazima, da je apelantu u bilo kojem periodu i na bilo koji način onemogućeno korištenje kuće (potkrovlja), da nije u njegovom posjedu, u kojem je živio prije rata nezavisno od roditelja i brata. Vrhovni sud je naveo da se Uputstvo o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj nepokretnoj imovini u vlasništvu građana uopće ne odnosi na ovu upravnu stvar, gdje je isključivo rješavano o apelantovom zahtjevu za dodjelu stana primjenom Uredbe i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant je naveo da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant je naveo da u konkretnom slučaju nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešan zaključak da je on višestruki korisnik, u smislu relevantnih zakonskih odredbi, čiji sadržaj je citirao u apelaciji. Dalje, ukazao je na činjenicu da mu je u maju 2005. godine Komisija za potvrđivanje ugovora o korištenju stanova i dodjeli stanova iz stambenog fonda Federalnog ministarstva odbrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine dodijelila stambenu jedinicu u Bihaću u Ulici Bedem broj 18 kao prinudni alternativni smještaj, u kojoj živi od maja 2005. godine, a da je zahtjev za dodjelu tog stana apelant podnio zbog porodičnih problema. Apelant je naveo da nema alternativni smještaj, iako ga tako naziva, jer se u taj stan uselio na osnovu zapisnika, niti je utvrđen korisnikom alternativnog smještaja u skladu s Uputstvom o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj nepokretnoj imovini u vlasništvu građana. Također, da uvjerenje Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona od 10. februara 2005. godine može predstavljati samo formalno stanje koje ne odgovara činjeničnom stanju s obzirom na čestu pojavu da se Ministarstvu unutrašnjih poslova ne prijavljuje promjena adrese ako je ona u istom gradu. Dalje, da činjenica da njegov otac ima kuću u vlasništvu, ne znači da apelant treba da živi čitav život s ocem, odnosno da apelantova porodica živi s očevom porodicom i da zbog toga nikada ne može ostvariti pravo na dodjelu stana. U odnosu na navode koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, apelant je ukazao da je zahtjev za dodjelu stana podnio u „januaru 1998. godine“, da je postupak trajao neopravdano dugo, te je zatražio da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati iznos od 2.100,00 KM.
b)Odgovori na apelaciju
16. Vlada Federacije BiH (Kancelarija za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom) navela je da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da je odluka Vrhovnog suda donesena u razumnom roku. Dalje, da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao.
17. Drugostepeni organ je naveo da je u konkretnom predmetu razjašnjeno činjenično i pravno stanje, te da nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. Drugostepeni organ je naveo da je o žalbi odlučeno nakon što je donesena Uredba i nakon što je imenovana Drugostepena stambena komisija.
18. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri donesenoj odluci.
19. Vrhovni sud je naveo da je predmet riješen u skladu s obavezom suda da postupa po hronologiji primljenih predmeta, odnosno u skladu s Planom rješavanja starih predmeta koji je sačinjen prema odlukama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 11. stav (4) tačka 3) Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: […] 3). ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine (u daljem tekstu: dom u kojem je živio 1991. godine); ili kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uslove za život; ili […]
21. Uredba o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu na korištenje stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 10/13 i 5/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 15. stav 1. tačka 3.
Osobama iz člana 13. i člana 14. ove uredbe obnavljaju se ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ovoj uredbi, uz ispunjenje sljedećih uslova:
[...] Da on ili član njegovog porodičnog domaćinstva nisu u posjedu kuće ili stana u kojoj je živio na dan 30. aprila 1991. godine, [...]
22. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
23. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 019338 17 Uvp od 3. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporenu odluku
32. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio po apelantovom zahtjevu za dodjelu stana na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH, dakle, predmet je građansko-pravne prirode, te da stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zapaža da se navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, u suštini, svode na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov zahtjev za dodjelu na korištenje stana iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je u toku predmetnog postupka utvrđeno da je apelant u posjedu kuće (vlasništvo apelantovog oca) u kojoj je apelant živio 30. aprila 1991. godine. Također, da je prilikom provjere uvjeta da li ta kuća ispunjava uvjete za život (5. april 2005. godine) utvrđeno da je kuća uslovna za stanovanje i da potkrovlje kuće koristi apelant sa svojom porodicom (apelant se nikada nije odjavio sa adrese na kojoj se nalazi kuća). Dalje, da se nakon toga apelant uselio i da živi u dvosobnom vojnom stanu u Bihaću, koji mu je na njegov zahtjev dodijelila Komisija za potvrđivanje ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda Federalnog ministarstva odbrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine (zapisnik od 16. maja 2005. godine). Shodno tome, da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda slijedi zaključak da u skladu s odredbama Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima i Uredbe, kao relevantnim odredbama u konkretnom slučaju, apelantu ne pripada pravo za dodjelu stana na korištenje. Naime, da u smislu navedenih materijalnih odredbi nije dokazano da se apelant ne smatra višestrukim korisnikom, niti je dovedena u pitanje činjenica da je apelant u posjedu kuće u kojoj je živio 30. aprila 1991. godine. Dovodeći navedene odredbe materijalnog prava u vezu s obrazloženjem koje je dao Vrhovni sud u osporenoj odluci, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne uočava elemente proizvoljnosti u postupanju Vrhovnog suda u konkretnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud izjasnio i u odnosu na navode koje je apelant istakao u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke (da ne koristi potkrovlje kuće u kojoj je živio 1991. godine, te prigovor u vezi s vojnim stanom u koji se uselio), a koje navode ponavlja i u apelaciji, te da je u vezi s tim dao jasne razloge zbog čega takvi navodi ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je predmetni postupak pokrenut apelantovim zahtjevom za dodjelu stana na korištenje od 17. novembra 1997. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 3. oktobra 2019. godine. Prema tome, predmetni postupak je trajao 21 godinu i oko 11 mjeseci, što je period koji će Ustavni sud razmatrati.
Analiza dužine trajanja postupka
38. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut po apelantovom zahtjevu za dodjelu stana na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
39. U vezi s apelantovim ponašanjem, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant nije u konkretnom predmetu podnosio žalbu odnosno tužbu zbog šutnje administracije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim propisima koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine omogućeno podnošenje žalbe odnosno tužbe zbog šutnje administracije te da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku, odnosno Zakona o upravnim sporovima, taj pravni lijek trebaju koristiti s ciljem ubrzanja upravnog postupka odnosno upravnog spora (mutatis mutandis, AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, tačka 42, i mutatis mutandis, Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopustivosti od 20. januara 2000. godine, Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Međutim, Ustavni sud ukazuje da nekorištenje mogućnosti (dakle, mogućnosti, ali ne i obaveze) koje je zakon apelantu dao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o apelantovom zahtjevu jer je zakonom propisana izričita obaveza nadležnih organa da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, st. 28. i 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
40. U vezi s ponašanjem organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom organu uprave trebalo oko osam godina da donese prvostepenu odluku o apelantovom zahtjevu, dok je drugostepeni organ odluku o apelantovoj žalbi donio nakon sedam godina i deset mjeseci. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni organ u odgovoru na apelaciju naveo da je o žalbi odlučeno nakon što je donesena Uredba i nakon što je imenovana Drugostepena stambena komisija, dok se Vlada Federacija BiH o navedenom nije izjašnjavala. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Kantonalnom sudu bile potrebne tri godine i jedan mjesec da donese odluku o apelantovoj tužbi, pri čemu taj sud nije dao nikakvo opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud odluku o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda donio u roku od dvije godine i devet mjeseci, pri čemu Ustavni sud ukazuje da u domaćem pravnom sistemu ne postoji pravno sredstvo kojim je apelant u ovoj fazi mogao tražiti ubrzanje postupka pred Vrhovnim sudom povodom rješavanja njegovog zahtjeva za preispitivanje presude Kantonalnog suda. Kao opravdanje za tako dug period pasivnosti Vrhovni sud je naveo da je predmet riješen u skladu s hronologijom primljenih predmeta, odnosno u skladu s Planom rješavanja starih predmeta koji je sačinilo Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se ta okolnost prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, ne može smatrati prihvatljivim opravdanjem za dužinu trajanja postupka, jer javna vlast ima dužnost organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije, pa tako i standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku.
41. Uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nalazi da je u predmetu koji nije složen, u postupku koji je trajao 21 godinu i oko 11 mjeseci, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret redovnim sudovima, odnosno prvostepenom i drugostepenom organu uprave, koji u odgovoru na apelaciju nisu ponudili prihvatljive razloge za ovako duge periode potpune pasivnosti, došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina predmetnog postupka u konkretnom slučaju pretjerana i da ne zadovoljava zahtjeve „suđenja u razumnom roku“.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.
45. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
46. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po apelantovom zahtjevu za dodjelu stana na korištenje trajao 21 godinu i oko 11 mjeseci, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret redovnim sudovima, odnosno prvostepenom i drugostepenom organu uprave, koji u odgovoru na apelaciju nisu ponudili prihvatljive razloge za ovako duge periode potpune pasivnosti.
48. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da u obrazloženju osporene odluke Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredbi materijalnog prava.
49. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovih prava svodi na tvrdnju o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić