Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1915/21 (M. Č.-A.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1915/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1915/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Merima Čengić-Arnaut, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Merima Čengić-Arnaut protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 418492 16 Rsž od 25. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Merima Čengić-Arnaut (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Muhić advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 418492 21 Rev od 4. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 418492 16 Rsž od 25. avgusta 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4275/20 od 22. decembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 418492 21 Rev od 4. marta 2021. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje (kao i ostalih tužiteljki) da joj tuženi (Kanton Sarajevo, Kantonalni sud u Sarajevu) na ime razlike naknade po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života za više od 5% (za period pobliže označen izrekom prvostepene presude) isplati određeni novčani iznos, te da joj isplati regres za 2012. godinu i 2013. godinu u određenom novčanom iznosu, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezana je apelantkinja (sa ostalim tužiteljkama) da isplati tuženom troškove predmetnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM (koji su precizirani prvostepenom presudom i odnose se na sastav odgovora na tužbu od 1. aprila 2014. godine u iznosu od 720,00 KM, pristup na pripremno ročište od 21. decembra 2015. godine u iznosu od 720,00 KM i pristup na glavnu raspravu od 29. marta 2016. godine u iznosu od 360,00 KM).
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, izraženom u odluci tog suda broj 65 0 P 496860 16 Spp od 27. januara 2017. godine, sud nema ovlašćenje da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor) vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Kantonalni sud je naveo da je, u okolnostima kada Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka, pravilna odluka nižestepenog suda da je tužbeni zahtjev apelantkinje, u tom dijelu, neosnovan. Kantonalni sud je dalje naveo da, suprotno prigovoru iz žalbe apelantkinje u kome se pobija presuda i u dijelu odluke o troškovima postupka, taj sud cijeni da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku o troškovima postupka (prvostepena odluka od 29. aprila 2016. godine). Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne propise kada je priznao troškove postupka tuženom zastupanom po zamjeniku Kantonalnog pravobranioca. Kantonalni sud je naveo da prednje imajući u vidu da je članom 120. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnim postupku (daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZPP) (koji je stupio na snagu 31. decembra 2015. godine) predmetni zakon dopunjen na način da član 395. glasi: „Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu“. Kantonalni sud je naveo da je prednji propis „bio važeći u vrijeme preduzimanja radnji zamjenika Kantonalnog pravobranioca“.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja osporava odluku o troškovima postupka, navodeći da je Zakon o izmjenama i dopunama ZPP stupio na snagu 31. decembra 2015. godine, pa da je onda nejasno kako je apelantkinja mogla biti obavezana na isplatu troškova koji su nastali prije nego što je zakon na koji se redovni sudovi pozivaju stupio na snagu. Relevantne odredbe
6. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 98/15 od 23. decembra 2015. godine) Član 102.
Član 395. mijenja se i glasi:
"Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.".
Član 106.
(1) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona.
(2) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona.
Član 107.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, u pogledu navoda apelantkinje da je obavezana na isplatu troškova nastalih prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, Ustavni sud ukazuje da je predmetni zakon stupio na snagu prije donošenja prvostepene odluke, pa navod Kantonalnog suda da je prednji propis „bio važeći u vrijeme preduzimanja radnji zamjenika Kantonalnog pravobranioca“ sam po sebi ne dovodi u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić