Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1875/21 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Javne nabavke
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1875/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1875/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012941 20 Rev od 16.

marta 2021. godine, S1 3 P 012941 19 Pž 3 od 12. decembra 2019.

godine i S1 3 P 012941 17 P 3 od 28. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 1. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 012941 20 Rev od 16. marta 2021. godine, S1 3 P 012941 19 Pž 3 od 12. decembra 2019. godine i S1 3 P 012941 17 P 3 od 28. juna 2019. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 012941 17 P 3 od 28. juna 2019. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog („ARMY SHOP“ d.o.o. Sarajevo) na način da je obavezana apelantkinja da ispuni preuzete obaveze u pogledu plaćanja kupoprodajne cijene iz ugovora o kupoprodaji od 22. decembra 2011. godine, te da tužiocu-protivtuženom isplati na ime kupoprodajne cijene iznos od 164.462,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 14. aprila 2012. godine, pa do isplate (stav I izreke prvostepene presude). Odbačen je tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog da mu apelantkinja na ime naknade štete (na ime troškova kamata, prinudnih naplata i prekršaja, te smanjenja obima posla zbog narušenog ugleda) isplati ukupan iznos od 524.264,10 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to pobliže označeno izrekom predmetne presude (stav II izreke prvostepene presude). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog da mu apelantkinja na ime naknade štete (na ime plaćanja kirije za smještaj pancira i vizira) isplati iznos od 11.470,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stav III izreke prvostepene presude). Djelimično je usvojen alternativno postavljeni protivtužbeni zahtjev apelantkinje, pa je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji od 22. decembra 2011. godine, zaključen između tužioca-protivtuženog i apelantkinje djelimično raskinut 8. marta 2013. godine (stav IV izreke prvostepene presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji od 22. decembra 2011. godine ništav (stav V izreke prvostepene presude). Obavezan je tužilac-protivtuženi da apelantkinji naknadi materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 375.256,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate (stav VI izreke prvostepene presude). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav VI izreke prvostepene presude).

3. Odlučujući o žalbama tužioca i apelantkinje izjavljenim protiv presude Suda BiH od 28. juna 2019. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 012941 19 Pž 3 od 12. decembra 2019. godine predmetne žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu u st. I, II, III i V te presude, dok je u odnosu na stav IV prvostepenu presudu preinačio na način da je djelomično usvojio alternativno postavljeni protivtužbeni zahtjev apelantkinje, te je utvrdio da je ugovor o kupoprodaji od 22. decembra 2011. godine, zaključen između tužioca-protivtuženog i apelantkinje, djelimično raskinut 8. marta 2013. godine u dijelu predmeta ugovora Lot 2 samonosivih vizira u količini od 240 komada i Lot 3 prenosivog vikotlačnog aparata za pranje strojeva. Djelimično je usvojio žalbu tužioca-protivtuženog i preinačio stav VI izreke prvostepene presude na način da je obavezao apelantkinju da tužiocu nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 7.010,00 KM.

4. Odlučujući o revizijama tužioca i apelantkinje izjavljenim protiv presude Suda BiH od 12. decembra 2019. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 012941 20 Rev od 16. marta 2021. godine predmetne revizije odbio kao neosnovane.

5. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je nesporno činjenično utvrđenje da je tužilac u postupku javnih nabavki izabran kao najpovoljniji ponuđač sa kojim je apelantkinja zaključila ugovor o kupoprodaji od 22. decembra 2011. godine, te da je apelantkinji na osnovu predmetnog ugovora isporučeno 300 zaštitnih prsluka i 240 samonosivih vizira 13. marta 2012. godine, nakon što je dan ranije izvršen povrat 500 prvobitno isporučenih samonosivih deminerskih vizira koji nisu ispunjavali tražene uslove. Sud BiH je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da apelantkinja prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji nije dovedena u zabludu od strane tužioca da bi se ostvarili uslovi propisani odredbama člana 65. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za poništenje ugovora, odnosno da bi pozivanjem na mane volje apelantkinja ukazivala na pobojnost ugovora u smislu odredbi člana 111. ZOO. Sud BiH je naveo da prednje iz razloga jer je u postupku javne nabavke, koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora, apelantkinja bila upoznata sa činjenicom da tužilac, jednako kao ni drugi ponuđači, nije dostavio traženi originalni certifikat o balističkoj ispravnosti, već neovjerenu kopiju. Sud BiH je naveo da prednje apelantkinju nije spriječilo da (i pored uočenih nedostataka), postupajući suprotno odredbama Zakona o javnim nabavkama koje navedeni postupak definišu kao strogo formalan postupak, tužioca ipak izabere za najpovoljnijeg ponuđača i sa njim sklopi sporni ugovor. Sud BiH je naveo da se, dakle, nepravilnosti učinjene u postupku odabira najpovoljnijeg ponuđača, shodno relevantnim odredbama Zakona o javnim nabavkama, imaju staviti na teret upravnom organu, odnosno apelantkinji, a nikako tužiocu kako se to revizijom apelantkinje pogrešno interpretira. Sud BiH je dalje naveo da su neosnovani navodi revizije apelantkinje kojima se ukazuje da je apelantkinja tokom postupka dokazala da je tužilac falsifikovao dostavljenu kopiju certifikata o balističkoj ispravnosti i tako apelantkinju doveo u zabludu. Sud BiH je u vezi s tim naveo da je, prije svega, u krivičnom postupku (faza istrage) koji je vođen povodom predmetnog pitanja, a do čijeg okončanja je i predmetni parnični postupak bio prekinut, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine dopisom od 12. juna 2017. godine obavijestilo taj sud da je 27. decembra 2016. godine donesena naredba o neprovođenju istrage u navedenom predmetu, jer ne postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo falsifikovanja dokumenata. Sud BiH je naveo da, dakle, u tom postupku nije dokazano da je tužilac falsifikovao dostavljenu kopiju certifikata o balističkoj ispravnosti, kako to apelantkinja neosnovano tvrdi. Sud BiH je naveo da je, nadalje, uvidom u predmetne certifikate koje je izdala ovlašćena laboratorija, drugostepeni sud pravilno utvrdio da su izdati za „11 Oktobmvri-Eurokompozit-AD Makedonija Prilep“ koji su navedeni u ispravi za uvoz oružja i vojne opreme od 27. februara 2013. godine kao izvoznik deminerske opreme, odnosno proizvođač opreme u zapisniku Centra za uklanjanje mina u BiH od 13. marta 2012. godine. Sud BiH je dalje naveo da iz dopisa od 29. aprila 2015. godine proizlazi da je apelantkinja od ovlašćene laboratorije u Njemačkoj zahtijevala informaciju da li je izdala certifikat na ime tužioca i da li je isti dostavila na njihov zahtjev, dok je drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da su predmetni certifikati zapravo izdati na ime proizvođača, a da je apelantkinja tri godine nakon preuzimanja deminerske opreme provjeravala da li su predmetni certifikati izdati na ime i na zahtjev posrednika, iako ne glase na posrednika, odnosno tužioca.

6. Sud BiH je naveo da su neosnovani i navodi revizije apelantkinje da je tokom postupka dokazano da preuzeta roba ne zadovoljava neophodne standarde kvaliteta. Sud BiH je u vezi s tim naveo da je (pravilnom ocjenom provedenih dokaza) drugostepeni sud pravilno utvrdio da je nakon preuzimanja ugovorene opreme komisija apelantkinje dala saglasnost za prijem robe, što je konstatovano na zapisniku o prijemu robe apelantkinje od 13. marta 2012. godine, a Centar za uklanjanje mina je procijenio da primljena oprema zadovoljava propisane uslove, pa je za istu rješenjem od 13. marta 2012. godine dao odobrenje za rad u protiv-minskim akcijama. Sud BiH je naveo da prednje takođe proizlazi i iz nalaza vještaka balističara koji je vještačio robu u predmetnom parničnom postupku. Sud BiH je dalje naveo da je pravilno nižestepeni sud konstatovao da je isporuci 240 komada samonosivih vizira i 300 komada deminerskih prsluka prethodila isporuka 500 samonosivih vizira, za koje je apelantkinja istakla da ne odgovaraju standardima, što je tužilac prihvatio i izvršio novu isporuku. Sud BiH je naveo da, s obzirom da nakon prijema nove isporuke apelantkinja nije ukazala na nedostatke robe na način propisan odredbama člana 488. stav (1) ZOO, pravilan je zaključak iz pobijane presude da ovaj prigovor ne može biti osnov za raskid ugovora primjenom tačke 3. citirane odredbe, niti se odgovornost tužioca može zasnivati na odredbama člana 538. ZOO, jer isporučeni viziri zadovoljavaju tražene karakteristike. Sud BiH je naveo da su nižestepeni sudovi, dakle, pravilno utvrdivši da sporni ugovor ne sadrži nedostatke na koje se ukazuje protivtužbom, pravilnom primjenom odredbe člana 17. stav (1) ZOO, donijeli zakonitu odluku kada su obavezali apelantkinju da tužiocu isplati iznos od 164.462,40 KM na ime kupoprodajne cijene za 240 isporučenih deminerskih vizira i 300 deminerskih prsluka.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, smatra da je neosnovano obavezana na isplatu kupoprodajne cijene imajući u vidu da je tužilac dostavio lažne certifikate o balističkoj ispravnosti, te posebno ističe da je tužilac takvim postupanjem (korišćenjem dokumenta za koji je znao da nije validan) ugrozio „sigurnost po život i zdravlje“ eventualnih korisnika predmetne opreme. Apelantkinja navodi da je, naime, tokom postupka dokazala da nezavisna laboratorijska kuća koja je navedena u predmetnom balističkom izvještaju uopšte nije vršila balistička ispitivanja za tužioca. Takođe ističe da isporučena roba (240 komada samostojećih vizira isporučenih nakon što je tužiocu vraćena prethodna isporuka od 500 komada vizira) nije bila u skladu sa propisanim uslovima iz tenderske dokumentacije, niti je bila identična uzorku koji je dostavljen uz tendersku dokumentaciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZOO, jasno obrazložio svoj zaključak da u konkretnom slučaju apelantkinja nije bila dovedena u zabludu prilikom zaključenja predmetnog ugovora u kupoprodaji, pa da se samim tim nisu stekli uslovi za poništenje predmetnog ugovora, kao i svoj zaključak da tokom postupka nije dokazano da preuzeta roba ne zadovoljava neophodne standarde kvaliteta, a u takvom obrazloženju Suda BiH Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1875/21 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio