Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4882/19 (I. S.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Poslovnik o izmjeni poslovnika o radu upravnog odbora uspostavljenog prema zakonu o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini · čl. 1
- Zakon o dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o radu upravnog odbora uspostavljenog prema zakonu o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini · čl. 1
- Zakon o dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjeni i dopuni poslovnika o radu upravnog odbora uspostavljenog prema zakonu o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini · čl. 1
Predmeti (1)
AP-4882/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4882/19, rješavajući apelaciju Ismeta Suljendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Suljendića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 025776 19 Gž od 21. oktobra 2019. godine i S1 3 P 025776 17 P od 15. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ismet Suljendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić advokat iz Tuzle, podnio je 19. decembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 025776 19 Gž od 21. oktobra 2019. godine i S1 3 P 025776 17 P od 15. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor 24. marta 2021. godine a tužena 31. marta 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 025776 17 P od 15. maja 2018. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da mu na ime članstva u Upravnom odboru tužene isplati iznos od po 475, 69, KM mjesečno za period od marta 2016. godine do juna 2017. godine i 79,28 KM za februar 2016. godine odnosno ukupan iznos od 7.690, 32 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog mjesečnog obroka pa do isplate te da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade od 42.787,32 KM odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je, između ostalog , navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant član upravnog odbora tužene kao ekspert i da je to bio i u utuženom periodu februar 2016. godine do juna 2017. godine. Utvrđeno je i da apelant nema finansiranje iz budžeta institucija BiH, FBiH, RS, Brčko Distrikta BiH ili kantona, odnosno da je penzioner od 2010. godine. Utvrđeno je i da je apelantu isplaćivana mjesečna naknada za rad u upravnom odboru tužene, na osnovu odredbe člana 1. stav 1. tačka a) Odluke Upravnog odbora tužene broj preciziran u presudi a koja datira od 2. marta 2012. godine te da je navedenom odlukom visina mjesečne naknade za rad u Upravnom odboru tužene, članovima tog odbora iz reda stručnjaka za indirektno oporezivanje, bila predviđena u iznosu od po 3.200,00 KM a da je tužena apelantu isplaćivala predmetnu naknadu zaključno sa 25. februarom 2016. godine nakon kojeg datuma je prestala isplatu. Nadalje je utvrđeno da je 10. novembra 2015. godine usvojen Zakona o dopunama Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH ( u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je dopunjena odredba člana 39. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH na način da su iza st. 2. dodati st. 3., 4. i 5. kao i da su institucije BiH shodno navedenim dopunama Zakona bile dužne uskladiti svoje podzakonske akte sa odredbama člana 39. istog zakona u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu. Utvrđeno je i da je Informacijom Ministarstva finansija i trezora o problematici primjene odredbe člana 39. navedenog zakona ukazano da je Upravni odbor tužene jedna od institucija koje nisu pokrenule procedure usklađivanja podzakonskih akata sa odredbama člana 39. Zakona. Zbog navedenog, kako je obrazloženo, predloženo je da Vijeće ministara BiH donese zaključak da se odredbe člana 39. Zakona primjenjuju na sve upravne odbore koji se finansiraju iz budžeta institucija BiH kako je i navedeno i u zakonu a da to uključuje i Upravni odbor tužene da se eventualno izuzeće može obezbijediti samo kroz izmjenu predmetnog zakona te da je Vijeće ministara 30. marta 2016. godine upoznato sa predmetnom Informacijom, nakon čega je Komisija za finanslje i budžet Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH 25. maja 2016. godine, u obavijesti sa 23. sjednice, istakla da je donijela zaključak da je odredba noveliranog člana 39. Zakona jasna i da nema nejasnoća u primjeni a samim tim ni potrebe za izmjenama i dopunama tog zakona pa je zatraženo od Ministarstva finansija i trezora da dosljedno primjenjuje član 39. Zakona. Utvrđeno je da je nakon toga 10. novembra 2015. godine usvojen Poslovnik o radu Upravnog odbora tužene uspostavljenog prema Zakonu o sistemu indirektnog oporezivanja te i izmjene tog poslovnika koje su stupile na snagu 21. jula 2016. godine, a usklađen je sa odredbom članom 39. Zakona pri čemu je određeno da danom početka primjene tog poslovnika prestaje da važi ranija odluka o isplati naknada od 2. marta 2012. godine.
6. S tim u vezi Sud BiH je obrazložio da su odredbe noveliranog Zakona jasne i nedvosmislene, te da su svi upravni odbori obuhvaćeni pomenutim odredbama iz člana 39. bez mogućnosti izuzetka. Sud BiH je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno da apelantu kao članu upravnog odbora tužene od strane tužene nije isplaćivana predmetna naknada za rad u periodu od 25. februara 2016. godine do 31. juna 2017. godine koja osnov za takvo postupanje nalazi u imperativnom pravnom propisu, odnosno članu 39. i odredbi člana 57a. noveliranog Zakona kojim je praktično stavljena van snage Odluka o utvrđivanju visine naknade članovima upravnog odbora tužene i posmatračima od 2. marta 2012. godine. Kako je obrazložio taj sud, međutim, kako je odredbom člana 39. stav 4. noveliranog Zakona propisano da mjesečna naknada za rad u upravnim odborima, nadzornim i drugim radnim tijelima može iznositi maksimalno do visine osnovice za obračun plate zaposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine, dok je stavom 5. propisano da ukupna godišnja naknada članu upravnog odbora, nadzornog i drugog radnog tijela može iznositi maksimalno do visine 12 mjesečnih naknada utvrđenih u stavu 4. ovog člana i ona se ne može prekoračiti niti učešćem u radu više i/ili različitih radnih, tijela, jasno je, prema mišljenju tog suda, da je apelantov zahtjev za naknadu rada u upravnom odboru tužene djelimično osnovan jer apelant ne može snositi posljedice neispunjavanja zakonskih obaveza tužene kao ni Vijeća ministara BiH koje nije blagovremeno donijelo podzakonske akte i time uredilo predmetnu oblast. Tek donošenjem Odluke o visini osnovice za obračun plate zaposlenim u institucijama BiH za 2016. godinu (,,Službeni glasnik BiH" broj 61/15) i Odluke o visini osnovice za obračun plate zaposlenim u institucijama BiH za 2017. godinu („Službeni glasnik BiH“ broj 70/16) utvrđena je visina osnovice u iznosu od 475,69 KM. S tim u vezi Sud BiH je istakao da je slijedom prednjih utvrđenja, a u skladu sa navedenom odlukom, utvrdio da je apelatnov tužbeni zahtjev djelimično osnovan i to u visini od ukupno 7.690.32 KM a koji iznos je određen prostim zbirom utvrđenog iznosa osnovice plate za 16 mjeseci angažmana apelanta u Upravnom odboru tužene (period od 1. marta 2016. do 30. juna 2017. godine) od po 475,69 KM mjesečno što iznosi 7.611,04 KM, plus 1/6 za mjesec februar 2016. godine u iznosu od 79,28 KM, što ukupno čini dosuđeni iznos od 7.690,32 KM. Sud BiH je obrazložio da je shodno navedenom preostali dio tužbenog zahtjeva (preko dosuđenog iznosa), dakle iznos od 42.787.32 KM, zbog neosnovanosti odbijen pa je taj sud donio odluku kao u dispozitivu.
7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Sudu BiH (Apelaciono vijeće) koji je presudom broj S1 3 P 025776 19 Gž od 21. oktobra 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te istaknuto da navedeno prihvata i taj sud obzirom da je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana. Sud BiH je obrazložio da jezičkim tumačenjem odredbe člana 39. Zakona i primjenom citirane odredbe na činjenice utvrđene među parničnim strankama, zaključuje da je apelantov prigovor kojim se ističe da se na članove Upravnog odbora tužene ova odredba ne može primijeniti, neosnovan. Sud BiH je istakao da upravo suprotno, a kako to pravilno, prema mišljenju tog suda, obrazlaže prvostepeni sud, jezička formulacija odredbe čl. 39. u vezi sa odredbom člana 57.a) navedenog zakona ne ostavlja mogućnost postojanja izuzetka u primjeni, osim ukoliko se radi o visokoškolskoj ustanovi. Svaki drugi vid tumačenja, uključujući i onaj od Vijeća ministara, kako je obrazložio taj sud, arbitraran je i neosnovan, s obzirom da nema uporište u noveliranom zakonskom tekstu pa je, slijedom navedenog, taj sud zaključio da se naprijed citirana odredba nesporno mora primijeniti na Upravni odbor tužene pri čemu je istaknuto da bi zakonodavac, da je imao intenciju izuzimanja Upravnog odbora tužene, propisao takav izuzetak a koji bi bio jednak onom za visokoškolske ustanove.
8. Sud BiH je obrazložio da kada se imaju u vidu razlozi prvostepenog suda za donošenje osporene odluke koji su dati u njenom obrazloženju, prema mišljenju drugostepenog suda ista je u cijelosti pravilna i u skladu sa principom hijerarhije pravnih akata, pa u situaciji kolizije zakona i podzakonskog akta, primjenjuju se odredbe zakona po načelu prema kojem viši akti derogiraju niže akte. Ovakav stav, suprotno žalbenim navodima apelanta, prema mišljenju tog suda, ne predstavlja preuzimanje ovlaštenja Ustavnog suda niti stavljanje podzakonskih akata van snage. Sud BiH je istakao da napominje da u međusobnom odnosu "snaga" akti zakonodavne vlasti imaju prioritet u odnosu na akte izvršne i/ili upravne vlasti, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da je donošenjem Zakona, prestao zakonski osnov za primjenu odluka Vijeća ministara iz 2009. i 2011. godine kao i Odluke Upravnog odbora tužene kojim je tumačen raniji Zakon. Prema obrazloženju Suda BiH navedeno praktično znači da su pobrojane odluke proizvodile pravno dejstvo do donošenja Zakona kojim je pitanje naknada za rad u upravnim i nadzornim odborima drugačije rješeno pa su iste i prestale da važe. S tim u vezi, kako je obrazložio taj sud, mijenjanjem odredbi kojim je regulisan način primjene izvornog i usvojenog zakonskog teksta od strane izvršne ili upravne vlasti, došlo bi do contra legem tumačenja koje je suprotno načelu pravne sigurnosti kao osnovnom načelu čija garancija proizlazi iz Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, kako je obrazloženo, odredbom člana 57. a) navedenog Zakona, propisano je da su institucije Bosne i Hercegovine dužne uskladiti svoje podzakonske akte s članom 39. ovog zakona u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Odredbom člana 12. Poslovnika o izmjenama Poslovnika o radu Upravnog odbora tužene iz 2016. godine, propisane su istovjetne odredbe kao u st. 3., 4. i 5. čl. 39. Zakona, dok je u stavu 4. člana 12. Poslovnika dodana odredba kojom je propisana obaveza za članove Upravnog odbora tužene da dokaze o činjenici da li su ili nisu zaposleni u institucijama koje se finansiraju iz budžeta dostave tuženoj. S tim u vezi, kako je obrazloženo, u konkretnoj pravnoj stvari nesporno je da apelantu nisu isplaćivane naknade za rad u Upravnom odboru tužene od februara. 2016. godine do juna 2017. godine kao i da tužena sve do jula 2017. godine nije donijela podzakonski akt koji bi bio usuglašen sa odredbom člana 39. Zakonu kršeći time obavezu propisanu članom 57.a) navedenog zakonskog propisa. Međutim, prema mišljenju tog suda, apelant ne može trpjeti štetne posljedice nepostupanja tužene po obavezujućim normativnim aktima zakonodavne vlasti pa apelantu ovo pravo nesporno pripada, posebno imajući u vidu da je u toku ovog postupka nesporno utvrđeno da je apelant penzioner od 2010. godine što znači da nije zaposlenik u institucijama koje se finansiraju iz budžeta pa samim tim ostvaruje legitimno pravo na isplatu naknade za svoj rad u svojstvu člana Upravnog odbora tužene. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. sav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. U opširnoj apelaciji komentira zakonske odredbe i stavove osporenih presuda. Apelant navodi da je redovni sud sebi dao za pravo da derogira podzakonske akte i odredbe zakona a što je u nadležnosti jedino Ustavnog suda. Smatra da je nesporno da se na rad u upravnom odboru tužene ne može primijeniti zakon vezan za plate i naknade u državnim institucijama jer je tužena iz tog zakona izuzeta kao i da je poslovnik tužene objavljen u službenom glasniku a nikada nije usvojen niti donesen. Navodi i da je i dalje na snazi odluka tužene o visini naknade u upravnom odboru u iznosu od 3.200,00 KM mjesečno. b)Odgovor na apelaciju
11. Sud BiH je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da je nesporno da apelantu, kao penzioneru, pripada naknada u dosuđenom iznosu a koji je u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama na koje se taj sud u osporenim odlukama pozvao te da je nesporno da taj sud nije derogirano niti jedan podzakonski niti zakonski akt već je postupao prema važećim propisima.
12. Tužena je navela da apelantu ne pripada nikakva naknada jer nije u skladu sa relevantnim propisima dostavio dokaz da nije zaposlen u budžetskoj instituciji.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o dopunama Zakona o platama i drugim naknadama u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/15) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13 i 75/15) u članu 39. iza stava (2) dodaju se novi st. (3), (4) i (5) koji glase:
3) Članovi upravnih odbora, nadzornih i drugih radnih tijela, koji su zaposleni u institucijama koje se finansiraju iz budžeta institucija BiH, Federacije BiH, Republike Srpske, Brčko Distrikta BiH i kantona, izuzimajući visokoškolske ustanove, nemaju pravo na naknadu za rad u takvim tijelima koji obavljaju tokom radnog vremena.
(4) Mjesečna naknada za rad u upravnim odborima, nadzornim i drugim radnim tijelima može iznositi maksimalno do visine osnovice za obračun plaće zaposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine.
(5) Ukupna godišnja naknada članu upravnog odbora, nadzornog i drugog radnog tijela može iznositi maksimalno do visine 12 mjesečnih naknada utvrđenih u stavu (4) ovog člana iona se ne može prekoračiti ni učešćem u radu više i/ili različitih radnih tijela.
Član 2.
Iza člana 57. dodaje se novi član 57a. koji glasi:
"Član 57a.
Institucije Bosne i Hercegovine dužne su uskladiti svoje podzakonske akte s članom 39. ovog zakona u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona."
Član 3.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".
14. U Poslovniku o radu Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje („Službeni glasnik BiH“ br. 52/16) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Poslovniku o radu Upravnog odbora uspostavljenog prema Zakonu o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 14/09, 65/10 i 24/12), član 12. mijenja se i glasi:
"Član 12.
(Naknada) Članovi Upravnog odbora koji su zaposleni u institucijama koje se finansiraju iz budžeta institucija BiH, Federacije BiH, Republike Srpske, Brčko Distrikta BiH i kantona, nemaju pravo na naknadu za rad koji u njemu obavljaju tokom radnog vremena.
Članovi Upravnog odbora koji nisu zaposleni u institucijama, koje se finansiraju iz budžeta iz prethodnog stava, imaju pravo na naknadu koja može iznositi maksimalno do visine osnovice za obračun plate zaposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine. Ukupna godišnja naknada može iznositi maksimalno do visine 12 mjesečnih naknada utvrđenih u prethodnom stavu i ne može se prekoračiti ni učešćem u radu više različitih radnih tijela Dokaz o činjenici da li su ili nisu zaposleni u institucijama koje se finansiraju iz budžeta iz stava l. ovog člana, članovi Upravnog odbora dužni su dostaviti Upravi za indirektno oporezivanje."
Član 2.
Ovaj Poslovnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".
15. U Odluci o visini osnovnice za obračun plata zaposlenim u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 61/15) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(Visina osnovice) Osnovica za obračun plaće uposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine za 2016. godinu utvrđuje se u iznosu od 475,69 KM.
16. U Odluci o visini osnovnice za obračun plata zaposlenim u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 70/16) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(Visina osnovice) Osnovica za obračun plaće uposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine za 2017. godinu, utvrđuje se u iznosu od 475,69 KM.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj S1 3 P 025776 19 Gž od 21. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2019. godine a apelacija je podnesena 19. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za pitanje apelantovog prava na naknadu koja proizlazi iz obavljanja poslova u Upravnom odboru tužene. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude Suda BiH tvrdeći da je tim presudama proizvoljno primijenjeno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
27. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na dvije instance donio osporene odluke temeljeći ih na relevantnim propisima citiranim u prethodnim tačkama ove odluke i da je pri tom dao jasna i argumentirana obrazloženja za koja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je u postupku utvrđeno da je apelant od 2010. godine penzioner te da je dopunama člana 39. Zakona, između ostalog, propisano da članovi upravnih odbora koji se finansiraju iz budžeta na bilo kom državnom ili entitetskom nivou osim zaposlenih u visokoškolskim institucijama, nemaju pravo na naknadu za rad u odboru a da mjesečna visina naknade za ostale može iznositi najviše do visine osnovice za obračun plaće zaposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine odnosno da godišnja naknada od 12 utvrđenih mjesečnih naknada ne može biti ni na koji način prekoračena. Ustavni sud zapaža i da je tužena donijela izmjene Poslovnika kojim je odredbe koje se odnose na naknadu za rad u upravnom odboru (koja je do tada obračunavana u mjesečnom iznosu od 3.200,00 KM) uskladila sa navedenim odredbama Zakona te da je u postupku utvrđeno i da je mjesečna naknada određena u iznosu od 475,69 KM. Obzirom na navedeno, te da su redovni sudovi apelantu dosudili zaostale neisplaćene naknade u visini koja odgovara naprijed navedenoj, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su donijeli takve odluke. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je, suprotno apelantovim navodima, nesporno vidljivo da je donesen Poslovnik tužene i njegove izmjene jer u suprotnom ne bi mogao biti objavljen.
28. U vezi sa apelantovim navodima da je Sud BiH nezakonito preuzeo ulogu Ustavnog suda i derogirao podzakonske akte Ustavni sud naglašava da podzakonski akti koji su doneseni na osnovu zakona ili odredbe zakona koja je ukinuta, dopunjena ili promijenjena odnosno koja je prestala da postoji, također dijele „sudbinu“ takvog zakona ili odredbe (vidi npr. odluku Ustavnog suda broj AP-332/19 od 14.oktobra 2020. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Drugim riječima, takvi podzakonski akti prestaju egzistirati u pravnom prometu kao i zakon odnosno odredba zakona koja je dopunom, promjenom ili ukidanjem prestala postojati. Kako je došlo do izmjena odredbi Zakona kojim je bilo regulisano pitanje načina obračuna visine naknade za rad u upravnim odborima tako je automatski moralo doći i do izmjene podzakonskog akta tužene kojim je bila regulirana visina naknade koja se obračunavala na način kojim je izmijenjena zakonska odredba propisivala. Iz navedenog jasno proizlazi da Sud BiH nije izvršio derogaciju niti jednog podzakonskog a pogotovo ne zakonskog akta. Pri tom Ustavni sud ukazuje da iz navedenih zakonskih odredbi ne proizlazi da je tužena izuzeta iz primijene navedenih dopunjenih odredbi Zakona jer da je takvo nešto bilo intencija zakonodavca, kako je to obrazložio i Sud BiH, izuzimanje tužene bi bilo jasno i eksplicitno navedeno u zakonskoj odredbi kao što je to slučaj sa visokoškolskim ustanovama ali ne i sa tuženom. Zbog navedenog te kako apelant navedene zaključke redovnih sudova ničim nije doveo u pitanje, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta neosnovani.
29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Zbog navedenog Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su apelantu za rad u upravnom odboru tužene dosudili neisplaćenu naknadu u visini koju su utvrdili shodno dopunama Zakona i izmjenama Poslovnika tužene i kada su za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije i kada podzakonski akt dijeli „sudbinu“ zakona ili zakonske odredbe na osnovu koje je donesen.
32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić